Bok svima!

Nedavno se jedna kolumna koju sam napisao za web-site Crnogorske televizije proširila internetom kroz razne e-stranice, facebook-e, web-siteove, pa sam je i ja dobio (!)

Pa sam si pomislio – kad već svi objavljuju moj tekst, mogu valjda i ja na svoj blog staviti svoj tekst.:-). Neka stoji u arhivi. Ja se inače upravo zabavljam jednom sasvim drugom temom koju ću valjda zavšiti za koji dan, čim sve podatke stavim na hrpu, a tiče se fizičkih promjena koje se zbivaju na Zemlji, a vidljive su kroz mnoge čudne fenomene.

Ali prije nego stavim tekst evo jedne najave za radionicu/seminar pod nazivom Inicijacija u Inka Šamanizam, koja zapravo ima veze i s donjom temom, a koje radi moja prijateljica Mirela Vukman-Neylan, koja inače živi u Londonu, ali sve češće je se može vidjeti i na rodnoj grudi.

Fascinacija dalekim Peruom i drevnom civilizacijom Inka nikad nije prestala. Ta je civilizacija nestala dolaskom španjolskih osvajača, to je poznato, ali je manje poznato je da su neki od Inka pred najezdom Španjolaca pobjegli na snježne vrhove Anda i tako sačuvali svoju tradiciju. Ovi potomci Inka, danas poznati kao Q’ero indijanci, imaju bogatu duhovnu tradiciju koja se prenosila iz generacije u generaciju, a živjeli su u izolaciji od ostatka svijeta do 1950 godine. Njihov izlazak iz izolacije je rezultat praćenja znakova i promjena u svijetu, koje su najavile Inke u svojim proročanstavima, te njihove uloge u tom proročanstvu.

Proročanstvo govori o izvarednoj prilici koja se nalazi pred čovječanstvom upravo u ovom dobu u kojem sada živimo. Q’ero indijanci su optimistični u svojim očekivanjima za budućnost Zemlje, vjeruju da je čovječanstvo sada spremno zakoračiti do viših razina svijesti i da je njihova dužnost pridonijeti promjenama koje dolaze dijeleći svoju duhovnu tradiciju sa čitavom ljudskom porodicom. To je širi kontekst. Ova radionica predstavlja mogućnost inicijacije u tu duhovnu tradiciju Anda. Tehnike Inka šamanizma su jednostavne, izuzetno djelotvorne, a cilj im je razvijanje osobnog potencijala svakog pojedinca. Prema vjerovanju Q’ero indijanaca, time se ujedno pomaže da se stvore uvjeti i pridonosi ispunjenju Inka proročanstva, odnosno stvara se mogućnost za evoluciju kolektivne svijesti na Zemlji.

Radionica će se održati 15. i 16. lipnja 2013 u Zadru i 22. i 23.lipnja 2013. u Zagrebu, a kontakt možete ostvariti na slijedeći mejl:
mirelamedicine@yahoo.com

To je e-mail Mirele Vukman Neylan, Inka svećenice 4tog stupnja. čiji su učitelji Juan Nuñez del Prado i Q’ero Majstori: Don Humberto Sonqo i pokojni Don Mariano Apasa, a tijekom posljednjih 15 godina opsežno je studirala i radila sa šamanizmom iz različitih kultura i tradicija učeći razne tehnike iscjeljivanja. Naučila ih je dosta efikasno, kad se sjetim brzog uklanjanja jedne moje glavobolje

Evo sad i tog nomadskog teksta naslovljenog

KLJUČ JE PROBUĐENI POJEDINAC

U zadnjih nekoliko godina skupine dobronamjernih ljudi koji žele usmjeriti svoju energiju da promijene neki dio svijeta na bolje, na temelju određene količine razumijevanja što sa svijetom ne valja (a niti jedan ispravni odgovor na to pitanje ne može isključivati namjernu zakulisnu manipulaciju događajima i informacijama u smjeru sve veće kontrole u rukama sve manjeg broja ljudi) povremeno me zovu da im se priključim. Nekad je to neka neformalna skupina, ponekad neka stranka u nastajanju ili pak udruga. Imam neki problem s udruživanjem pa nikada ne pristanem. Možda to ima veze s time što sam još sam davno primijetio da kod kod netko počne pričati „mi ćemo ovo, mi ćemo ono“, a ako sam i ja slučajno uključen u taj „mi, uglavnom me želi iskoristiti u svoju korist. Možda moje odbijanje ima veze sa situacijama kod kojih nije riječ o iskorištavanju, a kakvih sam se naslušao, primjerice, na sastancima kućnog savjeta, kada svi puno pričaju, priča divergira u svim smjerovima, vade se kosturi iz ormara, a na kraju se ništa ne riješi. U takvim sam situacijama čak priželjkivao diktaturu umjesto demokracije, jer ona je bar efikasna, a i znaš pred kim pasti na koljena ako ti nešto treba.

Jedina prava grupa građana koje sam bio član punim srcem, odgovornošću i uključenošću je moj bend. Ali bendovi su vam čudne skupine. Kao prvo, jako su mali pa je u njima moguća neka vrst demokracije ili usuglašavanja (mada ni tu ne uvijek). Kao drugo, to je neku čudna skupina, koja nije samo poslovna, ali ima u sebi faktor međusobne poslovne odgovornosti. Nije obiteljska, ali ima neki obiteljski duh. Svi članovi ne moraju čak nužno biti kućni prijatelji, ali moraju imati određeni prijateljski odnos, koji nadmašuje puku klupsku solidarnost, jer svi ti ljudi ipak zajedno nešto stvaraju.

No, uz sve navedene razloge, čak i kad naiđem na skupinu doista dobronamjernih ljudi koji nemaju namjeru nikoga iskoristiti i koji pokazuju određeni stupanj razumijevanja svijeta, ipak se ne uključujem. Glavni razlog nije ništa od gore navedenog.

Naime, jednostavno ne vjerujem da bilo kakva organizirana skupina može išta promijeniti. Po meni, ključ promjene samo je jedan, a može ga se svesti u dvije riječi: „probuđeni pojedinac.“

Probuđeni pojedinac nezamislivo je moćna snaga i ne treba mu nikakav grupa. Pogotovo kad se počne umnožavati. Svijetom punim probuđenih pojedinaca nemoguće je manipulirati, a jedan od razloga jest upravo to što oni nisu u grupama. Grupe ljudi je, naime, vrlo lako ustrojiti u neku vrst piramidalne strukture (bez koje je svaka manipulacija nemoguća). Kako je i upravljanje svakom većom grupom nemoguće bez neke vrsti piramidalne strukture (u većim grupama svi se pokušaji direktne demokracije uvijek pretvaraju u kakofoniju mišljenja i sukobe interesnih skupina), iz toga slijedi da je svaka grupa vrlo lagan plijen nekog manipulatora. Ona naravno to neće biti dok nije bitna ili utjecajna, ali tada to nije ni važno. No, ako postaje utjecajna, tada očekujte nevidljive uplive sa strane, a netko od pripadnika piramidalne strukture te grupe će prije ili kasnije popustiti.

Kod probuđenih pojedinaca to je nemoguće. Manipulator može jedino pokušati manuipulirati sa svakom osobom posebno, a to je nemoguće jer se manipulatori baš i bave manipuliranjem zato jer ih ima manje od onih kojima bi htjeli manipulirati, u suprotnom im manipulacija ne bi bila ni potrebna.

No, kad bi manipulatora čak bilo barem toliko koliko bi bilo probuđenih pojedinaca, opet ne bi mogli ništa. Riječ je, sjećate se, o probuđenim pojedincima. To su oni koji su skužili trikove s Hrelića kojima se pokušava nasanjkati ljude. A kad jednom skužite trikove, dalje nije tako teško.

Napravimo mentalni eksperiment i zamislimo na trenutak svijet koji se sastoji većinom od probuđenih pojedinaca. (Moramo to zamišljati jer nažalost još uvijek nije tako, mada im broj stalno raste oni još uvijek čine vrlo mali postotak populacije čovječanstva). Krenimo od politike. Što mislite, biste li mogli emocijama probuđenog pojedinca daljinski upravljati kroz podražaje iz vijesti, kako se to danas radi s ciljem da se kod ljudi stvori pristanak i čak angažman za razne stvari koje sami po sebi ne prihvatili ni u ludilu? Probuđeni pojedinac vidi kroz vijesti ( u rijetkim trenucima kad ih uopće gleda), vidi ispraznost i banalost tipova koji se skrivaju iza odijela tipova u vladi, ne pada mu na pamet izlaziti na izbore i davati svoju energiju Kontrolnom sustavu niti mu pada na pamet obazirati se na gomile besmislenih zakona koji se nameću sa svih strana.

Kad je probuđeni pojedinac usamljen, mogao bi zbog takvog stava imati problema, ali u svijetu punom probuđenih pojedinaca su besmisleni zakoni i pravila ti koji će otpasti poput suhog lista u jesen. Jer ako je i policajac probuđeni pojedinac, ako je i sudac probuđeni pojedinac, ako je i vojnik probuđeni pojedinac, ako je i vlasnik neke tvrtke probuđeni pojedinac, tko će onda biti taj robot koji će šutke raditi na namicanju omče oko vrata svojim sugrađanima, a konačno i sebi samome?

Zamislimo probuđenog pojedinca u kontekstu zdravlja. Mislite li da bi ijedan probuđeni pojedinac pokušavao liječiti ‘bolest’ tako što bi napadao simptome kemijskim putem ili pak radioaktivnim zračenjem? Probuđeni pojedinac možda bolest ne bi ni vidio kao ‘bolest’, a pogotovo ne kao da postoje stotine raznih vrsta ‘bolesti’. Možda bi sve to vidio kao mnogobrojna imena dana jednoj istoj stvari – izbačenosti iz ravnoteže, ‘nezdravlju’ ili upozorenju da se nešto pod hitno treba popraviti. Probuđeni pojedinac sigurni ne bi slijedio Pasteura i ubijao bacile, navodne uzročnike bolesti, već bi prije slijedio Pasteurovog suvremenika Bechampa koji je rekao da prvo treba stvoriti zdravi okoliš, a onda će bacili prestati biti neprijateljski raspoloženi napadači organizma. Probuđenom pojedincu bi vjerojatno barem malo bila čudna zamisao da se djeca u bolnici cijepe kemijsko-biološkim koktelom u trenutku kad su tek manje petnaestak minuta disale zrak, dok su još uvijek bez većine vlastitih sustava – od grijanja to imuniteta i čvrstoće tijela, dok se još nisu ni oporavila od šoka izlaska iz maternice. Probuđenom pojedincu bi vjerojatno bilo čudno zašto se toliko velik broj ljudi uporno liječi opasnim tretmanom zvanim kemoterapijom, kad se kod većine to pokazalo bezuspješnim, o čemu svjedoče groblja koja su i inače puna žrtava Svjetske zdravstve organizacije.

Kad smo već kod te hit-bolesti modernog doba, probuđeni pojedinac možda ne bi gutao mit o napretku svijeta i njegovu poboljšanju od strane znanosti u trenutku dok ljudi posvuda obolijevaju, a za većinu ljudi u većini zemalja na svijetu, uglavnom onima koje se u nabrajanju svjetova zove trećim svijetom, proslavljeni napredak društva nije se odrazio na kvalitetu života, baš suprotno, novostečene ‘vrijendosti’ skupo su platili slobodnim vremenom, zdravljem, pa i vlastitom imovinom ili kapacitetom da prehrane sebe i svoju obitelj.

Probuđeni pojedinac bi još prilikom otvaranja jednog, makar i krmeljavog oka, obratio pažnju na tako evidentne globalno zahvate kao što je špricanje atmosfere česticama neznane svrhe i podrijetla, a koji su svakoga dana toliko jasni vidljivi na nebu iznad naših glava.

Probuđeni pojedinac, u kooperantskim i poslovnim odnosima s drugim probuđenim pojedincima, ne bi padao u zamku moći nego bi u svemu što radi na umu imao sačuvati humanost i međusobnu poštenu razmjenu. Želio bi spriječiti pretvaranje ljudskog roda u roj, u neku vrst strojne inteligencije sačinjene od robota kakvih sve više viđamo oko sebe, u isto vrijeme dok srećemo i sve više probuđenih pojedinaca.

Uz sve to, malo je vjerojatno da bi probuđenom pojedincu bile potrebne interesne skupine. Kao prvo, on bi znao da bilo kakvim sudjelovanjem u političkoj sferi života samo ojačava Kontrolni sustav koji ga želi porobiti. Čak i ako se njegovo sudjelovanje svodi na pobunu, i opet ga jača, dajući povoda za uvođenje još strože policijske države, s opravdanjem očuvanjam ‘sigurnosti’. Zamislite da ste vlasnik Lige prvaka. To znači da vaša organizacija stoji iz oba kluba i pobjeđuje bez obzira tko na terenu gubi ili pobjeđuje. Uz to je vlasnik svih sudaca, reflektora, bijelih crti na terenu, hrane i pića koji se tamo prodaju, pa i tribina.

Možete slobodno na tim tribinama prosvjedovati koliko vas volja, ali time samo dižete značaj tog događaja, a uostalom i financijski ste ga pomogli kupujući kartu. Ne, ne, ne, ako svijet usporedimo s navedenim primjerom Lige prvaka, očito je da se probuđeni pojedinac nikad neće suprotstavljati sustavu i tako igrati njegovu igru manipulacije opravdanim buntom i dijeljenja ljudi na suprotstavljene navijačke skupine da bi se njima lakše vladalo. Probuđeni pojedinac jednostavno će otići s terena i umjesto da gleda debelo preplaćene sportsko-manekenske zvijezde na terenu, on će na nekoj livadi s drugim probuđenim pojedincima odigrati ‘hakl’ na dva mala gola, što će biti znatno zabavnije, zdravije i jeftinije. Poslije će si za sitnu lovu kupiti gajbu piva (i to s alkoholom, što je samo po sebi luksuz koji je na stadionima Lige prvaka nestao davno, navodno radi sigurnosti, mada je razlika sada samo to što ga navijači unose na tribine u svom organizmu, tj. dobro se nadrmaju prije tekme ).

Velik broj probuđenih pojedinaca ne bi imao nikakvu potrebu za udruživanjem u piramidalne strukture moći, ali bi uviđao potrebu za uspostavljanje kanala prema drugim pojedincima, onih istih kanala povjerenja u koje se korporatisti neprekidno žele ugurati, bez obzira li je riječ o odnosu liječnika i pacijenta, roditelja i djece, vlade i građana, događaja i čitatelja novina…Energija može strujati i bez posrednika, novac može mijenjati ruke i bez kamatara, a alternativne valute nalik su onom alternativnom ‘haklu’ na dva mala umjesto podraživanja emocija na gladijatorskim nogometnim igrama.

Svaki probuđeni pojedinac opasnost je za Kontrolni sustav, jer je, onakav sam i vižljav, neuhvatljiv. I nemojte misliti da Sustav to ne zna. To što najčešće ignorira, pokušaj je da ne dodaje dodatnu energiju buđenju drugih pojedinaca. To što pak sve češće reagira, kroz razne vrste robota-ljudi, znak je da se proces kreće usprkos taktici ignoriranja i da se mora igrati otvorenih karata jer su stvari otišle predaleko da bi ih se prepustilo inerciji.

Jer svaki probuđeni pojedinac nalik je virusu. On se druži s drugim ljudima, priča im što misli, i tako kroz društvenu interakciju, htio-ne htio, utječe na druge ljude, kako riječima tako i djelima. Ako isprva i ne prihvate njegove poglede, ipak će ih barem postati svjesni. Kad ih po drugi put od nekog čuju možda će čak i obratiti pažnju na te čudnovate nove poglede i malo razmisliti o njima. A kad počnu razmišljati o njima, započeo je proces poništavanja masovne hipnoze tj. eto još jednog probuđenog pojedinca. Malo po malo ali neminovno, i oni sami će postati virus koji će strujati Kontrolnim sustavom. Kao što je očito, riječ je o geometrijskoj progresiji.

I za kraj, probuđeni pojedinac zna da svijet predstavlja tek kulisu njegova života. Neće se valjda boriti protiv kulise? Njegovo je da odigra svoju ulogu najbolje što može, a potom napusti pozornicu i napravi mjesta za druge. The show must go on.

Čitamo se!

Bok, svima!

Nije nepoznata stvar da mi ljudi mislim kroz riječi, i kroz njih dobivamo spektar pojmova kojim baratamo. Posebna kategorija u toj ‘igri riječi’ i našeg uma predstavljaju razne varijacije onoga što ponekad zovem ‘meta- jezikom’.

Pri tom mislim na vokabular kojega samo upućeni moru razumjeti i nitko izvan tog kruga, mada bi vjerojatno i mogao kad bi se sve reklo nekih drugim, razumljivijim riječima. Ako ne znate o čemu pričam, uzmite bilo koji liječnički recept ili opis bolesti i recite mi kužite li ijednu riječ ili o čemu čovjek piše.

Slično je i s mnogim drugim stvarima, a davno mi je po novinama zapeo na oko jedan posebno popularan meta-jezik, onaj ekonomski. Vraški se ekonomisti, političari i novinari razbacuju ekonomskim pojmovima i često se pitam (osim ekonomista, za koje pretpostavljam da znaju o čemu pričaju)) razumiju li to o čemu pišu i ako razumiju zašto to ne prevedu na jezik razumljiv nama čitateljima. Zato sam zaključio da zapravo nerazumiju.

Nedavno mi je ekonomistica Gordana Maras poslala jedna svoj tekst na tu temu pa sam ga odlučio (uz njenu dozvolu) prenijeti vam ga jer mi se čini da može biti poučan.

Pa eto tog teksta, naslovljenog „Ekonomski meta-jezik u medijskoj manipulaciji javnosti i njegove posljedice“:

„Dugotrajna medijska manipulacija domaće javnosti putem korištenja nametnutih nam ekonomskih riječi i fraza kojima se dijagnosticira stanje u gospodarstvu, ili daju upute kako izići iz postojeće ekonomske „krize“, ima za cilj prikrivanje istine o gospodarskom stanju u državi. I ne samo gospodarskom stanju.

Prikrivanje istine

Prikrivanjem takve istine, stalnim ponavljanjem ekonomskih meta-jezičnih konstrukcija, događa se mentalno prevođenje u drugačije stanje poimanja života i poretka stvari, koje se u nekoj svojoj konačnici rješavanja predstavljaju kao teško rješiva stanja. Onda se, kao nužna, primjenjuju nasilna rješenja, odmah i sad. A u ambijentu nasilja nema gospodarskog razvoja, kao ni bilo kojeg drugog stvaralačkog razvoja. To se nama, u Hrvatskoj, duže vremena događa.

Jedan od svježijih primjena ekonomskog meta-jezika je nedavna izjava aktualnog nam premijera (u obraćanju hrvatskim radničkim sindikatima na temu smanjenja plaća za 3%) da „…Hrvatska treba dati doprinos rješavanju globalne krize…“ Rekao bi na to, veliki hrvatski književnik, da je “glupost beskrajna svemirska pojava”. Koja, čija, čemu i kakva globalna kriza? Prihvaćeno je u svijetu da je riječ o globalnoj krizi kapitalizma. Ali, također se zna da nije riječ o krizi kapitala, ali svakako da je riječ o, do sada, nezapamćenoj krizi velike većine ljudi koji žive od svog rada. Ovakva izjava zorno pokazuje da korisnici nametnutog nam meta-ekonomskog jezika, ne razumijevajući svjetske procese, možda, i sami povjeruju u to što govore bez obzira na besmisao takvog kazivanja, jer su onda sebi veći i u globalnim razmjerima, čini im se, značajniji.

Mantra o investicijama i “redukciji fiskalnog deficita”

Drugi aktualni primjeri korištenja meta-ekonomskog jezika, naše ekonomske i političke vrhuške su, npr. nasušnost potrebe svake tj. bilo kakve investicije, rasta nominalnog društvenog proizvoda dok o ukupnom razvoju kao preduvjetu opstanka ovog naroda, nitko ni riječi. Dalje, meta-ekonomski jezik je i mantra o nužnosti dalje strukturalne prilagodbe našega gospodarstva, iako je već pokazano i dokazano, i zapisano da u zemljama naše razine gospodarske urušenosti, spomenute prilagodbe imaju za rezultat samo daljnje urušavanje temeljnih ljudskih prava i sloboda ali i daljne zaduživanje jednako kao što i većina investicija u našem slučaju imaju veći odljev naše domaće supstance nego što stvaraju uvjete za oporavak našeg gospodarstva.

Meta jezik je i fiskalna histerija oko „potrebe smanjenja fiskalnog deficita“ pod svaku cijenu, koje u ovakvim gospodarskim okolnostima znači daljnje smanjivanje plaća, fleksibilizaciju rada tj ukidanje radnih mjesta. I opet nasilje i u sektoru malog poduzetništva i u sektoru stanovništva. Dakle, nasilje bez razvoja. A što reći o tzv mjerama štednje. Osim, što se njima krši Ustav, Povelja OUN-a o ljudskim pravima i šta je, nekada, glavni ekonomist Svjetske banke u travnju prošle godine , nobelovac gosp. Stiglitz upozorio da su mjere štednje suicidni akt Europe, da onemogućavaju razvoj, ne smanjuju deficite…a rade sve suprotno tomu. Da li dosita postoji javni dug kao problem, ili je to problem privatnog duga, pretočen u javni dug da bi, na koncu, na čudesan način bio pretvoren u dug države. Ovu meta-ekonomsku frazu dobro su razumjeli Islanđani i odlučili ne pristati na samoporicanje sebe kao naroda. I čudo se dogodilo I MMF je priznao mea culpa, najveća u njegovoj povijesti. Vijest s Bloomberg-a , izravno s svjetskog financijskog tržišta dana 15. svibnja 2012., glasila je da je delegacija MMF-a (dakle,i Vlada, i banke, i propagandna mašinerija) izjavila “… islandski pristup u spašavanju sebe doveo je do “iznenađujući” jakog gospodarskog oporavka.”

“Jak tečaj – jaka država…”!!!???

Najdulje prisutna ekonomski meta-fraza u samostalnoj nam državi bila je da Hrvatska ostvaruje “makroekonomsku stabilnost” što je imalo značiti stabilne cijene i stabilan nominalni tečaj. I dok su razvijenija gospodarstva koncept stabilnosti gradili na jačanju svojih gospodarstava i zaposlenosti, mi smo prihvatili koncept stabilnosti praćena urednim povećanjem nezaposlenosti, neprekidnim povećanjem zaduženosti hrvatskog stanovništva, i preraspodjelu dohotka u korist bogatih. A što reći o meta ekonomskoj frazi, koju su koje kakvi domaći lobiji dodijelili status nedodirljivoga, a ta fraza glasi „politika stabilnog tečaja jednako stabilna hrvatska država“, ili “jaki tečaj jednako jaka država”…

Fiskalni pakt – smrtna opasnost

O opasnosti po opstojnost hrvatske države nekih nominalnih sidara u vođenju makroekonomske politike upozoravali su, posljednjih dvadeset godina, ugledni i moralno odgovorni domaći hrvatski ekonomisti, obraćajući se i pismima ključnim ekonomskim i političkim institucijama u zemlji. Dijalog o ovoj temi bilo je nemoguće uspostaviti. Ovog proljeća upućena je Predsjedniku RH Dopuna Prosudbe iste skupine ekonomista, poslane prošle godine Vladi i predsjedniku RH, s prijedlogom intervencije u gospodarstvo kako bi se zaustavio slom gospodarstva. Odjeka nije bilo, osim Goldštajnove spremnosti da “sam napravi ekonomski program”. Ulaskom u Europsku uniju odmah se suočavamo i s potpisivanjem Fiskalnog pakta, a ekonomsku politiku nam konačno vodi poznata Troika (Europska komisija, Europska središnja banka i Međunarodni monetarni fond) na način koji svjedočimo u Grčkoj, Cipru i ostalim mediteranskim zemljama. Istina o kojoj se ne piše, da i sve mjere za fiskalnu konsolidaciju, naša Vlada poduzima prema dogovoru s MMF-om od konca prošle i početkom ove godine. I očito je, puno se govori o pravima manjina svih vrsta i boja, samo se ne govori o onim pravima koja su najviše ugrožena u ovoj zemlji a to su prava na rad, život i stvaranje života. Je li i to zbog “političke korektnosti”.

Njemačka se priprema za napuštanje eura !?

Na koncu, da vidimo o čemu se ne govori u našim medijima. Npr, ne govori se o analizi napuštanja eura od strane grupe stručnjaka u Njemačkoj, okupljena pod nazivom “Alternativa za Njemačku”, a koja se može pročitati na web stranici njemačke središnje banke (ožujak ove godine). Ne govori se ni o tomu da je dvojac s sveučilišta u Harvardu (2009.godina) pogriješio u modelu kojim se postavio opasna granica udijela javnog duga u bruto društvenom proizvodu, a što je bio povod uvođenja rigoroznih mjera štednji diljem zapadnoga svijeta. I da su to utvrdili, dvije godine kasnije, dva druga ekonomista s Harvarda (2011., Reinhart i Rogoff, u svojoj knjizi This Time is Different), što je navelo Barossa da govori o visokom političkom riziku mjera štednje, i tako navijesti neki lagani zaokret u politici Europske komisije. A i sredinom prošlog mjeseca jr vrhovni sud Portugala proglasio neustavnim neke mjere štednje portugalske vlade, što je, navodno, izazvalo sukob na relaciji premijera i predsjednika portugalske države. Vremenski se događaj poklapa i s tenzijama slične naravi ,između političkog i ekonomskog vrha naše nam države.

I kako se snaći u tome. U Hrvatskoj se, već 20 godina, sustavno potkopava vjera naroda u vlastite sposobnosti, što je u veliko doprinijelo stanovitoj zbunjenosti naroda. A zašto biti zbunjen, da bi se doprinijelo rješavanju globalne gospodarske krize?“

Čitamo se!

Politička korektnost

Sva sreća, eto, iza nas su svi mogući jednostranački sustavi, totalitarizmi i gušenja slobode govora. Demokracija je prevladala i danas se mišljenja ljudi slobodno mogu suprotstavljati.

Ali pitanje koje svakako vrijedi postaviti jest – otkuda stižu mišljenja i kako nastaju?

Odgovor se čini očiglednim – iz umova ljudi. Ta informacija dosta olakšava stvar svakom potencijalnom diktatoru jer ne smijemo zaboraviti – svijet je i dalje pun malih hitlera, a i onih velikih. Drugim riječima, ako želimo nesmetano totalitaristički vladati, trebamo zavladati uvjerenjima i stavovima ljudi, tako da oni misle točno ono što je potrebno za nečiji cilj.

Pri tom se ne moramo nužno zadržati samo na svakom određenom mišljenju o nekoj određenoj temi jer to opet zahtijeva dosta posla – puno je, naime, važnih tema. Možda bi bolji posao bio upravljati dubljim razinama percepcije ljudi, onima koji određuju pojmove ispravnog ili neispravnog, dobrog ili lošeg, poštenog ili nepoštenog, moralnog ili nemoralnog. Osim toga, tako će ljudi imati jači dojam da su sami nešto smislili, da je neki njihov stav baš njihov, a ne nečiji tuđi. Također, u svojoj težnji prema pravdi, bit će jače emotivno vezani uz takve stavove pa će ih gorljivo braniti. Tada vam više ne trebaju policajci, prislušno uređaji, ograda oko tora. Stoka će se sama čuvati.

Dio života proživio sam u tzv. totalitarizmu, a dio u tzv. demokraciji. Nijedno ni drugo nije u potpunosti bilo, niti je, ono kako ga naziv opisuje. Istina je uvijek bila u sivim tonovima, a ne u sferi crnog ili bijelog. No, ta iskustva omogućuju određene usporedbe. Recimo, u tzv. totalitarizmu, jednostranačkom sustavu i vremenu otvoreno nadziranih medija znao si što ne smiješ reći, ali si i dalje mogao imati neke svoje misli jer su rešetke oko tebe bile dosta vidljive. Te si misli čuvao za sebe ili od određenih ljudi, a s nekima, onima od tvog povjerenja, si ih slobodno razmjenjivao.

Onda je – bar tako kažu – prošlo vrijeme jednoumlja.

No, zapravo, tek tada je nastupilo pravo vrijeme jednoumlja u doslovnom značenju te riječi. Zahvaljujući sve većoj prisutnosti medija u svakom segmentu života (nemojmo zaboraviti da su se 1960-tih kod nas još uvijek cijela susjedstva okupljala kod onih koji su imali televizor da bi gledali neku utakmicu ili film) postalo je doista moguće oblikovati jedan svjetski, kolektivni um. Na scenu je stupio novi, naizgled bezazleni pojam:

Politička korektnost.

Zapravo je riječ o tome da se rešetke, koje su do tada bile izvana i vidljive, počinju instalirati u ljudske umove, čime postaju nevidljive, a njihovi nositelji se s njima počinju identificirati.

Ispočetka se pojam „politička korektnost“ , kao što nas obavještavaju enciklopedije, povezivalo samo s upotrebom određenih riječi, kako se ne bi nehotice uvrijedili neku grupaciju. „Invalid“ bi postao, recimo „osoba s poteškoćama u kretanju“, a u najnovije vrijeme čak se neki moroni u SAD-u grče oko toga što se „crna kava“ naziva „crnom“, u nekom čudno iracionalnom strahu da će tako uvrijediti crnce. Nije pomoglo ni kad su im ti isti crnci rekli da ih to uopće ne vrijeđa.

Rekao sam da je ispočetka krenulo s riječima, ali u biti – riječi i pripadajući pojmovi i jesu jedna od meta galopirajuće političke korektnosti. Jer čim imaš manje riječi u svom umu, tim barataš s manje pojmova, ideja i koncepata. Pokušajte nekome tko u rječniku niti pojmovnom sklopu nema riječ „revolucija“ objasniti što je to i čemu služi. Namučit ćete se za nešto što oni koji imaju tu riječ u rječniku shvate trenutno i na više razina.

„Politička korektnost“ danas ipak nadilazi riječi i doista ima ulogu vage koja procjenjuje što je pravo, a što krivo. Recimo, danas je u svijetu u modi nešto što neki ponekad nazivaju „ljevičarskim globalizmom“, mada su te riječi vrlo nejasne, neprecizne, a u konačnici rekao bih – i pogrešne. Uostalom, vidimo to i u kod nas. „Desni“ stavovi po ‘defaultu’ se smatraju ekstremističkima i obilježava ih se etiketama (zamkama satkanim od riječi – to je odlika „političke korektnosti“ – poigravanje riječima,a time i pojmovima u umu) „ksenofob“, „homofob“, „rasist“, „ekstremist“ i sličnima.

Bez namjere da ulazim u rasprave između „lijevih“ i „desnih“ o tome što je pravo, a što krivo, jer me nijedni ni drugi ne zanimaju, to etiketiranje pomalo vrijeđa osjećaj sportskog fair-playa. Jer tko je ikada i kako odredio što je ispravno, a što ne? Među ljudima po takvim pitanjima ne postoje istine, već samo perspektive. Sve su to jednakopravni pojmovi, međusobno niti više niti manje vrijedni.
Ako još nije jasno o čemu pričam evo jednog drastičnog primjera političke korektnosti koji sam uočio u medijima, koji su, naravno, jedni od glavnim promicatelja tog suvremenog jednoumlja. Sjećate se, recimo, vremena kad se posvuda pisalo o „gay prideovima“. Ako biste se tih dana (a uostalom i danas) odlučili iz nekog mazohističkog razloga uključiti u „javnu“ „raspravu“ (nemam više dovoljno navodnika za sve pojmove koji ih zaslužuju) po pitanju dosega prava homoseksualnih parova, recimo treba li im se omogućiti da usvajaju djecu ili ne, i ako biste slučajno iz prikrajka bojažljivo dometnuli da se vama možda čini da bi dijete trebalo imati muškog i ženskog roditelja, što mislite kako bi za vas bio rasplet? Bi li takav stav bio prihvaćen kao jednakopravan subjektivni stav? Ili je vjerojatnije očekivati da bi se tu osobu etiketiralo kao „homofoba“, dakle nekog tko se navodno boji pripadnika homoseksualne orijentacije ili ima nešto protiv njih.

Ovaj primjer sam uzeo jer je drastičan i aktualan, ali ista formula može se primijeniti za niz drugih tema. Ako smatrate da je cijepljenje prihvatljivo – vi ste u redu, to je politički korektno. Ako smatrate da nije, tada dobivate svježe skovanu etiketu – „antivakcinist“.

Ako ste za ulazak Hrvatske u EU, to je u redu, politički je korektno. Ako ste protiv, tada dobivate etiketu „euroskeptik“. Jedan stand-up komičar kojega sam nedavno gledao, u svom nastupu zapitao se slijedeće – ako ne želi pojesti govno na cesti, čini li ga to – „govnoskeptikom“? Ili, zašto se ne bi zagovornike ulaska u EU nekako nazvalo – možda „kroatoskepticima“?

Ako iz nekog neznanog razloga stvarno mislite da se putnički avion 11. rujna 2001. zaletio u zgradu Pentagona, ostavio rupu promjera pet metara i potom iščeznuo, to je u redu, vi ste politički korektni. Ako vam je nešto čudno u toj priči pa pomislite da biste mogli postaviti par logičnih pitanja, tada postaje nešto grozno – „teoretičar urote“.

Ako odlučite dublje zaroniti u podatke od kojih je satkana suvremena mitologija zvana „globalno zatopljenje“, pa vam se učini da tu nešto prilično ne štima, dobit ćete titulu „klimatski skeptik“ ili „skeptik globalnog zatopljenje“ ili neku sličnu debilnu konstrukciju. Predlažem da pustimo na stranu takve čudne kovanice, pa onih nekoliko glavnih, uglednih svjetskih promotora te ideje (koju onda bez provjere podataka citiraju drugi ljudi u čiju smo stručnost naučeni vjerovati), nazovemo istinito i sasvim politički nekorektno – lažljivcima (jer oni, za razliku od ponavljača njihovih teza, znaju kako stvari zaista stoje) . Neću sad dublje o toj temi, možda nekom drugom prilikom kad ću htjeti napisati stvarno dugi tekst, o njoj sam pisao u knjizi „Sve piše u novinama“, a i u njenom friškom nastavku „Dečki. odjebite u skokovima“, a uostalom za emisiju Na rubu znanosti najstručnije se i najiscrpnije na tu temu osvrnuo jedna švedski znanstvenik, ali to ćete imati prilike vidjeti.

Osim što su neki ljudi dezinformirani (pogotovo ako su im je propagandna mašinerija zvana vijesti jedini izvor inforamcija), nitko ne želi da ga se naziva bilo kakvim etiketama, pa onda zato svi u javnosti počinju guditi isto. Konformizam i strah da te zajednica ne odbaci.
I tako, mada nam se stalno ponavlja riječ ‘sloboda’, u isto se vrijeme kroz medije neke stvari nameću kao prihvatljive, a druge kao neprihvatljive. Recimo, ako bi se neki Englez iz sasvim praktičnih razloga požalio u vezi bilo čega u vezi Poljaka koji trbuhom za kruhom dolaze u Englesku i rade za bijedno male nadnice izbijajući time iste poslove Englezima, bio bi – ksenofob. Nitko se ne bi pitao koji je dublji uzrok tog zajedničkog problema u kojem su se našli i Poljak i Englez. Lakše je lijepiti etikete.

Kad se pojavi politička korektnost, tu više nema prave slobode. Mediji cil¬jano programiraju kolektivni um željenim obrascima i dalje ne moraju ništa napraviti, ostalo će napraviti inercija i komocija.

Moj prvi susret s tom pošasti suvremenog doba zvanom ‘politička korektnost’ zbio se negdje početkom 1990-tih. Moja prijateljica, s kojom sam četiri godine sjedio u klupi u srednjoj školi, otišla je u SAD i onda se vratila s dečkom i nekim njegovim prijateljem, kolekcionarom stripova, a to sam bio i ja, pa smo se odmah našli u razgovoru o stripovskim temama. Kad sam spomenuo strip Asterix, on mi je rekao da to ne čita – zato jer je to rasistički strip. Molim? Pa da, kaže on, u tom stripu se autori izruguju iz svih naroda koje Asterix i Obeliks sreću.

Kakva glupost. Istina je ta da su svi ti narodi prikazani komično i vrlo simpatično, jedino Rimljani uvijek izvuku deblji kraj. ‘Rasizma’ nema ni u tragovima.

Što je njemu?, upitam ja zapanjeno prijateljicu i njenog dečka kad je on nakratko otišao. Oni odmahnu rukom: „On ti je pi-si“. PC, na engleskom. Kaj je sad to, pitam ih, pa su mi, tada neukom, objasnili da je to kratica od politically correct. Rezultat mozga ispranog političkom korektnošću jest:

On ne želi ni u ruke uzeti Asterixa niti ga čitati. Kako bi sam provjerio je li točno što su mu rekli.

Krajnje glupo. Ali ni po čemu se ne razlikuje od mnogobrojnih političkih korektnosti kojima nas mediji za¬sipaju. Politička korektnost je nevidljivi oblik jednoumlja, što je pak etiketa koju smo naučeni lijepiti na vrijeme komunizma. Sad je možda drugačije? Uopće nije, samo je prikrivenije.

Totalitaristi dobro znaju da moraju zavladati mislima ljudi. To se, već sam rekao, između ostalog, radi i kroz riječi. Zato su sve diktature 20. stoljeća, od nacizma do komunizma, imale svoje politički korektne pojmove (a ponekad je njihova primjena ili neprimjena mogla imati i teže posljedice od puke političke neko¬rektnosti). Tako je bilo u SSSR-u, među drugovima i drugaricama, tako će biti i u EU, jednako nedemokratskoj državi. Prema web-siteu europskaunija.yola¬site.com, od političara u tijelima Unije očekuje se umjesto imenovanja svoje države rabiti frazu “zemlja koju najbolje poznajem”, kao dio strategije brisanja nacija i sveopćeg ujednačavanja.

Tom podatku ide u prilog i vijest koja se 2011. pojavila u našim novina-ma:

Europska unija odlučila je da se žene treba prestati oslovljavati sa gospođice ili gospođo, a kao razlog odluci navode da je riječ o seksističkim titulama. U Bruxellesu su izdali letak s uputama kako koristiti rodno neu¬tralan rječnik, kojeg se moraju držati europski političari. Kao zamjenu, Bruxelles preporučuje da se žene jednostavno zove imenom. Taj je pri¬jedlog isto pomalo dvojben, jer je osobe koje ne poznate nemoguće zvati imenom, a to nije pristojno ni u slučaju kada službeno razgovarate s os¬obom s kojom niste bliski. Tako u ropotarnicu povijesti odlaze i frau i fraulein, i madame i mademoiselle, a i senora i senorita. Ovaj trend svoju preteču ima u njemačkoj odluci, gdje je iz službenih formulara još davne 1972. godine uklonjen fraulein – titula za gospođicu, pod izlikom da je to uplitanje u privatnost. Ali ostao je frau. U Bruxellesu je također usvojeno da odsad za sportaša treba koristiti izraz ‘atleta’, dok za državnika treba koristiti riječ ‘politički vođa’.

Uplitanje u riječi nije niti najmanje bezazlena stvar – kakve riječi, takve i misli, u konačnici, čim manje riječi, tim manje i misli jer se umovi programira¬ju riječima. Ali što je još važnije, riječi (a time i misli) mogu postati i kaznena dijela. U jednoj knjizi naletio sam na podataka o europskoj policiji, Europolu, koji će nadgledati građane Europe u vezi trideset i dvije vrste kaznenih djela, među kojim su rasizam i ksenofobija. Oni koji se protive nekontroliranom useljavanju iz Trećeg svijeta bit će smatrani rasistima, a oni koji se opiru daljnjim europskim integracijama bit će smatrani ksenofobima. Spomenuti planovi predviđaju da se poricanje službene verzije sukoba u Afri¬ci i na Balkanu proglasi kaznenim djelom. Takve zločinačke primisli (misaoni zločini) i preispitivanje službene povijesti povlačili bi za sobom kaznu zatvora do tri godine zbog ‘poricanja genocida’.

Uostalom, kad sam već spomenuo ksenofobe, da ih ne bismo zapostavili na račun nekih drugih nositelja politički nekorektnih misli, sigurno vam nisu promakli novinski tekstovi o problemu ‘ksenofobije’ u Europi. Evo malo svjetla na tu materiju pomoću par odličnih odlomaka iz knjige Vodič Davida Ickea kroz svjetsku zavjeru (i kako joj stati na kraj):

„Kao što sam tijekom godina mnogo puta ponovio, osjećaj nacional-nog identiteta potencijalno je fatalna prepreka kod provedbe plana za uvođenje tiranije svjetske vlade, tako da smo imali desetljećima staru kampanju diskreditiranja i potiranja ideje o suverenim državama. Ja nisam nacionalist i ne poistovjećujem se s državom ili rasom, no nije u tome stvar. Mnogi se ipak poistovjećuju i sve dok je tomu tako, oni će se oduprijeti svim pokušajima ubacivanja njihovih voljenih zemalja u um-jetno sastavljen kulturni koktel osmišljen s ciljem zatiranja različitosti. (…)Kontroverza o useljavanju (imigraciji) sada je u svijetu često spomin-jana tema. U SAD-u čuju se zamjerke zbog tolikih razmjera useljavanja, naročito iz Meksika, a širom Europe imigracija se doživljava kao jedan od glavnih problema današnjeg doba, gdje se milijuni ljudi protive priljevu ljudi iz istočne Europe i drugih dijelova svijeta. Otkako su se njihove zem¬lje pridružile EU a granice uklonile, u Ujedinjeno Kraljevstvo nahrupilo je toliko istočnih Europljana da su neke banke otvorile poljske podružnice i ponudile telefonske usluge na poljskom, a znam za barem jedan slučaj prometnih znakova ispisanih na poljskom. Procjenjuje se da je u dvije godine u Britaniju sasvim legalno pristiglo 265.000 Poljaka, a pristizat će i dalje. Što stoji iza te ‘imigracijske krize’ koju su zapravo izazvali gmazovski hibridi?

Jedan od najdjelotvornijih načina da se uništi osjećaj pripadnosti naci¬ji tijekom više generacija i da se otvore vrata svjetskoj vladi slobodno je pritjecanje ljudi iz drugih kultura. Nastoji se postići to da starosjedilačka kultura izgubi svoj neprikosnoveni status temeljnog uzorka pripadnosti ‘britanskom’, ‘njemačkom’ ili bilo kojem drugom narodu. Primjerice, što god da je glavna značajka pridjeva ‘britansko’, postupno će ispariti u ‘lon¬cu za taljenje’ nadmećućih kultura, sve dok se na koncu sve one ne stope
u jedan koktel koji prkosi svakoj definiciji. Osoba s takvom neodredivom predodžbom o ‘naciji’ daleko će se prije podčiniti strukturama svjetske vlade negoli netko tko želi zaštiti suverenitet svoje nacionalne države.

Problem je u tome što, kada započnete ukazivati na skriveni plan u po-zadini ‘multikulturalnosti’ smjesta vam prikače etiketu s početnim slovom ‘r’ (rasist). Iluminati žele da se ova ‘rasprava’ odvija upravo na takvoj razini. Na jednoj strani imamo ‘pristaše prevlasti bijelaca’ koji žele da nji¬hova rasa upravlja njihovom državom, a na drugoj imamo antifašističke antifašiste iz redova robotskih ljevičara, s njihovim neokaljanim mislima i postupcima, koji svaku osobu drukčijeg mišljenja od njihovog stigma¬tiziraju kao ‘rasista’. Ova polarizacija i etiketiranje zamagljuju, namjer¬no, dublju svrhu imigracijske politike.

Ne radi se o ovoj ili onoj rasi, ovoj ili onoj kulturi. Radi se o stvaranju jedne kulture, globalne jednoobraznosti koja u ljudima isključuje osjećaj jedinstvenosti i povezanosti s nacijom, tako da prihvate gubitak nacio-nalne pripadnosti i prigrle globalnu orvelovsku državu. (…) Moramo se izdignuti iznad ovih djetinjastih razina ‘rasprave’ i sagledati širu sli¬ku. Oni žele i podrovati islam jer on predstavlja ogromne skupine ljudi, ujedinjenih svojim suštinskim vjerovanjem, koji bi se oduprli stapanju s globalnom kulturom centralizirane diktature ‘jednog svijeta’, a koju neki istraživači nazivaju ‘Novim svjetskim poretkom’. Iz tog razloga žele da se muslimani bore jedni protiv drugih, kao i svi mi ostali. Sve rase, sve kul-ture i sve religije trebaju shvatiti da smo svi mi u istom sosu. Ovdje je na kocki sloboda svakoga od nas.“

Taj manipulirani lonac za taljenje svakako je jedan od razloga uvođenja prezaposlenog korporatizma u zapadni svijet. Sve je to davno zamišljeno. Frankfurtska škola je još prije nekoliko desetljeća spominjala potrebu za „velikom imigracijom kako bi se uništio nacionalni identitet“, a dr. Richard Day, državni znanstveni direktor iluminatskog paravana, udruženja „Planira¬no roditeljstvo“ 1969. rekao je da će „odavno uspostavljene zajednice biti uništene masovnim useljavanjem i nezaposlenošću“.

I doista, u jednom novinskom tekstu pročitao sam da mora postojati određena stopa fertiliteta od 2,11 djece po obitelji da bi se neka kultura održala dulje od 25 godina. Gledano kroz povijest, nijedna kultura nije opstala nakon što joj je stopa rodnosti pala na 1,9, a stopu od 1,3 je nemoguće preokrenuti jer bi trebalo 80-100 godina da se sama ispravi, a nema ekonomskog modela koji bi održavao društvo kroz to vrijeme. Od dva para roditelja, ako svaki par ima jedno dijete, i ako svako to dijete dobije jedno dijete, bit će četiri puta manje djece nego baka i djedova. Kako se populacija smanjuje, tako će i društvo i kultura lagano nestajati. Evo današnjih stopa rodnosti: Francuska 1,8; Engleska 1,6; Grčka 1,3; Njemačka 1,3; Italija 1,2; Španjolska 1,1.
31 zemlja EU ima stopu rodnosti ukupnost 1.38.

No, populacija Europe se ne smanjuje, zbog islamske imigracije. Od cjelokupnog populacijskog rasta Europe od 1990. godine 90% je posljedica islamske emigracije. Francuska ima stopu fertiliteta 1,8, a muslimani u Francuskoj 8,1. U zadnjih 30 godina u Velikoj Britaniji broj muslimana narastao je s 8200 na 2,5 milijuna. U Nizozemskoj je 50% novorođenčadi muslimanskog podrijetla, i za 15 godina pola stanovništva Nizozemske bit će muslimani. U Rusiji ima 23 milijuna muslimana i za nekoliko godina 40% ruske vojske bit će musli¬mani.
Osobno mi je svejedno koje će vjeroispovijedi biti moj susjed jer ja nisam niti jedne, ali zapitao sam se nisu li aktivnosti (ili izostanak istih) koje su ovi podaci pokazali također dio neke veće cjeline globalizacije, koja zapravo pred¬stavlja pripremu terena za uvođenje svjetske države. Te su okolnosti dobre i za stvaranje sukoba među ljudima, što je Eliti uvijek glavna metoda oblikovanja svijeta prema svojim željama.

Treba neprestano imati na umu – koju god od umjetno generiranih strana izabereš, pomažeš u stvaranje problematične situacije koja će se „riješiti“ još većim globalnim zakonskim mjerama. Dio metode je i emotivno uvlačenje ljudi u situaciju da biraju između izbora koje su im oni ponudili, čime ih se onemogućuje da vide širu sliku, utemeljenu na empatiji ili razumijevanju. Treći vid je da ta samozvana Elita svaku situaciju koju ljudi osjećaju kao nepravdu i zbog koje bi mogli reagirati, uvijek prije njih instrumentalizira, organizirajući razne pros¬vjede, demonstracije i revolucije koji su nadzirani, koristeći pritom nezado¬voljstvo ljudi kao pogon za vlastite ciljeve.

Mediji su njihov teren, a tvoj teren je u tvojoj glavi.

Na prvi pogled može se činiti zamršenim nalaženja pravog puta u manipuliranoj stvarnosti. Iluminati pokrenu ‘revolucije’ u Africi, pa njihove žrtve u bijegu dođu u EU, koju su Iluminati tako or¬ganizirali da ‘istope’ nacije i nacionalne države koje im stoje na putu njihove zamisli o državi od (obezvlašćenih) regija. Stanovnici tih država vide nesretne došljake kao prijetnju i ne žele ih, smatrajući da oni kao porezni obveznici financiraju socijalnu pomoć za svoje sugrađane, čije su obitelji također radile to isto, a ne za ljude s drugog kraja svijeta i slično. Na kraju su te strane zavađene, a ‘zavadi pa vladaj’ teh¬nika je čiju efikasnost nikom više ne treba objašnjavati.

Kakvo je rješenje?

Na razini iz ovih vijesti – nikakvo. Ali kad bi i imigranti i domicilni građani bili svjesni da su žrtve ili buduće žrtve iste manipulacije iz sjene, potpuno sam siguran da bi svi ti ljudi razgovarali drugačije, našli zajednički jezik i energiju koju troše na međusobnu netrpeljivost usmjerili u pravom smjeru. Takva bi svjesnost bila početak domino efekta koji bi se, poput bumeranga, vraćao istim putem kojim je manipulacija dolazila.

Ima tu i još jedan detalj za koji mi se čini da je promaknuo. Novinski tekst iz proljeća 2011. bio je naslovljen „Slobodno kretanje ne smije postati predmet pregovora“. Vidi vraga. Jedna od često isticanih tekovina EU, i jedna od rijetkih koja se doista sviđala većini ljudi, jest nepostojanje bivših nacionalnih granica i sloboda kretanja bez beskonačnih provjera na granicama. Možda je opet na djelu metoda ‘problem-reakcija-rješenje’. Problem bi bili imigranti, reakcija bi bile ‘ksenofobne’ tendencije, a sve to je orkestrirano možda i zato da se ponudi ‘rješenje’ – da se opet ograniči slobodno kretanje ljudi po Europskoj Uniji. U tom slučaju, korporacijske robe i novac, i vojska i policija, mogli bi putovati kako god žele, bez carina ili bilo kakvih drugih ograničenja, ali ne i ljudi. Baš kao u starom SSSR-u. Francuzi i Talijani već su predložili da se, zbog problema izbjeglica, ponovno uspostave kontrole na granicama i ograniči slobodno kretanje ljudi.
No, između pojmova ‘sloboda’ i ‘EU’ nikad nije stajao znak jednakosti.

Vratimo se na kraju opet političkoj korektnosti, koju vidim kao manipulacijom i ponavljanjem u umove ljudi nametnutu lažnu stvarnost, jer je politika u mnogim vidovima omotač koja obavija naš život, pa politička korektnost daleko nadilazi bilo kakvu politiku ili odnos prema manjini . Što ako ljudi progledaju kroz ograde i zidove „političke korektnosti“? Može li se to dogoditi? Događa li se?

A ako se i počne događati – hoće li to biti lako za primijetiti? Hoće li se o tome izvještavati u novinama? Ako hoće – na koji način?
I je li možda vijest koja slijedi odgovor na sva ta pitanja?

List „Guardian“ objavio je prije par dana tekst naslovljen „Svaki četvrti Amerikanac misli da bi Obama mogao biti Antikrist, kaže istraživanje javnog mnijenja“.

Kako politički nekorektno! Odmah mi se dopalo.

Sam je tekst naravno, podatke predstavljao iz perspektive političke korektnosti, ne pitajući se bi li navedena uvjerenja ljudi mogla biti istinita. Evo što je pisalo:

“Ankete provedene među glasačima o teorijama urote otkrivaju alarmantna uvjerenja – uključujući to da 37% ljudi vjeruje da je globalno zatopljenje prijevara.”

Zanimljivo, pomislio sam, istina se probija kroz zid političke korektnosti. I pitam se samo za koga su ta uvjerenja “alarmantna”? Za tebe i mene, dragi čitatelju, sigurno ne.

Dalje je pisalo već rečeno, da svaki četvrti Amerikanac sumnja da bi Barack Obama mogao biti Antikrist, više od trećine Amerikanaca vjeruje da je globalno zatopljenje prijevara, a više od polovica je sklona prihvatiti da tajna globalna elita pokušava uspostaviti Novi svjetski poredak, prema tom najnovijem istraživanju objavljenom u taj neki nedavni utorak.

Anketa koju je proveo Public Policy Polling na uzorku američkih birača ispitala je veći broj teorija urote, “s pitanjima formuliranima u atraktivne fraze zbog kojih bi edukatori u toj zemlji mogli lupati glavom o stol”. Pa nek’ malo lupaju, ja lupam svaki dan kad gledam i slušam oko sebe.

Studija je otkrila da 13% ispitanih misli da je Obama Antikrist, dok slijedećih 13 posto “nije sigurno”, pa su tako barem otvoreni prema mogućnosti da bi moglo biti tako. Nekih 73% ljudi se jasno izrazilo da Obama nije “antikrist”.

Anketa je pokazala da 37% Amerikanaca misli da je globalno zatopljenje prijevara, dok 12 % nije sigurno, a tek slaba većina 51% “složila se s prevladavajućim većinskim pogledom znanstvenog establišmenta misli da globalno zatopljenje nije prijevara”. Dobro, dobro, rezultat nije loš, ne može se reći da je. Sve politički nekorektniji. Naravno, zato takva razmišljanja i nećete čuti u večernjim vijestima.

Anketa je također pokazala da 28% ljudi vjeruje u “opaku urotu Novog svjetkosg poretka, koja ima za cilj vladanje svijetom kroz autoritarnu vladu.” 25% ljudi “nije sigurno”, a samo manjina američkih glasača – 46% – misli da takva urota ne postoji.

Potpuno politički nekorektno mišljenje, što ne znači da je zbog toga pogrešno. Ali znači da se o njemu neće raspravljati u Kongresu, da će svaki stručnjak koji ne želi da mu se kolege smiju u televizijskim debatama u širokom luku izbjeći ovu temu ili takve zaključke, da o tome neće biti vijesti u novinama…. Postoji koncenzus da se to ne zbiva – mada mi znamo da se doista zbiva i štoviše, sve jače osjećamo posljedice u svakodnevnom životu. I ovih skoro preko pedeset posto anketiranih Amera koji su uspjeli gurnuti nos kroz rešetke mentalnog kaveza ‘ispravnog’ razmišljanja i političke korektnosti.

“Barem su neke lude teorije ispitane kroz anketu odbačene od velike većine”, tvrdilo se u vijesti. Primjerice, samo 7% Amerikanaca iz ankete bjeruje da je spuštanje na Mjesec lažno, 14% vjeruje u Bog Fooota, a 4% prihvaća da “naš svijet kontroliraju gmazovi-mijenjači oblika uzimajući ljudsku formu”. Samo 5 posto Amera vjeurje da je Paul McCartney poginuo u atomobilskoj nesreći 1966. i da je zamijenjen dvojnikom da bi Beatlesi mogli nastaviti karijeru, a samo 11% prihvaća koncept da je američka vlada znala unaprijedi i dopustila da dođe do terorističkih napda 11. rujan 2001. (Blago rečeno.)

“Čak su i lude teorije urota predmet polarizicije njihovih pristalica, posebeno kad su uključeni politčki tonovi. Ali većina Amerikanaca odbija luđe ideje o lažnom slijetanju na Mjesec ili gušterima mijenjačima oblika”, rekao je predsjednik Public Policy Polling PPP-a Dean Debnam, koji je inače stručnjak za procjenjivanje toga što je normalno, a što ludo, a sve na temelju kompjutorskog programa o tome što je ispravno, a što ne, i što je moguće, a što ne, kojega su mu ugradili u glavu dok nije gledao. Nije da se zamarao proučavanjem tih tema. Jednostavno – zna.

Zapravo, kad bih se vratio na onu usporedbu s početka teksta, i u starim inačicama totalitarizama, kao i u ovoj novoj, neki su ljudi uvijek međusobno pričali nešto potpuno drugačije od onoga što je o njihovom omiljenom vođi tog dana pisalo u novinama. Stvari se nisu baš puno promijenile.

Čini mi se da mentalno zdravom pojedincu nema druge nego da bude politički nekorektan.

Haug, Šokre je govorio.

Čitamo se!

Bok svima!

Svake nedjelje u osam sati odlučio sam se prikovati uz televiziju i konačno jednom u cjelini pogledati serijal „Zvjezdani ratovi“. Tijekom cijelog mog života on je kapao po malo i s velikim pauzama pa sam se prilikom svakog dijela uvijek trebao oslanjati na nešto tako nepouzadno kao što je memorija.

Osim toga, ne gledaš stvari istim očima kad imaš osam, dvadeset osam, trideset osam ili sto i osam godina. Prvi „Star Warsi“ (danas četvrti) bili su za tadašnje klince, među kojima sam bio i ja, nešto apsolutno čarobno i napeto. Nastavci koji su uslijedili – „Carstvo uzvraća udarac“ tj. „Imperija uzvraća udarac“ , kako je tada prevedeno, i „Povratak džedaja – bili su još i bolji. Imali su fantastičnu mračnu atmosferu. Han Solo je bio zatočen i zaleđen u kamenu u mračnoj krijumčarskoj rupi. Prvi put smo sreli zlog imperatora s kapuljačom, pravog vladara Carstva. Ta dva nastavka zapravo su bili jedna cjelovita priča na kraju koje je dolazilo do fantastičnih obrata kroz saznanja da je Darth Vader otac Leie i Luke Skywalkera te da su oni brat u sestra. Da ne zaboravim nevjerojatno mističan močvarni planet na koji Luke Skywalker dolazi u potrazi za učiteljem Jodom i čuda s kojima se tamo sreće..

Neki od tih obrata danas više nemaju smisla jer gledatelji mlađih generacija neke od ovih stvari saznaju u tri epizode koje su snimljene naknadno, ali im se radnja zbiva u vremenima koja prethode vremenu radnje onih davno snimljenih tri filma.

Nešto izgubiš, nešto dobiješ! Zato je bilo zanimljivo gledati Darth vadera kao klinca i događaje koji su doveli do pada Republike i rađanja sjemena otpora u vidu Anakin-Darth Vaderove djece Leie i Lukea.
Ispalo je da pod ovo „dobiješ“ ima toga i znatno više, barem kad sam zbivanja gledao ovim novijim naočalama kroz koje danas vidim svijet, a kroz koje su kristalno jasno jasno vidljivi mehanizmi manipulacije događajima i ljudskom perpcepcijom sa ciljem stvaranja svjetske totalitarne države – Carstva ili Imperije, ako je želite tako nazvati.
Zvjezdani ratovi vrlo su točan preslik današnjih zbivanja, s time da omogućavaju da se neki mehanizmi i vide, dok mi često – sa životima podijeljenima u tjedne, dane i sate, i zbog toliko toga što nam stalno krade pažnju, misli i emocije – ne vidimo širu sliku.

Primjerice, prve tri epizode Star Warsa koje opisuju propast Republike nude školske primjere nekoliko najbitnijih načina manipulacije.

Prvi je: metoda malih koraka. Nikome ne kažeš kuda stremiš, iza kulisa spletkariš i stvaraš događaje koje kasnije predstavljaš kao da su se zbivali spontano, a pri tom se pobrineš da su međusobno dovoljno vremenski razdvojeni da nitko ne uvidi slijed.

Tu je metodu u filmovima koristio senator Palpatine, budući Imperator. Sve malo po malo – prvo je stvorio jednu krizu, pa drugu, pa treću, a nakon svake je nudio rješenje koje je uvijek bilo: okrupnjivanje moći u njegovim rukama, navodno radi mira i stabilnosti. Svemirska verzija Pax Romana – pokori, pobij, osvoji – i imat ćeš mir. Palpatine je pri tom u svakoj od tih situacija spasitelj. To je upravo ono isto što nadnacionalne strukture rade već jako dugo u naše svijetu, konstruirajući niz događaja koje u povijesti učimo kao posljedicu neke prirođene povijesne logike, a ne manipulacije. No, iza svakog svakog pojedinog rata, revolucije i krize u zadnjih pa stoljeća danas već možemo jasno uočiti isti potpis. Pogledajmo radije što im je svima zajedničko – transfer bogatstva i moći u ruke sve manje i manje manjine. To je jedina konstanta. Zar je toliko neprihvatljivo obratiti pažnju baš na tu činjenicu? Pogotovo kad se jednom uvidi da se iza raznih strana i događaja stalno pojavljuju iste grupacije, društva, obitelji, pojedinci…

Druga bitna taktika, također prikazana u Zvjezdanim ratovima, djelomično je već opisana: Problem – reakcija- rješenje.

Senator Palpatine stvara krizu potičući Trgovački savez na pobunu. Također ih potiče da naprave vojsku. U isto vrijeme u potaji stvara vojsku Republike. Potom, na temelju krize koju je sam stvorio, od Senata dobiva diktatorske ovlasti da bi uveo mir. Navodno, samo do kraja krize. Ali on zna da kriza nikad neće nestati, jer je sam stvara. Pri tom ga ne zanima pobjednik – on pobjeđuje u svakom slučaju jer stoji iza svih strana.

Kad postane jasno da separatisti imaju svoju vojsku, postaje potpuno opravdana da vojska klonova koja pripada Republici izađe i iz tajnosti i na bojno polje i pobijedi neprijatelja. U žaru rata tek se malobrojni pitaju tko je i zašto stvarao vojsku klonova u tajnosti. Kao što se u Americi malo tko pita tko je i zašto imao pripremljen Zakon o domovinskoj sigurnosti, koji je suspendirao Ustav, a koji je uveden nakon 9/11, događaja jednako izrežiranog kao ovi događaji u Star Warsima.

Nakon što Palpatineu njegov pomoćnik dolazi zabrinuto priopćiti da gube rat (znajući samo da je Palpatine moć u sjeni iza separatista i Trgovačkog saveza, ali ne znajući da on stoji i iza vojske Republike), Palpatine mu samo kaže da je sve odlično. Kako i ne bi išlo kad je zbog ratne situacije koju je stvorio dobio svu izvršnu vlast u Senatu. Ne namjerava je vratiti, ali zato, kao što se vidi u kasnijim zbivanjima, namjerava postupno raspustiti Senat. Da spomenem i to da je pobio sve svoju suradnike-separatiste, tako da je obrisao sve tragove koji vode do njega. U tri filma tako pratimo postupnu centralizaciju moći u senatorovim rukama. Najbizarnije što ga pri tom svi doživljavaju kao dobričinu i poštenjačinu (osim nekih, nešto mudrijih , jedija).
Kao i u stvarnosti, tek rijetki mogu svoj pogled na stvari uzdignuti iznad uzburkanih emocija. Recimo glavni jedi, Yoda. Kad mu oduševljeni kolega-jedi dolazi priopćiti kako je vojska Republike pobijedila vojsku separatista, on je jedini koji u tome ne vidi nikakvu pobjedu. Kako je rekao, plašta tamne strane sile je pao na sve. Doista, u ratovima nema pobjednika. Svi ljudi gube, sve strane gube, a pobjeđuju samo gospodari kaosa iz sjene.

Poučna je i rečenica Padme Amidale (buduće majke Lukea i Leie, koja inače također ispočetka vjeruje Palaptineu, koji je s njenog planeta, ako sam dobro zapamtio taj detalj) dok promatra kako Senat oduševljeno, uz ovacije, svoju vlast prenosi na Palpatinea, koji tvrdi da mu ona treba da bi vratio mir u Republiku.

Rekla je svom suradniku slijedeće:

„Evo kako umire demokracija. Uz pljesak.“

Bolno točno. Primjera možemo u povijesti naći koliko hoćete, najjači vjerojatno stižu iz vremena nacističkog preuzimanja vlasti u Njemačkoj, ali ne moramo ići toliko duboko u prošlost. Ma ne moramo uopće ići u prošlost! Evo baš su nas ovih dana televizijske vijesti svih televizija, a i sve novine, po prilici obavještavale ovo: „Evo dobre vijesti – Slovenija je pristala ratificirati sporazum pa Hrvatska ulazi u EU za koji mjesec“. Gledao sam te razne vijesti i pitao se – koji je kurac tim novinarima i voditeljima? Nikad se nismo dogovorili da je to dobra vijest. Zašto su tako oduševljeni, zašto ne mogu jednostavno reći golu činjenicu – da je Slovenija ratificirala sporazum i da Hrvatska ulazi u EU? Zašto nam objašnjavaju da je to dobra vijest? Zato jer to piše u novinama? Zato jer je dobra predsjedniku? Premijeru? Ministrima? Ovom polusvijetu koji se sad natječe za dobro plaćena mjesta fikusa u tzv. Europskom parlamentu? Koji su svi uprli sve snage da se to dogodi, više puta pokazavši svoju lojalnost europskoj birokraciji koja je, poput senatora Palpatinea, davno preuzela diktatorske ovlasti?

Doista, demokracija uvijek umire uz pljesak.

I uz osmijeh, također. U produžetku tih vijesti slijedio je bizarni prilog, snimani su neki nasmiješeni građani u automobilima koji oduševljeno pričaju kako je to super što ulazimo u EU jer neće više biti granica pa ćemo putovati i biti bez takvih birokratskih ograničenja. Tako je, ali ćemo biti i bez vlastite proizvodnje, šuma, voda, valute i monetarne suverenosti…

Bizarno. To je virtualna televizijska stvarnost koju nam predstavljaju ljudi programirani na određenu percepciju stvarnosti. Da nam je Lucas prikazao vijesti na televiziji Republike, vjerojatno bi glasile ovako: „Danas dobre vijesti iz Senata. Senator Palpatine dobio izvršnu vlast da uvede mir u Republici.“

Spomenimo i činjenicu da se u vrhu obje suprotstavljene strane nalaze pripadnici iste obitelji (mada je u serijalu, naravno, napravljena jasna distinkcija između dobrih i zlih). Ali činjenica jest da Carstvom drma Darth Vader, a da se u vrhu uprave pobune nalaze njegova djeca.

SF-filmovi se inače koriste za tzv. “prediktivno programiranje”. To znači da se u njima prikazuju futuristički koncepti kojima se ljude navikava na njih. jednom kad se počnu pojavljivati oko nas čine nam se poznati ili kao dio nekog spontanog razvoja.

Niti Zvjezdani ratovi nisu imuni na to. Neću na to trošiti riječi, pogledajte si sami do kuda je danas stigla (a to je samo onaj dio koji je predstavila javnosti) zloglasna američka agenija DARPA:

Dakle, doista paralela sa političkom (i nadpolitičkom) situacijom iz neke daleke, daleke galaksije ne nedostaje. Do sad sam nabrojao: metodu malih koraka: metodu problem-reakcija-rješenje;činjenicu da iza obje umjetno zaraćene strane stoji ista ruka.

Ali ima i mističnijih paralela. Recimo, tajanstvena energija koju jediji nazivaju Silom. Obi-Wan Kenobi ju je mladom Lukeu opisao kao životnu energiju koja se nalazi oo svih bića i koja drži galaksije na okupu. Opis koji vrlo nalikuje konceptu orgonske energije Wilhelma Reicha ili pak konceptu Kija iz istočnih tradicija. Također se veze mogu naći i s konceptom morfogenetskih polja engleskog biologa Ruperta Sheldrake. Zahvaljući Sili, neki ljudi u filmu imaju mogućnost izvanosjetilne percpecije i intuitivnog trenutnog pribavljanja informacija ili slika. Doista, upravo je odsustvo etera ili orgona ili ki-ja ili suptilne energije ili suptilne materije u suvremeni modelima stvarnosti ono zbog čega se to modeli toliko opiru – čak i usprkos dokazima – postojanju tzv. ‘paranormalnih’ fenomena. Nemaju ih u što i kako ugraditi.

Na jednom mjestu Yoda kaže Lukeu kako mi nismo ono što mu se čini da jesmo, već smo mi “blještava” bića, što je doista dobar opis onoga što su pokazala otkrića njemačkog znanstvenika Alfreda Fritza Poppa, da mi stalno emitiramo fotone (koje je u tu svrhu nazvao biofotonima) te da njima naše DNK komuniciraju međusobno i s našom okolinom.

Nadalje, u četvrtoj (nekadašnjoj prvoj epizodi) gdje je Imperator već preuzeo vlast i raspustio Senat opet imamo preokret nalik današnjoj situaciji, mada ne toliko vidljiv ako niste informirani o otkrićima iz sfere toga što se nekad nezgrapno zvalo parapsihologijom, još dalje u prošlosti magijom, a ustvari se radi o moći usredotočene namjere, koja je integralni dio kako i do danas preživjelih ostataka šamanističkih tradicija, tako i vještina kineskih majstora Kija ili bilo kojeg subjekta koji je u desetljećima parapsiholoških istraživanja pokazao da namjerom može pomicati predmete, utjecati na ishod nasumičnih događaja koje stvaraju REG-ovi (random event generators, generatori nasumičnih događaja) ili je pak pokazao telepatske sposobnosti.

Naime, Imperator je Sith, neka vrst jedija koji moć Sile koristi za zle ciljeve. Osim što je on mračni jedi, i njegova desna ruka Darth Vader također je mračni jedi koji koristi Silu. No, usprkos tome što na samom vrhu galaktičkog Imperija sjede magovi, puk Imperija smatra da je riječ tek o nekoj šupljoj drevnoj religiji i praznovjerju. Spin vrlo nalik današnjem. Danas smo također naučeni da se ismijavamo iz „uroka“, „magije“, „parapsihologije“, mada se baš time koriste krajnosti – ešaloni samog vrha moći na svijetu i babe po selima.

Rituali i magijske ceremonije (mada o njima nećete čitati u novinama pa zato mislite da ne postoje) provode se stalno, a na njima sudjeluju ljudi koje inače u odijelima i kravatama na televiziji glume ugledne ljude ili čak šefove država. S druge strane, babe po selima bacaju uroke, kojima se svi smiju – osim onih koji su njima pogođeni. Jer stvar radi, makar mi i ne razumijemo u potpunosti kako. Mogli bismo je nazvati „duhovnom tehnologjiom“, istom ono koju u Zvjezdanim ratovima koriste i jediji i Imperator. U svojoj knjizi „Sve misterije svijeta“ Arthur Clarke je u prologu napravio top-listu fenomena koji su obrađeni u knjizi po vjerojatnosti da se doista zbivaju. Stari skeptik Clarke je recimo na deveto, predzadnje mjesto stavio reinkarnaciju, koju nije ‘popušio’. Na prvo mjesto stavio je hodanje po žaru i vatri bez opeklina jer se to jednostavno može vidjeti i doista se zbiva. A na visoko drugo mjesto stavio je uroke, za koje je, na temelju svega što je istražio, rekao da sigurno rade, mada se ne zna kako.

I baš kao što Han Solo ili onaj visoki časnik Carstva u četvrtoj epizodi sarkastično odbacuju mogućnost postojanja i manipulacije Silom (jedan Darth Vaderu, a drugi Obi Wan Kenobiju) nazvavši to drevnim praznovjerjem i religijom, tako i mi danas teško možemo prihvatiti da se iza pripadnici skrivenih centara moći našeg svijeta bave ‘crnom magijom’. No, to su samo riječi, vjerujem da bi se našli i prihvatljiviji ili nešto manje stigmatizirani pojmovi. Ne nedostaje indicija da se sve to zaista zbiva, ali na ovom mjestu se ne mogu time baviti.

U konačnici, najnevjerojatniju paralelu današnjeg svijeta sa Zvjezdanim ratovima našao sam u Planeti smrti, umjetnoj kuglastoj divovskoj bojnoj postaji koja je trebala biti jedna od glavnih poluga moći Carstva, zbog svoje ubojite sile kojom može uništavati cijele planete.

Danas više nije nova zamisao da je Mjesec umjetno izdubljen šuplji svemirski brod na kojem se odvija vrlo živa aktivnost. Znam koliko ova rečenica može zvučati bizarno, ali indicija također ne nedostaje, od knjige „Who Built the Moon“ (za par mjeseci bit će objavljena i na hrvatskom), koja je i sama tek zagrebla po površini, do NASA-ine tabele TLP-fenomena (ima je na internetu) pa nadalje, do teorija nekih ruskih astronoma još iz 1960-tih. Možda se nekom slijedećom prilikom detaljnije pozabavim tom temom jer je vrlo zanimljivo razmotriti i predaje o tome kad je Mjesec došao o orbitu oko Zemlje i kako je, prema tim predajama, utjecao na razvoj i oblik života na Zemlji. Ako je to tako – odmah slijedi pitanje tko ga je doveo i zašto? Domino pitanja tu tek počinje. U međuvremenu, zadržimo se kod toga da normalnim smatramo samo ono što su nas naučili smatrati normalnim, pa često ne vidimo stvarima koje su nam pred očima.

Nedavno sam na internetu tražio neki astronomski podatak o Mjesecu i naišao na znanstveno-popularni tekst o Mjesecu iz nekog astronomskog časopisa u kojem su pisali poznati podaci da Mjesec ima 400 puta manji promjer od Sunca te da se nalazi 400 puta bliže od Sunca. To su goli podaci. No, baš kao i kod onih izvjestitelja koji su komentirali „dobre vijesti“ iz Slovenije, i ovdje se između redova probijala programirana percepcija. U tekstu je pisalo da je Mjesec četiristo puta manjeg promjera od Sunca, ali „nekim divnim čudom“ je za otprilike isto toliko puta Mjesec bliži Zemlji, pa se zahvaljujući toj „sretnoj“ okolnosti prividni primjeri Sunca i Mjeseca podudaraju čemu možemo zahvaliti postojanje tako efektnih pomrčina Sunca.

Jesu li takve „sretne“ podudarnosti nužno slučajne? Ne bi li one trebale navesti čovjeka da se zapita ponešto o takvim poklapanjima, a i mnogim drugim vezanim uz rotaciju Mjeseca koje je, kao što znamo, takva – niti malo veća, niti malo manja – da je uvijek istim licem okrenut prema Zemlji. Još jedno „čudo“ ili „sretna“ okolnost? Možda. Ali niti oko toga se još nismo dogovorili.

Svakako, uzbudljiv je ovaj život u dalekoj, dalekoj galaksiji….

Čitamo se !

Bok, svima!

Mistično nasljeđe Inka je jedna od rijetkih autohtonih duhovnih tradicija koja se sačuvala i nastavlja nepromijenjena već stotinama godina. U andskoj (Inka) tradiciji kozmos i sve u njemu se sastoji od žive, svjesne energije. I sami smo različiti izražaji te žive, svjesne energije, s individualnim kvalitetama i frekvencijom energije. U Inka tradiciji ne postoji dobra i loša energija, ili pozitivna i negativna energija već je sve energija koja se razlikuje po svojoj kvaliteti te postoji jedino laka i teška energija.

To je temelj šamanizma Inka, kojemu i sami možete bit podučeni i u njega inicirani u Zagrebu 23. i 24. ožujka 2013, što će biti, ako se ne varam, subota i nedjelja.

Moja prijateljica i vrsna iscjeljiteljica Mirela Vukman Neylan, koja živi u Engleskoj, je tijekom posljednjih petnaest godina opsežno studirala i radila sa šamanizmom iz različitih kultura i tradicija. Tako je ovladala svakojakim vještinama pa je se može opisati kao homeopata, šamanskog praktičara, bioenergetičara, zvukoterapeuta, iscjeljitelja..a znate već, sve su to samo razne struje iste rijeke. Što se šamanizma Inka tiče, uz učitelje Juana Nuñeza del Prada i Q’era te majstore Don Humberta Sonqa i pokojnog Don Mariana Apasa, Mirela Vukman-Neylan i sama je postala Inka svećenica 4. stupnja.

Taj ožujački seminar održat će se u centru Prema vama d.o.o. u Zagrebu, u Ilici 315 23. i 24. ožujka. Evo i sadržaja radionice, uz pomoć najboljeg izuma novog doba, a to je opcija „copy-paste“:

„U ovoj praktičnoj radionici polaznici će naučiti kako se povezati sa kozmičkom energijom, kako otpustiti tešku energiju iz tijela i kako očistiti svoje energetsko polje i napuniti ga lakom energijom. Kako ova tradicija uvijek teži harmoniji polaznici će naučiti uskladiti žensku i mušku energiju te integrirati obje energije unutar njihovog energetskog polja. Sudionici će biti inicirani u drevna učenja Inka i povezati se s energijama Majstora koji su već stoljećima poučavali ovu tradiciju. Do kraja ove radionice polaznici će naučiti praktične tehnike koje se mogu koristiti u bilo koje vrijeme za oslobađanje teških energija, usklađivanje energetskog tijela i pomoći im da razviju svoj osobni potencijal.“

Ako vas zanima više, tu je sveprisutni Internet, stranica je www.heartmedicine.co.uk gdje se nalaze svi kontakti, a i mnoge druge informacije, a e-mail je mirelamedicine@yahoo.com.

I kad smo već kod životnih energija, ovu priliku ćemo iskoristiti za kratki pregled povijesti istraživanja na razne načine zvane vitalne energije, na način kako ga je uobličio James Demeo, najbolji suvremeni nastavljač rada Wilhelma Reicha.

Wilhelm Reich je, naime, skovao riječ „orgon“ za učinke koje je bilježio u svojim laboratorimama, a iste te učinke danas bilježi James Demeo, koji je kod nas poznatiji kao autor knjige „Priručnik za orgonski akumulator“. Knjiga je to koja je daleko više od priručnika. O tome svjedoči sve ono što slijedi u tekstu, a što potiče iz te knjige.

Posebno mi se dopalo poglavlje koje predstavlja slabo poznatu povijest teme orgona, pod raznim imenima. Barem to tako vidi James Demeo. Mnogi od spomenutih nisu niti znali za otkriće Wilhelma Reicha, što i ne čudi kad se zna kakav je inkvizitorski žar na svojoj koži iskusio taj čovjek, i s kakvim su elanom njegove knjige doslovce paljenje – sredinom 20. stoljeća u primjeru ‘demokracije’, kakvom se SAD predstavljaju. No, ne budimo nacionalno ograničeni, jer slične je doživljaje Reich iskusio i Njemačkoj i drugdje, fanatizam i interesi ne poznaju granice iz zemljopisnih atlasa.

Otkriće orgona moglo bi biti jedno od važnijih otkrića 20. stoljeća, ako je točno da ima implikacije na skoro svaku znanstvenu disciplinu koja se trudi ponešto reći o životu, svijetu i svemiru. Te implikacije su i bile uzrok paljenja inkvizitorskih vatrica, jer zahtijevaju suštinsku promjenu paradigme, a to se uglavnom pokazalo malo previše za tražiti, baš kao i minimum poštenja da se Reichovi pokusi pokušaju ponoviti (on ih je sve objavio i pozvao na provjeru) i da se tako ustanovi što jest, a što nije. To je ono Demeo u svom laboratoriju u brdima Oregona i radi.

A evo što piše: Proučavanja raznih prirodoznanstvenika tijekom godina demonstrirala su energetske principe na djelu u prirodnom svijetu koji su isti kao orgonska energija. Rana kineska medicina priznavala je postojanje takve sile nazvane chi, a tradicionalna metoda akupunkture zasniva se na postojanju takvih energetskih principa unutar ljudskoga tijela. Akupunkturne točke ne odgovaraju izravno živčanim završetcima, a najsposobniji akupunkturisti ne ravnaju se prema zapadnim modelima fiziologije da bi objasnili njene efekte. S obzirom na nedostatak principa vitalne energije, zapadna medicine ne može objasniti akupunkturu te se suprotstavljala njenom uvođenju u SAD. Akupunktura, nadalje, djeluje i na životinjama, što opovrgava navode o placebo efektu; drevni spisi iz Indije također spominju životnu energiju po imenu prana i daju mape Nila točaka (slično akupunkturnim točkama) kod slona. Tekstovi iz stare Kine i Indije govore o energiji koja se uzima udisanjem i koja teče kroz tijelo raznim meridijanima. Zdravlje se sastoji od slobodnog, nespriječenog toka te energije, dok se bolest događa kada je tok vitalne energije blokiran. To je jako slično Reichovim predodžbama o orgonskoj energiji, iako azijski izvori govore malo o slobodnom izražavanju emocija. Naprotiv, često su preporučivali svjesnu kontrolu emocija i seksualnih potreba (izbjegavanje orgazma). Nasuprot njima, Reich je dokazao da je upravo takvo trajno suzdržavanje ili samokontrola razlog zašto životna energija uopće postaje blokirana.

VITALISTI I ODSKA SILA

U zapadnoj tradiciji vitalisti osamnaestog i devetnaestog stoljeća također su diskutirali o postojanju biološke energije ili životne snage koja je nazivana životinjski magnetizam, odska sila, psihička sila, élan vital, i tako dalje. Mesmer je govorio o životinjskom magnetizmu kao o atmosferskom fluidu koji je okruživao, animirao i davao naboj živim stvorenjima, a koji je terapeut mogao slati na daljinu. Mesmer je bio učitelj Charcotu, koji je pak bio učitelj Freudu, koji je bio jedan od Reichovih ranih mentora. Reich je učio i s drugim vitalistima, poput Kamerera i Bergsona. Vitalistička tradicija je ustrajala kao stajalište tihe manjine u biologiji.

Uz Reicha među novijim zagovornicima principa vitalne ili dinamičke energije u prirodi bio je i pokojni Harold S. Burr sa sveučilišta Yale. Burr je tvrdio da je u prirodi na djelu moćno elektrodinamičko polje koje utječe i na vremenske prilike i na živa stvorenja. Biolog Rupert Sheldrake razvio je sličnu teoriju o morfogenetskim poljima koja počiva na istoj tradiciji. Poput Burrova djela, Sheldrakeova teorija osigurava dinamično, energetsko objašnjenje nasljeđivanja, čime biokemijsku DNK teoriju čini nepotrebnom. To je ona knjiga „New Science of Life“ spomenuta u prethodnom postu, koju su urednici znanstvenog časopisa New Scientist ocijenili ‘najboljim kandidatom za bacanje u vatru’ koji su vidjeli u posljednje vrijeme.

Kirurg Robert O. Beckler razvio je gornje principe do nevjerojatnog stupnja, piše Demeo. Njegova rana istraživanja dovela su do razvoja skupine uređaja za električnu stimulaciju zacjeljivanja kosti i smanjenja boli. Njegov kasniji rad uzeo je te principe i razvio ih do točke da je mogao umjetno stimulirati regenerativni rast amputiranih udova laboratorijskih miševa, slično načinu na koji bi daždevnjak ili pauk regenerirali izgubljeni ud. Ta vrsta ponovnog rasta po prirodi je ograničena samo na manje kompleksna stvorenja te uglavnom ne postoji među sisavcima, poput miševa, zečeva ili ljudi. Ponovni rast amputiranog uda nikada prije nije bio zabilježen kod miša ili bilo kojeg drugog sisavca. Beckerov je rad predstavljao, piše Demeo, težak udarac kako biokemijskoj DNK teoriji stanične regulacije, tako i teoriji da je bioelektrično polje stvorenja samo beznačajni ‘nus-proizvod’ kemijskog metabolizma, poput električnog polja koje okružuje upaljeni automobilski motor. Njegov je rad dokazao da je energetsko polje životinje to koje primarno određuje rast i popravak, baš kao i Reichov rad. Becker se pripremao provesti eksperimente ponovnog rasta udova na ljudima kada je biomedicinska zajednica žestoko reagirala protiv njega i, uz pomoć raznih prljavih trikova, uspjela otkazati financiranje njegovog istraživanja te zatvoriti njegov laboratorij.

Još jedan vitalist našeg doba je Bjorn Nordenstorm, direktor radiološkog instituta Karolinska u Švedskoj. Nordenstorm je poput Reicha proučavao fenomen rendgenskog ‘duha’, tj. neobično spontano zamagljivanje rendgenskih filmova koje se pojavljuje u obliku dima ili grudice na rendgenskim snimkama pacijenata, a ponekad se može vidjeti na monitorima aerodromske provjere prtljage. Nemoguće ga je predvidjeti, a većini radiologa je samo najobičnija smetnja. Nordenstorm ju je proučavao i primijetio određene uzorke koji su bili u vezi s bioelektričnim poljima njegovih pacijenata. Poput Reicha, i on je otkrio i izmjerio struje bioelektriciteta u tijelu. Njegovo precizno istraživanje opisano je u knjizi naslovljenoj Biološki zatvoreni električni krugovi: klinički, eksperimentalni i teoretski dokazi za dodatni cirkulatorni sustav. Nakon što se podosta reklamirala u medicinskim časopisima u SAD, obavještava nas Demeo, prodana je u manje od 200 primjeraka, što je, prema njmeu, „dokaz prijezira koji vlada među srednjestrujaškim doktorima spram svih novih otkrića koja bi podržavala princip životne energija, čak i čisto bioelektrične prirode“. S obzirom da na Zapadu nije uspio naći potporu za svoj rad, Nordenstorm je nedavno otišao u Kinu gdje provodi svoja klinička istraživanja.

LOUIS KERVAN I MOĆ TRANSMUTACIJE

I drugi su biolozi, na temelju svog vlastitog eksperimentalnog rada, došli do zaključaka o postojanju principa vitalne energije, nastavlja Demeo navodeći da, kada osiguraju kvalitetne dokaze koji će to potvrditi, odmah budu izloženi jakim napadima. Francuski znanstvenik Louis Kervran je, na primjer, proveo godine razvijajući elegantne i jednostavne eksperimente kako bi dokazao da živa bića transmutiraju osnovne kemijske elemente. Kokoši čija prehrana ne uključuje kalcij, primjerice, neće leći mekana ili lomljiva jaja, osim ako im se u prehrani ne uskrate silikati. S ograničenim dobivanjem silikata kokoši legu mekana i lomljiva jaja, bez obzira koliko bi puno kalcija pojele. Ti su eksperimenti navodili na zaključak da silikati iz prehrane u tijelima životinja transmutiraju u kalcij. Kervran je još eksperimentalno pokazao druge vjerojatne transmutacije, a drugi znanstvenici u Japanu i Europi potvrdili su njegova otkrića. Na kraju je došao do zaključka da mora postojati neki oblik moćne biološke energije da obavlja transmutaciju. Ali kada je pisao prominentnim američkim znanstvenicima obraćajući im se za pomoć u nabavi opreme za važan eksperiment, primio je nepristojan odgovor neka ‘pročita udžbenik o uvodu u biologiju’. U Sjedinjenim Državama Kervran je poznatiji među homeopatskim liječnicima i organskim poljoprivrednicima nego među sveučilišnim profesorima.

Unatoč tome, ako je Kervran u pravu – a eksperimentalni dokazi, akže Demeo, upućuju na to da je – bit će „potrebno napisati nove udžbenike o biokemiji“. Kao što je Kervran naznačio, biologija i biokemija dvije su potpuno različite discipline i ne bi ih se trebalo miješati. Biologija je orijentirana na činjenice koje može primijetiti, dok biokemija pokušava objasniti promatrane činjenice kemijskom teorijom koja pretpostavlja da su elementi konstantni. A u toj osnovnoj pretpostavci jednim se dijelom krije pogreška.

Jacques Benveniste, još jedan francuski znanstvenik, demonstrirao je da takav energetski princip djeluje u homeopatskim otopinama. Njegov eksperimentalni rad uspješno su ponovili neovisni laboratoriji u drugim zemljama da udovolje zahtjevima njegovih tvrdoglavih kritičara. Ali to nije bilo dovoljno dobro. Zato što je, piše Demeo, „počinio tako uvredljivo otkriće koje je pružilo podršku homeopatskim liječnicima (koje se u Sjedinjenim Državama često progoni i šalje u zatvor), znanstveni časopis Nature u njegov je laboratorij poslao ‘udarni odred’ istražitelja prijevara, stručnjaka za razotkrivanje laži i skeptičnih urednika, pod izlikom ‘procjenjivanja’ njegovih laboratorijskih postupaka. ‘Znanstveni policajci’ časopisa Nature ispreturali su cijeli laboratorij, uznemirivali laboratorijske zaposlenike, izvodili razne podle trikove i bučili, dok napokon nisu zamoljeni da odu. Nature je naknadno u svojim člancima pokušavao blatiti Benvenistea, ali nije činjenično pobio njego rad kroz repliciranje eksperimenata. Takvo je bilo ponašanje tradicionalne akademske znanosti u osamdesetima.“

ENERGIJA PROSTORA

U atmosferskoj znanosti tradicija dinamičnih energetskih sila koje su djelovale na cijele regije rezervirana je za razdoblje starijih vremenskih prognostičara koji su koristili aerodinamičnu teoriju umjesto frontalne da predvide vrijeme. Aerodinamična analiza dosljednije je fokusirana na tokove zraka, ili na mlazne tokove, kako se sada zovu. Na primjer, kada gledate dinamičke slike oblaka, viđene sa satelita u svemiru, ne vidite ‘fronte’, ali vidite tokove kretanja oblaka. Reich je, navodi Demeo, samostalno otkrio osnovne konfiguracije tih tokova godinama prije nego što su prvi metereološki sateliti lansirani.

Isto tako, stariji atmosferski znanstvenici često su raspravljali o velikoj međupovezanosti u atmosferi. Charles G. Abbot, voditelj Smithsonijskog astrofizičkog opservatorija u pedesetima, koristio je povezane energetske koncepte da predvidi vrijeme mjesecima unaprijed. Zbog svojih je pronalazaka, međutim, bio ignoriran i ismijavan, unatoč njihovoj neugodnoj preciznosti. Irving Langmuir, jedan od začetnika tehnike cloudseeding (mijenjanje količine i tipa padalina koje padaju iz oblaka, op. prev.) jednom je objektivno demonstrirao da će cloudseeding u New Mexicu izazvati olujne kiše skroz u Ohiju, upozorivši svoje kolege na opasnost. Današnji cloudseederi, koje financiraju milijuni saveznih dolara, ponašaju se kao da se Langmuirov rad nikada nije ni dogodio. I odbijaju ponoviti njegov jednostavni eksperiment. Poriču postojanje efekata velikog dometa kod cloudseedinga jer znaju da, postanu li ti efekti javno poznati, će biti primorani prestati sa svojim radom.

Među fizičarima ideja energije u prostoru bila je utjelovljena u konceptu etera koji datira stotine godina unatrag. Teolog/fizičar Isaac Newton silno se je trudio dokazati da taj eter mora biti statičan, da bi ga spriječio od direktnog sudjelovanja u kretanju i upravljanju nebesima. Newton je tvrdio da ta uloga pripada isključivo antropomorfnom Bogu (koji je u to vrijeme zahtijevao da nevjernici budu bezobzirno mučeni i spaljeni na kolcu). I tijekom godina, mrtav, nepokretan eter nikada nije detektiran.

Unatoč tome, eter s mnogo dinamičnijim karakteristikama , piše Demeo, objektivno je demonstrirao fizičar Dayton Miller.

Miller je objasnio i zašto raniji pokušaji da se izmjeri eter nisu uspjeli. Kao prvo, primijetio je da se eter povlači za površinom Zemlje, da se kreće brže na većim visinama nego na nižim. Prijašnji pokušaji mjerenja njegovog kretanja događali su se samo u nižim visinama, ili u kamenim zgradama ili podrumima. Drugo, Millerov eter metali reflektiraju, a prijašnji pokušaji da ga se izmjeri vršeni su instrumentima čiji su kritični dijelovi bili unutar metalnog kućišta. Miller je otkrio da ako ključne eksperimente o strujanju etera provodi na vrhu planine, unutar zgrade bez metala i prozora od gustih materijala, može detektirati i izmjeriti eter. Tijekom 30 godina istraživanja proveo je preko 200 000 odvojenih mjerenja.

Potpuno suprotan tome je poznati Michelson-Morley eksperiment, koji je ukupno trajao punih šest sati u samome mjerenju, a koji je proveden tijekom četiri dana 1887. godine. Za taj eksperiment, piše Demeo, često se krivo navodi da je pokušaj otkrića etera završio kao potpuni neuspjeh. Bio je to „trenutak preokreta u znanosti nakon kojeg se potpuno odustalo od ideje etera u korist teorija ‘praznog svemira’ – teorije relativnosti i kvantne dinamike.“

ZNANOST KAO VOJNO ORIJENTIRANA INDUSTRIJA

Millerov detaljan rad u vezi etera nikada nije bio pobijen za njegova života, ali njegova istraživanja prezirno su uspoređivana kao ‘potraga za perpetum mobile’. Nakon njegove smrti pristaše teorije praznog svemira, kako kaže Demeo, „duboko su odahnuli“ pa „danas svaki udžbenik fizike započinje lažju da ‘eter nikada nije bio izmjeren niti demonstriran’.“

Demeo naglašava da se teorije relativnosti i kvantne dinamike, kao i teorije širećeg svemira i ‘velikog praska’ potpuno raspadaju otkrićem energije u svemiru, no „mnogi fizičari, koji se vjerskom privrženošću drže svojih teorija, jednostavno odbijaju pogledati takvu vrstu dokaza. Što je još gore, fizika je kao znanost postala vojno-orijentirana rastuća industrija, s više milijardi dolara vrijednim financiranjima koja se koriste za održavanje nuklearne sile i tehnologiju pravljenja bombi, za fuzijske elektrane, ubrzivače čestica i star wars eksperimente. Ta vrsta istraživanja nije donijela nikakvu pravu korist ili dobrobit čovječanstvu, ali je postala samopokretajuća ‘istraživačka industrija’, više milijardi dolara vrijedno zdanje kojemu, kao i medicinsko-farmaceutskoj industriji, opasno prijete otkrića primarne, kozmičke životne energije. Fizikalna je zajednica na ta nova otkrića nažalost reagirala istom arogancijom i opakošću koja je karakterizirala reakciju medicinske zajednice na životnu energiju. Einsteinovi sljedbenici su, na primjer, nedavno optuženi u tisku za pokvarenu taktiku cenzuriranja i suzbijanja istine. Jedan novi časopis, Scientific Ethics, barem je nakratko počeo razotkrivati cijeli taj smrdljivi nered.“

Važno je za Reichov rad da je Millerov dinamični eter bio aktivniji na većim visinama i da su ga metali reflektirali. Činjenice da ju reflektira metal, te da je u aktivnijem stanju na većim visinama osnovna su svojstva orgonske energije koju je Reich neovisno sam otkrio. Orgon zadovoljava i brojna druga osnovna svojstva i funkcije etera, s obzirom da je sveprisutan i bez mase, te osigurava medij za prijenos elektromagnetskog podražaja. Uz to, orgon isto tako spontano pulsira i direktno sudjeluje u stvaranju kako materije tako i života. Ali čak i bez korištenja tabu riječi ‘eter’ ili, još gore, riječi ‘orgon’, jedna druga skupina fizičara detektirala je ili zaključila da postoje dinamična energetska strujanja duboko u svemiru.

Na primjer, američki je astrofizičar Halton Arp napravio toliki broj fotografija energetsko/materijalnih mostova između objekata u dubokom svemiru, gdje ti energetsko/materijalni mostovi nisu trebali biti, da mu je doslovno zabranjeno korištenje velikih američkih teleskopa. Njegove jednostavne fotografije uništile su teorije o praznom svemiru, širećem svemiru i ‘velikom prasku’ jednim jedinim klikom fotografskog aparata. Toliko je jak bio otpor spram njegovog rada da je na kraju morao otići u Njemačku kako bi mogao nastaviti sa svojim istraživanjima.

Hannes Alfven, još jedan poznati fizičar, također je duboko uvrijedio svoje suvremenike kada je sugerirao, poput Reicha, da je svemir ispunjen strujama plazmatske energije. Znanstvenici koji istražuju svemir, piše Demeo, do današnjeg dana odbijaju poslati satelitske sonde tamo gdje on kaže da bi trebali, jer bi to moglo potvrditi da je svemir energetski bogat. Još kaže da je „ fizika današnjice u stanju meteža i očajnički pokušava objašnjenjima otkloniti novije dokaze o energiji u svemiru da bi sačuvala teoriju velikog praska, relativnost, kvantnu dinamiku i milijarde novaca za istraživanja koja podržavaju religiju ‘praznog svemira’ i njeno institucionalizirano svećenstvo.“

Malo je gore spomenutih ideja, kao i otkrića o povezanosti sunčevih pjega i vremenskih prilika dobilo dovoljno financijskih sredstava ili pomoći u istraživanju. Znanstveni časopisi, piše Demeo, još uvijek rutinski iznose lažne tvrdnje da nije pronađen ‘nikakav mehanizam’ o sunčano-zemaljskoj povezanosti, baš kao što i „udžbenici fizike sadrže laži da ‘eter nikada nije detektiran’. A i istina je da te povezanosti ne mogu biti istinite, niti imaju ikakvog smisla, sa stajališta fizikalnih teorija ‘praznog svemira’. One zahtijevaju medij i u atmosferi i u svemiru, kroz koji mogu proći podražaji i utjecaji bez toplinskih ili tlačnih pojava, silu koja se širi atmosferom brže od zračnih strujanja i koja može isto tako brzo širiti svoj utjecaj po dubinama svemira. Ponovno, Reichova orgonska energija pristaje takvom opisu.“

PICCARDIJEV ORGONSKI AKUMULATOR

Drugo istraživanje o kojem Demeo piše jest da su živa bića i fizička kemija vode osjetljivi na vremenske i kozmičke čimbenike na način koji se ne može objasniti pomoću jednostavnih mehaničkih pojava, poput svjetlosti, temperature, vlažnosti ili tlaka.

Frank Brown sa Northwestern University proveo je desetljeća dokazujući da su biološki satovi raznih živih bića osjetljivi na mjesečeve cikluse i druge kozmičke sile. Nitko ga nije mogao pobiti dok je bio živ, ali danas, nakon njegove smrti, njegova se otkrića ignoriraju. Također su tu i radovi talijanskog kemičara Giorgia Piccardija koji je dokazao da se fizikalna kemija vode mijenja pod utjecajem magnetizma, sunčevih pjega i drugih kozmičkih pojava. Njegov je rad doprinio porastu zanimanja za magnetsko tretiranje vode u Europi, što je dovelo do novih metoda u smanjivanju naslaga kamenca u cjevovodima domaćinstava, kao i u industrijskim bojlerima.

Magnetizam, pravilno primijenjen, može promijeniti topive karakteristike vode i tako dozvoliti otopljenim tvarima da ostanu u otopini u koncentraciji višoj od normalne pri zadanoj temperaturi. U Demeovoj domovini SAD-u ta su otkrića dočekana s prezirom jer svaki udžbenik fizike kaže da magnetizam nema učinka na vodu. Isto tako, gotovo svaki kemijski laboratorij koristi magnetski uređaj za miješanje da miješa otopine kemikalija, umjesto staromodnih ručnih staklenih štapića: ti magnetski uređaji za miješanje bi, ako je Piccardi u pravu (a je) promijenili kemiju, količinu taloga i krivulje titranja u svakoj kemijskoj reakciji u kojoj bi sudjelovali.

Demeo piše da je Piccardijev rad opsežniji od jednostavnog magnetskog tretmana vode. Jednom je pokušao izolirati nepoznatu kozmičku energiju koja je utjecala na njegove kemijske eksperimente, na način sličan jakom magnetizmu. Da bi blokirao tu nepoznatu radijaciju, koja se poklapala sa sunčevim pjegama, konstruirao je elektromagnetski štit oko svojih eksperimenata u obliku zatvorene, uzemljene metalne kutije. Zatim je, da bi stabilizirao temperaturu unutar kutije, stavio sloj vune oko njenih vanjskih zidova. Na svoje veliko zaprepaštenje, metalna kutija nije onemogućila kozmički fenomen već ga je pojačala. On i njegovi suradnici proveli su desetljeća radeći kemijske eksperimente unutar slične zatvorene kutije, koja je poput konstrukcije Reichovog akumulatora orgonske energije. Tu neovisnu potvrdu principa orgonskog akumulatora koju je učinio Piccardi isto je potvrdio, iako na manje direktan način, i biolog Brown.

Brown je primijetio da hermetički zatvorena metalna kutija koja unutra ima konstantan tlak, temperaturu, svjetlo i vlagu, neće ugasiti kozmičke utjecaje na biološki sat, već će umjesto toga dozvoliti da bude jasnije promatran, ili će čak dodati neuobičajenu dimenziju njegovom ponašanju. Na primjer, unutar metalne kutije metabolizam krumpira slijedio je ciklus koji se poklapao s lunarnim, solarnim i galaktičnim parametrima. Metabolizam krumpira dodatno je pokazao povezanost s lokalnim vremenskim uvjetima: ne u odnosu na vrijeme danas, već u odnosu na vrijeme za dva dana u budućnosti! Zatvoren u kutiji, krumpir bi odgovarao na vanjske magnetske faktore u okolišu koji isto tako predodređuju buduće vremenske prilike.

EMOCIONALNA KUGA

Demeo kaže da je spomenuo samo nekoliko vrsta dokaza koji postoje za energetske principe koji su slični ili identični orgonskoj energiji. U velikom broju slučajeva ti istraživači nisu bili upoznati s Reichovim radovima. U nekoliko slučajeva, piše, čak su ga i mrzili, i jedva da bi tolerirali da njihovi studenti uopće spomenu makar i njegovo ime! A opet, šiše, činjenice jasno potvrđuju Reichovo orgonsku energiju i dodaje da se mora naglasiti da je Reichovo otkriće orgonske energije „daleko sveobuhvatnije i opipljivije nego i jedan od gornjih koncepata. Ne samo da ga se može kvantificirati, fotografirati i izmjeriti, orgon se može i vidjeti, osjetiti i, kao što je navedeno u ovoj knjizi, akumulirati unutar posebnih eksperimentalnih kutija.“

Dodatno spominje odgovor znanstvene i akademske zajednice na ova nova otkrića. Kao što se vidi, većina, ako ne i svi, od gore navedenih istraživača žestoko napadani, izolirani ili ignorirani zbog toga što su otkrili, bez obzira na njihov kredibilitet, reputaciju ili količinu dokaza koje su podastrli. Za tu emocionalnu reakciju, koja se sastoji od bježanja od ili napadanja uznemirujuće, nove ideje, Reich je objasnio da je rezultat specifičnog emocionalnog poremećaja kojeg je nazvao emocionalna kuga. Doslovno sve znanstvenike koji su potvrđivali ovaj princip opće prirodne energije, kaže Demeo, napali su „posebni likovi s emocionalnom kugom, koji su gradili svoju reputaciju ne radom i istraživanjem, već pomoću političke moći i broja skalpova koje su skinuli. Ogovaranja, klevete, politikantstvo, napadi iz prikrajka, čak i manipulacija sudovima i policijom standardna su taktika kuge. Njihov tajni cilj, poput velikih inkvizitora Crkve, je ubiti uznemirujuća nova otkrića i ljude koji ih stvaraju.“ Povijest znanosti puna je dokaza takvog ponašanja. Ali što je tu je – sve što je ljudski nije nam strano, zar ne?

Mada bi ponekad bilo bolje da jest.

Čitamo se!

Bok svima!

Nedavno mi je za oko zapeo tekst koji je počinjao intrigantnom rečenicom: „Živi organizmi su kvantni biološki sustavi koji se povezuju s fundamentalnim ustrojem realnosti. Njihova DNK djeluje kao fraktalna antena koja može primati i prenositi energiju nulte točke, dopuštajući izravnije međudjelovanje s Poljem“.

Napisao ju je William Brown, molekularni biolog sa sjedištem u Institutu za istraživanje bioregeneze na Sveučilištu u Havajima u Manoi, Honolulu. Njegov mentor, pisalo je, dr. Frederic Mercier otkrio je izvanstanične komplekse matričnih proteina u mozgu koje je nazvao fraktonima, prema fraktalnim obrascima Mandelbrotovog skupa. Njihovo istraživanje usmjereno je na razjašnjavanje primarne uloge fraktona i drugih elemenata mreže vezivnog tkiva u stvaranju neuronske plastičnosti, arhitekturi tkiva, bioregenezi i smještaju matičnih stanica. Istraživanja u Institutu usmjerena su na proces razvoja i formiranje obrazaca unutar organizma i kako se to može primijeniti na obnavljanje oštećenih tkiva i organa u ljudima.

Daleko razumljivije od navedenog bilo je pitanje postavljeno na početku teksta:

Što je život?
E, da, što je život? Muka i jad? Zajebancija? Sve to, ali što je on u biti? Kad ga se pokušalo definirati, a pokušaje možete vidjeti u enciklopedijama, uvijek se događalo da se razne osobine koje smatramo da pripadaju životu mogu naći i kod tvari ili pojava koje smatramo neživima, u rasponu od metala do tornada.

To univerzalno, temeljno pitanje koje si svi bar ponekad postavljaju činilo je naslov knjige fizičara Erwina Schrödingera (Što je život?) iz 1944, jednog od začetnika kvantne mehanike. Njegova knjiga možda je jedna od prvih objavljenih rasprava o kvantnoj fizici biologije koja čini osnovu za predmet kvantne biologije, a što je ono što zanima Williama Browna i njegove kolege. Onis matraju da „primjena teorija kvantne mehanike i formativnog uzrokovanja na biološke procese nudi uvide u posebne pojave koje se nije uspjelo primjereno opisati pomoću konvencionalnih znanstvenih metodologija“.

Nadalje, Brown kaže da se „biološka znanost bliži slijepoj ulici sa sadašnjim teorijskim modelima jer se približava razini opisa koja zahtijeva kvantnu mehaniku i teorije polja. Kako bi se ispitale dublje razine stvarnosti potrebna je znanost nove paradigme. Jedna od takvih teorija koja lijepo opisuje mnoge pojave koje su sve do sada izbjegle odgovarajućem znanstvenom opisu teorija je morfičke rezonancije Ruperta Sheldrakea, teorija formativnog uzrokovanja. Ona opisuje proces morfogeneze kao proces koji pokreće ne-fizička sila iz morfogenetskog polja.“

Riječ je o razmišljanjima koja su danas daleko od toga da budu široko prihvaćena, ali nisu bez temelja, što može svatko provjeriti tko uzme u ruku vrlo temeljitu knjigu Ruperta Sheldrakea „New Science of Life“. Knjiga je objavljena 1981, a prošireno reizdana izdanje 2009. godine, što pokazuje kako neke ideje imaju dug put, ali jednom kad je sjeme posijano – nešto će i izrasti. Upravo mi je pogled pao na rečenicu na koricama te knjige koja može pomoći da smjestimo temu Sheldrakeovog morfogenetskog polja na mentalnu kartu današnje shvaćanja svijeta, a u njoj piše – referirajući se na prvo izdanje – da ju je časopis Nature opisao kao „najboljeg kandidata za spaljivanje u razdoblju od puno godina“. („The best candidate for burning there has been for may years“).

William Brown opisuje Sheldrakeove teze kao „znanost o prilagodbi“ koja je „ važna za razumijevanje kako se pristupa informacijama iz Polja (tzv. vakuum, eter, implicitni poredak, kozmički plenum, superprostor, akasha, itd.)“. Zamisao svakako nije nova, a izrečena je na puno načina. Recimo, Erwin Schrödinger je rekao slijedeće: “Ono što opažamo kao materijalna tijela i sile nije ništa drugo nego oblici i varijacije u strukturi prostora. ” Danas je opće poznati da je prostor, pa čak i vakuum, daleko od toga da bude prazan medij. Čak i na temperaturi apsolutne nule, kada bi svi oblici energije trebali nestati, svaka točka u prostoru (pri čemu je najmanji kvant prostora volumen temeljen na Planckovoj duljini) sadrži kvantni harmonički oscilator koji vibrira s energijom nulte točke osnovnog stanja za Polje, piše Brown.

Fizičar Nassim Haramein opisao je kako volumen vakuuma veličine protona sadrži gustoću energije ekvivalentnu sveukupnoj masi u Svemiru. Ovo je primjer, kaže Brown, kako je svemir holofraktalan, time što subatomska čestica potencijalno sadrži otisak cijelog svemira i što postoji mnogo dimenzionalnih slojeva u svemiru gdje se ta beskonačna gustoća energije raspodjeljuje.

Što se tiče onoga što je iznio Rupert Sheldrake, teorija morfičke rezonancije daje model koji opisuje formiranje na svim razinama organizacije, a što se tiče bioloških sustava, objašnjava formativne uzroke evolucije, razvoja embrija, misli, ponašanja, pa čak i mnoge metafizičke fenomene. Neki smatraju da je posebno dobra, mada neprepoznata, sposobnost te teorije da objasni kako misli funkcioniraju.

Snimanje aktivnosti mozga putem funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI) i elektroencefalografije (EEG) otkriva četverodimenzionalne prostorno-vremenske obrasce električne aktivnosti proizvedene akcijskim potencijalima milijardi neurona. Električno širenje duž različitih putova takvih mreža proizvodi specifične obrasce aktivnosti koji su jasno povezani s fizičkim i osjetilnim stanjima. Jedno od najneuhvatljivijih pitanja u neurobiologiji je kako ova električna aktivnost može proizvesti ono što mi doživljavamo kao misli, ponašanja i sjećanja. Dosta zbunjujuće sa čisto materijalne točke gledišta.

Moguće je da svjesnost nikada neće biti objašnjena fizičkim opisom moždane aktivnosti zbog toga što je ona nefizički fenomen. To bi značilo da mozak samo djeluje kao sučelje za energetske aspekte svjesnosti koje treba prenijeti u fizičko iskustvo. To nadalje znači da mozak nikada nije proizveo misao i nikada neće, jer to nije ono što mozak radi. Misli postoje kao ideje unutar Sheldrakeovog morfogenetskog polja, a i specifični program misli je ponašanje unutar morfogenetskog polja. Brown kaže da je morfogenetsko polje jednostavno kategorizacija informacijskog polja koje je dio jedinstvenog polja. Prema tome, to je nefizička komponenta uma koji pristupa nefizičkom informacijskom polju. Možemo ga poetičnije nazvati „viši um.“

S morfogenetskim poljem u jednadžbi proces razmišljanja bi iša ovako:

Poticaj za sve ideje događa se u višem umu, pri čemu se ideje prenose do mozga i izazivaju akcijske potencijale koji proizvode specifične četverodimenzionalne obrasce električne aktivnosti. Ti prostorno-vremenski obrasci ugađaju se u skladu s programom ideja unutar morfogenetskog polja putem morfičke rezonancije i omogućuju fizičkom umu da zapaža ideje kao misli. Slično tome, sjećanja se proizvode istom vrstom četvero-dimenzionalnih obrazaca električne aktivnosti. Specifični obrasci neuralne aktivnosti usklađuju se sa različitim morfičkim poljima koja sadrže informaciju koja proizvodi slike koje odgovaraju nekom prošlom događaju. To znači da sjećanja stvarno nisu zabilježena nigdje na način na koji smo skloni misliti da jesu. Umjesto toga, ona se uvijek iznova stvaraju, svaki put u sadašnjem trenutku.

Može se promatrati (kroz formiranje fizičkih subsinaptičkih struktura koje se nazivaju hrptovi) kako se naglo događa stvaranje novih neuronskih puteva radi provođenja električnih obrazaca koji se mogu uskladiti s različitim područjima informacijskog polja, kaže Brown. Hrptovi se mogu proizvesti i brzo povući, što daje mozgu visok stupanj plastičnosti i omogućuje mu da se prepravi i prespoji kroz proizvodnju potpuno novih sinapsi i, u nekim slučajevima, čitavih novih neurona. U stvari, kada osjećamo da smo shvatili ili naučili novi pojam to je zato što su se stvorili hrptovi koji proizvode nove sinaptičke kontakte, omogućujući da se dogode različiti obrasci električne aktivnosti koji se mogu uskladiti s različitim morfičkim rezonancijama.

Međutim, sama percepcija se ne pojavljuje unutar fizičkog mozga; on samo olakšava percepciju, jer je svijest ona koja percipira, a svijest se ne pojavljuje u mozgu već je njime samo ograničena. To je možda jedno od najneuhvatljivijih pitanja: kako se stvara svijest? Opet, kaže Brown, to je pitanje na koje se nikada neće naći odgovor uz pomoć znanosti stare paradigme jer fizički fenomeni ne proizvode svijest: ona je primarna i temeljna cjelokupnom postojanju. Ona je preduvjet za postojanje samo, jer, bez svjesnosti, kako se za nešto može reći da postoji? Što bi ga razlikovalo od nepostojanja, ako je potpuno neopaženo? Pokušati zamisliti nešto postojeće što je neopaženo je slično pokušaju zamišljanja nepostojanja. To se ne može učiniti.

Bilo je vrlo malo pokušaja da se znanstveno objasne pretpostavljeni fizički procesi putem kojih bi nastajala svijest (imajući na umu da se unutar dogovorene paradigme sve pojave moraju objasniti fizikalnim procesima). Danas se većina istraživača koji se bave tim područjem zadovoljava pretpostavkom da je svijest pojavni aspekt vrlo složenih neuronskih mreža, posebno onih od kojih se sastoji neokorteks ljudskog mozga. No, to je na kraju ipak dovelo do nekih plodnih putova istraživanja. Neke je potaknulo da misle izvan uobičajenih ograničenja i da razmatraju teorije kvantno-mehaničkih procesa unutar biološkog konteksta kako bi objasnili nastanak svijesti.

Fizičar Roger Penrose u suradnji sa anesteziologom Stuartom Hameroffom razvio je teoriju prema kojoj su delokalizirani pi elektroni unutar mikrotubula u dovoljnoj mjeri zaštićeni od fluktuacija okoline da mogu održati kvantnu superpoziciju njihove valne funkcije.

Mikrotubule su vlakna unutar stanica koja čine potpornu matricu poznatu kao citoskelet i uključene su u prenošenje signala i kemijske pretvorbe u stanici. Penrose i Hameroff su teoretizirali da kolaps kvantne valne funkcije pi elektrona može proizvesti subneuronsku obradu informacija i biti izvor svijesti u mozgu. Kao valna funkcija elektroni mogu tvoriti kvantno koherentno stanje poznato kao Bose-Einsteinov kondenzat. U tom stanju svi elektroni u biti se ponašaju kao jedna čestica ili, preciznije, kao jedna povezana valna funkcija, s nelokalnom spregnutošću koja dopušta kvazitrenutačan prijenos informacija.

SHEMATSKI PRIKAZ UNUTARSTANIČNE MREŽE MIKROTUBULA U NEURONU

Tijekom normalnih načina moždane aktivnosti kao što je električna aktivnost koja proizvodi beta oscilacije, ta stanja su vrlo kratkotrajna. Međutim, kada je osoba dovoljno izolirana od smetnji iz okoliša, kao kod meditativnog stanja u kojem su vizualni, slušni i kognitivni poticaji smanjeni na minimum, električna aktivnost mozga može ući u obrazac moždanih valova poznat kao gama oscilacija. Gama oscilacija odlikuje se sinkroniziranim prostorno-vremenskim akcijskim potencijalima koji se prostiru kroz cijeli mozak, nazad i naprijed, 40 puta u sekundi. U tom stanju, Bose-Einsteinov kondenzat može se održavati i može se koherentno spregnuti s pi elektronima unutar mikrotubula koje se nalaze u gotovo svakoj stanici tijela.

DIJAGRAMI MIKROTUBULA KOJI OPISUJU STRUKTURNU ARHITEKTURU MOLEKULE. UNUTAR ŠUPLJE CJEVČICE DELOKALIZIRANI PI ELEKTRONI MOGU BITI DOVOLJNO ZAŠTIĆENI OD OKOLINE TAKO DA TVORE KVANTNOKOHERENTNA STANJA.

Tijelo postaje jedna kvantno-koherentna cjelina i osoba ima iskustvo osjećaja jednosti. Ovo makroskopsko biološko kvantno-koherentno stanje također omogućuje pojedincu da se posebno ugodi s hiperprostorom i pristupi informaciji izravno iz Polja. Osim toga, mikrotubule i mnogi drugi biopolimeri, kao što je DNK, mogu formirati solitonske valove koji mogu proizvesti mnoge pojave nalik česticama, kao što su fononi i Bose-Einsteinovi kondenzati. Ovo je opet oblik neklasične komunikacije i kvantne funkcionalnosti unutar biološkog sustava, kaže Brown.

I dalje objašnjava slijedeće: „Normalno, kada fizičar ispituje valnu funkciju ona kolabira i mogu se odrediti definitivni položaj ili impuls kvanta. To je poznato kao subjektivna redukcija, a naziva se subjektivnom zato što zahtijeva svijest promatrača. Izazov za Penrosea i Hameroffa bio je u pokušaju da se opiše postanak svijesti kroz kolaps valne funkcije, a ne kolaps valne funkcije kroz svjesno opažanje.“

Teorija je vrlo uzbudljiva, ali opet – ako je svijest temeljna i primarna za sve pojave, tada može biti nepotrebno objašnjavati postanak svijesti. No, ako kolaps kvantne valne funkcije unutar mikrotubula i ne bi objasnio genezu svijesti, iapk ga se može primijeniti na objašnjavanje mnogih drugih bioloških pojava. Na primjer, kroz kvantnu razinu bi se svaka misao, osjećaj i iskustvo prenosili na razinu svijesti koja je naš individualizirani dio. Ista vrsta delokaliziranih elektrona koji su nađeni unutar mikrotubula, piše Brown, a „koji formiraju kvantnu superpoziciju, također je nađena unutar DNK molekule i postoji stalna povezanost kroz cijelo tijelo putem mikrotubula sa nuklearnom DNK, od stanice do stanice.“

KODIRANJE SVJETLOŠĆU

Pomična gustoća elektrona električnog dipola stvara harmoničke oscilacije pi elektrona u središtu mikrotubula ili DNK. To je izvor elektromagnetskog filamenta koji prolazi kroz središte tih polimera, jer oscilirajući naboji proizvode magnetska polja, a oscilirajuća magnetska polja proizvode električna polja što proizvodi elektromagnetske valove ili, uobičajenom terminologijom, svjetlost. To je svjetlosno-kodirani filament, nit u DNK koja nosi informaciju.

Nekoliko znanstvenih pokusa je, piše Brown, otkrilo prisutnost tih svjetlosnih niti, svjetlosno tijelo biološkog organizma. Iskustvena potvrda svjetlosnog tijela seže unatrag do pokusa koje je 1920-tih proveo ruski znanstvenik Aleksandar Gurwitsch, koji je ultraslabe elektromagnetske emisije organizama nevjerojatno povezao sa razvojnim procesima morfogenetskog polja. Te emisije je nazvao mitogeničkim zrakama. Međutim, bez stvarnih empirijskih istraživanja tog predmeta, znanstvena zajednica je jednostavno odbacila tu ideju jer se smatralo da je izvan granica materijalističke paradigme. Tek relativno nedavno provedeni su pokusi koji su istražili taj predmet i zaista su potvrdili unutarstaničnu i međustaničnu komunikaciju putem elektromagnetskih emisija.

ELEKTROMAGNETSKA TRANSFORMACIJA DNK

Jedan od do sada najpotpunijih pokusa za dokazivanje primarne uloge svjetlosnokodirajućeg DNK filamenta izveo je Luc Montagnier, kojem je 2008. dodijeljena Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu za njegov rad kojim je pokazao da je HIV etiološki uzročnik AIDS-a. U tom eksperimentu pokazalo se da je specifični elektromagnetski signal koji je emitirala patogena bakterijska kultura preostao čak i nakon što je sav biološki materijal bio uklonjen iz medija te kulture. Kad je nepatogeni soj iste bakterijske vrste bio smješten u medij kulture s tom elektromagnetskom frekvencijom, pretvorio se u patogeni soj i počeo emitirati isti signal potpisa kao prethodni soj. Elektromagnetska frekvencija je bitno transformirala taj soj, što znači da je posebno djelovala na DNK molekulu nepatogenog soja, “re-kodirajući” je.

Sve biomolekule tvore komplekse s vodom, a voda zauzima doista bitnu ulogu u funkcionalnosti svih živih molekula. To je razlog zašto je voda tako bitna za život: ona nije samo inertan medij u kojem se zbivaju biokemijske reakcije. Dakle, Montagnier je postavio hipotezu da su se elektromagnetske frekvencije zadržale u vodenim nanostrukturama – složenim prilagodbenim rasporedima makromolekularne vode. Voda ne samo da usvaja jedinstveni uzorak za prilagodbu biomolekula (i izravno utječe na precizan trodimenzionalni
oblik tijekom formiranja biomolekula), već je također odgovorna za većinu električne aktivnosti biomolekula zbog međudjelovanja s njihovim dipolnim momentom.

MORFIČKA REZONANCIJA I PRILAGODBE DNK

Kada se usporede segmenti DNK za kodiranje proteina, geni, za različite životinjske vrste, postoji visoki stupanj očuvanja što znači da sav život dijeli isti molekularni alat – sa samo manjim primjećenim razlikama – u smislu da su geni podudarni. Isti geni koji čine molekularni i strukturni sklop voćne mušice nalaze se u čovjeku. Međutim, ti geni prvenstveno su uključeni u proizvodnju molekularnih mehanizama i njihov visok stupanj homologije i očuvanja pokazuje da oni nisu uzrok razlike u vrstama i pojedincima.

Dijelovi DNK koji su odgovorni za stvaranje tih razlika poznati su već dugo vremena, jer oni su ono što se koristi za identificiranje vrste i pojedinaca. Polimorfizmi ograničene duljine fragmenata proizvode se od jedinstvenih dijelova DNK (polimorfnih segmenata) kada se polimer izreže (restriktivne digestije putem enzima endonukleaze) i oni proizvode ono što se naziva “DNK otisak”. To je ono što se koristi za prepoznavanje specifične vrste, podvrste i skupine vrsta, sve do pojedinaca. Ovo bi trebao biti veliki ključ: ako ste u potrazi za onim što neku vrstu razlikuje od bilo koje druge vrste, odsječci DNK koji se koriste za identificiranje određene vrste ili pojedinca će biti dobro polazište, kaže Brown.

Ovi jedinstveni dijelovi DNK su nekodirajući segmenti. Danas sve manje ljudi naziva te dijelove genoma “junk DNK-om” (što je slično kao da se motor automobila nazove “rezervnom gumom”) jer postaje sve jasnije da i ti dijelovi imaju svoje važne zadaće.

Koliko su važni nekodirajući dijelovi DNK? Jedan pokazatelj bi trebao biti njihova pretežnost u genomu. Kod ljudi, 95 do 98 posto genoma je nekodirajuće. Slično je i kod nekih drugih vrsta, ali postoji korelacija između povećanja složenosti organizma i količine nekodirajuće DNK. Na primjer, bakterije poput Escherichia coli imaju vrlo malo međugenske DNK. Njihovi su genomi arhitektonski jednostavni, sastojeći se od jednostavnih kružnih niti za koje je malo vjerojatno da će poprimiti složene konfiguracije, no oni još uvijek imaju oko 4290 gena. To je jedna petina iznosa kod ljudi koji sadrže oko 21000 gena, a E. coli su ipak mikroskopske bakterije.

U stvari, Caenorhabditis elegans, mali crv, sadrži više gena od ljudi. Međutim, u ovom kontekstu, ono čega ljudi imaju više je ne-proteinski-kodirajuća DNK, kao što se može vidjeti iz međusobnog odnosa veličine genoma i nekodirajuće DNK (veliki udio velikih genoma biljaka je zbog poliploidnosti – višestrukih skupina istih kromosoma koji su dovoljni da proizvedu formiranje novih vrsta bez ijedne promjene u proteinski-kodirajućem genu). Nekodirajući segmenti imaju tri osnovne funkcije koje su do sada identificirane …

• Oko polovice nekodirajućih područja genoma sastoji se od pokretnih genetičkih elemenata koji moduliraju izražavanja gena i koji mogu preudešavati kromosome.
• Druga polovica sastoji se od promjenjivog broja uzastopno ponavljajućih sekvenci, tehnički poznatih kao ´satelitska DNK´. Kroz specifične prilagodbene rasporede one se povezuju s morfičkim poljem, smatraju neki.
• Oba ta dijela međugenske DNK prolaze kroz širenje unutar genoma. To širenje je u funkciji povećanja sposobnosti za prenošenje informacije biomolekule.

PREINAČIVANJE KROMOSOMA

Pokretni genetski elementi vrlo su funkcionalan dio nekodirajuće DNK. Oni omogućuju DNK da odgovori na uvjete iz okoliša i preoblikuju genom aktiviranjem premjestivih elemenata koji mogu pomaknuti segmente genoma i preinačiti kromosome. Zbog toga što su područja gena modularna ona se mogu premjestiti i još uvijek zadržati potpunu funkcionalnost; međutim, ona će biti različito izražena.

To može proizvesti isprekidani i nagli nastanak novih vrsta – jedan oblik praktički trenutne evolucije, u smislu da se može dogoditi tijekom jednog jedinog životnog vijeka organizma. Ti segmenti DNK se aktiviraju putem zračenja visoke frekvencije i zbog toga će povećanje broja izvora kao što su kozmičke zrake uzrokovati povećanje količine aktivno premještajućih elemenata DNK.

Kod usporedbe genoma vrsti razvrstanih unutar roda velikih majmuna, kao što su ljudi i čimpanze, područja gena za kodiranje proteina gotovo su identična, tako da izgleda da razlika među vrstama dolazi od nekodirajuće DNK. Posebno, retrotranspozoni, zvani Alu elementima, upućuju na dokaze o njihovoj osobitoj ulozi unutar ljudskog genoma, budući da su oni najobilniji elementi nađeni kao brojne kopije na preko milijun mjesta.

Tako se modularna arhitektura DNK učinila logičnom u pogledu toga kako premjestivi elementi mogu funkcionirati u preinačavanju kromosoma. Međutim, kakvoj funkciji bi mogla služiti satelitska DNK s obzirom da ona uključuje jednostavne, ponavljajuće sekvence koje se mogu ponoviti stotinama puta? Pojavilo se jedno razjašnjenje kod razmatranja posebnih svojstava ponavljajućih sekvenci u svjetlu teorije morfičke rezonancije. Evo kako ga je Brown sročio:

„Ponavljajuće sekvence imaju sposobnost za formiranje posebnih prilagodbi DNK, uključujući tropletnu i četveropletnu DNK kao i razne druge posebne strukturne elemente. Na primjer, područja telomere bilo gdje sastoje se od između 3000 do 20000 ponavljanja parova baza koje čine niz TTAGGG. To područje bogato bazom G čini ono što se zove G-kvadrupleks koji može tvoriti
četveropletne komplekse DNK.

Različite prilagodbe koje tvori satelitska DNK tako imaju specifične rezonancije s morfičkim poljem i zato se mogu uskladiti s vrlo specifičnim informacijskim programima. S obzirom da je satelitska DNK vrlo specifična za svakog pojedinca, to znači da se svaka jedinka ugađa s različitim morfogenetskim obrascem koji je za nju jedinstven. Nadalje, zbog visoke plastičnosti polimera – koji može naglo kružiti kroz mnoge od tih prilagodbi duž molekule DNK – on može služiti za moduliranje ponašanja stanice, tkiva i organizma putem promjenjivih rezonancija morfičkih obrazaca. Osim toga, karakteristika satelitske DNK da proširuje broj ponavljajućih sekvenci povećava kapacitet molekule DNK za prenošenje informacija.“

FREKVENCIJSKI PRIJENOS

William Brown jedan je od onih koji razmatra prihvaćanje nove paradigme života. Prema njoj, funkcioniranje biološkog organizma prvenstveno je električne naravi i da teži prema kvantnoj koherentnosti. To se može shvatiti kao biološka teorija o “električnom svemiru”.

S obzirom na temeljnu važnost električnog i magnetskog ponašanja u biološkom sustavu nije čudno da DNK i nekoliko drugih molekula djeluju kao antene. DNK je najvažniji primjer za to, što se može vidjeti iz njene molekularne strukture, koja ima značajke jedinstvene konstrukcije poznate kao spiralna antena. Dugačka, linearna struktura polimera savršeno je prikladna za primanje i odašiljanje električnih impulsa, dok je prsten koji čini poprečni presjek spirulirajuće dvostruke zavojnice savršen za primanje magnetskih impulsa.

Kao vrhunska antena za elektromagnetsko zračenje DNK može primiti svjetlost, prenijeti je, izračunati odgovor i ponovno emitirati elektromagnetske signale koji će imati vrlo određeni modulirajući učinak na specifične molekule ili čak izvanstanične ciljeve. Međutim, DNK također, piše Brown, pokazuje strukturno organizacijsko obilježje fraktalne antene, što joj omogućuje
da prima i prenosi energiju nulte točke i dopušta joj da mnogo izravnije međudjeluje s Poljem. Ti suptilniji oblici energije međudjelovali bi mnogo izravnije sa sviješću i na taj način mogli bi utjecati bilo na širenje bilo na sužavanje svjesnosti. To znači da bi određeni modularni rasporedi DNK bili provodljiviji za svjesnost. Obrnuto, mnoga preslagivanja tih kromatinskih modula bi preinačila genom tako da ne bi bio tako učinkovit prijenosnik energije nulte točke, te bi time bio i manje provodljiv za svjesnost.

Kad se informacija unutar svjetlosti primi DNK je može pohraniti, izračunati i holografski prenijeti. Nekoliko istraživanja je pokazalo učinkovitost korištenja DNK za izračunavanja i, u stvari, koristila se za rješavanje vrlo specifičnih problema koji zahtijevaju posebne oblike računanja, kao što su problemi u matematici poput problema usmjerene hamiltonske putanje (Lila Kari). Zato uopće nije nikakva novost sugerirati da DNK funkcionira računalno, kao što je pokazano in vitro i računalni kapacitet u biološkom sustavu već je prepoznat, s posebnim primjenama.

Do sada razjašnjena računalna funkcija DNK tiče se samo računanja u klasičnom operativnom sustavu. Međutim, DNK ima sposobnost, kaže Brown, obavljati kvantne proračune pomoću superpozicije pi elektrona unutar nukleotidnih parova baza: „Sparivanje baza nukleotida temelji se na međusobnim afinitetima pirimidinskih i purinskih prstenastih struktura. Te prstenaste strukture sadrže delokalizirane elektrone koji tvore van der Waalsove veze, dajući vezanim prstenastim strukturama dipolni moment.
Dipolni moment je polarizacija molekule koja joj daje magnetski moment i polarnu raspodjelu naboja. U tom slučaju elektronska raspodjela naboja može se premjestiti s purina na pirimidin ili s pirimidina na purin ili, budući da je to kvantno-mehaničko stanje, može biti u superpoziciji između oba.“

Osim toga, piše Brown, prebacivanje dipola čini ga kvantnim harmoničkim oscilatorom koji proizvodi kvazičestice poznate kao fononi: „Dugovalni fononi proizvode zvuk tako da je svjetlosno kodirana nit zapravo elektro-tonski filament.“

Uz kvantnu komunikaciju i računanje ovo kvantno spregnuto stanje može biti odgovorno i za održavanje same DNK molekule, jer su „prema klasičnoj mehanici dinamike uključene u vezanje DNK nedovoljne za održavanje dvostruke spirale. Međutim, valna duljina fonona jednaka je veličini DNK zavojnice, što rezultira stojnim valovima koji proizvode fenomen poznat kao fononsko hvatanje.“

Sposobnost DNK za svjetlosnu pohranu je moguća jer je DNK aperiodični kristal. Erwin Schrödinger je, u knjizi Što je život? usporedio aperiodični kristal DNK s koherentnim i smisleno dizajniranim tapiserijskim remek-djelom. Budući da po definiciji aperiodični DNK kristal ima kvaziperiodičnost, također ga je ispravno smatrati kvazikristalom. Nije se vjerovalo da su kvazikristali uopće mogući dok Dan Shechtman (uz nemali podsmijeh kolega) nije dokazao postojanje tih posebnih materijala u čvrstom stanju.

Brown piše: „Određeni kvazikristali pokazuju 12-struku simetriju, oni su dodekagonski. Ako molekula DNK ima dodekagonsku simetriju tada bi dobro poznata dvostruka zavojnica DNK mogla biti energetski stabilnija u 12-strukoj energetskoj matrici, u biti tvoreći 10 dodatnih energetski stabilizirajućih niti. Osim toga, DNK je doista jedinstveni kvazikristal, po tome što je prošarana stalnom periodičnošću u obrascu uzastopnih ponavljanja.“

ŽIVI SVEMIR

Ova zbirka nesvakodnevnih pojmova, koja može biti i zamorna za čitati, počela je pitanjem što je život. Ne može se reći da smo bliže odgovoru u vezi tog zagonetnog stanja postojanja. Ali zauzvrat, kao utjehu dobili smo proširenu percepciju živog organizma kao kvantnog biološkog sustava koji se povezuje s temeljnim ustrojem stvarnosti. Brown piše da „unutar znanosti ne postoji primjerena definicija života“ te da to „izravno upućuje na nedostatak razumijevanja naravi samog svemira.“

U dogovornoj perspektivi zamišlja se da se svemir sastoji prvenstveno od nežive materije, a da na nekoj nebulozno definiranoj točki prijelaza neživo postaje živo i naziva se životom. To je iz temelja pogrešno, kaže Brown. Svemir je u svojoj cijelosti živ; dakle, biti živ je obilježje postojanja samog. Život je postojanje i vječan je, jer je primarna narav postojanja – po definiciji – postojati. Prema tome, život i svijest su beskonačni i vječni i uvijek samo mijenjaju oblik ili sastav, ali nikada ne prestaju.

Čitamo se!

Bok svima!

Počnimo se jednom lijepom pjesmom jer pjesma nas je održala stoljećima, zar ne?:

Na zub su me uzeli mama

A sad…kaj ima kod vas? Nadam se da ste dobro, pa vam u tom smislu želim i sretnu novu godinu. Mada oko nas nema ništa esencijalno novoga. Bar se tako čini na prvi pogled – prije neki dan sam opet gledao nebo premreženo chemtrailovima, vijesti nas i dalje zabavljaju istim temama…Doduše, zanimljivo je da nekako iz vijesti nestala tema iz jednog prethodnih postova, koja je dominirala medijima u to vrijeme, a to je porez na nekretnine, ali to ne bi trebalo nikoga zavaravati. Već sam do sad primijetio – ako tzv. „javne rasprave“ promatramo tek kao ono što one jesu (a to je prodaja neke ideje i stvaranje pristanka ili pak umaranje „protivnika“ dok mu ne postane svejedno što se s njime zbiva) – da nametanje uvijek ima isti uzorak. Možda ste i vi primijetili isto?

Prvo se o nekoj temi žestoko raspravlja, uskuhaju se emocije, ljude se malo plaši pa malo umiruje, a onda nastupa faza potpunog muka, tišine. U tom se razdoblju nekako svima s olakšanjem čini da su se vladajući namjesnici povukli pred nezadovoljstvom javnosti…Ništa nije dalje od toga. Radi se tek o tome, bar se tako meni čini, da je riječ o periodu inkubacije. Ljude se malo pusti na miru, dade im se vremena da se nekako iznutra naviknu na ono što se namjerava uvesti. Da se emocionalni impuls potroši. U ovom slučaju čak se stvarao privid da se vladajuća klika podijelila oko te teme, ali to je samo naizgled. Prvo se jedna od stranaka (puno utjecajnija zakulisno nego brojčano) naizgled suprotstavila prijedlogu, ali ubrzo su se neki njeni članovi svejedno složili s porezom koji se namjerava uvesti. Ali svejedno, stvorio se neki blagi dojam da vrag nije baš tako crn i da se vlasti može uvjeriti u ponešto. U međuvremenu, naizgled nepovezan s tim, i dalje traje pritisak na ljude da „iskoriste priliku“ i legaliziraju svoju nelegalnu gradnju (jer kako inače opaliti porez, ne?). No, uskoro će slijediti novi „udar“, u vidu svršenog čina, za kojega je kroz ‘burnu javnu raspravu’ pripremljen teren.

Te se stvari može nepogrešivo predviđati jednom kad se postane svjestan da se na svijetu, pa i kod nas, već dugo vremena radi društveni inženjering toliko divovskih razmjera da se njegov cilj često ne vidi jasno, već samo njegove mnogobrojne male, nikome od nas ugodne korake. Taj cilj je stvaranje svjetskog Carstva kojeg možemo nazvati Kompanijom, u tzv. neoliberalnom duhu, mada je ustvari riječ o fašizmu s demokratskim licem. Barem su ga tako neki od njegovih ideologa sami nazivali. Neoliberalizam je samo izraz za reklamiranje postupnog lišavanja ljudi prava i imovine u korist nadnacionalne korporatističke strukture čiji su izraz globalne fašističke naddržave popu EU i mnogobrojne bankarske institucije u kojima se određuje kojim će se redom zemlje ekonomski urušavati poput domina na divovskoj ploči svijeta.

Prije neki dan sam baš o tome razmišljao, pitajući se gdje su nestale rasprave o porezu na nekretnine, a danas sam slučajno uhvatio u ruku novu knjigu Daniela Estulina „Institut Tavistock“, koja se pokazala odličnom kako po stilu pisanja, tako i po iznesenim podacima i jasnom ocrtavanju tehnika pranja mozga u svrhu svjetskog socijalnog inženjeringa. Doista je preporučujem.

No, u vezi spomenutog friškog izostanka bilo kakvog spominjanja poreza na nekretnine (nasuprot sveopćoj gunguli koja je tome prethodila, kad sam u svakom kafiću čuo ljude kako zabrinuto procjenjuju koliko će kože njima odrati ta ‘inovacija’), zanimljiva je jedna rečenica iz Estulinove knjiga, iz odlomka u kojem opisuje kakve je sve sofisticiranije metode kontrole uma razvijao institut Tavistock. Piše ovo:

„(…) a kod svih se koristio isti osnovni princip: izazivanje golemog tjelesnog ili psihološkog stresa u pojedincu, a zatim oslobađanje od tog stresa. Kroz opetovanja kolebanja između stresa i opuštanja napetosti subjekti, bilo da su vojni novaci, obavještajni agenti ili opće stanovništvo, naposljetku bi postali krajnje povodljivi.“

Pročitajte još jednom.

Zanimljivo, zar ne? I kad se bolje razmisli – toliko puta viđeno oko nas. Jednostavna formula koja se zbog svoje učinkovitosti uvijek ispočetka koristi, a zbog toga jer se radi o određenom vremenskom razdoblju, nikome ne izgleda kao da je riječ o tome o čemu se i radi – ritmu provođenja propagande kampanje i stvaranja pristanka. To je zato jer se nama uporno želi stvoriti dojam kao da se stvari razvijaju spontano, a ne kao da su dio hladno izračunatog plana koji koristi potvrđene znanstvene parametre kontrole uma.

Čini mi se da bi bilo korisno poznavati te formule, jer onda manipulacija više ne bila toliko jednostavna. Ali to je već jedna druga priča, ona o probuđenom pojedincu. Ne čini mi se da ikakvo osnivanje novih organizacija od strane ljudi može imati ikakav utjecaj na poboljšanje stvri, jer svaka organizacija po prirodi stvari ima neku vrst piramidalne strukture što je čini otvorenom za manipulaciju i usmjeravanje energije njenih članova nesvjesnih toga. Nije se to jednom događalo, pogledajte samo danas već poznate činjenice kako su pokret za zaštitu okoliša stvorili i financirali najveći uništavači okoliša. Mislite li da im je iznenada postalo biti stalo do okoliša ili…?

A osim toga, dokle god si na terenu Kompanije (a taj teren u svim medijima, politici i financijama), pripadaš joj. To je kao da pokušavaš samog sebe za kosu podignuti u zrak, kao da se protiv Lige prvaka pokušavaš boriti prosvjedima na tribinama stadiona te iste Lige prvaka.

Ali pokušajte manipulirati probuđenim pojedincima ako možete. Oni će se pokazati presitni za silne mreže koje su bačene, a bit će ih previše da bi se svakoga pojedinačno „obrađivalo“. Zato se metode instituta Tavistock i usmjeravaju u to da se ljude podijeli po grupama, po nekim pripadnostima i onda međusobno sukobljava, u ime borbe za pravdu. Tako to bar vide članovi svih sukobljenih strana.

Bunar istine je doista dubok, a u nas su usađene mnogi mitovi zahvaljujući kojima nas se lako može navesti da dajemo pristanak za razne radnje.

Recimo, razmislimo o ovome: Danas kruži mit da su napredak znanosti, tehnologije i onoga što zovemo civilizacijom doveli do bolje kvalitete života ljudi. Često se navodi argument kako se ljudski vijek produžio u zadnjih stotinjak i više godina, kako se smanjila smrtnost među djeco i slično.

Doista jest, ako se gleda to kratko razdoblje, ako se promatra samo neke dijelove svijeta i ako se ignorira ogromna količina razboljivenja ljudi

Boljitak života – u onim manjim dijelovima svijeta gdje se zbio (jer broj siromašnih i gladih generalno na svijetu neprestano raste o čemu se možete osvjedočiti gledajući čak i kontejnere u blizini vaše zgrade) – zbio se zbog elementarnih stvari kao što su prehrana i higijenski uvjeti.

A pravo pitanje jest – zašto su prije ti uvjeti bili toliko loši? Zato jer su bili proizvod te iste civilizacije koja se temeljila ( i danas se temelji) na izrabljivanju ljudi, a rado se hvali kako je donijela poboljšanje kvalitete ljudskog života. U isto vrijeme recimo, oko nas vlada prava epidemija raka, prije trideset godina jedva da ste mogli čuti za nekog ( i to u pravilu starijeg) da ima rak, bilo je to kao da je izvukao nesretnu srećku, dok danas posvuda oko nas obolijevaju i umiru od raka ljudi od 25, 35, 40 godina. I to u zastrašujućim brojkama. Samo na katu zgrade gdje sam prije živio, u populaciji četiri stana od cca 12-tak ljudi četvoro ili petoro ih je umrlo ili boluje od raka, a koliko ih još znam i viđam svakoga dana oko sebe… Molim da se i to uračuna u teze o napretku i poboljšanju duljine života!

Osim toga, velikoj je pitanje na koji „PRIJE“ se misli. Ako se misli na vrijeme PRIJE sto godina – pa danas svakako automobilima malo brže stižemo…na posao, kupujući pri tom naftu i sl.

Zato ćemo sada svrnuti pažnju na jedan pravi „PRIJE“ i usporediti ga s danas. Tek toliko, usput, za malo razbijanja mentalnih koncepata, to je uvijek zdrava djelatnost.

Kao okosnica polsužit će podaci koje je prikupio Steve Taylor, pisac i predavač iz Manchesteru u Engleskoj, u knjizi „The Fall: The Evidence for a Golden Age and the Dawning of a New Era“

Riječ je o tome da danas raspolažemo velikom količinom arheoloških i antropoloških dokaza koji upućuju na stvarno postojanje onoga što se pjesnički možda moglo nazvati „Zlatnim dobom“ u dalekoj prošlosti.

Ako pitate kakav je bio život u pretpovijesno doba, većina ljudi bi zamislila predodžbu nalik slavnim početnim scenama filma 2001: Odiseja u svemiru: skupine dlakavih divljaka rokću i skakuću uokolo, u agresiji im se pjeni iz usta dok kolcima mlate jedni druge po glavama. Uzimamo zdravo za gotovo da je život tada bio mnogo teži, borba za preživljavanje jer su se svi nadmetali u potrazi za hranom, trpjeli prirodne nepogode, muškarci su se borili zbog žena i svi su umirali mladi zbog bolesti ili neishranjenosti.

Autor Steve Taylor, na čiji sam vrlo zanimljiv tekst nedavno naletio, piše da je na toj predodžbi rane povijesti ljudske vrste izrasla cijela grana znanosti, relativno nova disciplina evolucijske psihologije koja sve negativne strane ljudske prirode pokušava objasniti kao “prilagodbe” koje su prvi ljudi razvili zbog određene korisnosti za opstanak. Značajke poput sebičnosti i agresivnosti evolucijski psiholozi objašnjavaju u tom kontekstu. Život je bio toliko težak da su samo najsebičniji i najagresivniji ljudi preživljavali te prenosili svoje gene budućim naraštajima. Ljudi s blagim i miroljubivim genima vjerojatno su izumrli jednostavno zato što su gubili u bitci za opstanak. Evolucijski psiholozi i rasizam te rat smatraju “prirodnim” pojavama. Međusobna nesnošljivost različitih ljudskih skupina je neizbježna jer smo nekoć svi živjeli na rubu gladi i borili se za ograničene izvore preživljavanja. Svaka sklonost iskazivanju naklonosti prema drugim skupinama smanjila bi izglede za preživljavanje naše skupine.

Ali, srećom, piše dotični Taylor, „ne moramo vjerovati ni u što od tih najobičnijih besmislica jer danas raspolažemo velikom količinom arheoloških i antropoloških dokaza koji upućuju na zaključak da je takvo viđenje rane povijesti ljudske vrste potpuno pogrešno“. Život pretpovijesnih ljudskih bića nije bio toliko sumoran kao što pretpostavljamo.

Pa je autor krenuo razmotriti predodžbu da je život bio “borba za opstanak”. Ispalo je da dokazi govore da je život pretpovijesnih ljudskih bića bio mnogo lakši od života zemljoradničkih naroda koji su ih naslijedili. Do otprilike 8000. g. pr. n. e. sva su ljudska bića živjela kao lovci-sakupljači. Preživljavala su zahvaljujući lovu na divlje životinje (muški posao) te skupljanju samoniklih biljaka, orašastih plodova, voća i povrća (ženski posao). Kad su antropolozi počeli analizirati kako su tadašnji lovci-sakupljači provodili vrijeme, iznenadili su se ustanovivši da su u potrazi za hranom provodili samo dvanaest do dvadeset sati tjedno, između trećine i polovice današnjeg radnog tjedna. Zbog toga je antropolog Marshall Sahlins lovce-sakupljače nazvao “prvobitnim bogatim društvom”. U svojemu proslavljenom radu s tim naslovom o lovcima-sakupljačima je primijetio: “Potraga za hranom toliko je uspješna da ti ljudi polovicu vremena najvjerojatnije ne znaju što bi sa sobom”.

Koliko god to čudno zvučalo, nastavlja Taylor, prehrana lovaca-sakupljača bila je bolja od prehrane mnogih suvremenih naroda. Osim male količine mesa koju su jeli (10 do 20 posto njihove prehrane), hranili su se bez mliječnih proizvoda, ali raznovrsnim voćem, povrćem, korjenastim i orašastim plodovi, sve sirovo (a mnogi nutricionisti tvrde da je to najzdraviji način prehrane). To dijelom objašnjava zašto su kosturi pradavnih lovaca-sakupljača iznenađujuće krupni i snažni te se na njima ne opaža mnogo znakova degenerativnih bolesti i karijesa. Kao što piše antropolog Richard Rudgley: “Iz njihove prehrane i stanja njihovih kostura znamo da su lovci općenito bili u prilično dobroj formi”.

Među lovcima sakupljačima s područja Grčke i Turske prosječna visina za muškarce bila je i danas respektabilnih 178 centimetara, a za žene 165 centimetara. Ali s pojavom zemljoradnje prosječna visina smanjila se na 160 i 155 centimetara. Arheološko nalazište u donjem dijelu Illinois Valley u središnjem dijelu SAD-a otkriva da je, kad su ljudi počeli uzgajati kukuruz i kad su prešli na sjedilački način života, došlo do povećanja mortaliteta male djece, zastoja rasta u odraslih i velikog povećanja učestalosti bolesti vezanih uz lošu prehranu.

Lovci-sakupljači bili su mnogo manje podložni bolestima od ljudi koji su živjeli nakon njih. Štoviše, do napredaka suvremene higijene i nekim medicinskih otkrića, ostvarenih u 19. i 20. stoljeću , oni su vjerojatno manje obolijevali od ljudi u drugim povijesnim razdobljima. Mnoge današnje bolesti pojavile su se tek kad smo pripitomili životinje i počeli živjeti blizu njih, piše Taylor. Životinje su nam prenijele mnoge bolesti kojima do tada nismo bili izloženi. Svinje i patke prenijele su nam gripu, a konji prehladu, od krava smo dobili boginje, a od pasa ospice. A kasnije, kad su mliječni proizvodi postali dio naše prehrane, pijenjem mlijeka dodatno smo povećali svoju podložnost bolestima, koje prenosi najmanje trideset različitih bolesti. U tom kontekstu ne iznenađuje da je zemljoradnja donijela skraćivanje ljudskog životnog vijeka.

Prijelaz s nomadskog načina života lovaca-skupljača na sjedilački način života zemljoradnika počeo je na Bliskom istoku oko 8000. g. pr. n. e. te se tijekom sljedećih tisućljeća proširio u Europu i Aziju (a na nekim se mjestima dogodio neovisno). Mnoge svjetske kulture obuhvaćaju mitove o ranijem vremenu kad je život bio mnogo lakši, a ljudska bića su bila mnogo manje materijalistički usmjerena te su živjela u skladu s prirodom i međusobnoj harmoniji. U staroj Grčkoj i Rimu to se vrijeme nazivalo Zlatno doba, u Kini Doba savršene krijeposti, a u Indiji Krita juga (Savršeno doba), dok judeokršćanska predaja čuva priču o rajskom vrtu. Ti nam mitovi govore da je, uslijed duge degeneracije ili iznenadne i dramatične “propasti”, nešto “pošlo po zlu”. Život je postao mnogo teži i prepun patnje, a ljudska se priroda iskvarila. Taoističkim rječnikom, dok su prva ljudska bića slijedila Put neba te bila dio prirodnog sklada univerzuma, kasnija ljudska bića odvojila su se od Taoa te postala sebična i proračunata, kaže Taylor.

Mnogi od tih mitova jasno upućuju na lovačko-sakupljački način života – primjerice, grčki povjesničar Hesiod tvrdi da je u Zlatnom dobu “plodna zemlja obilno rađala plodovima bez ograničenja”, dok stari indijski spis Vaya Purana navodi da su prva ljudska bića “obilazila planine i mora te nisu boravila u kućama” (odnosno, nisu živjela sjedilačkim načinom života). Na taj zaključak navodi i priča o rajskom vrtu. Adam i Eva su prvotno jeli plodove stabla spoznaje sve dok nisu bili prisiljeni napustiti vrt i “mukotrpno raditi u znoju kako bi zemlja nečim rodila”. Doima se da su ti mitovi barem dijelom svojevrsno “narodno pamćenje” predzemljoradničkog načina života. Zemljoradnici koji su radili teže i duže, živjeli kraće i trpjeli mnogo više zdravstvenih problema zacijelo su stari lovačko-sakupljački način života smatrali svojevrsnim rajem.

Svatko će se s pravom upitati bi li u današnjim klimatskim uvjetima baš bilo ugodno tako živjeti jer – osim u tropima – po snijegu umjerenog klimatskog pojasa Zemlje zimi baš nećete naći puno orašastih plodova. Postoje indicije da je došlo do kataklizme prije 13500 godina, da su klimatske prilike prije nje bile drugačije na cijelom planetu, pa čak se može raspravljati o tome je li uzrok Kataklizme bio prirodan ili umjetan. Ali to je već jedna druga priča.

BEZ RATOVANJA I DRUŠTVENOG UGNJETAVANJA

Postoje i drugi važni razlozi zbog kojih su ti narodi prijašnje vrijeme smatrali Zlatnim dobom. Mnogo je dokaza koji govore da su pretpovijesna ljudska bića bila mnogo manje ratoborna nego kasniji narodi.

Pazite ovo – arheološka istraživanja širom svijeta nisu otkrila gotovo nijedan dokaz ratovanja u lovačko-sakupljačkoj fazi povijesti.

Štoviše, samo su dva nesporna slučaja skupnog nasilja tijekom svih tih desetaka tisuća godina.

Na nekoliko nalazišta u dolini Nila pronađeni su znakovi nasilja iz otprilike 12.000. g. pr. n. e.. Primjerice, u Jebel Sahabi pronađena je grobnica s tijelima više od pedeset ljudi koji su očito umrli nasilnom smrću. U jugoistočnoj Aziji pronađeni su znakovi međuplemenske borbe – ali i drugih oblika društvenog nasilja kao što su deformacije dječjih lubanja – na nekoliko nalazišta iz 11 000. i 7000 g. pr. n. e..

Lawrence Keeley u svojoj knjizi „Rat prije civilizacije“ navodi još nekoliko primjera pretpovijesnog nasilja i ratovanja, ali su svi dvojbeni i drugi su ih stručnjaci odbacili. Primjerice, tragove rezova na ljudskim kostima Keeley shvaća kao dokaze kanibalizma, iako je veća vjerojatnost da su posrijedi posljedice pretpovijesnih pogrebnih obreda uklanjanja tkiva s kostiju. Iznimno apstraktne i stilizirane crteže u spiljama Australije tumači kao prizore bitaka, iako ih se može protumačiti na razne načine. Kao što primjećuje antropolog R. Brian Ferguson, Keeleyjeva “retorika nadmašuje njegove dokaze u tvrdnji da je rat star koliko i čovječanstvo”.

Nedostatak dokaza o ratovanju vrlo je neuobičajen. Nema znakova nasilnih smrti, štete ili nemira ratovanja. I premda su pronađene brojne druge rukotvorine, uključujući mnogo oruđa i posuđa, oružje uopće nije pronađeno. Ferguson ističe: “Teško je shvatiti da je rat ranije mogao biti uobičajen u svakom području, ali ostati toliko nevidljiv”. Arheolozi su otkrili više od tri stotine pretpovijesnih “umjetničkih galerija” u spiljama, ali ni jedna od njih ne sadrži prikaze ratovanja, rata ili ratnika. Riječima antropologa Richarda Gabriela: “Za prvih devedeset i pet tisuća godina kamenog doba Homo sapiensa [do 4000. g. pr. n. e.] nema dokaza da se čovjek upuštao u ratovanje na bilo kojoj razini, a kamoli na razini koja bi iziskivala organizirano skupno nasilje. Gotovo i nema dokaza o ubijanju.”

Stječe se dojam da je u pretpovijesno doba vladala i ravnopravnost spolova. Činjenica da su žene osiguravale veliku količinu hrane za pleme uvjerljivo govori u prilog tome da su imale jednak položaj, budući da je teško zamisliti da bi bile u podređenom položaju uz obavljanje toliko važne gospodarske uloge, piše Taylor. Zdrav, otvoren stav starih lovaca-sakupljača prema ljudskom tijelu i prema seksu – koji se očituje u velikom broju seksualno eksplicitnih slika i predmeta koje su arheolozi pronašli – također upućuje na taj zaključak, jer se ugnjetavanje žena smatra tijesno povezanim s osjećajem otuđenosti od ljudskog tijela te s negativnim stavom prema instinktima i tjelesnim procesima.

Današnji urođenički narodi također održavaju ravnopravnost spolova. Prije europskog osvajanja i kolonizacije mnogi od njih su obiteljsku lozu i vlasništvo nad imovinom pratili po majčinoj, a ne očevoj strani obitelji. A kao što bilježi antropolog Tim Ingold, u lovačko-sakupljačkim društvima koja ostvaruju “neposrednu dobit” (odnosno, u društvima koja odmah potroše hranu ili druga dobra koja prikupe, odnosno, ne pohranjuju ih za naknadnu uporabu) muškarci nemaju moć nad ženama. Žene u pravilu same biraju svoje bračne partnere, odlučuju što žele raditi i rade kad god žele, a ako brak propadne imaju pravo skrbništva nad djecom.

U pretpovijesnim društvima među pojedincima nije bilo ni statusnih razlika. Nije bilo različitih slojeva ili kasti sastavljenih od ljudi koji su imali više moći ili imovine od drugih. Najočitiji znakovi društvene neravnopravnosti za arheologe su razlike u grobovima, u kontekstu veličine, položaja i predmeta koji su ondje stavljeni. Kasnija zemljoradnička društva imaju veće grobove sa središnjim položajem za “važnije” ljude, a u njima se nalazi i više predmeta. Muškarci u pravilu imaju “važnije” grobove od žena. Ali grobovi starih lovaca-sakupljača zapanjujuće su ujednačeni, veličinom se razlikuju malo ili nimalo te sadrže malo ili nimalo dragocjenosti.

DEMOKRATSKO DRUŠTVO NA SKUPLJAČKI NAČIN

Gotovo svim današnjim narodima lovaca-sakupljača svojstven je zapanjujući izostanak značajki koje povezujemo s društvenom neravnopravnošću. Antropolog James Woodburn govori o “dubokoj ravnopravnosti” sakupljača koji su živjeli u okviru neposredne dobiti te ističe da nijedan drugi način ljudskog života ne “omogućuje toliko velik naglasak na ravnopravnosti”. Sakupljački narodi su i zapanjujuće demokratski nastrojeni. Većina društava ima svojevrsnog vođu, ali njegova je moć u pravilu vrlo ograničena i lako ga je svrgnuti ako skupina nije zadovoljna njegovim vodstvom. Ljudi ne teže za tim da budu vođe; štoviše, pokazuje li itko znakove želje za moći i bogatstvom najčešće ga se ne uzima u obzir za vođu. Čak i kad osoba postane vođa nema pravo samostalno donositi odluke. Odluke se donose u suradnji s drugim uglednim članovima skupine.

Sve navedeno uvjerljivo opovrgava predodžbu da su pretpovijesna ljudska bića bila divljaci usredotočeni isključivo na opstanak, čiji su životi bili puni okrutnosti i sukoba jer su se muškarci nadmetali za položaj, hranu i seks.

Ratovanje, društveno ugnjetavanje i muška dominacija – te “mukotrpan, surov i kratak život” – pripadaju kasnijoj fazi ljudske povijesti. Dokazi iz umjetničkih djela, s groblja i mjesta bitaka govore da se u četvrtom tisućljeću prije nove ere dogodila “erupcija” tih društvenih patoloških pojava, počevši na Bliskom istoku i u središnjoj Aziji.

Taylor nagađa da je osnovni uzrok te promjene možda bio vezan uz okružje te da su se velika područja koja su tisućama godina bila plodno tlo počela su se pretvarati u pustinju. Dogodilo se to diljem Bliskog istoka i središnje Azije te stvorilo širok pojas neplodne zemlje ili pustinje koji se proteže od stepa južne Rusije do arapskih i iranskih pustinja. Skupine koje su živjele na tom području – uključujući izvorne Indoeuropljane i Semite – bile su prisiljene pobjeći i potražiti novo plodno tlo, što je dovelo do velikih migracijskih valova.

Možemo pretpostaviti, kaže Taylor, da se ta prirodna katastrofa odrazila na psihu tadašnjih ljudi. Bili su miroljubivi i podržavali su ravnopravnost, a tada su postali agresivni te uspostavili hijerarhiju i patrijarhat. Tijekom sljedećih stoljeća proširili su se Europom, Bliskim istokom i Azijom, ubijajući i pokoravajući miroljubive narode “Starog svijeta” na koje su nailazili, uključujući civilizaciju stare Europe (koju je rekonstruirala arheologinja Marija Gimbutas). Do 500. g. pr. n. e. ti su narodi pokorili manje-više cijelu Euroaziju, ostavljajući samo nekoliko urođeničkih naroda kao što su skandinavski Laponci, plemenski narodi Sibira i urođenički narodi šuma i planina Indije. Od urođeničkih naroda koji ne pripadaju indoeuropskoj skupini na europskom kopnu opstali su tek Baski sa sjevera Španjolske (koji, zapanjujuće, i danas opstaju) te talijanski Etruščani koje su ubrzo istrijebili Rimljani.

U svojoj knjizi „Propast“ Taylor pokušava objasniti kako su se ti narodi razlikovali (i razlikuju se) od miroljubivih naroda koji su im prethodili. Prema njemu, riječ je o „eksploziji ega“. Ti su narodi razvili jači i jasniji pojam identiteta ili individualnosti, zbog čega su se osjećali više odvojenima od prirode i drugih ljudi te su postali podložniji agresivnosti i žudnji za moći i statusom. Mi – suvremeni Euroazijci – potječemo od tih naroda i naslijedili smo njihov snažan pojam ega. To je i dalje glavna razlika između nas i urođeničkih “nepokorenih” naroda kao što su američki Indijanci, australski Aboridžini i narodi Oceanije, i razlog zašto imaju mnogo više poštovanje prema prirodi od nas te u velikoj mjeri duhovnije viđenje univerzuma.

Naš snažan pojam ega “ograđuje nas” od drugih ljudi i prirode, čini nas nesposobnima osjetiti živost svijeta koji nas okružuje i u konačnici bi mogao biti odgovoran za izumiranje ljudske vrste. Međutim, piše Taylor optimsitično, neki znakovi govore da se „kao kultura polako izdižemo iznad psihe ‘pokorenih’ i nadvladavamo ego-razdvojenost“. U proteklih otprilike tri stotine godina „jača novi duh empatije koji je doveo do smanjenja okrutnosti prema djeci i životinjama, ublažavanja kazni za zločine, ženskog pokreta, ukidanja ropstva, socijalističkog pokreta, novog poštovanja prema prirodi, otvorenijeg i zdravijeg stava prema seksu i ljudskom tijelu, itd. Pojavilo se i novo poimanje svetoga i mogućnosti transcendencije vlastitog ja, što je izazvalo velik porast zanimanja za ezoterične/duhovne filozofije i prakse poput poganstva, šamanizma, budizma, meditacije i slično“.

Nadalje, „opažamo znakove koji govore da se ponovno povezujemo s prirodom, da ponovno uviđamo živost svijeta te skrivene misterije svemira. Možda se polako ponovno pojavljuju značajke pretpovijesnog Zlatnog doba. Pitanje je samo je li ostalo dovoljno vremena da se te značajke potpuno očituju prije no što nas stara psiha ‘pokorenih’ dovede do samouništenja.“

Predodžba da je ljudska povijest postupno ali neprekidno napredovanje – koje počinje sa stanjem divljaštva, a potom naraštaji polako ostvaruju tehnološke i socijalne napretke te ih prenose sljedećim generacijama do vrhunca zapadne europske civilizacije – ostatak je iz viktorijanskog doba, dio istog kolonijalnog načina razmišljanja koji je “primitivne” urođeničke narode smatrao podljudima koje je opravdano pokoriti i ubijati. Proteklih šest tisuća godina ratovanja, ugnjetavanja, jada i teškoća nisu napredovanje već posljedica bolne degeneracije prijašnjeg zdravog stanja. Sada možda napokon napredujemo, zaključuje Taylor, ali samo u smislu zatvaranja kruga i ponovno palimo iskre prastarog sklada.

A koliko čujem kroz prozor – i poneku petardu.

Društvo, čitamo se!

Bok svima!

Nedavno sam dobio jedan e-mail od izvjesne gospođe imenom Zdenka Bede. Ispalo je da je to fenomenalan i nadahnut tekst, mješavina iskustva, proučavanja, obrazovanosti, nadahnutosti u pisanju…Upravo takav da sam ga smjesta podijelio s nekim svojim prijateljima i svima se dopao. A onda sam pomislio – zašto ga ne podijeliti i s nevidljivim prijateljima na blogu? Ovaka se spoj sažetosti i poruke rijetko nalazi.

Pa sam upitao gospođu Bede mogu li staviti sadržaj njenog e-maila na svoj blog, naravno, anonimno, to je bar bio moj prijedlog jer nisam nikome htio stvoriti nikakvu neugodnost. No, dobio sam odgovor da mogu i to s imenom i prezimenom jer ona stoji iza svake rečene riječi. Hvala, rekao sam, i počeo uređivati tekst, isprva svejedno s naumom da ga stavim anonimnog (znate već, stara formulacija „imena poznata redakciji“, a redakciju ovog bloga činim samo ja). A onda sam pomislio – čemu taktizirati, autorica je rekla što je rekla, pa neka tako bude. Izrezao sam tek par završnih rečenica koje su imale veze s nekim privatnim pitanjem. Dakle, evo te životne priče koja nudi puno razina da se ponešto bitno o životu i svijetu oko nas nauči. Možda se i vama dopadne. Na kraju krajeva, živimo u vrijeme reality-showova, a ovo bismo mogli nazvati jednom inačicom tog žanra:

„Poštovani gdin Mišak,
iako s nestrpljenjem iščekujem svaku vašu emisiju, razočarava me kasni termin njenog prikazivanja,kao i sporadično bockanje,da toj emisiji nije mjesto u znanstvenom terminu. Razočarava me,ali me ne čudi.

Naime, između redaka se počelo iščitavati da se upravo rubna znanost bavi spoznajama, koje osiguravaju pomake prema naprijed. Zvanična znanost na žalost troši vrijeme, sredstva i intelektualne potencijale društva na namjernom zadržavanju statusa quo,kako bi sačuvala interese onih, koji odlučuju o raspodjeli financijskih sredstava.

Upravo zbog toga,što nisam zadovoljna s odgovorima ,koje mi pruža zvanična znanost,u ovom konkretnom slučaju medicinska,pišem vam ovaj mail. Unaprijed se ispričavam zbog dužine maila,jer smatram da je to jedini način da vam predočim u glavnim crtama svoje stavove i namjeru.

A namjera mi je zapravoda vas, a posredno i što širi krug ljudi, upoznam s jednom temom koja već više od 5 godina intenzivno zaokuplja moju pažnju. Iako vjerujem da je puno od toga vama već poznato, moram ovdje ponoviti radi cjelovitosti.

Radi se o temi karcinoma o kojem je već bilo u više navrata govora u vašim emisijama,bilo direktno ili samo kao sporedna tema (gostovanje gdina Lothara Hirneise, doktorice Gajski). Razlog je moja želja da što veći broj ljudi koji se susretnu s takvim problemom dobije istinite informacije o tome što je karcinom, što ga uzrokuje, kako ga izbjeći i ono najvažnije – kako ga “liječiti”,što smatram ključnim faktorom u fazi suočenja s dijagnozom.

Smatram osnovnom dozom humanosti ponuditi ljudima prave informacije pored ovih koje nam plasira službena medicina,kako bi mogli što kompetentnije donjeti odluku o vlastitom putu riješavanja problema karcinoma.

Ono što je mene ponukalo na dublje istraživanje te teme bilo je osobno oboljevanje 2007 .god. od karcinoma dojke. Mnogo prije postavljanja te dijagnoze imala sam formiran stav da u slučaju da mi se to desi nikako ne ću prihvatiti protokol konvencionalne medicine: operacija,zračenje kemoterapija.

I nisam, ali samo 4 mjeseca.

Proučila sam alternativne metode i odlučila se za meni tada najprihvatljiviju terapiju frekvencijama pomoću Rifeovog generatora.

Postignuće za 4 mjeseca je bilo da je sve ostalo na istim dimenzijama i istom mjestu i to uz dodatne otežavajuće okolnosti prvotnog šoka i daljnjeg stresa zbog rastrzanosti između mog stava i samouvjerenog i arogantnog uvjeravanja lječnika o spasonosnim riješenjima službene medicine.

Takvo stanje nakon tih 4 mjeseca tretmana Rifeovim generatorom je trebalo biti zadovoljavajuće iz sadašnjeg kuta gledanja. Iz tadašnjeg, koji je bio uvjetovan stavom okoline i mojih liječnika i sedam traženih “drugih mišljenja” službene medicine, koja su se svojski trudila, da mi učvrste paradigmu o težini značenja dijagnoze karcinoma ,koja lebdi u kolektivnoj svijesti: KARCINOM=SMRT.

Jednom riječju, uhvatila me panika. Sumnja da griješim. Nikog se nisam mogla tada sjetiti tko nije prihvatio konvencionalni protokol, a sijaset ih je bilo oko mene koji jesu i to s istom dijagnozom i bili su još živi deset pa i dvadeset godina iza primjenjenog protokola. Uz to, konzultacija eminentnog znanstvenika u jednom istraživačkom institutu za onkologiju u New Yorku potvrdila je protokol naših onkologa kao ispravan. Najkraće rečeno, odlučila sam se prihvatiti mišljenje većine.

Danas pouzdano znam da su svi oni pacijenti, tretirani po protokolu službene medicine, zajedno sa mnom, preživjeli ne zahvaljujući toj terapiji, nego toj terapiji unatoč, a zbog drastičnog mijenjanja kursa svoga života nakon toga, često puta i ne znajući da je to bilo ono ključno i odlučujuće.

Sada sam sigurna da ona spomenuta krilatica KARCINOM=SMRT nije spontano zaživjela u kolektivnoj svijest. Pobrinuli su se za to oni koji su osmislili svu prljavštinu hranjenu profitom farmakoindustrije. Pravi i puni smisao značenja te paradigme može osjetiti samo čovjek u času suočenja sa takvom dijagnozom, bezobzirno izrečenom.

Netko je jako dobro znao kakvo to djelovanje ima na podsvijest čovjeka, na njegov najjači iskonski strah, strah od smrti, koji je izvan naše svjesne kontrole. Netko, tko je bio i začetnik ideje, da je humano reći čovjeku u tom času koliko mu još mjeseci ili godina preostaje života. Netko,tko je dobro znao za učinak placeba i za još snažniji učinak noceba. Tko je taj tko ima sposobnost predviđati nečiju smrt,kad se zna da su se, pod određenim okolnostima, ljudi oporavljali i nakon terminalne faze karcinoma?

Kad je kod mene protokol zvanične medicine završen, ja sam shvatila kolika je šteta učinjena mom organizmu. Shvatila sam da nisam bliže ozdravljenju, iako sam to po svim dostupnim nalazima bila, već da sam mnogo,mnogo dalje. Moj organizam bio je bukvalno otrovan.

Nije bilo drugog rješenja nego stvar uzeti u svoje ruke i pokušati spasiti što se spasiti dade.Iako je generalni stav da je preporučljivo da se čovjek u takvoj situaciji potpuno udalji od svoje bolesti i posveti vedrijoj strani života, a vjerujem da to u većini slučajeva i jest rješenje, no to nije vrijedilo i za mene. Ja nisam osjećala apsolutno nikakvu sigurnost u rukama liječnika već sam imala neodoljivi poriv istraživati sama. Shvatila sam da me jedino znanje može osloboditi, ma koliko dolazak do njega truda iziskivao. Moram priznati da je i sam taj put za mene ujedno bio i pravi užitak. Radila sam to sa strašću, što je ujedno i jedan od uvjeta ozdravljenja.

Srećom,moje osnovno znanje dipl.ing. organske kemije bila mi je solidna osnova da se na tom području snalazim. Dodatni bonus je bio što sam bolovanje nastavila s odlaskom u mirovinu, što mi je ostavljalo dovoljno vremena da istraživanje, doduše pasivno, intenziviram.

Isprva sam se orjentirala na najnovija izdanja literature i intenzivno pretraživanje interneta. Cilj mi je bio:
1. spoznati uzrok karcinoma
2. princip nastanka karcinoma
3. način riješenja problema karcinoma

Brzo sam shvatila da se odgovor na moja pitanja ne krije u knjigama onkologa sa sveučilišnih katedri. Shvatila sam da se odgovor ne krije niti kao rezultat istraživanja instituta koji traže lijek za karcinom i svoje radove objavljuju u prestižnim znanstvenim časopisima.

Shvatila sam to iz razgovora s mojom najboljom kolegicom s faksa koja na Institutu Ruđer Bošković radi upravo na tom području. Počela sam se pitati jesu li smjerovi istraživanja npr. jednog dr.sc.Đikića, čiju stručnost nimalo ne podcijenjujem, dirigirana i namjerno usmjeravana i kanalizirana u krivom smjeru, financijskim diktatom?

Svi oni traže lijek protiv raka. Pitam se da li stvarno ne znaju ili se prave da ne znaju da takav lijek ne postoji. A kad bi i postojalo sredstvo za razgradnju stanica karcinoma, tj. za uklanjanje simptoma (karcinom je samo simptom stanja organizma) to bi bilo samo kratkotrajno rješenje ako se ništa drugo ne bi promijenilo. A imaju razloga i da se prave jer to generira ogroman novac, a tko bi se odrekao zlatne koke?

Više čak i ne taje svoje prave namjere, izjavljujući,da je cilj karcinom pretvoriti u kroničnu bolest. Nitko ne reagira na to jer nam je tako duboko u podsvijest usađena misao da smo u rukama medicine sigurni, a i tko bi normalan pomislio da bi netko mogao imati toliko bolestan um da do sada već utroši preko 2 bilijuna $ za istraživanje i liječenje karcinoma obećavajući da traži i da će naći lijek za rak, a istovremeno se potpuno oglušuje na svako otkriće, koje je na tragu rješenja(ne lijeka).

Ključno: Naučila sam da lijek protiv raka ne postoji, ali da rješenja postoje. Postojanje lijeka značilo bi pronaći sredstvo koje će uništiti stanice karcinoma.To je cilj svih dosadašnjih zvaničnih istraživanja. Cilj je pogrešan pa je logično da su i rezultati pogrešni.

Kao što ću kasnije objasnit, tijelo je upravo stvorilo stanice karcinoma jer su mu potrebne. Nakon uništenja, ono će ih ponovno stvoriti ako se ništa drugo u tijelu i umu ne promjeni. Zato je Sizifov posao uništavati stanice karcinoma, a sve ostale okolnosti ostaviti iste ili samim medicinskim postupkom učiniti zapravo znatno gorima.

Možda će nekom zvučati čudno, ali puno su mi u tome pomogle knjige poput “Biologije vjerovanja” Brucea Liptona, odlične knjige Gregga Bradena, zatim”Molekule emocija” dr. Candance Peart, “Tajna trenutnog iscjeljenja” Franka Kinslowa,”Genij u vašim genima” dr. sci.Dawsona Churcha, da nabrojim samo neke od doslovno kamiona knjiga koje sam praktički gutala.

U međuvremenu sam shvatila da zapravo, ako nađem odgovor uzroka i principa nastanka karcinoma, da ću zapravo naći odgovor za bilo koji poremećaj odnosno bolest u tijelu. Čovjek je taj koji je različitim poremećajima i različitim simptomima dao različite nazive kako bi lakše manipulirao njima. Ako se od šume ne vidi stablo, onda se od silnih bolesti ne vidi čovjek. Bio je to korak u dehumanizaciju,korak u ponor.

Slučajno su mi došle u ruke neke knjige starijeg datuma i tada sam došla do spoznaje da se znanje ne nadograđuje kontinuirano, novo na ono starije, i da nije dovoljno konzultirati samo najnovije naslove.

Gotovo je nevjerojatno kakva velika, značajna otkrića, otkrića značajna za opstanak cijelog čovječanstva, za kvalitetu njegovog življenja, su jednostavno prešućena,zataškana, a potom zaboravljena. Ja sam istraživala ovo područje, no sada ne sumnjam da je tako i s ostalim otkrićima ako nisu na tragu profita vladajuće klike. Najpoznatiji i najdrastičniji primjer je Tesla i njegovo djelo.

Shvatila sam da su se vodeći umovi često puta morali odreći i svojih prestižnih sveučilišnih katedri, koje su im jamčile zavidan društveni status, ako su htjeli da njihove spoznaje ugledaju svijetlo dana i budu predočene javnosti u obliku znanstveno popularne literature. Rezultate njihovog rada nije propuštao filter onih koji odlučuju što je u cilju kapitala poželjno da se objavi u zvaničnim znanstvenim glasilima,a što ne. Neka od tih otkrića direktno bi utjecala na mijenjanje tokova znanosti, a time često i na kvalitetu života cjelokupnog čovječanstva, kad bi im se dopustilo da postanu službena.

Srećom, takve stroga cenzura nije bila i ranije pa postoje zapisi o otkrićima nakon kojih nam jedino preostaje konstatirati: Nemoguće je da službena medicina za to ne zna i da nas i dalje uvjerava kako se iz tko zna kojih razloga dogodi prva mutacija gena i da se na to ne može utjecati, osim u nekim slučajevima samo odricanjem od pušenja. Vjerujem da postoje klinički onkolozi koji možda i ne znaju pravu istinu, slijepo vjerujući sadržajima koji su im prezentirani tijekom studija, a kasnije se opet ne udaljavaju od usavršavanja službenim putem. Ali sasvim sigurno postoje i oni koji su zavirili preko plota, koji znaju istinu ali čuvaju granu na kojoj sjede, ne obazirući se na kolone koje umiru bez potrebe.

Ovu svoju tvrdnju mogu potvrditi osobnim iskustvom na više razina.Teško mi se bilo suočiti s tolikim nemoralom. Smatram da o tome treba progovoriti. Tolike patnje ljudi nas obavezuju na to. Posebno me na to potaknuo nedavni slučaj kolegice iz gimnazije koja se unatoč svojoj obrazovanosti (dva fakulteta, od toga jedan studij biokemije), suočena s dijagnozom karcinoma dojke, odlučila za protokol službene medicine i to još u privatnoj klinici. I o tome imam što reći.

Prije dvije i pol godine pročitala sam knjigu kanadskog autora poljskog podrijetla, Rona Gdanskog. On je detaljno istražio upravo one tri točke koje sam gore navela kao svoj cilj istraživanja, iako nije neposredno medicinske struke. Motivaciju je pronašao u osobnom iskustvu karcinoma unutar najuže obitelji te za šest godina priveo posao kraju uz pomoć grupe suradnika, a zahvaljujući svom širokom obrazovanju, sposobnostima i napose činjenici da mu je to njegov materijalni i financijski status dozvoljavao. Pored toga, on je još razotkrio svu prljavštinu farmako-medicinske sprege na tom području.

Knjiga se zove: „Karcinom – Uzrok,lek i zavera“ (srpski prijevod orginala izdanog u Kanadi 2000.god, a u Novom Sadu prevedenog i objavljenog 2004.)

Spomenuti autor se potrudio prikupiti i dokumentirati sva istraživanja i njihove rezultate po pitanju uzroka i principa nastanka karcinoma.
Iako sam se odmah oduševila opisanim principom nastanka, prvenstveno zbog njegove jednostavnosti, logičnosti, a posebno zbog tolikog broja istraživanja koja jednoznačno govore u prilog upravo tom principu, ono što me je zbunjivalo je činjenica koju si nisam mogla objasniti: Kako je moguće da je to objelodanjeno pa zaboravljeno. Kako je moguće da ama baš nitko od onih koji su to pročitali nije to dalje pronosio, dalje istraživao?

Nameće mi se zaključak da je to zbog suočenja sa zbiljom: Kroz povijest je bilo toliko metoda koje su imale neusporedivo bolje rezultate u suočenju s karcinomom od službene medicine, a zapravo su sve redom donijele svojim autorima samo probleme u vidu progona, zatvaranja, oduzimanja licenci za rad, šikaniranja itd.

Trebalo mi je daljnjih dvije i pol godine da dalje kopam, čitam, uspoređujem, tražim razloge za i protiv, tražim nove dokaze.

Rezultat: Teze koje je opisao Ron Gdanski stvarno imaju smisla, a što je najvažnije – potkrijepljene su brojnim znanstvenim istraživanjima.

I autori poslije ovih spominjanih u ovoj knjizi, koji se uopće ne referiraju na Gdanskog, navode mikroorganizme(MO) i njihove metabolite, kao izričiti uzrok nastanka karcinoma. Radi se o tri eminentna znanstvenika: dr.Antonio Vito Constantini, dr.Heinrich Wieland i dr.Lars I. Qwick (svi bivši rukovoditelji u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji) koji su svoje tvrdnje obradili u znanstveno popularnoj knjizi(a gdje bi drugdje uopće mogli) „Rak dojke – napokon nada“, za koju je predgovor napisao naš najistaknutiji mikrobiolog prof.dr. sci. Stjepan Pepelnjak,predsjednik Mikrobiološke sekcije Hrvatskog mikrobiološkog društva.

Na istom tragu sa svojim bogatim kliničkim radom je i dr. Tullio Simoncini, čije proganjanje je upravo dokaz da je na pravom putu. Dr.Mark Sircus u svojoj knjizi „Soda bikarbona“ pokazao je koliko je bitan milje, odnosno pH vrijednost, za razvoj mikroorganizama, odnosno određenih poremećaja i kako se oni mogu relativno lako sanirati.

Jedino se nitko od njih nije upuštao u događanja na nivou same stanice. Upravo je u tome glavna zasluga Rona Gdanskog, koji je u svojoj knjizi
sintetizirao sva istraživanja i na osnovu njih iznio tezu nastanka karcinoma na nivou stanice. To je po meni jednostavno fascinantno. To je značilo da je uzrok karcinoma objašnjen i dokazan. Ako znamo uzrok,onda se neusporedivo lakše traže rješenja. Gdanski je predložio i rješenja: u načelu,a neka i eksplicitno. To ne znači da su ona jedina.

Svi spomenuti autori se slažu u jednom: Sve što može ukloniti iz tijela mikroorganizme, a da ne škodi samom tijelu, može se smatrati posrednikom za uklanjanje karcinoma. Namjerno nisam spomenula lijek jer bi to značilo sredstvo za uklanjanje stanica karcinoma,a to uopće nije cilj. To mora biti samo neminovna posljedica.

Cilj je stvoriti u tijelu uvjete (milje) u kojima se mikroorganizmi u svojoj razvijenoj formi ne mogu održati na životu. Nije problem u postojanju začetnih oblika MO, oni su neminovni kako u svim živim bićima, tako i šire. To su, neovisno jedan o drugom, dokazali brojni istraživači. Priroda ih je tu stvorila s velikim razlogom: kad milje više ne podržava normalno funkcioniranje stanica, MO se razvijaju u jedan od svojih složenijih oblika -bakterije,viruse ili gljivice i kao takvi djeluju na preobražavanje do tada normalnih stanica u stanice koje će moći funkcionirati u izmjenjenim uvjetima po jednom od osnovnih zakona o produžetku života pod svaku cijenu.

I tu se pitam je li službena znanost svjesno zataškala brojne dokaze o postojanju pleomorfizma(sposobnost MO da mijenjaju azvojnu formu,odnosno oblik), kako bi čim više udaljila javnost od pravog objašnjenja nastanka bolesti?

Kad sam posložila kockice, shvatila sam da je čas kada je službena medicina krenula u krivom smjeru za čovječanstvo, a ujedno sebi definitivno utrla put za legalno zgrtanje novca preko leševa, bio kad je Louis Pasteur u drugoj polovici 19. st.postavio teoriju da su klice glavni uzročnici svake bolesti.

Kad se bolje razmisli,možda to uopće nije bio rezultat njegovog istraživanja, već je on samo bio podobna osoba da tu teoriju, kao rezultat svog tobožnjeg istraživanja, iznese na svijetlo dana, svesrdno podržavan od vladajuće klike i medija. Njima je ta teorija savršeno odgovarala za daljnje zgrtanje ogromnih profita putem cjepiva,antibiotika i ostalih “lijekova”za “liječenje“ njihovih posljedica. Bio je to poznati princip: stvori problem,pa ponudi rješenje.

Razlog za ovo razmišljanje leži u činjenici da je negdje u isto vrijeme djelovao, također u Francuskoj, i jedan drugi znanstvenik – Antoine Bechamp, koji je za razliku od nadmenog i arogantnog Pasteura bio vrlo obrazovan i samozatajan, ne mareći za publicitet već samo za rezultate svojih istraživanja.

Rezultati njegovih istraživanja su bili suprotni od Pasteurovih. On je tvrdio da je uzrok svake zarazne bolesti milje odnosno sredina(okoliš). To bi značilo da ako milje nije pogodan za razvoj neke klice, samo njeno prisustvo neće dovesti do razvoja bolesti.

Postoji snimka Pasteurovih riječi na samrtnoj postelji, kad nije mogao prešutjeti istinu već je rekao: Ipak je sve u miljeu. Naravno da to nikad nije službeno ojavljeno, a Becham je umro potpuno nepoznat.

Što je milje, sredina? To je naše tijelo, odnosno određeni organ kao mjesto života stanice. Sve je u savršenom redu dok u tijelu nije narušena ravnoteža.
Narušava je stres. Stres je stanje u kome našim stanicama nije omogućeno normalno funkcioniranje.

Stres može biti izazvan na fizičkoj razini (trauma,neadekvatna hrana,zrak,toksini), zatim na psihičkoj razini, duhovnoj, mentalnoj…Osim toga sve ove razine moraju biti u ravnoteži. Tada govorimo o stanju bez stresa, o homeostazi.

O stupnju narušenosti ravnoteže u organizmu ovisi kakve biokemijske reakcije će se odvijati i u kome smjeru. Jedan od ključnih parametara te ravnoteže je acido-bazna ravnoteža, tj. pH vrijednost. PH vrijednost pak ovisi o percepciji stresa, prije svega o našoj sposobnosti nošenja sa stresom i to na više razina.Na fizičkoj razini stres mijenja tijek metabolitičkih procesa zaustavljanjem izlučivanja potrebnih enzima i hormona i aktiviranje štetnih.

Na energetskoj razini stres mijenja naš misaoni status na način da nepovoljna, negativna energija naših misli mijenja i vibracije naših stanica u isto takve, što pak neposredno utječe na onu prvu fizičku razinu. S obzirom da naše tijelo ima savršene sposobnosti i mehanizme za dovođenje svih procesa u našem tijelu u ravnotežu, a prvenstveno se to odnosi na održavanje pH vrijednosti u uskom optimalnom rasponu, problem nastaje kad se iscrpe sve mogućnosti tijela za dovođenjem u balans.

Krajnji, najuzvišeniji cilj svakog živog bića je produljenje života pod svaku cijenu. Zato je slijedeći korak kojeg tijelo poduzima upravo taj. Potrebno je osposobiti tijelo za rad upravo u novostvorenim uvijetima (u koje ga je doveo vlasnik tijela) povećane kiselosti (smanjene pH vrijednosti) i onečišćenja ostalim toksičnim produktima metabolizma.

To je moguće samo ako se dio stanica osposobi za funkcioniranje u takvim uvjetima. Upravo to organizam radi stvaranjem tumorskih stanica. Drugo je pitanje to da će u konačnici taj tumor neprekidnim rastom usmrtiti svoga domaćina. U trenutku nastanka u tijelu takvog miljea u kojem nema uvjeta za preživljavanje normalnih stanica, ovo je jedino riješenje za produženje života. U tom kontekstu, ispada da je tumor normalna,čak poželjna reakcija organizma.

Pa kakva bi drugačija i bila ako znamo da priroda nema niti jedan uzaludan korak, nikakav gubitak energije, u konačnici – nijednu reakciju bez svrhe?

Što je onda tumor?

Tumor je nezacijeljena rana. To znači da, stvarajući tumor, tijelo koristi poznati program zacjeljivanja oštećenog tkiva.

Odakle oštećeno tkivo?

Dovoljna je i mikroozljeda, bilo u vidu oštećenja puknuća kapilare, bilo upalnog procesa ili slično, što se odvija u našem tijelu bez našeg znanja.

Proces zacjeljivanja počinje stvaranjem epitelnih stanica na rubovima ozljede i širi se prema sredini. Završava kada se stanice sretnu u sredini i prepoznaju.U normalnim okolnostima rana je zacijelila i daljnja dioba stanica prestaje.

To se događa,ako milje podržava odvijanje takvog procesa. U izmjenjenom miljeu,razvijaju se MO, kojima je interes i zadatak izmijeniti okolne stanice kako bi se i dalje mogle održavati na životu, no sada u smislu samo proste reprodukcije. To su začeci tumora.

Kod stanica tumora upravo je problem što se stanice ne prepoznaju jer su izmjenjene i to sa svakom slijedećom generacijom sve jače. Normalne stanice ne prepoznaju izmjenjene, tumorske. Zbog toga se reprodukcija stanica nastavlja u nedogled – ako se ne izmjeni milje.

To znači: nije pogrešan sam program,već je odgovoran milje koji je uvjetovao izmjenu stanica.

Zašto je došlo do izmjene stanica i na koji način?

Svaka zdrava stanica radi u aerobnom okruženju, tj. njen metabolizam se odvija uz pomoć kisika. Kad dođe do promjene miljea, ponestaje kisika i stanica mora prijeći na anaeroban rad ako želi preživjeti. Za otkriće da su tumorske stanice, za razliku od zdravih, anaerobne Otto Warburg je još 1931. god dobio Nobelovu nagradu.

Objašnjenje kako je moguće da stanica tako drastično promijeni svoj metabolizam, a koji je ključan za tumor, dao je vrlo detaljno i utemeljeno upravo Gdanski u svojoj spomenutoj knjizi.

Ne bi vas željela dalje zamarati s detaljima principa. Smatram, kad bi se ljudima u detalje objasnilo što u tijelu nastaje i pod utjecajem čega, da bi mogli shvatiti kuda ih vode službeni protokoli liječenja. Činjenica je da milje ljudskoga tijela određuje i pitanje njegovog osnovnog statusa: zdravlja ili bolesti. Karcinom je stanje krajnje narušene ravnoteže u organizmu.
Svaka druga bolest ili poremećaj je rezultat narušene ravnoteže samo u manjoj mjeri.

Shvaćanjem uzroka karcinoma, principa njegovog nastanka, kao i načina njegovog rješavanja, zapravo se dolazi do uzroka i načina sprječavanja i riješavanja bilo koje bolesti odnosno poremećaja.

Smatram, na osnovu vlastitog iskustva, da je čovjek spreman potpuno predano slijediti tijek oporavka samo ako ima odgovarajuća uvjerenja.

Zato je važno imati pravilna uvjerenja.

U sadašnjoj situaciji velika većina ljudi ima uvjerenje da, kad su bolesni, važno je potražiti pomoć službene medicine (što i vrijedi za neke hitne slučajeve i neke dijagnostičke metode) i svi njihovi problemi će biti riješeni. To je u kolektivnoj svijesti.

Smatram da je krajnji čas da se to pokuša promijeniti. Promijeniti uvjerenja ljudi, jer ti ljudi to ne rade svjesnim odabirom iako to tako izgleda. Oni su žrtve svojih podsvjesnih obrazaca stvorenih od strane interesnih grupa i zaslužuju pomoć.

Jedan od načina je širenje znanja, dokaza, objašnjenja. Nedopustivo je dalje gledati da se zgrće toliki novac na ljudima koji traže slamku spasa, a onkolozi ih udaljuju od rješenja. Preživljavaju samo oni najotporniji i to pitanje do kada, budući su upravo zračenje i kemoterapija uzročnici drastičnog mijenjanja miljea, a time i novih mutacija DNK. To čak priznaje i službena medicina. Ali jadna medicina nije kriva što je to jedino što ima za ponuditi. Možda je ovo za moje stanje i prezahtjevno, ali unutarnji glas ne da mi mira i naprosto sam vam se morala obratiti jer bih u suprotnom patila još jače. Smatram da je nehumano imati znanje, a ne podijeliti ga s drugima.

Ovdje sam se orijentirala samo na fizički aspekt bolesti, kao krajnju razinu manifestacije poremećaja. To sam napravila zato što sam svjesna da je to većini ljudi ovog materijalističkog svijeta najbliže i najlakše shvatiti, ali ipak već dovoljno da se okrenu od pogubnog “pomaganja” službene medicine.

Naravno da znam da poremećaji nastaju još mnogo ranije, na energetskoj razini, poremećajem vibracija, a time i smetnjama u prenosu informacija među stanicama. Svi ti poremećaji uzrokuju neadekvatnu percepciju stresa, ona pak poremećaje metabolizma u smislu nemogućnosti pravilne detoksikacije i uspostavljanje ravnoteže. Zato jedni ljudi unatoč nezdravoj prehrani i unatoč psihičkoj traumi ne oboljevaju, a drugi da. Jednostavno, energetski status im je stabilan te na drugačiji način percipiraju stres, za razliku od onih koji oboljevaju. Otporni na određeni način, gledaju prema unutra tražeći rješenje, a ne očekuju ga izvana.

Mislim da sam bila na dobrom putu kad sam prvo krenula s terapijom Rifovim generatorom, samo me okolina navela da ne ustrajem. Okolina je djelovala na moja uvjerenja, odnosno stavove. To je bilo moguće jer sam tada imala krivu orijentaciju, prema van. Zato smatram da je ovo način da na ispravan način djelujemo na uvjerenja ljudi koji će se naći, ili se već nalaze, u sličnoj situaciji.

Čini mi se da je ljudima teže prihvatiti potrebu promjene na vibracijskoj (energetskoj) razini. Ako rade promjene samo na fizičkoj, već su puno napravili u smislu mijenjanja miljea svoga tijela. Na sreću, time se postupno mijenja i mentalni i energetski sklop, jer je sve u međuovisnosti. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je značajno sa tim promjenama započeti prije pogubnih službenih tretmana.

Alternativna medicina često ima šarlatanski prizvuk, jednim dijelom zbog nesistematičnosti, a drugim zbog nepostojanja pravih kriterija. Osim toga, nudi bezbroj metoda i na osnovu čega će dezorijentirani čovjek suočen s dijagnozom odabrati pravu?

Činjenica da se moje obrazovanje temelji na znanosti prisiljavala me da slijedim put znanstvenih dokaza i moje sadašnje znanje je rezultat toga. Isto tako je činjenica da ti znanstveni dokazi često nisu sukladni vodećim smjernicama u biokemiji i medicini, pa su mi tim draži.

Možda,da vam još kažem nekoliko riječi o sebi. Dvadeset godina radila sam u privredi kao dipl.ing. organske kemije na rukovodećem mjestu, a petnaest godina kao profesor kemijske grupe predmeta u srednjoj školi. Od 2009. sam u mirovini.

Srdačan pozdrav,

Zdenka Bede
Karlovac“

Eto, ljudi, to je bilo to, i još samo…

…do čitanja!

Bok svima!

Nije tajna da nemam nijednu dobru riječ za većinu političko-ekonomskih trendova koji se bezobzirno i nedemokratski nameću (mada se cijelo djelovanje opisuje kao demokratski proces donošenja odluka).

Nije tajna niti kako vidim novi hit, uvođenje poreza na nekretnine: u dvije riječi – kao ozakonjenu pljačku. Jer ako je nešto po zakonu ne znači da je ispravno ili pravedno. (vidi primjer: Treći Reich, koncentracijski logori, eutanazija, rasni zakoni, ubijanje mentalno zaostalih). Ili ako se stalno trubi da „svi to imaju“ (porez na nekretnine), pa moramo i mi (u jednom je tekstu pisalo da mi to moramo uvesti jer samo Bih, Srbija i Hrvatska još nemaju porez na nekretnine, a mi, je li, nikako ne želimo biti dio nazadnjačkog Balkana. No, htjeli ili ne, izjava je bila netočna jer tog poreza nema niti u Italiji, Irskoj i Portugalu). Ali dobro – dakle, sad ga svi imaju, pa moramo i mi. Kao i obično, razvoj događaja se predstavlja kao neki spontani drštveni progres, kao da nema nikakve dublje namjere iza svega. No, postojalo je vrijeme kad nitko nije imao taj porez, pa ga se počelo uvoditi posvuda. Zašto tada netko nije rekao – „nemojte uvoditi porez na nekretnine, pa nitko to nigdje nema“? Zato jer te stvari nemaju čak ni veze s pitanje imaju li svi to ili nemaju, nego samo imaju veze s time što su si zamislili pljačkaši koji sustavno nastoje oteti Planet ljudima, a vlade država (osim rijetkih iznimaka) su tek aparatčici globalne strukture moći . Osim, toga, i drugdje je, kao što ćemo vidjeti dalje u tekstu, taj porez na nekretnine uveden relativno nedavno.

Osim toga, pogledajmo što u praksi znači te rečenica „pa svi imaju porez na nekretnine“. Jer – da, i kad ga imaju, nije koncipiran tako da dere kožu s leđa.

U Francuskoj porez plaćaju samo građani čije nekretnine vrijede oko milijun eura, a stope iznose od 0,55 posto do 1,8 posto.
U nekim zemljama Europske unije, poput Grčke, Irske, Italije, Litve ili Portugala, građani ne plaćaju porez na nekretnine za stanove i kuće u kojima žive. U Grčkoj se za ‘dodatni stan’ od 50 kvadrata plaća godišnji porez od 200 eura.

Nadalje, Slovenci su čak 12 godina pripremali uvođenje poreza na imovinu koji će biti uveden tek ove godine, ali samo za vlasnike čija nekretnina vrijedi milijun ili više eura.

Da bacimo još malo svjetla na te mračne nakane, evo citata jednog stručnjaka koji je napisao da je: „…sam porez na imovinu porezni oblik koji se dosta rijetko primjenjuje, znatno rjeđe negoli drugi porezi (npr. porez na dobit, porez na dohodak, porez na dodanu vrijednost). Relativno često se ubiru porezi na pojedine oblike imovine (npr. vozila, plovila), ali mnogo rjeđe porezi koji terete nekretnine ili ukupnu imovinu pojedinca. Razlog tome jest njegova složenost, kao i skupoća ubiranja. Prema publikaciji koju je objavilo njemačko ministarstvo financija Die wichtigsten Steuern im internationalen Vergleich 2011, svega nekoliko europskih država ubire opći porez na imovinu, koji uključuje i nekretnine, a primjetno je mnogo niže porezno opterećenje uz znatne olakšice. Tako npr. Francuska ubire opći porez na imovinu u visini od 0,55% do 1,80%, s time da je neoporeziva imovina čija je vrijednost manja od 1,300.000 eura. Ako vrijednost imovine prelazi taj milijunski iznos, plaća se porez po stopi od 0,55%, koji potom progresivno raste do visine od 1,80%, koja se primjenjuje tek ako vrijednost imovine prelazi otprilike 17,000.000 eura.Sličan sustav imaju i ostale države koje ubiru porez na imovinu. I Grčka je krajem 2011. donijela zakon kojim uvodi porez na imovinu. Predviđena je diferencirana porezna tarifa (reducirane porezne stope za bolesne osobe, obitelji s više članova i sl.), a prosječna porezna obveza iznosi četiri eura po kvadratu. Primijenimo li visinu grčkog poreza na primjer našega stana od 50 kvadrata, utvrđuje se porezna obveza od 200 eura godišnje, što je mnogo prihvatljivije od spekulativne visine poreza od 1% do 3% vrijednosti nekretnine.”

Možda će netko, nastavio je analitičar, u prilog visokih stopa poreza na imovinu navesti SAD, gdje vlasnici imovine godišnje plaćaju na tisuće i desetke tisuća dolara poreza na imovinu. Međutim, „takva argumentacija je neprihvatljiva jer se američki porezni sustav drastično razlikuje od hrvatskog. Dok Republika Hrvatska ubire PDV od 25%, na području SAD-a uopće se ne ubire PDV, već posebna vrsta poreza na promet čija je visina, npr., na području New Yorka, samo 8,875 posto.”

Općenito bi danas svatko trebao još jednom razmisliti o značenju mnogih pojmova koji su nam downloadani u um tijekom dugih obrazovno-indoktrinarnih godina, kao i medija koji su, čak i kad ljudi u njima imaju dobre namjere, isprogramirani na određenu, vrlo krnju perpcepciju stvarnosti i samo se, poput biljarske kugle, odbijaju od rubova, stvarajući privid da se nešto događa. Ali kao i kod biljara – to je samo igra. Koliko god se kretale, kugle stalno ostaju na istih dva kvadratna metra. I kad bi mogle misliti, vjerojatno bi smatrale da su taj stol i pravila cijeli svijet. I tko zna kako bi se odnosile prema kugli koja bi odletjela sa stola, pa potom bila vraćena na njega i pričala im što je vidjela u svijetu izvan biljarskog stola. I kad bi im rekla da njihov život ne mora biti nužno usmjerivan udarcima biljarskog štapa iz za njih nevidljivog prostora tamo negdje vani.

Evo samo nekoliko slavnih pojmova koji nisu ono što se predstavljaju da jesu.

Recimo- kapitalizam. Taj pojam podrazumijeva konkurenciju i akumulaciju kapitala. Pa se kroz ta dva pojma navodno svatko može, ako je dovoljno marljiv ili vješt ili domišljat, obogatiti i još pri tom, kao nusprodukt, unaprijeđivati društvo. Aha. Da, da. Od kapitalizma je danas u kapitalističkom svijetu ostalo vrlo malo, samo etiketa nalijepljena na korporatizam. Jer je sustav tako postavljen da danas prosječni čovjek (što god značilo to ‘prosječan’)) ne može zapravo ništa akumulirati – ili se mora zaduživati kod banaka pa vraćati kamate, ili mora plaćati ogromne poreze i sve drugo. Jedini bogati ljudi danas su oni koji su (ili njihovi preci) nekom malverzacijom stekli onaj čarobni ‘prvi milijun’ nakon čega sve ide samo po sebi. Isti uzorak je i kod nas, bez iznimaka. A što se tiče konkurencije – to je ono što korporacije pogotovo ne podnose. Odmah dobiju alergiju. David Rockefeller je čak jednom izjavio: „Konkurencija je grijeh“. One se sve međusobno dogovaraju oko cijena, a ne konkuriraju. Zapravo se međusobno ne nadmeću, nego nastoje nas obrstiti što je bolje moguće, a za to im treba globalni korporativni sklad. Ništa od smanjivanja cijena zbog zdrave konkurencije.
Pa demokracija. Ha, to je pravi koloplet manipulacije. Ako vas zanima dublja slika pročitajte Bernaysa, ali i bez dublje povijesne analize možemo stvoriti određenu sliku temeljenu na našem kratkom iskustvu. Zamislite na trenutak da hrvatske vlade, predsjednici, ministri i premijeri nisu pripadali raznim strankama. Uvidjet ćete kontinuitet – svaka je vlada do sada poklonila dio imovine korporacijama, dala dio suvereniteta nadnacionalnih strukturama vlasti ili smanjila socijalne stavke države. I uvijek ispočetka ljude dignu na foru s plakatima, sloganima i drugim ispraznim riječima koje se pokažu u pravom svjetlu tek onda kad vam godinu dana nakon izbora padne pogled na neki zaboravljeni plakat. To bude doista ironičan prizor.

Uz mitove o kapitalizmu i demokraciji, imamo i mit o javnoj raspravi kroz javne medije. Po pitanju te rasprave vidi primjer s biljarskim kuglama. Ono što je (meni barem ) vidljivo jest krajnje apsurdna situacija (zapravo nije apsurdan ako se ima u vidu da je svijet namjerno isprogramiran naopakom percepcijom stvarnosti, u tom slučaju tu nema ništa apsurdnoga već samo proračunati plan): a to je da se u vrijeme kad je svijet povezaniji nego ikada kroz internet, televizije, satelite, mobitele, jedino na što se možemo osloniti ako želimo saznati malo istine jest – usmjena predaja.

Staro klasično prepričavanje što je tko negdje vidio ili doživio. Takve priče se mogu iskriviti u detaljima, pa će pedeset ljudi u priči postati sto ii dvjesto, ali bit priče ostaje ista, baš kao i kod starih mitova. Imena se mijenja, amabalaža priče također, ali poruka ostaje netaknuta. Uostalom, trebali bismo malo više vjerovati jedni drugima jer se naš svijet i temelji na međusobnom povjerenju – imate povjeranja da vam auto iz drugog smjera neće ući u vašu traku, imate povjerenja da vam konobar nije pljunuo u kavu…. Umjesto toga, za usmenu predaju netko će reći „pusti to što ljudi pričaju“, ali ljudi zapravo nemaju interesa lagati (osim ako ti ne prodaju auto na Hreliću). No, zato bismo, pretpostavljam, trebali vjerovati korporativnim medijima i drugim sustavima informacija koji cijelo vrijem dezinformiraju o mute vodu, a pri tom njihovi vlasnici i strukture moći imaju dovoljno jake motive da to i čine. Njima bismo trebali vjerovati, ali jedni drugima ne?

Glupo. Osim toga, u mom iskustvu, usmena predaja ljudskih životnih iskustava se pokazala kao točan izvor informacija, dok su po pitanju mnogih tema kroz filter medija stizale ili pogrešne informacije, ili iskrivljene interpretacije informacije, ili pak neke informacije nisu uopće stizale.

I tako smo došli i do poreza na nekretnine – ne po prvi put na ovom blogu. On se naziva „porezom na nekretnine“, ali u mojoj viziji zapravo je riječ na stavljanje moratorija na privatno vlasništvo. Uz pojmove kapitalizma, demokracije i javne rasprave kroz slobodno medije evo nas časkom i kod još jednog mita koji nam se prodaje – da je na Zapadu privatno vlasništvo neprikosnovena svetinja.
Imam novost – više nije tako neprikosnoveno.

Da se razumijemo, i do sada je čovjek mogao ‘proćerdati’ imovinu, propiti, prokockati, ali ako se čuvao poroka i nije zaduživao kod kamatara, to se ipak ne bi dogodilo. Dakle, odluka je bila na njemu, a i odgovornost.

Recimo, nedavno sam par dana bio u Londonu, s jednim prijateljem kod njegovih prijatelja. Bio je to bračni par koji su kupili kućicu u Bentfordu, predgrađu Londona. Uska kućica na dva kata, dolje kuhinja i dnevna soba, a gore dvije ne prevelike sobe i jedna mini-radna soba i WC, rekao bih sve skupa između 60 i 70 kvadrata. Kredit je prije koju godinu istekao pa se sad lakše diše.
Vrag mi nije dao mira (a i moja vjera u direktno informiranje) pa sam upitao čovjeka kako to kod njih ide s porezom na nekretnine. I evo sažetak onoga što sam saznao. Mislim da će vam sve biti poznato, ako ste pratili tu temu po novinama, očigledno je scenarij uvijek i posvuda isti.

Kao prvo, činise da porez na nekretnine nije neka prastara stvar koju samo mi ‘primitivci’ nemamo. Čovjek mi je ispričao da je porez na nekretnine, prema njegovu sjećanju, u Velikoj Britaniji uveden negdje oko 1991. godine. Bilo je dosta prosvjeda i uličnih protesta protiv njega, ali uzalud. A vladajući klika tješila je ljude da će taj porez samo zamijeniti komunalne naknade.

To je upravo ono naš ministar financija sad govori (a što mi je i inače glup argument jer su te komunalije relativno male, a porez nikad nije niti će biti mali). Zapravo je to obična laž. Dovoljno je pratiti novine. Evo, recimo, citata iz novina: „Ministar Linić još je u kolovozu u intervjuu Jutarnjem listu predstavio uvođenje poreza na imovinu kao gotovu stvar, i to riječima kako će se porezom na imovinu zamijeniti dosadašnja komunalna naknada.“

U novije vrijeme jedna nas druga vijest obavještava slijedeće: „Iako je novi porez na imovinu trebao samo zamijeniti komunalnu naknadu, stvari će se dramatično izmijeniti. Naime, komunalna naknada ne plaća se na temelju stvarne vrijednosti stana ili kuće ili na temelju toga koristite li svoju nekretninu za stanovanje, najam ili vam “zjapi” prazna – ona se plaća samo na osnovi veličine i lokacije na kojoj se nalazi. Tako su gradovi podijeljeni na nekoliko zona – od središta prema periferiji – a cijena naknade fiksna je i plaća se to manje što je nekretnina u nižem razredu, odnosno što je udaljenija od središta grada. Novi bi porez trebao ispraviti tu nepravdu jer mnogi plaćaju više samo zato što žive u središtu grada, bez obzira na stvarnu vrijednost svog stana. No, ‘kvaka’ je u tome što će građani, prema predviđenim stopama, novi porez u prosjeku plaćati čak tri do pet puta više”.

No, kad je, uz sve utjehe, porez na nekretnine u Velikoj Britaniji uveden, usprkos obećanjima, komunalne naknade nisu ukinute. Tog se čovjek vrlo dobro sjećao. Potom su, rekao mi je, bile neke kombinacije da se ne plaća prva nekretnina ili ona u kojoj živiš nego samo druga ili treća, ali onda je postupno i to iščeznulo i danas svaki vlasnik nekretnine plaća taj porez.

Porez je godišnji, ali se zbog velike svote plaća mjesečno. Pitao sam čovjeka koliko njih dvoje plaćaju poreza za svoju kućicu. Odgovor je glasio: oko 150 funti mjesečno. To bi bilo blizu 1500 kuna mjesečno. Potom sam ga pitao što se zbiva ako netko recimo ostane bez posla pa ne može plaćati porez na svoju nekretninu. U tom slučaju, rečeno mi je, nakon određenog vremena država uzima kuću, stavlja je na dražbu i prodaje po maloj cijeni da bi sebe naplatila.

Krasno, zar ne? U prijevodu na stvarni život – porez na nekretnine ima slične odlike kao da vam je nekretnina pod stalnom hipotekom. Kao da ste u doživotnom kreditu.

Ako je to pošteno, režite me gdje sam najtanji.

Imajući ovo iskustvo iz Engleske u vidu, ono što se o porezu na nekretnine po medijima čuje od naših frikova s punom vrećom trikova iritantno je jer podrazumijeva da smo svi glupi i tupi. Prošećimo malo kroz te spinove.

Nedavno je objavljena vijest da se porez na imovinu uvodi u travnju 2012., a plaća od jeseni. A to je predstavljeno kao „kompromisno rješenje“. Da se zbljuješ. To je bio kompromis između onih koji su se zalagali za porez na nekretnine i onih koji su se zalagali za porez na nekretnine. Nisam zabunom dva puta napisao isto. Dakle, kao i obično, isti se scenarij nudi kao da imate izbor ili dva rješenja. Jedni se htjeli porez uvesti početkom 2013. a drugu početkom 2014. I to vam je, ljudi, cijeli kompromis.

Pravi kompromis bi, barem u najjadnijem, obliku, bio onaj između manjine koja želi nasilno uvesti taj porez i većine koja ga ne želi. U vijesti je pisala i olakšica, a evo i citata: „ U Vladi su, čini se, postigli kompromis između onih koji su se zalagali za uvođenje poreza na imovinu s početkom sljedeće godine i onih koji su bili za jednogodišnju odgodu, odnosno za to da naplata poreza na imovinu počne 1. siječnja 2014. godine. Kompromisno rješenje s jučerašnjeg Užeg kabineta Vlade je: uvođenje poreza na imovinu od 1. travnja sljedeće godine s time da će građani račune početi dobivati tek u posljednjem tromjesečju 2013. godine…Od travnja do kraja godine građani će, kako doznajemo, kao akontaciju poreza na imovinu za svoje kuće ili stanove plaćati iznos koji trenutno plaćaju kao komunalnu naknadu. Krajem godine, najranije u rujnu, dobit će rješenja za porez na imovinu, a tada će postati poznato i koliku će razliku morati platiti za razdoblje od 1. travnja kada će u Hrvatskoj zapravo na snazi biti naplata poreza na imovinu.“

Pravi kompromis, je l da?

Pri tom se još ne zna ništa o tome kako će se porez obračunavati i koliko će iznositi. Zamislite samo taj privid demokracije – o odluci koja ima takav utjecaj na život svih građana trebalo bi se odlučivati na referendumu. Ali daleko smo od toga. Čak se ni u saboru o tome ne raspravlja. Čak se ne raspravlja o tome kako će izgledati, samo stižu odluke s vrha da će se uvesti. A poslije ćemo o detaljima, je l’ tako? To je u vijesti rečeno ovako: „O stopi koju bi plaćali građani za stanove u kojima žive, te stopi za stanove u kojima ne žive niti ih iznajmljuju iz Vlade zasad ne žele govoriti. Tek se doznaje da će na račun za porez na imovinu osim ‘kvadrature’ stana ili kuće utjecati i zona u kojoj se nekretnina nalazi te starost građevine.“

Ako to sve nije, pogledano čistim očima, očigledna prijevara i pljačka, onda ne znam što se mora dogoditi pa da se stvari nazovu pravim imenom.

Kad smo kod spinova, jedan od bizarnijih trenutaka bio je kad se ministar financija Linić praktički proglasio Robinom Hoodom, rekavši za novine da oni sad moraju odgađati uvođenje za tri mjeseca jer su bogataši po novinama plaćali novinsku kampanju protiv uvođenja poreza ne nekretnine. A on će sad spasiti nas ostale (koji se veselimo toj razumnoj odluci o uvođenju poreza na nekretnine) od zlih bogataša koje plaši porez na nekretnine. Ej, miki, miki, da nebogataši imaju novca za plaćanje takve kampanje, plaćali bi je svakoga dana. Nema dana da ne čujem u bircu na kavi ili drugdje ljude kako zabrinuto raspravljaju o budućnosti koju će im donijeti (ili uzeti) porez na nekretnine. Svi znaju da tu nema nikakvog dobra za njih, uspkros svim ovim navodnim stručnjacima koji govore da će to potaknuti razvoj, promet nekretninama, smanjiti rente…Ljudi, pa to smo sve već čuli sto puta. Od prodaje Hrvatskih telekomunikacija, koje su se predstavljale kao neučinkovite i skupe, a čim su prodane , u roku od mjesec dana postale su učinkovite, a računi su narasli za 200 posto, pa sve do danas puno puta. Slijedeći spin ministra financija, od kojeg su pekle oči, bilo je kad je (pomalo nalik svim onim varijacijama viceva o dobroj i lošoj vijesti) rekao da slijedeće godine neće biti dizanja poreza, samo će se uvesti porez na nekretnine.

U jednoj je vijesti pisalo i to da je „ministar financija održao ‘vatreni’ propagandi govor ustvrdivši da je ‘zločin’ imati stan koji nitko ne koristi. Objasnio je taj borac za prava siromašnih da „tko je štedio i stekao pet stanova, taj je bogat i mora više pridonositi za javne potrebe, zdravstveni i obrazovni sustav nego obični radnici iz svojih plaća”. Jedino što se u biti radi o tome da će ti „obični radnici“ iz svojih plaća na kraju plaćati njegov omiljeni porez, to ste, nadam se, shvatili i bez moje napomene?.

Evo i par mišljenja stručnjaka koje se moglo naći u vijestima.

Marina Kesner-Škreb s Instituta za javne financije, pisalo je u novinama, „smatra da je mudro odgoditi porez na imovinu te pažljivo i temeljito pripremiti njegovo moguće uvođenje i daljnu primjenu uz analizu svih troškova i koristi“ jer „prema njezinim analizama, riječ je o porezu koji je skup za uvođenje, a u poreznu blagajnu donosi relativno malo novca“ te „odluku o porezu na nekretnine treba staviti u kontekst cijelog poreznog sustava, odnosno smanjivanja ostalih poreza kako ne bi došlo do daljnjeg povećanja porezne presije.“
Što vladi, bojim se, nije ni na kraj pameti, ona gudi u skladu s nekim sasvim drugim orkestrom.

Neovisni ekonomisti pak kažu da bi najavljeno uvođenje poreza na imovinu (suprotno propagandi koja govori da će taj porez pojeftinitii i oživjeti prodaju nekretnina) moglo predstavljati dodatni udarac ionako zamrlom tržištu nekretnina.

Pa logično – ako svatko mora plaćati taj porez, svi će imati manje novca, ali što je još važnije – oga ljudi će nastojati izbjeći da imaju nove nekretnine kad će i za njih morati plaćati porez.

Maruška Vizek s Ekonomskog instituta, pisalo je u novinama, rekao je da će „srednji sloj, koji je dosad najviše kupovao novogradnju, znatno manje ulagati u nekretnine, a posljedica će biti nastavak umiranja građevine. S druge strane, današnji umirovljenici, koji su tijekom svog radnog vijeka ulagali upravo u nekretnine, iz svojih malih mirovina neće moći plaćati novi porez, pa će dio imovine odlučiti prodati.“

Dubravko Ranilović, predsjednik Udruženja poslovanja nekretninama pri HGK, ima niz pitanja za Vladu, pisalo je u novinama. Rekao je ovo: „U načelu je to dobro i bilo je vrijeme da netko napokon pokrene taj porez. Međutim, ne na ovakav način! Sve se drži u tajnosti. Ne zna se niti jedna konkretna brojka, pa se stvara pomutnja i među građanima i na tržištu. Osobno sam za, ali ne prije nego što se ispitaju svi efekti na tržište i benefiti. Ima tu mnogo pitanja. Što će država s gomilom svoje imovine koju ne koristi? Hoće li sama sebi naplaćivati porez? Što je s poljoprivrednicima koji jedva spajaju kraj s krajem? Nije isto kada netko ima tri kuće na selu u Slavoniji, gdje nitko ne želi živjeti jer selo propada, ili kuću u Dubrovniku. Time će se do kraja uništiti selo – rekao je Ranilović.“
Jedna od jezovitijih informacija bila je da je ministar financija za razradu poreza na nekretnine u pomoć pozvao vampire osobno – Međunarodni monetarni fond, koji se u svojoj ne baš kratkoj povijesti već proslavio uništavanjem ekonomija raznih zemalja.

Jedan je analitičar napisao da „budući da Republika Hrvatska već ubire nekoliko poreza koji terete imovinu (npr. porez na cestovna motorna vozila, porez na plovila, porez na korištenje tvrtke ili naziva) nelogičan je naziv porez na imovinu, jer bi se tim porezom, prema najavama, oporezivala samo nekretnina, dok su razni drugi oblici imovine već zahvaćeni drugim porezima. Naime, porez na kuće za odmor plaćaju vlasnici vikendica te bi u slučaju uvođenja poreza na imovinu, ako se ne bi istodobno pristupilo i ukidanju poreza na kuće za odmor, potencijalno bili izloženi dvostrukom oporezivanju.“

Nadalje, moglo se čuti ministra po novinama kako priča o dobrobiti uvođenja poreza na nekretnine za gradove i općine. Možda će i biti neka dobrobit. Ali isti analitičar je napisao i ovo: „Ako bi se uvođenjem poreza na imovinu, u želji da se izbjegne dvostruko oporezivanje kuća za odmor, istodobno ukinuo porez na kuće za odmor, to bi samo po sebi dovelo do znatnog manjka u proračunima nekih lokalnih jedinica (naročito u Dalmaciji, koja ima znatan broj kuća za odmor). S fiskalne strane gledano, uvođenjem poreza na imovinu državni proračun bi dobio dodatne prihode, ali bi se u slučaju istodobnog ukidanja poreza na kuće za odmor neke lokalne jedinice našle u nezavidnoj financijskoj situaciji.

Rekao je i ovo: „Javnosti nije poznato postoje li službene projekcije koje govore o potencijalnoj visini prihoda od tog poreznog oblika. Logična je izrada službenih analiza kada se neki porezni oblik uvodi. Postavi se jasan cilj, započne se s primjenom neke mjere i promatra se kako se poduzeta mjera odnosi prema postavljenom cilju.O svemu tome – projekcijama i ozbiljnim analizama što dobivamo, a što gubimo potencijalnim uvođenjem poreza na imovinu (govori se o dodatnom padu BDP-a!)- u nas niti riječi. Također nema naznaka o visini poreza na imovinu. U javnost su procurile informacije kako se spekulira s visinom od 1% do 3% vrijednosti nekretnine, što premašuje mogućnosti hrvatskih poreznih obveznika. Primjerice, osoba koja je vlasnik stana od 100.000 eura (znači 50 kvadrata), plaćala bi godišnji porez u visini od jedne do tri tisuće eura. Zna li se da je prosječna neto plaća oko pet i pol tisuća kuna, pitanje je tko to može platiti. Pogotovo u kontekstu poreznih povećanja koja su pogodila hrvatske građane posljednjih mjeseci i utjecala na daljnji pad životnog standarda hrvatskih građana.”

Usprkos svemu navedenome, neki profesor, kojeg se konstantno zove u pomoć kad treba „stručno” „objasniti” (nemam više dovoljno navodnika za sve riječi gdje bi ih trebalo staviti) narodu što je dobro za njega objašnjava da su danas „i neusporedivo prisutniji i glasniji oni koji se protive uvođenju poreza na imovinu, premda velika većina građana od njega neće stradati niti će imati štete“ jer „taj porez, ima cilj pokrenuti gospodarstvo i pravednije oporezivati bankarski sektor i one koji su se u tranziciji enormno obogatili i stekli vlasništvo nad velikim brojem nekretnina.“ Još je rekao da je “porez na imovinu, odnosno konkretno porez na nekretnine je neodvojiv sastavni dio tržišnog gospodarstva i ono bez njega u biti ne može na održiv način funkcionirati.“

Očito je posvuda desetljećima moglo, a u nekim zemljama tržišnog gospodarstva može i danas. Ali to nas već vraća na one mitove navedene na početku. A moglo bi se upotrijebiti i riječ „laž“.

Rekao je još da „porez na imovinu ima prvenstveno razvojnu funkciju jer demotivira, odnosno poskupljuje tradicionalnu rentijersku naviku naših građana da štede u ‘ciglama i betonu’, umjesto da ulažu u banke, obveznice, dionice, zlato, obrazovanje i slično“. A zapravo ljudi znaju u što se mogu pouzdati. Novac može izgubiti vrijednosti, baš kao zlato, dionice pa čak i određeni vidovi obrazovanja. Ali kućica ostaje, ne?

Jedan od argumenata kojima se pravda uvođenje poreza na imovinu u Republici Hrvatskoj, a koji navodi i taj profesor, jest i to da će nametanje porezne obveze poskupiti vlasništvo imovine, povećat će se troškovi vlasništva i održavanja imovine te će pojedinci iz financijskih razloga biti primorani prodavati svoju imovinu – kako bi izbjegli poreznu obvezu i smanjili troškove imovine – što će dovesti do povećane ponude nekretnina na tržištu i pada cijena nekretnina. S obzirom na velik broj neprodanih nekretnina na tržištu, vlasnici će biti primorani spuštati cijene kako bi se riješili svojih nekretnina. (Doduše, pitam se tko će ih kupovati, ako ih se svi žele riješiti, jer bi se ti potencijalni kupci našli u istim problemima, nije li to logično?) Ali time će se, kaže mit, pružiti prilika građanima da po nižim cijenama kupuju nekretnine i rješavaju svoje stambene probleme.

Takvom se argumentacijom služe zagovornici oporezivanja nekretnina, ali citirat ćemo sad jednog drugog stručnjaka koji je spomenuo razloge nedavnog uvođenja poreza na nekretnine u Kini – koji imaju potpuno suprotni cilj.

U Hong Kongu uvedeno je, dakle, „određeno nekretninsko davanje” i upotrijebljena „dijametralno suprotna argumentacija u dijametralno suprotnim gospodarskim okolnostima: kinesko gospodarstvo (BDP) posljednjih godina raste stopom od gotovo desetak posto godišnje, dok hrvatsko gospodarstvo pada iz godine u godinu. Kina je početkom 2011. godine uvela lokalni porez na imovinu kao sredstvo borbe protiv rastućeg tržišta nekretnina. Prvi su ga uveli gradovi Chongqing i Šangaj. Dok Chongqing ubire porez na stare i nove nekretnine, Šangaj ubire porez samo na nove nekretnine, kupljenje nakon stupanja na snagu ovog poreza. Uvođenje poreza na nekretnine pokušaj je kineske vlasti da zaustavi rastuću inflaciju. Naime, porast vrijednosti nekretnina i cijene hrane dva su glavna pokretača inflacije. Stoga se uvođenje poreza na nekretnine promatra kao dio kineske strategije za obuzdavanjem nekretninske komponente inflacije. Želi se onemogućiti ‘spekulativnu’ kupnju nekretnina koja može djelovati kao pokretač inflacije.”

Drugim riječima, porez na nekretnine uvodi se da bi se obuzdalo kupovanje nekretnina. No, kod nas bi taj porez navodno trebao pokrenuti kupovanje nekretnina.

Jedno je sigurno – porez na imovinu novi je udar na srednji sloj. Najžešći je u kritici, pisalo je, bio Hrvoje Tomasović, predsjednik HDSSD-a koji je rkao da je „Linićev financijski presing samo način da se građani prisile na prodaju imovine u bescjenje jer jednostavno neće moći plaćati državni namet“. “Ako čovjek ima dva stana po 50 kvadrata koje je naslijedio i radi za plaću od 7000 kuna, on će godišnje za porez na imovinu trebati izdvojiti 33 tisuće kuna, a njegova godišnja zarada je 84.000 kuna. On taj novac neće imati odakle namiriti i bit će prisiljen prodati to što ima“, rekao je Tomasović.

Jedan se analitičar pozabavio i alternativnim rješenjima, koja uviek postoje, a pogotovo onda kad se neprestano ponavlja da ih nema. Napisao je da:„…gotovo dvadesetak država EU ubire neki oblik poreza kojim se tereti financijski sektor. To može biti oporezivanje prometa kapitala (npr. porez na promet burzama), oporezivanje financijskih aktivnosti (npr. dodatno oporezivanje bonusa koje ostvaruju menadžeri u financijskim institucijama) ili razni oblici oporezivanja financijskih institucija. Republika Hrvatska je glede tog pitanja iznimka. Iako financijski sektor u Republici Hrvatskoj jedini ostvaruje dobit u ovim kriznim vremenima, izuzet je od oporezivanja. Nedavno je ukinut i namet koji je plaćao telekomunikacijski sektor, iako je državnom proračunu donosio nekoliko stotina milijuna kuna godišnje…Očito je da postoje mnogo elegantniji i pravedniji načini punjenja državnog proračuna od poreza na imovinu”.kvalitetnijim i pravednijim rješenjima, a tek potom pristupimo oporezivanju imovine.”

Pravda je davno maknuta s popisa prioriteta, to je bar danas vrlo vidljivo.

Ekonomist dr. Ljubo Jurčić pak smatra da „porez na imovinu, odnosno na nekretnine građana, Vlada uopće ne bi smjela uvoditi ako prethodno nije osigurala da građani mogu ostvariti dohodak iz kojega će platiti taj porez. A taj dohodak nije osiguran“ pa se pita od kojeg će to dohotka građani plaćati taj novi porez i ukazuje da se svi porezi plaćaju iz dohotka, pa se ni jedan novi porezni teret građanima ne bi smio uvoditi a da se prije toga ne osigura da oni mogu zaraditi novac koji će se naknadno oporezivati: „Djedovinu od koje mnogi građani nemaju nikakve koristi uopće se ne bi smjelo oporezivati. Ne bi se nikako smjelo ulaziti u oporezivanje nekretnina u kojima se stanuje, svakako treba postojati zaštićeni, neoporezivi broj kvadrata po svakom članu kućanstva. Pitam još tko će procijeniti vrijednost nekretnina, pa to je golem posao, za to treba desetak godina.Zapravo, ne bi se smjelo oporezivati ni vikendice koje su stečene do 1990. godine jer su one stečene u jednom drugom sustavu, njih bi se smjelo paušalno oporezivati sa stotinjak kuna, nikako više. Ovaj bi se sustav trebao pozabaviti nekretninama koje su građani stekli poslije 1990. godine“.

Jer mnogi u Hrvatskoj, pa i ljudi u Dalmaciji, imaju zapuštena imanja i nasljedstva na vrlo neatraktivnim lokacijama pa je pitanjem kaže on, odakle će ljudi steći novac za plaćanje tog poreza.

Pod naslovom „Zašto se Linićev udar na imovinu ne isplati” jedan je analitičar (sigurno potplaćen od strane bogataša, što bi drugo moglo biti?) napisao da bi „porez od 1 posto oduzeo će građanima čak 5,74 posto svih primanja, što bi moglo dovesti do drastičnog pada potrošnje sljedeće dvije godine”.

Napisao je da je “porez na imovinu kontroverzan sam po sebi: on potpuno preokreće sadašnju hrvatsku poreznu filozofiju i uvodi oporezivanje ušteđevine, osobnog kapitala te praktički znači beskonačno oporezivanje dijela dohotka koji nije skriven u čarapi ili pohranjen u banci, sve dok ga država ne uzme građanima čitavog, pa i dalje. Pokrenute su i brojne rasprave o praktičnim problemima njegova ubiranja, mogućoj izdašnosti i slično. Ali, pritom se potpuno izgubio iz vida mogući makroekonomski učinak ubiranja poreza na imovinu, a on će, u najblažu ruku, sasvim sigurno biti katastrofalan.“

Dalje piše da „bude li doista uveden po stopi od jedan posto na sve nekretnine, vrlo jednostavna računica pokazuje da će u 2013. hrvatski bruto domaći proizvod (BDP) zajamčeno dodatno pasti između dva i tri posto, čime će se ekonomska depresija u Hrvatskoj nesagledivo produbiti i produljiti. Zapravo, 2013. godine ponovit će se za Hrvatsku kobne 2008. i 2009., ali ovog puta udar neće biti egzogeni, nego interni, naš vlastiti domaći. Naime, sve dramatične ekonomske nevolje koje su nas snašle – drastični porast nezaposlenosti, epohalni pad proizvodnje i trgovine, pad vrijednosti nekretnina i dionica, gubitak povjerenja u državu i rastapanje životnog samopouzdanja – u najvećoj su mjeri posljedica toga što se godišnja promjena osobne potrošnje u Hrvatskoj, sa 7,5 posto rasta na početku 2007., pretvorila u pad od 10 posto u prvoj polovici 2008. i potom stagnaciju sve do danas. Smanjivanje osobne potrošnje bila je nagla, panična reakcija hrvatskih građana na financijsku krizu u svijetu, koja je već u literaturi dobila ustaljeni naziv Velika recesija. Potom je uslijedio i pad potrošačkih kredita za oko pet posto, a s njima i pad raspoloživog dohotka veći od sedam posto…S porezom na imovinu, kakav se najavljuje, država će ponovno hrvatskim građanima umanjiti prihode između 5,75 i 6,49 posto, što će predstavljati udar na osobnu potrošnju apokaliptičnih razmjera. Naravno, suzdržavanje od potrošnje bit će i veće u strahu od neizvjesne budućnosti, paničnog održavanja redovne financijske likvidnosti kućanstava, daljnjeg gubitka perspektive, moguće rasprodaje nekretnina, bijega u sivu ekonomiju i porezne oaze i tako dalje”.

Meni zvuči dosta logično, ne znam kako vama?

Nakon silnog zbrajanja još je taj analitičar zaključio da će „te mjere izravno umanjiti BDP…S vremenom će, dakako, sastavljačima proračuna i kreatorima makroekonomske politike Milanovićeve Vlade sve to skupa doprijeti do svijesti, pa će početi tražiti načina da se udar na privatnu potrošnju ublaži. Počet će se uvoditi iznimke, izuzeća, olakšice i slične deformacije svake normalne porezne politike, no ministru financija Liniću neće se isplatiti uvoditi porez na imovinu, tj. nekretnine, ako mu on ne donese barem dva do tri posto proračuna, odnosno manje od tri milijarde kuna. No, i to će biti više nego dovoljno da pokrene novi začarani krug pada trgovine, proizvodnje, zaposlenosti… a s njima i prihoda države od BDP-a i ostalih poreza, i tako dalje sve dublje i sve užasnije. Koliko će Hrvatskoj trebati da se iz toga izvuče teško je prognozirati, no posrijedi će sigurno biti desetljeća.”

No, još nisu poznati prijedlozi svih poreznih stopa. U javnost su zasad “iscurile”, pisalo je u novinama, samo tri – od 2 posto (vikendice),0,2 posto (stanovanje) i 0,4 posto (najam) – i sve tri tretiraju samo kuće i stanove. Još ni riječi o stopama oporezivanja poslovnih i gospodarskih objekata, proizvodnih pogona, poljoprivrednih zemljišta, niti odgovora na niz pitanja poput hoće li jedinice lokalne samouprave same određivati osnovicu na temelju koje će vlasnici nekretnina plaćati porez ili će im u procjeni vrijednosti nekretnina pomoći i Porezna uprava.

„Već i prve, k tomu još i neslužbene, informacije”, pisalo je, „da će se posjedovanje vikendica ‘kažnjavati’ stopom od dva posto od njihove tržišne vrijednosti izazvale su veliko negodovanje. Naime, građani i danas plaćaju godišnji porez na vikendice koji, ovisno o tome gdje se kuća za odmor nalazi, iznosi od najmanje pet do najviše 15 kuna po četvornom metru. Ubuduće ćemo posjedovanje vikendice godišnje, umjesto tisuću ili nešto više kuna, morati plaćati čak deset do dvadeset puta više! S tako drastičnim povećanjem poreznog opterećenja ne slažu se čak ni gradonačelnici primorskih gradova koji bi znatno profitirali od novog poreza jer na području njihovih gradova mnogi građani imaju kuće za odmor.”

Nepoznanica je i što Ministarstvo financija planira učiniti kada su u pitanju poljoprivredne površine jer vlasnici poljoprivrednih parcela sada ne plaćaju nikakve ekstra namete: „Osim što će biti vrlo teško utvrditi stvarnu, tržišnu vrijednost velikog dijela poljoprivrednih površina, velik je problem i mnoštvo nelegalnih objekata koji su sagrađeni u poljoprivredne svrhe. Prije eventualnog uvođenja poreza na poljoprivredno zemljište, mnogi proizvođači najprije bi trebali legalizirati sve ilegalno sagrađene gospodarske zgrade na svojim imanjima. U Ministarstvu financija nisu nam odgovorili planiraju li uopće oporezivati poljoprivredne površine, pa nije poznato hoće li praviti razliku između obrađenih i neobrađenih parcela.”

Pa koliko će iznositi stopa poreza na nekretnine kada je riječ o poslovnim prostorima, gospodarskim zgradama i industrijskim pogonima?: „Sigurno je tek da će njihove stope biti znatno drukčije od sadašnjih stopa, odnosno visina komunalnih naknada. Naime, bez obzira na grad i bez obzira na gradsku zonu, komunalne naknade za poslovnih prostora neusporedivo su veće od naknada koje plaćaju vlasnici kuća ili stanova. Uspoređujući visine doprinosa u svim većim hrvatskim gradovima, bez obzira na njihove poprilične oscilacije, one su svuda desetak puta veće od komunalnih naknada za kućanstva.”

Početkom studenog 2011. glasine po novinama kažu da će: „…građani plaćati godišnji porez od dva posto od ukupne vrijednosti stana, kuće ili neke druge nekretnine. Ali samo ako one nisu, kako ministar Slavko Linić voli reći, u funkciji. Odnosno, država će s poreznom stopom od dva posto penalizirati samo one nekretnine u kojima njeni vlasnici ne stanuju, niti su ih dali u najam. Isto će se dogoditi i za poslovne prostore koji nisu u funkciji. Međutim, građani koji posjeduju stanove ili kuće u kojima i stanuju neće plaćati porez na nekretnine od dva posto. Iz Ministarstva financija neslužbeno doznajemo da bi oni plaćali deset puta manji porez, odnosno 0,2 posto od stvarne, tržišne vrijednosti nekretnine u kojoj stanuju. Vodeći se istom logikom, ministar financija Vladi će najvjerojatnije predložiti da vlasnici nekretnina koje su dali u najam budu oporezivani godišnjom stopom od 0,4 posto – dvostruko većom od one za stanove u kojima žive, ali i pet puta manjom od stope koju bi plaćali da ‘ekstra’ stan ili kuću nitko ne koristi ili da u njima imaju podstanare na ‘crno’.”

Prema tim neslužbenim računicama Ministarstva financija građani koje primjerice imaju stan u kojemu i stanuju površine 70 metara četvornih u Zagrebu (procijenjene vrijednosti oko 105.000 eura) plaćat će svake godine po 210 eura poreza na imovinu – „dvostruko više nego što danas plaćaju komunalnu naknadu (oko 120 eura godišnje), namet koji će zamijeniti porez na imovinu, a ako takav stan iznajmljuju godišnje će po pretpostavljenoj stopi od 0,4 posto državi morati dati 420 eura – odnosno zaradu od jedne mjesečne rente. U slučaju da vam takav stan “trune”, da je prazan ili ga iznajmljujete na “crno” državi ćete godišnje morati platiti čak 2100 eura poreza.”

Što bi s onim neprekidnim ponavljanjima da će porez na imovinu samo zamijeniti komunalne naknade i ništa više?
No, ministar Slavko Linić će, pisalo je dalje, “kažnjavati i posjedovanje vikendice stopom od brutalnih dva posto. Stoga će građani koji imaju vikendicu vrijednu 100.000 eura svake godine državi morati dati 2.000 eura umjesto dosadašnjih par stotina eura.”

I tako dalje, i tako dalje.

Umorio sam se već i od pisanja, a pomalo i od svih tih mjera koje su usmjerene protiv ljudi. Potpis je svakako prepoznatljiv i dio šire slike.

Ali o tome možda nekom drugom prilikom.

Do tad…

…čitamo se!

Bok svima!

Zadnjih godina sve više ljudi za koje se moglo čuti samo preko interneta ili kroz knjige dolazi do Zagreba, a ovih dana jedna od njih je Frank Kislow, autor najprodavanije knjige o prirodnom iscjeljivanju „Tajna trenutnog iscjeljenja“ Kinslow je bio liječnik kiropraktičar i učitelj za gluhe, ali je začetnik procesa koji je na engleskom nazvao „kvantni entrainment“, postupak brzog iscjeljenja. Radio je razne tipove radionica, ali svjetski ugled stekao je upravo svojim radionicama o ‘kvantnom iscjeljivanju’. Upravo time će se baviti i na seminaru Zagrebu od 26. do 28. listopada 2012.

U petak 26. 10. u Dvorani tvornice Kraš u Maksimiru Frank Kinslow će održati besplatno, otvoreno predavanje, a onda tijekom subote i nedjelje slijedi praktična radionica.

Što je to uopće ta duhovna tehnika, koja zapravo predstavlja odsustvo tehnike, koju je Kinslow nazvao „kvantno iscjeljivanje“?

Riječima Franka Kinslowa, „kvantna sinkronizacija je proces vrlo brzog iscjeljivanja koji može raditi svatko, bez obzira imate li slomljenu nogu ili slomljeno srce“ koja se temelji „na čistoj svjesnosti ili dubokom odmaranju.“ Navodno, može ga se načuiti vrlo brzo, tj. nisu potrebne godine, a pomalo podsjeća na vedantu, zen i «Moć sadašnjeg trenutka».

Počeci ‘kvantne sinkronizacije’ sežu nekoliko desetljeća u prošlost. Od svojih kasnih 20-ih do ranih 40-ih Frank Kinslow je proveo skoro tri godine u dubokoj, tihoj meditaciji, često u Alpama. I kasnije, kad je bio zauzet poslom i podizanjem obitelji meditaciji je posvećivao tri i pol sata dnevno. Nekih sedam godina držao je i predavanja, ali prema vlastitim riječima, shvatio je „da još uvijek nešto nedostaje“. Pa bi se opet vratio u osamu da bi kontemplirao o „ničemu» ili «čistoj svjesnosti». I tako je, kao u nekoj bajci, nakon još sedam godina šutnje shvatio da nikamo ne trebamo ići i ništa ne trebamo raditi jer je sve savršeno baš tako kako jest. «Ništa» ne daje odgovore, ono JEST odgovor, zaključio je. A duboko odmaranje, čista svjesnost, duboki mir – to bi bili drugi izrazi kojima se opisuje iskustvo «ničega» ili «bez misli».

Potkraj 1980-ih Kinslow je razvio sustav samoistraživanja koji omogućuje da jedna osoba «preda» iskustvo dubokog mira drugoj, nešto poput produženog shaktipata, neku vrstu prijenosa «duhovne energije» od jedne osobe drugoj. To je bila preteča kvantne sinkronizacije. S vremenom je usavršavao proces i uklanjao ono što nije bilo apsolutno potrebno. Rezultat je bio brz, jednostavan proces koji budi dublju unutarnju svjesnost, a iscjeljivanje je jednostavno popratni učinak te ga može raditi svatko. Želite li tjelesno, emocionalno ili duhovno ozdravljenje potreban vam je dubok odmor. Što je dublji odmor brže je ozdravljenje, a čista svjesnost najdublji je odmor koji se može postići, tijelu, umu i duhu trenutno pruža dubok odmor i brzo ozdravljenje, a djeluje za nekoliko sekundi. To je Kinslow nazvao ‘kvantnom sinkronizacijom’.

Svi naravno imamo neku predodžbu što bi to ‘odmor’ mogao biti, jer se od svakog odmora osjećamo bolje. No, ‘kvantnu sinkronizaciju’ Kinslow opisuje kao „odmor toliko dubok da je nepomičan“.

Kinslowljevim riječima to bi zvučilo ovako:

„Kada doživljavamo čistu svjesnost doživljavamo taj dubok, nepomičan mir čak i dok nastavljamo misliti, govoriti i živjeti. Kad se to dogodi blagi mir prožima našu aktivnost. Postajemo slobodni od vezujućeg utjecaja svakodnevnih briga. Osjećamo se jedinstveno posebni kao da nam je otkrivena neka kozmička tajna da je svijet sasvim u redu baš takav kakav je. To je prava ljubav. Ona uklanja zabrinutost zbog sljedećeg uragana, hipoteke, cijena benzina i problema sa zdravljem i odnosima. U stanju smo izaći izvan patnji i ludila tipičnih za ljudsko stanje i vidjeti ih iz šire perspektive mira i harmonije.
Nema ničega što bi se trebalo postići. U stvari, čista svjesnost ne može se postići jer ju već imamo. Ili točnije, nema ‘nas’ koji bi postigli ono što je posvuda, cijelo vrijeme. Ne bih želio zvučati tajnovito, ali ako mislite da trebate nešto postići da biste postali svjesni sebe ili prosvijetljeni onda ste već izgubili bitku. Sve što se može postići može se i izgubiti. Čista svjesnost ne može se ni dobiti ni izgubiti. Zato, sve što treba napraviti je postati svjestan čiste svjesnosti, a to je nevjerojatno lako učiniti.
Sve stvorene stvari sastoje se od energije i reda: stolice, zvijezde, dlake i kruške. Čitav život jednostavno je forma i energija kojoj dodjeljujemo nazive. Ali odakle potječu? Možete reći od atoma, ali odakle potječu atomi? Sve potječe od čiste svjesnosti, sve je čista svjesnost. Osoba koja se bavi ‘kvantnom sinkronizacijom’ pokreće ozdravljenje tako što postaje intenzivno svjesna esencije svjesnosti dok je maglovito svjesna fizičkog ili emocionalnog problema. Tada tiho promatra i kao čista svjesnost stvara alternativnu verziju originala. Ta alternativna verzija nudi tijelo/um slobodan od disharmonije i s njom povezanih simptoma.
Praktičar ‘kvantne sinkronizacije’ ne čini ništa. Samo pažljivo promatra čistu svjesnost i u pravi trenutak pogura stvaranje u smjeru ozdravljenja, to je sve. Rad na toj suptilnoj razini pruža inicijatoru predivan osjećaj neograničenog širenja, mira i blaženstva.Kada postanete svjesni čiste svjesnosti čarobne stvari počnu se događati same od sebe. Mi zapravo ne radimo ništa, a sve se napravi za nas.Nakon što postignete čistu svjesnost ne morate raditi ništa. Ona zna kako izliječiti. Uvijek ste ispunjeni čistom sviješću, i zato već znate kako iscijeliti. Ne morate naučiti sustav liječenja, trebate samo biti svjesni čiste svjesnosti. Baš kao što ne morate naučiti disati. Sve što vam treba je zrak. Ne morate naučiti kako ozdraviti. Sve što vam treba je čista svjesnost.“

Uloga ‘facilitatora’ sastoji se u tome da on postane svjestan čiste svjesnosti, a zatim stane sa strane, jer čista svjesnost „najbolje zna što treba učiniti.“ Dakle, ti ‘facilitatori’, kako je rečeno, ne provode energiju, ne primjenjuje tehniku, ne prizivaju anđele ili vodiče, ne slijede propisani niz pokreta rukama, ništa od toga. I dok osoba koja se iscjeljuje može imati određenu namjeru, to zapravo nije bitno, jer se prepuštaju neograničenoj mudrosti čiste svjesnosti, a „čista svjesnost zna za to ukočeno rame i bol u križima. Čista svjesnost također zna za stvari kojih John možda uopće nije svjestan.“
Kinslow kaže da se u kvantnoj sinkronizaciji ne treba fokusirati na namjeru, vizualizirati bilo što ili provoditi energiju. U stvari, što partner (osoba koja se iscjeljuje) manje radi – to bolje jer „facilitatorovo stanje čiste svjesnosti obuhvaća partnera“. Neki ljudi mogu doživjeti efekt «vala» ili «klimanja», drugi se mogu njihati ili osjećati val blaženstva. Učinci se, prema Kinslowu, događaju se stalno, kako s početnicima tako i s onima koji se cijeli život bave iscjeljivanjem, tijekom osnovne radionice kvantne sinkronizacije, sudionici je dožive unutar 30 minuta. Poslije toga, što je više rade, više postaju svjesni čiste svjesnosti.

Danas se ponekad može činiti da je tehnika usmjerene namjere neka vrhunska duhovna tehnologija. Doista, kako i ne bi tako zvučila – nema toga od nas koji ne želi imati razvijenu sposobnost jednostavnog rješenja problema i ispunjavanja vlastitih želja. No, već dugo se pitam (na temelju vlastitih iskustava) – znade li čovjek uopće što želi? Većinu stvari za koje bih rekao da ih želim kada bi me netko to upitao, zapravo nisu one koje zaista negdje duboko iznutra želim. Ne znam kako je kod vas, ali najveće i najdublje želje nekad uopće ne znam ekstrahirati iz naše posdsvijesti, dovesti ih u svjesni dio i primjenjivati na njih tehniku usmjerene namjere. Na svu sreću, čini se da to nije ni potrebno. Štoviše, moglo bi biti i kntraproduktivno, možda je najbolje sve to ipak prepustiti oceanu naše podsvijesti.

Iz perspektive kvantne sinkonizacije, iz upravo navedenih razloga, namjera nije visoko na ljetsvici. Naime, što je neka namjera preciznija, što se preciznije vizualizira i osjeća, jače smo usmjereni na određeni rezultat, a možda isključujemo bolje i veće mogućnosti. Osnivač „Matrix Energeticsa“ Richard Bartlett pisao je o učincima fokusiranja na «problematičan položaj» – htio je reći da takav pristup jača problem, umjesto da dopušta nova i kreativna rješenja.

Neki sustavi smatraju da namjera treba biti vrlo precizna, u svakom pogledu vrlo detaljna. Ti sustavi oslanjaju se na to da pojedinci odlučuju što je najbolje i onda očekuju da će tim vođenim naporom to i ostvariti. Proces ‘kvantne sinkronizacije’ takve napore na nekoj razini smatra čak kontraproduktivnima te se oslanja isključivo na čistu svjesnost, smatrajući da je neograničeni izvor cijele kreacije u tim pitanjima mudriji od individualnog uma. Dakle, onaj koji traži pomoć implicitno izražava namjeru, a rješenje se nalazi u neograničenoj mudrosti čiste svjesnosti.

Može poslužiti i slijedeće tumačenje: kvantna sinkronizacija je manifestirana moć sadašnjeg trenutka. Rekao bih, idealno za nas lijene jer, Kinslowljevim riječima, „postajemo svjesni nepokretnog Sada i, dok se kupamo u njegovom nepokretnom obilju, promatramo kako on obavlja sav posao. Možemo reći da je to put do unutarnjeg obogaćenja i svjesnosti sebe za lijenčine.“ Ključne riječi su – bez napora. Samo na taj način i može djelovati.
Kvanta sinkronizacija pomaže brzo stvoriti tu stvarnost od dva svijeta, integrirajući užurbani, raznoliki svijet svakidašnjih poslova s blaženstvom univerzalne jednote. To je zato što čista svjesnost ima vlastiti um – univerzalni um izvan ograničenja naših individualnih umova.

Kinslow kaže da je kvantna sinkronizacija potpuno izliječila stanja kao što su artritis, lomovi i uganuća, problemi sa želucem, opstipacija i da ako patite od toga, kvantna sinkronizacija može biti od pomoći. No, doista je moćan na emocionalnom polju jer, kaže Kinslow, „učinak trauma i emocionalnih poremećaja koji su trajali cijeli život može se izliječiti za nekoliko minuta.“ Konačno, kroz kvantnu sinkronizaciju majuočljiviji je duhovni rast – agresivni ljudi se smire, smeteni i frustrirani ljudi «ugledaju svjetlo», dugogodišnji tragaoci pronađu to za čim su tragali u vlastitoj tradiciji. KS seansa nije samo seansa iscjeljivanja, to je seansa učenja kako mogu sve više pristupati čistoj svjesnosti u vlastitom životu i na taj način poticati vlastito ozdravljenje jednostavno kroz to što će postajati svjesniji.“

Kinslow još kaže: „Sa stvarima – kreatorima prostora i udaljenosti – isti je slučaj kao i s iscjeljivanjem na daljinu. Sve je prožeto čistom svjesnošću. Ljudi, kućni ljubimci, biljke i računala. Sve reagira na kvantnu sinkronizaciju. Vaš ljubimac će ga obožavati. Imali smo štence kojima su se izravnali kukovi i stare pse kojima su nestale krvave ciste, mačke i pse kojima je izliječeno neurotično ponašanje, ptice koje su se oporavile od infekcija, itd. Nije neobično da KS-ovci poprave pokvarene blendere, uzgoje veće rajčice, podebljaju svoje bankovne račune, pronađu prijatelja, lako se voze kroz najveće prometne gužve i ublaže stres na poslu. Ništa nije izvan utjecaja čiste svjesnosti.“

Iscjeljujuća moć grupne meditacije dobro je dokumentirana (eksperimenti TM-ovaca s grupnom meditacijom u kojima su skupine meditanata zaista snizile stope kriminala u raznim gradovima kada je određen broj ljudi meditirao za mir). Grupna kvantna sinkronizacija opisuje se kao izvanredno djelotvorna u stvaranju tog «grupnog» učinka. Utjecaj jedne osobe eksponencijalno se povećava s brojem ljudi u skupini. Ovako to opisuje Kinslow: „U grupi svaka osoba spomene svoju osobnu želju, a zatim ostali članovi skupine obavijaju tu želju čistom svjesnošću. To je kao da posijete sjeme u najplodnije tlo koje možete zamisliti. U skupini od 100 ljudi, na primjer, svaka želja dobije pažnju N2 ili 10.000 ljudi u čistoj svjesnosti. To bi trebalo osigurati prilično dobre prihode od vaše početne investicije.“

Svjetski mir, zaključilo se još davno u transcendentalnoj meditaciji, stvaraju pojedinci koji su miroljubivi. I nije čak ni potrebno da svi ljudi na svijetu dožive čistu svjesnost. Potreban je malen postotak ljudi – jedna od procjena piše da nam je potrebno 8.084 ljudi u čistoj svjesnosti da se svijet dovede svijet u stanje trajnog mira. Stanje svjetskog mira traje samo dok su osobe u stanju mira. Nakon što meditacija završi svjetski mir postupno nestaje. „Potrebno nam je da grupno iskustvo bude trajno, u tome je važnost individualnog prakticiranja kvantne sinkronizacije“, kaže Kinslow, „moj cilj je imati tisuće KS-ovaca koji će naizmjenično obavljati KS tijekom dana diljem svijeta. Majstorski rad KS-a osmišljen je upravo za to. Izmijenili smo osnovnu tehniku liječenja KS-om tako da možete zadržavati čistu svjesnost kroz duga razdoblja tijekom dana. Kada ta brojka dosegne 8.000 ljudi koji će u bilo kojem trenutku prakticirati KS spontano će doći novo doba mira i prosperiteta.“

Naša svjesnost je, kaže Kinslow, poput bijelog svjetla iz filmskog projektora. Ona je to svjetlo svijesti koje obasjava naš život, dajući nam do znanja da smo živi. Ona promatra kako dolaze i odlaze ljudi, mjesta, ljubavi i gubici. Naša svjesnost je naša najvažnija svojina, ako ju izgubimo, gubimo sve. Kvaliteta naše reflektirane svjesnosti određuje kvalitetu našeg života. Svjesnost loše kvalitete slična je filmskom projektoru s mutnim osvjetljenjem. Mutna svjesnost obasjava jedan zamorni svijet ispunjen naporom i mukom: „Aktivnosti koje iscrpljuju svjesnost su prekomjeran rad, pretjerivanje u alkoholu, drogama i hrani, sjedenje satima pred televizorom i etiketiranje i prosuđivanje ljudi, stvari i situacija. Kada potratimo svjesnost, na koncu počnemo osjećati da nam nešto u životu nedostaje. Tako, recimo, možemo imati bogatstvo, slavu i divnu obitelj a da se ipak osjećamo nepotpuni. S druge strane, kada vodimo brigu o našoj svjesnosti, život se osvježava, ispunjava i energizira.“ Kako voditi brigu o svojoj svjesnosti? Upravo je to najljepši dio svega, kaže Kinslow, jer svojoj svijesti vodite brigu tako što postajete sve svjesniji. Svjesnost jačate tako što ju koristite.
To se radi kroz obraćanje pažnje: „Obratite pažnju na ono što upravo radite. Obraćajte pažnju na sve. Kada vidite pticu, ne procjenjujte je, samo je gledajte. Uočite njeno perje. Gledajte kako krila pokreću njeno tijelo kroz zrak. Pažljivo slušajte zvukove koje proizvodi i ti će zvukovi postati vaša pjesma. Sada obratite pažnju na vjetar, šuštanje papira u vašim rukama, izmjenu udaha i izdaha, otkucaje svoga srca. Obraćajte pažnju na sve. U bijeloj svjetlosti svjesnosti iskoračite iz ekrana i postanite gledalac vašeg vlastitog životnog filma. Tek će se tada iluzija života rastopiti pred vašim očima, a zamijenit će je bogata stvarnost čiste svjesnosti.“

…i ne znam što bih više pisao pa…
Čitamo se!

Bok svima!

Ne jenjava interes za ljekovita svojstva konoplje, što je i za očekivati. S obzirom da organizatori dolje navedenih seminara sve rade bez novca i s tek nešto organizacijske podrške, ali medijske skoro ništa, iskoristit ću ovo mjesto kao stup za plakate. Plakate vidite gore. Glas se, naime, ipak nekako širi, kao nastariji poznati način informiranja pa da preduhitrim one koji bi vrtjeli telefone da me pitaju gdje i kad i druge detalje.

U novom broju časopisa “Svjetlost” možete pročitati novi intervju s Rickom Simpsonom, kao neku vrst updatea onome od prije dvije godine u kojem su iznijeti svi mogući aspekti mogućnosti korištenja konoplje, pa i zdravstveni. Ovoga puta nisam išao toliko u dubinu, cilj je bio saznati što se s čovjekom zbivalo u zadnje dvije i pol godine, otkad se je postao prisilni globtrotter pa sve dok one neke smiješne tužbe u Kanadi nisu odbačene, pa se mogao vratiti, ali više mu se tamo nije dopalo što je vidio. Također, postavio sam mu sva pitanja koja mene najčešće pitaju oni koji se žele liječiti uljem od konoplje. Stvar je jednostavna i zorno prikazana u njegovom filmu “Bijeg od lijeka” (izdavač Teledisk), kao i na stranica phoenix tears.ca, ali – što je meni potpuno razumljivo – svima nama se čini da bismo htjeli upitati u vezi nekog detalja, ponekad i samo zato da opravdamo neki vlastiti unutarnji stav da stvari -a pogotovo dobre i učinkovite stvari – ne mogu biti toliko jednostavne. Ali mogu. Nabavite konoplju i treba vam tri sata da od nje napravite ljekovito bilje od konoplje. Pojedite svakih osam sati količinu veličine pola zrna riže…ali to vam sve piše na spomenutim stranicama.

Primiijetio sam da postoje i zabune vezane uz ulje od konopljinih sjemenki. To je super hranjivo ulje, ali nema ta ljekovita svojstva koja ima ulje od same biljke.

Također, u intervjuu se Simpson osvrnuo i na falsifikatore i lažljivce koji potpuno javno prodaju lažno ulje, spomenuo je nekog”doktora Živkova” ili tako nekako, čije je “ulje” imao prilike vidjeti i nije imalo nikakve veze s onime o čemu on priča. Naravno da to mogu činiti javno kad ono i nije ljekovito, jer da bi bilo ljekovito mora biti napravljeno od lišća konoplje koja je, iz potpuno nejasnih razloga bez razloga, stavljen izvan zakona i dobila etiketu “droge”. Skroz debilno. Kad pomislite koliki bi si mogli pomoći uljem od konoplje…

Zato cilj i nije naći nekoga tko prodaje ulje od konoplje, nego ga treba napraviti sam. Tu se ne može puno promašiti i sva su dodatna pitanja zapravo suvišna, ali ja sam ih ipak sva postavio Simpsonu upravo onako kako ih neprestano čujem pa si ih pogledajte iz njegovih ustiju u intervjuu ili pak dođite na predavnja oa ga upitajte sami, riječ je o vrlo ugodnom i komunikativnom čoveku i entuzijastu kojem, koliko sam primijetio, nikad ne nedostaje energije za ljude.

Čitamo se!

Bok svima!

Ovih je tjedana vruća tema porez na nekretnine. Pa, pomislio sam, ‘ajde da se i ja uključim u sveopću graju. Pomalo i zato jer sam završavao neku knjigu (neku vrst nastavka knjige „Sve piše u novinama“) pa sam baš dohvatio kuvertu s novinskim izrescima na temu poreza na imovinu od prije koju godinu, dok je tek krenulo sapunjanje daske i propaganda kampanja pridobivanja pristanka u onom što se naziva „javnim mnijenjem“, a zapravo je konglomerat tendencionih novinskih tekstova, jednostranih vijesti, inercije i podsvijesti ljudskog uma koja prihvaća sve što se stalno ponavlja, neinformiraosti o pozadinskim motivima raznih poteza, životu u iluziji da živimo u nekom demokratskom društvu koje ljudima smjera dobro, a ne u duboko manipuliranoj stvarnosti iza koje se skrivaju namjere da se čovječanstvo oguli koliko god je moguće.

Da bi se provodili postupci koje nitko razuman ne bi prihvatio potrebno je stvoriti aktivni ili prešutni pristanak kod ljudi, jer ih je jednsotavno previše i ne bi bilo dobro da svi jednoglasno kažu „ne“. Pa se prione na posao kroz medije. Radi boljeg osličenja, zamislite da je ljudski um polje. Odrediš što želiš žeti na njemu, pa na vrijeme izoreš, pa posadiš, pa malo povremeno navodnjavaš, pa malo kultiviraš, gnojiš i kad dođe vrijeme – žanješ plodove svog rada. Tako je s poljem, tako je i s ljudskim umom. Sami procijenite koja od navedenih vijesti predstavlja oranje, koja navodnjavanje, a koja gnojenje.

Recimo, još krajem 2011. objavljen je novinski članak tendencioznog naslova: „Najam isplativiji od kupnje stana!“ Iz aviona je bilo očigledno da je taj članak samo dio pripreme terena za uvođenja poreza na nekretnine, koji se tada još šuljao na mala vrata, onako ispod radara, mada još nitko nije svrnuo ozbiljnu pažnju na njega. Čak je prije koju godinu bila jedna tragična anketa na internetu (ako nije bila namještena) u kojoj je ogromni postotak ljudi izjavio da podržava uvođenje poreza na nekretnine.

To su vjerojatno baš oni koje će on na kraju najviše pogoditi. Razmišljao sam zašto je to tako i pojavilo se nekoliko mogućnosti. Ti ljudi:
a) imaju viška novca kojeg se žele riješiti
b) jednostavno vole poreze
c) netko im je prodao spiku da će nauditi bogatima i donijeti pravdu
d) smatraju da mi moramo imati iste zakone kakvi su na snazi u drugim državama, da ne bismo zaostajali za njima

Zaokruživanje može početi. No, poznajete li vi ijednog čovjeka koji ima silnu želju da plaća VEĆI ili VIŠE poreza? Ja ne znam nijednog. Ali rezultati (ako nisu namješteni) budu takvi jer se svaka pogubna ideja može prodati na razne načine. Tako se porobljivački porez na nekretnine prodaje kao neki oblik pravde, usmjeren na one koji imaju puno nekretnina. Sram ih bilo što su tako bogati pa imaju stan, neka plate porez!

Dobar izgovor vrijedi zlata. Trebali bi se uvesti porezi na dobre izgovore. Već smo vidjeli takve scenarije. Sjećate se kad je Zagrebparking naplaćivao parkiranje samo dvije kune po satu u par ulica u centru? Jer je postojalo logično objašnjenje za to. Koju godinicu kasnije sat je bio šesnaest kuna, a cijeli grad je postao parkirna zona s plaćanjem. Tako će to slično ići i s porezom na nekretnine, jer njegov cilj nisu bogati nego srednji i siromašni. Svatko može iz događaja isčitati svoje, a ja sam zaključio da je novac tu sporedan. Ključni razlog zašto Elita voli porez na nekretnine jest stvaranje ovisnosti i smanjivanje prostora za neovisnost. Tome su služili i novinski naslovi s naslovnica iz vremena objavljivanja rezultata popisa stanovništva. Zar ništa pametnije nisu mogli staviti na naslovnicu nego divovski naslov „Jesmo li doista siromašni? 1 stan na 2 Hrvata“?

Zar se sad onaj tko nije na rubu gladi mora ispričavati? Čak i ako jest? Pa to bi trebala biti dobra vijest, da je naša nacija tako bogata da ima toliko stanova, a ne to kažnjavati ili stvarati osjećaj krivnje. To bi tako bilo u svijetu bez skrivenih namjera. Na naslovnici jednih besramnih novina rasprostrli su statistiku koja svjedoči o navodnom bogatstvu Hrvata: „7530 eura štednja, 23000 eura dionice, 43 000 eura stan, 4000 eura auto“. Da mi je poznavati nekoga iz te statistike. Tekst nas je uvjeravao da smo bogati tvrdeći da samo trećina Nijemaca živi u vlastitom stanu, a kod nas najveći dio ljudi posjeduje vlastiti stan. Što, to je nešto loše? Nije po novim standardima u kojima nitko ne bi trebao imati ništa? Da pošaljemo pismenu ispriku?

„Prosječan Hrvat“, pisalo je, „težak je 57 000 eura“, prema statističkoj vrijednosti osnovne materijalne i financijske imovine, po kojoj spadamo u sam vrh tranzicijske ljestvice.“ Zanimljivo je kako sam prije desetak i više godina po istim novinama stalno čitao kako su nas sve tranzicijske zemlje prestigle, kako smo najjadniji s najlošijom vlašću i kako pod hitno moramo u EU i prihvatiti sva druga suvremena korporatistička pravila. Tada nije bilo niti riječi o ovim statistikama. Tek sada, kad ih se iznosi samo s jednim ciljem – u svrhu stvaranja pristanka (programiranja javnosti) da ih se počne oduzimati, kroz porez na imovinu.

Prema istraživanju tvrke Allianz, prosječni hravtski građanin ima 10158 eura financijske imovine pa smo siromašniji samo od Slovenaca, a jednaki Estoncima, Mađarima i Česima koji su uložili ili uštedjeli koliko i mi. Pri tom, financijska nam se imovina udvostručila u zadnjih deset godina. Uz to, po brojnim kućama i stanovima u vlasništvu građana spadamo u sam vrh, ne samo među nekadašnjim socijalističkim zemljama nego i na Starom kontinentu u cjelini. To je, naravno, predstavljeno kao neka teška bolest jer nam „radna snaga nije mobilna“. Ja izvlačim drugačiji zaključak. Ako smo se do sada bogatili i živjeli u vlastitim stanovima, nastavimo i dalje tako. Navodno je bolji standard građana proklamirani cilj svih razina vlasti.

Hrvate se još krivi zbog njihova (ja bih rekao – razumnog) mentaliteta da su novac usmjeravali u „čvrstu“ imovinu (od koje jedan dio sada nije iskorišten), zbog mnogobrojnih loših iskustava s financijskim tržištima i inflacijom kojima je mnogima preko noći pojela imetak. U prijevodu, bio je to jedna od inteligentnih načina kako izbjeći financijske zamke i trikove financijskih manipulatora. I onda neki stručnjak piše da ćemo, zato što ne koristimo racionalno svoju imovinu, morati uvesti porez na imovinu. Čekaj malo, druže, ako je imovina naša, s njom smijemo činiti što nam je volja.

Kao mana se navodi i to što je kod nas dvije trećine imovine realna imovina, a samo trećina financijska imovina, dok je „vani to obrnuto“. Zanimljivo je uočiti da je izrazu „realna“ imovina suprotstavljen izraz „financijska“, dakle – nerealna. Što ona doista i jest, to je samo neka fiktivna određena vrijednost koju se dekretom može ugasiti. Crtu realnosti cijeloj ovoj statistitici, koja nas pokušava uvjeriti da se moramo sramiti i hitno zatražiti porez na imovinu, na kraju teksta (gdje drugdje) dao je jedan profesor s ekonomskog fakulteta koji je rekao: „Kad uzmete u obzir da smo stanove i aute uglavnom kupovali na kredite koje sada moramo vraćati, ispada da smo zapravo jadni i siromašni. Mi kao društvo uopće nismo daleko od siromaštva.“

To je ona istina koju uglavnom oko sebe uočavamo, ali nas novine po ne znam koji put žele uvjeriti da zanemarimo vlastito iskustvo, vlastite oči i vlastiti razum, kako bi, u bernaysovskom duhu, stvorile pristanak na ozakonjenje daljne pljačke i osiromašenje metodom „poreza na imovinu“.

Evo čemu sve to zapravo služi – zamislimo čovjeka kojem se sve popelo na vrh glave i koji odluči isključiti se iz korporatističkog svijeta straha i ovisnosti, pa kud’ puklo da puklo, a radnja se zbiva u zemlji bez poreza na nekretnine. On izgradi kuću od slame (nemojte se smijati, nije kao ona iz Tri prašćića), da ne troši puno na grijanje, obrađuje vrt ili polje, vozi se biciklom, vodu toči na obližnjem izvoru, na nekom boljem mjestu bi sadio konoplju i od nje dobivao sav potreban etanol za grijanje kuće, agregat ili čak pokretanje vozila, kruh sam peče u jednoj od onih malih pećnica kakvih ima posvuda za kupiti itd. Želi se dovesti u situaciju koje je za korporatiste najgora moguća – da bude neovisan, da ih ih ne treba više za posrednike i da mu ne treba novac. Ideja na prvi pogled zvuči nemoguća, ali zapravo, kad se malo analizira, nije je uopće teško zamisliti pa čak niti ostvariti.

Zamislimo sad isti taj pokušaj u zemlji u kojoj postoji porez na nekretnine. Može taj čovjek biti potpuno samodostatan koliko god želi, ali jednom godišnje mora iskrcati, recimo, desetak tisuća kuna za porez. Gdje će ih nabaviti? Naravno, tamo, kod korporatista. Oni će mu dati neki novčić – ako će raditi za njih. Ovaj scenarij već se i događao. Kad su velike kompanije otkrile dijamante u Južnoj Africi i počeli rudariti, suočili su se s ozbiljnim problemom – nedostatkom radne snage koja bi bila voljna za crkavicu svoj dan provoditi pod zemljom. Bilo je u tom kraju puno domorodaca, ali oni su živjeli seoski – što znači, samodostatno. Znate već, polje, kravica itd. Nije im trebao novac jer su za svoj jednostavni način života sve uzgajali sami. Zašto bi sad oni ostavili takav svoj život na čistom zraku i otišli u mračne rudnike?

I onda su se kolonijalisti sjetili spasonosnog rješenje: uvest će obavezu plaćanja poreza za sve stanovnike novonastale kolonije. Tako je i bilo. Seljaci nisu imali novca za porez, pa su ga bili prisiljeni negdje nabaviti. Što mislite, gdje i kako, i kod koga?

Povod za članak da je najam stana isplativiji od kupnje bila je tragična situacija s kreditima u ‘švicarcima’. Jedan od izračuna bio je je da bi čovjek koji bi trideset godina plaćao najam stana od 70 kvadrata u centru Zagreba, plaćajući mjesečni najam 630 eura, potrošio 226 800 eura. Onaj koji bi ga kupio (s učešćem od 25 posto) plaćao bi ratu 649 do 713 eura (ovisno o tome u kojoj ga je banci digao) i u trideset godina platio 272 686 ili 295 664 eura. Ako bi isti takav stan kupovao u Novom Zagrebu, nakon trideset godina potrošio bi 171 00 eura (uz ratu od 404 eura, s učešćem 25 posto), a unajmljujući stan plaćao bi 420 eura mjesečno i u trideset godina potrošio 151 200 eura.

Dakle, kupnjom stana u centru Zagreba bi se za trideset godina potrošilo 45 do 68 000 eura više nego što bi se u istom razdoblju potrošilo unajmljujući stan. Kupnjom stana u Novom Zagrebu bi se za trideset godina potrošilo 20 000 eura više nego unajmljujući stan u istom razdoblju.

Doista, najam je jeftiniji od kupnje.

Ali na tom mjestu je trebalo velikim slovima pisati da slijedećih dvadeset do trideset godina čovjeka njegov vlastiti stan neće koštati ništa (a da ne pričamo o tome da će ostati njegovoj djeci koju će, dakle, koštati još manje) dok će onaj koji unajmljuje još jednom platiti vrijednost cijelog stana. Da ne zamišljamo situacije u kojima bi netko možda, nakon isteka od trideset godina, mogao doći u situaciju da ne može više plaćati najam. Što onda? Na cestu? Trebalo je velikim slovima pisati i to da je mjesečni trošak skoro isti (ako ste sretnik koji ima lovu za 25 posto učešća).

Dakle, naslov je mogao biti i ovakav: „Najam isplativiji od kupnje stana!…ako mislite umrijeti na dana kad platite zadnju ratu.“ Jer već na razdoblje trideset i pet godina umjesto trideset – nije isplativiji. Doduše, nije da na jednom mjestu nije pisalo: „…ali bi vam na kraju ostao stan u vlasništvu.“ Odmah nakon toga „ali“ krenuo je i drugi „ali“. Članak je upozorio da u cijenu stana „treba uračunati i najavljeni porez na imovinu koji bi vlasnike svake godine koštao od 0,5 do 1 posto vrijednosti nekretnine“.

Onaj gorespomenuti novozagrebački stan bi, pisalo je, u konačnici koštao između 35 i 50 000 eura više od najma. Što li bi o tome mislilo onih 70 posto građana koji su onoj internet-anketi navodno podržali uvođenje poreza na nekretnine? Još je u tom propagandom tekstu pisalo da u „razvijenijim“ zemljama (to su one gdje situacija nije kao u zaostaloj Hrvatskoj, u kojoj 80 građana posjeduje vlastitu nekretninu), u kojima tek trećina do petina ljudi posjeduje nekretninu, ljudi imaju veću fleksibilnost, što znači da se mogu puno lakše seliti, birati si kvartove ili gradove po volji itd. Tako je, navodno, bolje.

Zdrav razum govori da te nitko ne sprječava niti ako posjeduješ nekretninu. Uvijek je možeš iznajmiti pa neka sama sebe isplaćuje ako je još u kreditu (kad je već rečeno da je rata najma i kupnje skoro ista), a ti odeš živjeti „fleksibilnije“. Jedan moj prijatelj, podstanar, nema nikakav osjećaj da živi „fleksibilnije“. Baš suprotno! Prije neki dan je zaključio da je već 17 godina podstanar u Zagrebu, pa je izračunao koliko se naplaćao najma i shvatio da bi za tri godine bio gotov s kreditom da je kupio stan umjesto da ga je unajmljivao. Ovako će te tri godine proći, a on će i dalje biti čardak ni na nebu ni na zemlji. Ali takvu vrst ovisnosti korporatisti više vole, pa se zato kroz novine na ovakav tendenciozni i naizgled bezazleni način ljude bez pardona uvjerava u stvari koje zdravi razum i iskustvo nikako ne mogu potvrditi. Neka samo plaćaju i na kraju neka nemaju ništa, pa ćemo vidjeti tko će se usuditi buniti.

Rekao bih čak da je porez na imovinu direktno suprotstavljen ideji privatnog vlasništva. Jer ono bi trebalo biti nedodirljivo i neprikosnoveno, ali s uvođenje poreza ne nekretnine ono postaje uvjetno. Ako možeš plaćati porez, onda smiješ nešto posjedovati. Glupo. Ja imam gitaru, ona je bezuvjetno moja i mogu s njom raditi što hoću – svirati je ili držati u ormaru ispod prašine. To je pravo bezuvjetno privatno vlasništvo.

Ponegdje je moguće pročitati i smislenije stvari. (Mada su svi ti tekstovi ovdje samo da nas priviknu na tu ideju, pa da nam porez na nekretnine izgleda kao nešto do čega dolazi zbog prirodne logike razvija događaja. Mi imamo vlastito iskustvo života bez poreza na nekretnine, znamo da je to moguće, ali mediji će, kao i obično, sve učiniti da se naše iskustvo potisne, a da njega zamijene tuđi stavovi za koje ćemo misliti da su naši).

U jednom tjednom prilogu navodilo se da, kao i u svim dugim istočnoeuropskim zemljama, devet od deset hrvatskih kućanstava živi u kućama ili stanovima koji su njihovo vlasništvo, dok je na Zapadu taj udio znatno niži, od tri do pet kućanstava od njih deset, uglavnom iz višeg sloja, uživa u blagodatima privatnog stanovanja, dok se ostali koriste raznim oblicima najma – od privatnog do socijalnog. Kako se u većini zapadnih zemalja stambeni prostor oporezuje, privatne kuće i stanove kupuju samo oni koji ih mogu održavati i plaćati poreze. Što nas na tom polju čeka može se naslutiti iz pokoje crtice iz iskustva istočno europskih zemalja koje su već ušle u EU.

U tekstu se navodi poznavatelj stambenih prilika, zagrebački profesor Gojko Bežovan, koji je objasnio da su Slovačka, Češka i Mađarska svojim građanima ponudile reotkup stanova jer mnogi nisu mogli plaćati režije ili su pak – a to je ono na što sam htio skrenuti pažnju – kao vlasnici nekretnina ostali bez socijalnih subvencija. Jer se u EU smatra da nisi siromašan ako imaš vlastiti krov nad glavom.

Odaziv u tim zemljama nije bio velik jer ljudi i dalje razumno smatraju da je „njihova kućica – njihova slobodica“. Zapravo je u toj narodnoj izreci sve rečeno, jer je cilj poreza na nekretnine još jedan od brojnih načina oduzimanja sloboda i slobodica ljudima. Bežovan je objasnio da je mnogo siromašnih kućanstava koja nemaju od čega živjeti, a vlasti im ne pomažu jer imaju privatnu imovinu. Meni se rješenje odmah nameće – neka im vlasti svejedno pomažu, na kraju krajeva to i jest svrha postojanja države (ili bi bar trebala biti).

Danas nikome ne pada na pamet ovo moje jednostavno i genijalno rješenje. Recimo, spomenuti profesor smatra da bi država, odnosno lokalna zajednica, trebala osigurati više socijalnih stanova, ali i uvesti porez na imovinu koji bi imao ulogu tržišnog korektiva i „uveo red na tržištu nekretnina“. U tekstu se navode i razmišljanja sociologa Dragana Bagića, vrlo realna, koji ne vjeruje da će se sklonost prema vlasništvu kod nas lako promijeniti, čak i srednjeročno jer ipak većina stambenih jedinica nije više pod hipotekom, odnosno u fazi otplate. Taj sociolog upozorava da ne smijemo zaboraviti da oko 40 posto stanovništva i dalje živi u malim naseljima do 2000 stanovnika te da u naseljima do 10 000 stanovnika (u kojima dominiraju kuće) živi oko 55 posto stanovništva. Kaže da teško da će u takvim naseljima ikada zaživjeti bilo kakvo tržište iznajmljivanja jer za time ne postoji potreba, a tome treba pridodati i učinke otkupa društvenih stanova u većim gradovima.

Profesor Bežovan pak smatra da treba uvesti imovinski porez iz više razloga, od održavanja nekretnina do rušenja cijena zemljišta i nekretnina, a jedan od razloga jest da ljudi svoj novac ne bi čuvali u nekretninama. Možda to tržištu novca baš ne odgovara, ali zapravo je to oduvijek bio razuman potez, s obzirom na to da ljudi znaju koliko je vrijednost novca provizorna i da su banke ili cijele države propadale odnoseći sa sobom sve što su ljudi zaštedjeli. Kuće su ostajale. Danas znamo da Elita manipulira novcem da bi osiromašila ljude i uvela ih u ovisnički odnos, ali mudraci iz naroda su i bez te spoznaje postupali razumno. Mogao bi se izvesti zaključak da se porezom na nekretnine ljudima želi ukinuti način da čuvaju svoju vrijednost izvan novčarskog sustava, na kojega pak nemaju nikakav utjecaj. Stari mi je pričao kako su njegovi starci prije Drugog svjetksog rata ili krajem njega prodali neku kućicu koju su imali u Maksimiru. Tada je ta država propala, a sav novac koji su dobili za kućicu propao je zajedno s njom. Ode i lova i kućica!
Profesor Bežovan doduše smatra da se ne treba oporezivati stanove u kojima se živi, ali treba sve ostalo, a to je, pisalo je u tekstu, „i stav većine političkih stranaka, tako da je uvođenje poreza na imovinu samo pitanje vremena“.

Bah! Sve to smrdi na kilometar. Kao prvo, stranke ionako nikad ne donose svoje ideje već ih se koristi da plasiraju ideje skrivenih centara moći, kao drugo, ovakvi tekstovi i služe da nas naviknu na ideju da će nam, protiv naše volje, uvesti porez na imovinu, a treće – naravno da će za sada tvrditi da se neće oporezovati stanovi u kojima se živi, jer bi u protivnom bunt bio prejak. Dok se ne uvede porez na nekretnine. To je metoda malih koraka. Mic po mic, i odjednom vrištiš od bola jer su ti jaja u škripcu. U državama EU postoje razne varijacije poreza na nekretnine, a u većini njih se u cjelini ili u nekom postotku plaća porez i na stanove u kojima se živi.

No, ni vi ne biste ovci koju želite oguliti odmah rekli što će joj se zbiti, zar ne? Ona mora sama pristati, tako ju je lakše obrlatiti, tako to rade pravi majstori manipulacije. Tako da ćemo za sad slušati samo gomile logičnih i neopasnih argumenata za uvođenje poreza na imovinu. Pa i ovakav argument kojega je vrlo suvislo demantirao sociolog Dragan Bagić, da „ekonomisti misle da je vlasništvo nad nekretninama vrlo često zapreka i za mobilnost radne snage jer kuće i stanovi vežu stanovništvo uz pojedino područje“. On je ispravno rekao da vlasništvo nad nekretninama samo po sebi nije nikakva prepreka mobilnosti jer su ljudi masovno napuštali sela i selili se u gradove ili inozemstvo iako su imali vlasništvo.

Rekao je (ispravno) da će se ljudi preseliti u neki drugi grad radi ostvarenja boljeg životnog standarda, ali ako je to poboljšanje marginalno, onda je i mobilnost malo vjerojatna, jer u takvim slučajevima vlasništvo „igra ulogu jer povećava nužnu razliku u prihodima“. Plaća je ključ mobilnosti, rekao je Bagić, a ne vlasništvo. Ako nemate posao, ali živite u svojoj kući s vrtom, ne isplati vam se za neku prosječnu radničku plaću seliti se u drugo mjesto gdje ćete morati plaćati stan nekoliko stotina eura i nećete imati hranu iz svog vrta. Napomenuo je da naši poslodavci i liberalno orijentirani ekonomisti olako zaključuju da je bolje raditi u drugom mjestu nego u svom mjestu biti nezaposlen jer to ovisi o visini plaće: „U slučajevima kada se nudi mogućnost visoke plaće, mobilnost već sada postoji, bez obzira na vlasništvo. No, ona je mala ili ne postoji u segmentu radnih mjesta za koja se nude prosječne ili ispodprosječne plaće. Za povećanje mobilnosti u tom segmentu nužno je povećanje plaća koje se nude za deficitarne profile radnika, a ne ‘kažnjavanje’ vlasništva putem poreza.“

To je vrlo razumna, logična i istinita analiza jednog od argumenata kojim nam se želi prodati uvođenje poreza na nekretnine kao nešto pozitivno i čak neophodno.Ali propagandni medijski stroj se već upalio i razni Bagići u njemu neće dobivati puno prostora.

Na istom je tragu tekst iz druge polovice ožujka 2011. pod naslovom „Ipak je istina: Imate stan veći od 35 kvadrata? Nema socijalne pomoći!“ Jer je tadašnji ministar Milinović tada pred Sabor iznio novi zakon. Nije mu prvi out. U knjizi Sve piše u novinama, prenesene vijesti iz novina pokazivale su kako taj ministar šefovima iz Bruxellesa uvijek govori jedno, a građanima drugo. Tada su objavljeni faksimili koji su pokazivali da čovjek laže. Razne ekspertize (naručene i plaćene) su ignororane, pa je na brzaka formuliran temelj novog zakona. I sad, nakon nekih godinu dana evo tog zakona o kojemu je tada lagao, s bolnim inovacijama o imovinskom cenzusu za primatelje socijalne pomoći.

Novi zakon izričito je navodi da primatelji i punoljetni članovi njegove obitelji ne smiju posjedovati imovinu vrijedniju od 100 osnovica plaća (ukupno 323 600 kuna), u što ne ulazi minimalni stambeni prostor – 35 četvornih metara stana ili kuće po osobi, što se uvećava za deset četvornih metara po svakom sijedećem članu obitelji. Od cenzusa je izuzet i automobil vrijednosti do 23 000 kuna. U vijesti je pisalo i ovo: „Upravo je takav imovinski cenzus predložen i u rujnu prošle godine nacrtom zakona, što je Jutarnji objavio, a ministar Milinović grubo demantirao, čak je i povjerenstvo raspustio! Šest mjeseci poslije objavljuje identičan prijedlog zakona.“ Kad je nešto dio globalne agende, od toga nema odustajanja ni pod koju cijenu. Lagat će se, manipulirati, ali stvar mora ići.

Stručnjaci su već pozorili na posljedice cenzusa je par koji živi u stanu od 75 kvadratnih metara u Zagrebu ne može ostvariti socijalnu pomoć jer njihov višak kvadrata vrijedi više od dopuštenog cenzusa, dok njihov pandan u Bjelovaru može jer tamo kvadrati vrijede manje. Ali mišljenja stručnjaka vrijede sve manje u ovom svijetu nametntih zakona.

Osim ako nije riječ o stručnjacima MMF-a. Jer je u srpnju 2012 osvanuo naslov „Linić angažirao MMF zbog poreza na imovinu“. Ministar financija, koji mi uvijek ostavlja neki dojam bešćutnog i predatorskog tipa, obratio se konzultantima MMF-a i Svjetske banke da mu pomognu jer „stručna skupina koju je ministar formirao još nije pripremila prijedlog zakona, a najveći su im problem nesređene katastarske knjige jer pola nekretnina još nije gruntovno proknjiženo pa je pitanje kada će se uopće model naći na ministrovu stolu“. Također je u vijesti pisalo „kako se stječe dojam da je ministru važno samo da se porez uvede, bez obzira na brojna otvorena pitanja koja bi se kasnije rješavala u hodu.“

Rekao bih – dobar dojam.

Bok svima!

Nedavno mi je prijatelj skrenuo pažnju na nekoliko misli Vadima Zelanda, autora Transurfinga, o prirodi zbivanja oko nas. U trenutku kad sam čuo taj pogled na stvari, na pamet su mi pali deseci svakodnevnih situacija koje neprekidno uočavam oko sebe. Sve su one povezane i mogu se svesti na jedan nazivnik – ako znate što je nazivnik.

Nazivnik je: tehnosfrea protiv biosfere. Zeland se referirao na zbir događaja koji se obično pripisuju zakulisnim upravljenjem svjetskih doagađaja s ciljem stvaranje elektronički nadzirane centralizirane svjetske totalitarističke države u kojoj bi pučanstvo Planeta trebalo biti svedeno na roblje. Naravno, malokome je potpuno jasno kakav mentalni sklop mora stajati iza takvih, danas jasno vidljivih planova, i zašto bi si netko uopće htio baciti takvo breme na vrat kao što je gospodarenje svijetom. Kad sam kao klinac gledao filmove s Jamesom Bondom, koji se često borio protiv nekih psihopatskih zlikovaca koju su htjeli biti gospodari svijeta, uvijek sam se pitao koji je vrag tim tipovima. Što će im to? Da meni netko ponudi da budem gospodar samo jednog kvarta, odbio bih iz čiste lijenosti. Što bih time dobio osim hrpe mogućih problema?

Naravno, mogući odgovor jest da vrh piramide manipulacije nije ljudski kad se već toliko neljudski ponaša i ima toliko neljudske ciljeve, a još pri tom već stoljećima kroz razne doktrine nastoji uvjeriti ljude da su i oni baš takvi. No, ljudi koje viđamo oko sebe potpuna su suprotnost tome – većina vaših i mojih znanaca teži tek nekom ispunjenom životu u skladu sa svojim bližnjima i okolinom. To ne znači da bi taj svijet sam po sebi bio utopija i da ne bi ponekad proključale strasti u nekoj svađi, da ne bi netko potegnuo sjekiru ili ponekad nekoga prevario ili djelovao na neki sličan način koji volim svoditi na formulu „sve što je ljudski nije mi strano“, ali duboki su ponori između takvih kratkoročnih situacija i dugoročnog zlokobnog plana koji se tiče svih stanovika Zemlje i ne nosi im ništa dobro. Kad kažem svih, doista i mislim na sve stanovnike, a ne samo na ljude, jer je očito da se na udaru nalazi cjelokupna biosfera, jednako životinje kao i biljke i uopće temeljna prirodna ravnoteža koju neka duboka inteligencija održava u balansu. Inzistiranje na GMO-u najbolji je primjer.

Zeland je rekao da mnogi danas usmjeruju oči prema nekim institucijama ili društvima koje proglašavaju svjetskom vladom i pripisuju im izvorište svih tih zbivanja, poput skupine Bilderberg i slično. Oni pronicljiviji ipak uočavaju da su i bilderberzi i trilateralna komisija i UN i NATO i MMF tek dio mreže tih društava. Tko je pauk koji plete mrežu ostaje neodgovoreno. No, dok se većinu nas nastoji programirati kroz medije i obrazovanje da bi se stvorio naš pristanak za sva negativma djelovanja, koja se prikazuju kao pozitivna ili kao tek logični nehotični slijed, oni na vrhu vidljive piramide zapravo su robovi istog sustava daleko direktnije od nas. Još veći robovi. Potrošna i zamjenljiva roba, kao što se vidi iz činjenice da se promotori i djelovatelji mijenjaju kroz godine i desetljeća, ponekad ih se i uništi fizički nakon što su svoje odradili, ali plan ostaje isti. Njega generira samoodrživi sustav. Zovimo ga tehnosferom, zovimo ga matricom ili na neki treći način.

Tako da može biti da je ono što smatramo sredstvima zapravo cilj. Drugim riječima, kad vidite gomilu besmislenih zabrana i obaveza, glupih zakona koji zadiru u svaku sferu privatnosti i nastoje se grubo ugurati između ljude, oni nisu tu samo kao sredstvo. Oni su cilj. Na Zemlji od davnina postoji sustav zvan biosfera, a u zadnjih nekoliko godina nagli rast doživljava tehnosfera. Biosfera se sastoji od samih iznimaka, dok ih tehnosfera ne trpi. Biosfera se cijelo vrijeme usklađuje u hodu, prilagođavajući se situaciji, za što je potrebna inteligencija, intuicija i svijest o povezanost svega sa svime, dok tehnosfera želi uvesti skup fiksnih i nepromjenljivih pravila. Tehnosfera je postala entitet za sebe i nastoji sve što izvorno pripada biosferi pretvoriti u svoje sastavne dijelove, a ostatak eliminirati da ne smeta. Kad pričamo o nama, ljudima, to se radi kroz uvjetovanja i programiranja umova pomoću svakojakih nametnutih propisa i zakona kojima se ljude želi izdresirati da postanu strojevi. Jeste li primijetili da strojevi sve više postaju gospodari naših svakodnevnih situacija, čineći nerješivim ono što se prije s lakoćom rješavalo običnim dogovorom između ljudi, bez obzira radi li se o osobi na šalteru ili direktoru neke tvrtke. Danas su između ljudi instalirani svakojaki kompjutorski programi, po svojoj naravi bezgranično glupi i nefleskibilni, koji nisu dorasli (nisu takvima ni zamišljeni) rješavati jednostavne svakodnevne situacije koje se više nalaze u sivim zonama nego u crnim ili bijelim poljima. Jer da, dobro jutro, doista postoje mnoge nijanse između crne i bijele, a upravo se crno-bijeli svijet nameće kroz suvremeni sustav programiranja i jednoumlja zvan „politička korektnost“. To je totalitarizam opasniji od svih jer su ovi prije gradili rešetke izvana pa su bile uočljive, dok ih politička korektnost instalira u umove ljudi, pa oni sami postaju rešetke i čuvari kaveza misleći da rade slobodnom voljom . No, binarni računalni sustav poznaje samo 1 i 0 , da ili ne, i ništa drugo. On je temelj tehnosfere.

Kad sam čuo Zelandovu misao, na pamet mi je pao David Icke koji je u knjizi „Priče iz vremenske petlje“, nakon višegodišnjeg istraživanja pozadine urote ( u kojem se kretao od nadnacionalnih strukutra, preko izvanzemljana u našoj prošlosti do gmazolikih entita koji, kako se nama na ovoj razini privida čini, mogu mijenjati obličje) došao do zaključka da je sve to zapravo sporedno. Ključna stvar je ono što je nazvao Matrica. A Matrica je sklop, neka vrst kolektivne svijesti koju su stvorili umovi ljudi i koja sad samu sebe usavršava i održava. Možda je teško za prihvatiti na prvi pogled, ali još uvijek nije zabranjeno razmišljati na glas, zar ne?

Automatiziranost svijeta se reklamira kao sve veća jednostavnost, a u stvari mnogo toga postaje sve kompliciranije, a sasvim banalni problemi postaju nepremostive prepreke. Evo zaista ukratko nekoliko primjera od stotina koje sam vidio ili doživio, vjerujem da ćete se i sami sjetiti sličnih. Neću ići u detalje jer bi za to trebalo previše prostora.

Recimo, u nekom slučaju je u jednom projektu za 2011. godinu bilo predviđeno, recimo, 150 000 kuna za jedan segment posla. Na kraju godine neki čovjek u lancu potpisa zbog bolesti nije potpisao neki papir do 31. 12 nego tek 8. siječnja i – puf – novac je nestao, tj. u 2012. nije bio predviđen i tu se ništa nije moglo. Na upit jednog od članova tima osobi zaduženoj za novac je li moguće otići do direktora tvrtke, objasniti mu glupu situaciju i zamoliti da omogući da se taj novac i dalje može iskorisiti – kako su se takve situacije rješavale u proteklim desetljećima – ta je dobronamjerna osoba rekla da ni direktor tu ne može ništa jer jedan gospodin to ne dopušta. Tko je sad to? Ispostavilo se – kompjutorski sustav, instaliran da bi navodno olakšao i ubrzao proizvodnju. Kao i svaki program, preglup je da bi se nosio s realnim životnim situacijama.

Ili: osoba napiše četiri scenarija za televiziju, ali se emisije za ta četiri scenarija snimaju u samo dva studijska termina. Producent programa pokušava platiti četiri scenarija, ali kompjutski program jednostavno ne dopušta jer je riječ samo o dva termina studija što za njega znači i dva scenarija. I dok bi se čovjeku moglo ponešto objasniti, stroju ne može.

Ili: čovjek leti iz Pariza za Zagreb. Dođe tri sata ranije na aerodrom. Čekira sebe i prtljagu, ali više to ne rade ljudi nego stroj na koji staviš torbe i stišćeš gumbiće. Potom dođe na šalter, sazna da mora nešto promijeniti, ali mu službenica ne može pomoći nego ga opet uputi na uređaj. No, uređaj ga ne želi prihvatiti jer se već ranije registrirao na njemu. Opet razgovara sa službenicom koja mu kaže da ona tu ne može ništa učiniti već da mora otići do ureda Air Francea, kojim je trebao letjeti, i tamo riješiti stvar. No, ispred tog ureda je red od petnaestak ljudi, a u međuvremenu se vrijeme polaska njegova aviona već približilo. Čovjek namoli da ga puste preko reda, ali usprkos tome zakasni na avion. Prtljaga mu je otišla, a on je zaglavio cijelu noć. Sitni birokratski problema s kojim se susreo prije su u roku od nekoliko minuta rješavali službenici na šalterima.

Ili: čovjek koji uzgaja vinovu lozu odjednom ima obavezu plaćati tisuće eura za neke certifikate i odgovarati na pitanja inspektora koliko vina puni u butelju od 7,5 decilitara. Koliko bi uopće mogao ukrasti? Osim toga, u interesu mu je da između čepa i vina bude što manje zraka da se vino ne može pokvariti. Kad upita otkud to, inspektor mu kaže da mu sve piše u Narodnim novinama. Među nekoliko stotina zakona koje Sabor donosi hrpimice i bez čitanja i bez rasprave. Čovjeku koji je u njegovom selu prodavao žicu za vinograde, nikad ne štedeći na kojem metru više jer se ionako svi u selu znaju, stiže kazna od nekoliko tisuća kuna jer na njegovom metru nema štambilja državne institucije. Itd, itd. Sve su to sitnice koje nikad nisu bile problemi, a ako su i bile, ljudi su ih sami rješavali, bez posrednika u vidu Velikog brata.

A sjećate li se kad su kumice na placu odjednom, nakon silnih desetljeća u kojima nitko nije apsolutno nikad pokvario želudac njihovim sirom i vrhnjem, morale unajmljivati frižidere? I potom otvarati obrte za onih svojih nekoliko sireva, a njihova proizvodnja postala podvgnuta strogima sanitetskim zakonima? Onim istim koji ne dopuštaju nekom ugostitelju da povrće uzgojeno u vlastitom vrtu služi svojim gostima, već im mora služiti ono s etiketom iz šoping-centra. I onda više u planinskom restoranu, ugostiteljskom obiteljskom obrtu, nema više njihovog fenomenalnog vlasitog sira i vrhnja, već se odjednom servira sir i vrhnje od Dukatovog smeća, od onog suhonjavog sira (umjesto vlažnog i sočnog) i gustog vrhnja iz plastične čaše (umjesto bogatog tekućeg vrhnja s placa). Potom, ima li smisla da osoba koja proizvodi rakiju za svoje potrebe mora prijavljivati što je i koliko proizvela? Itd, itd. Pa još jednom: Itd.

Nedavno mi je jedna osoba ispričala iskustvo s tečaja za tzv. ‘europrojektante’ tj. ljude osposobljene da znaju pisati projekte za dobivanje europskog novca. Učenje se svodilo na ukazivanje na važnost propozicija. Recimo, da bi neki projekt prošao mora imati točno određeni broj znakova, recimo 20000, ako ima makar tri znaka više odmah leti u smeće. Font mora biti 12, ako je 14 ili 10, odmah leti u smeće. Ako je u projektu navedeno da je potrebno kupiti 50 stolaca i tri stola, onda ne smije biti kupljeno 38 stolaca čak i ako se u praksi pokaže da nije potrebno 50. Izvođač projekta je podvrgnut strogim kontrolama u kojima ga se motri je li i najmanje sitnice izvršio bez odstupanja. Poruka je da projekt može biti i loš ili loše izveden u sadržajnom smislu, ali jedino se računa doslovno pridržavanje svih postavljenih normi. Evidentna je bila visoka birokratizacija na svakoj razini i da nije zapravo bitan sadržaj projekta koliko poštivanje birokratskih formula. O tome govori i epilog. Na kraju 6-mjesečnog tečaja polaznike se pitalo jesu li postali euroskeptici ili pobornici EU. Od dvadesetak polaznika, svi osim jednog ili dvoje očitali su se kao euroskeptici poučeni iskustvom tečaja koje im je pokazalo besmislenost bezumne gomile nefleksibilnih pravila koja su sama sebi cilj.

Nadalje, nedavno sam slušao uživljenog mladića, Microsoftovog trgovačkog putnika najavljenog kao „specijalist za računala“, kako uvjerava publiku na prezentaciji da je „cloud computing“ najveća revolucija „od vatre i kotača“. A u biti se radi o tome da će se svi podaci nalaziti na Microsoftovim serverima, čiji bi se prostor unajmljivao po potrebi, odnosno neka internet-tvrtka ne bi, kao do sad, morala kupovati dodatne servere, a da se poslije dogodi da joj promet padne pa da joj ti serveri ne trebaju. To doista jest revolucija, ali samo po tome što će nadzor na podacima od strane Elite biti potpun, što je vidljivo iz aviona.

Pogledajmo iz perspektive težnje tehnosfere da nas pretvori u svoje bakterije i raspravu oko borbe za slobodu na internetu. Tehnosfera bi htjela ukinuti slobodu. Neki se bore da se to ne dogodi, ali i tima koji se bore svi se podaci već se sada mogu nadgledati i to se i radi. Zapravo se oni boreći se za Internet, bore u korist tehnosfere, u korist tzv. globalizacije koja je njen alat. Jer su pristali na Internet (možda još jedan ‘revolucionarni’ izum bolji od vatre i kotača). Sva ta nastojanja da se stvori potpuna kontrola mogla bi se drugačije izbjeći: škare u ruke i prerežeš žicu. Evo vam natrag Internet, što će nam, živjeli smo bez njega tisućljećima i sad je on odjednom uvjet da nam život bude ispunjen?

Nadalje, već četiri i pol mjeseca živim bez televizije i nisam uopće primijetio da mi nešto nedostaje. Dapače, život mi je postao sadržajniji jer sam tako dobiveno vrijeme iskoristio na druženje s ljudima, čitanje, glazbu ili neku drugu daleko pametniju aktivnost.

Ono što sam htio reći svim ovim primjerima besmislenih zabrana, zakona i obaveza jest da nas njima matrica tehnosfere pretvara u male sastavne dijelove same sebe. Riječ je o instaliranju mentaliteta roja. Što ako nema nikoga na vrhu piramide moći, ako su tamo samo još veći robovi?

No, zato je tako lako oduprijeti joj se. Jednostavno treba koristiti svaku priliku da se manifestira ljudskost u cijeloj svojoj složenosti, nepredvidljivosti, zdravom razumu i uživljavanju u situacije drugih ljudi. Pogotovo nepredvidljivosti jer kompjutorski program matrice to ne podnosi. Osim toga, on želi isključiti empatiju kod ljudi jer je i sam nema. Matrica tehnosfere je program koji se nastoji useliti u umove ljudi i dehumanizirati ih. Pretvoriti ih u nosače programa, u bakterije koje će joj generirati postojanje.

Ali ako nas je era antibiotika nečemu naučila, onda je to da uvijek neke bakterije postanu otporne na sve antibiotike. Na takve bakterije računamo da će promijeniti i ostale bakterije.

Svojevremeno sam u knjižari listao knjižicu američkog komičara Seinfelda prepunu sitnih anegdota i razmišljanja iz njegova života. Za oko mi je zapela pričica kad su ga šefovi televizijske kuće za koju je radio seriju posjeli i objasnili mu kako bi u nekoj epizodi trebao nešto promijeniti. Koliko me sjećanje služi, rekli su mu da je u nekoj američkoj državi (recimo: u Texasu) njegova emisija jako popularna, a da se, u nekoj od epizoda koje su se upravo snimale, pregrubo našalio na račun nekih stvari važnih za stanovnike te države pa bi bilo dobro da to promijeni jer su šefovi strahovali da bi se ti gledatelji mogli osjetiti pogođenima te da će se uvrijediti i možda će gledanost emisije u toj državi pasti. Drugim riječima, klasična cenzura. Seinfeldu je to, naravno, išlo na živce, nije želio odustati od svog gega, a pogotovo, vjerujem, zbog tako glupog razloga – njegov humor je ionako uglavnom često bio politički nekorektan. No, ili nije znao što bi im rekao, ili nije imao argumenata, ili mu se nije dalo objašnjavati tim ljudima nešto što oni ne bi mogli shvatiti, pa je samo rekao:

Ne.

Samo tako, tvrdoglavo i bez objašnjenja.

Naravno, na kraju je bilo po njegovom jer se protiv takvoga „ne“ ne može ništa. Ne znam jesu li se Teksašani uvrijedili, mada čisto sumnjam (jer je mentalni sklop upravljača televizijskih kuća koje su dio industrija zabave sklon potcjenjivanju ljudi, pa su im i proizvodi uglavnom takvi), ali u knjižici je Seinfeld napisao da je tada prvi put shvatio snagu jednostavnog „ne“.

Doista, stvar je moćna. U više navrata sam i sam koristio taj alat i mogu vam reći da čini čovjeka nekako bezbrižnim i laganim.

Ne.

I to je sve. Nikome ne duguješ objašnjenje. S vremenom sam počeo analizirati o čemu se tu ustvari radi. Ne biste vjerovali, čak sam došao i do nekih zaključaka. Riječ je ustvari o distribuciji moći.

Jer što je ustvari moć i zašto netko ima moć nad nekim drugim? Uglavnom zato jer mu taj drugi tu moć daje. Drugim riječima, da mu je ne daje, „moćnik“ ne bi imao moć nad njim. „Ne“ je tu jednostavni i efikasni bedem.

Evo male analize na izmišljenom i pojednostavljenom slučaju, tek da bude jasnije što želim reći. (Naravno, stvari nisu uvijek tako jednostavne, razgovor često može pomoći, ali ponekad su okolnosti baš takve da je jedino ispravno reći „ne“). Dakle, neki nadređeni nekom podređenom kaže da nešto mora napraviti na ovaj ili onaj način, što se podređenom ne sviđa. Ima dvije opcije – prihvatiti „naredbu“ i time predati moć nadređenom ili…može reći „ne“. Bez ikakvih objašnjenja, ako ne postoji volja da bi ga se saslušalo.

Dakle, on kaže „ne“, pa nadređeni pokuša istjerati svoje agresivno, pa pokuša argumentima, ali podređeni tvrdoglavo ustraje s „ne“. Što se u tom trenutku zbiva? Podređeni se nije odrekao svoje moći, tj. nije ju predao nadređenom. Stavimo se na trenutak u ulogu nadređenog. Koje su sad njegove opcije? Ako bude dalje inzistirao, taj „ne“ će dobivati sve više snage i sve će biti očiglednije da je on zapravo nemoćan, tj. da nema nikakvu moć nad podređenim, da je ona tek iluzija. To bi se moglo odrazii i na budućnost, stoga, to nije dobar put za njega, jer možda je taj slučaj kod podređenog samo iznimka, možda ga baš nešto u toj specifičnoj situaciji jako žulja, možda na temelju tog događaja neće niti izvući pravu pouku i shvatiti da ima moć nad svojom sudbinom i da nije tako bespomoćan kako se inače osjeća. Možda podređeni, s obzirom da ipak ima neki odavno ugrađeni strah ili poštovanje prema nadređenom, niti ne shvaća u kakvu ga je neugodnu situaciju stavio. Stoga je nadređenom bolje „ne čačkat mečku“.

Pa će izabrati drugačiji put – prihvatit će to „ne“. I ne samo da će ga prihvatiti, nego će nastojati stvoriti iluziju da taj „ne“ prolazi samo zato jer ga on prihvaća, računajući na to da niti podređenom baš nije svejedno u toj situaciji i da će se olakšanjem prihvatiti takav rasplet. Drugim riječima, prihvaćanjem „ne“ pokuša će sačuvati iluziju moći.

No, istina je ta da nadređeni nije imao izbora. Protiv „ne“ se jednostavno ne može. Dobro je Seinfeld shvatio, tu snagu jednostavnog „ne“.

Za upotrebu tog jednostavnog recepta obično nas spriječava još jednostavnija pojava – strah. No, kao što su mnogi do sad rekli – svi problemi su na kraju ipak samo u našim glavama, kreacija naših ograničenih umova koji imaju ograničene spoznajne kapacitete. Potvrdu toga nedavno sam čuo i na projekciji dokumentarnog filma „Uzmimo lovu“, nakon koje sam vodio razgovor s nekim gostima, među kojima je bio tip koji mi se jako dopao, Goran Marić, bivši nogometni sudac i ekonomist kojega sam proteklih godina zapazio kao usamljeni glas istine kad god je u novinama bilo riječi o HNB-u, a on je tada bio u nekom odboru za financije. To je za ovu priču manje važno. Ono što je važnije jest priča koju je, između ostalih razmišljanja, ispričao publici te večeri. Možda nisam točno zapamtio sve aktere, ali baš kao i kod narodnih predaja, važna je poruka, a ne svaki detalj priče. Ukratko, taj je čovjek bio u nekom tijelu koje je odlučivalo o tome tko će ući u vijeće HRT-a ili tako nešto, a među kandidatima se našla i udruga poslodavaca ili tako nešto. Kao što vidite, bit će u ovoj priči puno tih „…ili tako nešto“. Uglavnom, on je smatrao da to nije etično i usprotivio se, nakon čega se počeo na njega raditi pritisak te su mu – neki više, a neki manje prijateljski – savjetovali da odustane jer će „izletjeti“. No, on je tvrdoglavo ustrajao na svome, pa su ga još neki ljudi poduprli. Kraj priče je predvidljiv, baš kao kod svake priče u kojoj je glavni akter „ne“ – nepravedni prijedlog nije prošao, a Marić nije niotkuda „izletio“.

Drugi riječima, ako čovjek nije sam sebi previše važan, ako se vodi idejom pravednosti, a ne dopusti da mu postupke i odluke vodi strah ili kalkulacije, sve prijetnje i neugodni ishodi rastopit će se poput sladoleda na vrućini. Sve su to samo pokušaji da ti netko na blef oduzme moć, praveći se da je već ima. Ali nema i neće je ni imati ako mu je ti ne predaš. Kako je to rečeno u jednoj pjesmi grupe Haustor: „Ono što nas plaši, to su duhovi od papira“.

Postoji i razrađenija verzija tog „neću“ koju sam sam spontano doživio. Naime, neki moj prijatelji, poznanici i uglavnom svi bliži članovi obitelji smatraju da sam tvrdoglav, mada nisam, mek kao sam duša. No tako oni misle, pa kaj da im radim. No, doista mi se, kao i svakom, događalo da netko od mene nešto traži što ja neću. I onda prvo kažem: „Gle, neću“. Ako se nagovaranje nastavi, onda se već počne buditi inat i onda toj osobi velim: „Gle, sad baš neću.“ Tako da je nije da nisam dao izbor, tražitelji mogu birati između „neću“ i „baš neću“, što i nije tako mali broj opcija.

Naravno, nije cilj hodati po svijetu i govoriti „ne“. Prije te faze postoji niz prilika da ljudi porazgovaraju, osvijetle neku situaciju iz svih kutova, a takvih kutova, pa posljedično i opcija, uvijek ima daleko više nego što se čini na prvi, drugi, pa čak i treći pogled.

Krajem siječnja izostao je jedan masovni „ne“ kojeg sam pomalo priželjkivao. Ne bogzna kako strasno jer on ne bi globalno ništa promijenio, s obzirom da je paukova mreža koja se oko nas plete planetarnih razmjera, ali bilo bi ipak zabavno zamišljati predsjednika, premijera ili ministricu vanjskih poslova kako pred svojim šefovima zamuckuju pokušavajući objasniti zašto im nije uspjelo iz prve kooptirati ovu zemlju u EU. Riječ je, naravno, o referendumu kojim smo pristali ući u EU na temelju šezdesetak posto glasova od četrdesetak posto birača koji su izašli na referendum. Nije sad ni bitno što bi bilo u slučaju tog „ne“ (daljni pritisci, zastrašivanja, ucjene) koji bi vjerojatno u konačnici, na ponovljenom referendumu svejedno urodili (ne)željenim plodom.

Uoči referenduma osjećao sam se pomalo kao kad Dinamo igra s Manchester Unitedom. Znaš da im jedan krilni igrač košta više nego cijela Dinamova momčad, znaš da je riječ o kvalitetnoj momčadi koja je desetljećima u europskom vrhu i da nemaš puno šansi, ali se uoči tekme ipak pomalo nadaš da će se dogoditi neka od onih čudnih nogometnih čarolija, da će nekom našem napadaču sijevnuti bljesak inspiracije, da će se neki njihov obrambeni igrač poskliznuti, da ćemo zabiti zabiti koji gol, pa možda čak nekim nevjerojatnim stjecajem okolnosti i pobijediti. Sve je moguće, pogotovo prije nego što utakmica počne.

No na kraju, popušimo tri-nula i to zato jer smo imali sreće,.

Tako je bilo i s referendumom. Ali neka. Jer da bi čovjek rekao „ne“ prvo treba biti istinski uvjeren u ono što radi i imati prave motive. Tome prethodi dobra informiranost o pravoj prirodi stvari, a usprkos pozitivnim pomacima, ovog potonjeg još nema dovoljno, zahvaljujući dugogodišnjoj manipulaciji i propagandi kroz glavne medije. No, čak ni to nije važno jer postoji jedan neophodnii uvjet koji nije bio zadovoljen da bi se „ne“ pojavio u svom punom sjaju.

Jer pravi „ne“ ima snagu onda kad dolazi iz pravih motiva. A u ovom, kao i u mnogim drugim slučajevima, pravi motiv trebao bi biti samo jedan: je li nešto ispravno ili pogrešno.

Kakvih sam se sve argumenata naslušao od ljudi koji su glasali „za“ i „protiv“ ulaska Hrvatske u EU! Jedna osoba je glasala za EU zato jer joj nećakinja živi u Ljubljani pa je rekla da želi biti s njom u istoj državi. Druga osoba je glasala protiv EU jer mu bračni partner radi u špediciji pa će ostati bez posla. Treća osoba, neko kolumnist, je trkeljao nešto o tome kako će glasati za EU jer se još davno, negdje tamo osamdesetih „zaljubio u staru damu“. To bi valjda trebala biti Europa, samo Europa nikako nije istoznačnica za birokratsku strukturu zvanu Europska unija. No, dobro, svatko ima pravo na svoje zablude. Četvrta osoba je glasala protiv Europske unije iz razloga nacionalističke naravi, a nacionalizam je samo još jedan štetni program u našim glavama, koji je tijekom povijesti već napravio dosta sranja, hvala, ne treba više. Neki su glasali za EU smatrajući da će to Hrvatskoj dugoročno donijeti ekonomsku korist ili veću kvalitetu života, drugi su glasali protiv smatrajući da će biti opljačkani. Neki su iz straha glasali za EU, drugi su iz straha glasali protiv EU.

Osim straha, tog najglupljeg od svih razloga, referendum je uglavnom bio sukob interesa, a ne odluka i pravednom ili nepravednom. Zato je nekako svejedno kako je završio. Dokle god će se odluke, i velike i male, donositi na temelju vlastitih partikularnih interesa, dokle god će se gledati ima li tu nešto nešto za mene, dokle god će umjesto pravih nas odlučivati „ja“, nećemo na zelenu granu, bez obzir na to je li ishod referenduma o ulasku u EU bio ovakav ili onakav. Snagu imaju samo pravi razlozi, a njih nema puno. Među tom nekolicinom nalazi se jednostavno pitanje: je li nešto pravedno ili ne. Ako se u tome nalazi trunčica nepravde, u smeće s tim. Oko žarulje koja svijetli nećete naći ni trunčicu mraka. Tako je i u ovom slučaju.

Kako znati što je pravedno, a što ne? Naizgled teško pitanje, situacije se uvijek čine tako složene. No, na kraju niti to ne ispadne baš toliko komplicirano. Jer u trenutku kad doneseš odluku da učiniš nešto ispravno, neminovno se moraš zapitati što je ispravno. U trenutku kad se to zapitaš, znat ćeš odgovor, bez obzira na silne logičke zamke koje takvo pitanje može postaviti pred um. Kao što kaže stara kineska izreka: Kad si krenuo, već si stigao.

To je točno. Zato je jedini pravi „ne“ na referendumu mogao proizaći samo iz pravih razloga, a ti se razlozi kriju u pitanju: je li nešto pravedno ili nije. Kriju li se iza postojanja i postupaka EU pravedni motivi ili ne? Postavite si to pitanje, bez obzira jeste li glasali „za“ ili „protiv“. Iznenadio bih se kad odgovor ne bi bio skoro jednoglasan, jer istina je uvijek tako jednostavna i jasno vidljiva, kad joj se odluči pogledati u oči. Naravno, potom mora uslijediti nogiranje svih „ali“ i „ako“, svih sitnih ili krupnih osobnih interesa ili romantičnih pričica. Jer slijedeće pitanje – nakon što osoba samu sebe informira na jedini pouzdan način, onako trenutno, intuitivno, prema osjećaju ili srcu ako hoćete tako – jest ona temeljno raskrižje: hoću li donijeti odluku bez kalkulacija, samo na temelju toga što je ispravno, a što ne. Samo takvo razmišljanje, i nikakvo drugo, može svijet istrgnuti iz matrice tih mračnih tipova.

No, dobra je vijest da za „ne“ ikad nije kasno. Niti u ovom slučaju, kad je riječ o Kontrolnom sustavu porobljavanja ljudi niti u bilo kojem drugom. S „ne“ uvijek stižete u pravo vrijeme. On dolazi kao velika gumica za brisanje, ili kao divovska tipka „delete“ kojom jednim pritiskom možete iz računala izbrisati nešto što ste radili danima.
Uostalom, probajte odmah, nije baš teško:

Ne.
Malo jače: Ne!
Ili zaurlati: Neeee!
Može i šapćući, učinak je isti: …ne.
Radit će i onako usput, u prolazu: Ma… ne.
Može i zamišljeno: Hm? Ipak…ne.
Sto je načina, za svačiji džep, ukus i karakter.

I onda, globalno govoreći, je li ikad bilo bolje vrijeme za „ne“?
To je pak pitanje na koje je odgovor također kristalno jasan poput planinske rijeke:

Ne.

Čitamo se!

Bok svima!

U međuvremenu je sajt svjetlost-online bio hakiran, pa dok se sve opet diglo potrajalo je, a u međuvremenu se ovaj post izgubio pa ga opet lijepim…

…U prošlom postu zaustavili smo se negdje na pola puta. Tema su bile sveprisutne, a vrlo toksične kreme za sunčanje. Danas ćemo posao dovršiti, slijede još neki podaci koji se ne nalaze u reklama s preplanulim ljepoticama na nekoj dalekoj plaži na Baliju ili Tahitiju. Dr. Elizabeth Plourde, klinička laboratorijska znanstvenica i medicinska istraživačica, autorica knjige „Sredstva za sunčanje – biohazard: Tretirati kao opasni otpad“ pozabavila se i novim formula a u sredstvima za sunčanje koja se predstavljaju kao formule «širokog spektra».

To je zbog toga što proizvođači sada koriste kemikalije koje filtriraju i UVB i UVA zrake. Juhu! No, za stvaranje efekta širokog spektra potrebno je nekoliko kemikalija jer svaka kemikalija pokriva samo jedan dio Sunčevog spektra. A s kombiniranjem kemikalija povezani su problemi. Kemikalije ili metali iz sredstava za sunčanje mogu se deaktivirati prilikom izlaganja suncu u procesu zvanom fotodegradacija. Zbog toga oni više nisu u stanju štititi kožu od Sunčevog zračenja. Kod kombiniranja kemikalija taj se proces odvija brže.

Osim toga, studije su utvrdile, piše dr. Plourde, da iako neke kemikalije mogu imati nisku toksičnost kada se koriste individualno, njihove kombinacije stvaraju nove kemijske spojeve koji su daleko toksičniji. Mnoge studije, citirajući da su kombinacije kemikalija sada uobičajene u formulama sredstava za sunčanje, završavaju zahtjevom da sva buduća istraživanja mogućih toksičnih učinaka kemikalija iz sredstava za sunčanje moraju proučavati njihove efekte u kombinacijama. U međuvremenu, te su kombinacije već na policama, reklama, pa i u i na vašoj koži.

Plourde razborito piše da je „nerazborito je misliti da individualno odobrene kemikalije nisu potencijalno štetne kada se kombiniraju i stvaraju nove kemijske strukture kad je već dokazano da ni te individualno odobrene kemikalije iz sredstava za sunčanje nisu tako sigurne kao što su nas uvjeravali.“

K tomu, UV zračenje pokriva samo mali dio Sunčevog spektra i ono što se sada reklamira kao filteri za Sunčevu svjetlost «širokog spektra» ne pruža svu zaštitu koja nam je potrebna. Od Sunčevog zračenja koje prodre kroz Zemljinu atmosferu na cijeli UVA i UVB spektar otpada samo 4% , vidljivi raspon svjetlosti čini 49%, a blisko infracrveno (NIR) zračenje čini 47%. Ove zadnje, NIR zrake prodornije su, dopiru mnogo dublje od UVA zraka i uzrokuju štetne promjene koje mogu dovesti do raka i fotostarenja kože jer uništavaju kolagen i elastin.

Ne znam bih li zbog toga bio sretan ili ne, ali istražuju se brojne nove kemikalije i metode za sprječavanje šteta od NIR-a na staničnoj razini, no za sada nisu pronađena zadovoljavajuća rješenja.

Zaključak jest da sredstva za sunčanje (ako zanemarimo sve već navedene šteten nuspojave) štite samo od UVA i UVB zraka, dok štetnije zrake bliskog infracrvenog spektra mogu prolaziti kroz kožu i nanositi nevidljivu štetu. Dokazi jasno govore da je tako, pa ipak reklame i dalje uvjeravaju ljude da će ih sredstva za sunčanje «širokog spektra» zaštititi, čime se stvara još jedan lažan osjećaj zaštićenosti.

NARUŠAVANJE RAVNOTEŽE HORMONA

U novije vrijeme objavljuju se mnoge studije koje otkrivaju da kemikalije iz sredstava za sunčanje uzrokuju poremećaje kod svih oblika života, piše dr. Plourde. Kemikalije koje se koriste u sredstvima za sunčanje vrlo su jaki hormoni i, kao takve, klasificirane su kao kemikalije koje ometaju endokrini sustav. (Naziv za takve kemikalije je: endokrini disruptori, EDC-i). Kad se unesu u tijelo mogu djelovati kao estrogeni, antiestrogeni, testosteroni ili antitestosteroni, narušavajući prirodnu ravnotežu hormona.

Evo jednog primjera: Kad su istraživači štakorima dali kemikalije benzofenon-3 (BP-3), 4-metilbenziliden kamfor (4-MBC) i oktil metoksisinamat (OMC) iz sredstava za sunčanje ustanovili su da se težina maternica ženki štakora povećala, što pokazuje da te kemikalije imaju estrogensko djelovanje.

Zabrinutost zbog dobivenih rezultata izrazili su ovim riječima: «Naša otkrića pokazuju da UV zaštitna sredstva treba testirati na endokrinu aktivnost zbog mogućih dugoročnih učinaka na ljude i divlje životinje.»

Godine 2008. isti glavni istraživač i njegovi kolege utvrdili su da 4-MBC i 3-benziliden kamfor (3-BC) djeluju i na reproduktivne organe i na središnji živčani sustav. Drugim riječima, na te vrlo osjetljive sustave, a pogotovo na njihov razvoj, hormonski aktivne kemikalije iz sredstava za sunčanje djeluju toksično. Njihovim riječima: «Ti podaci pokazuju da izlaganje spojevima 4-MBC i 3-BC prije i poslije rođenja može omesti seksualni razvoj na razini mozga i reproduktivnih organa.» Drugim riječima, ako ste trudni, možda bi bilo mudro u širokom luku zaobići sredstva za sunčanje, a također ne stavljati ih na male bebe.

Spomenuti istraživači su još utvrdili da različite kombinacije kemikalija vrše različite utjecaje.

Dr. Plourde navodi da se u SAD-u upotreba sredstava za sunčanje toliko promiče da se benzofenon-3 sada nalazi u krvi 97% Amerikanaca, uključujući 90% onih koji su izjavili da nikada nisu koristili sredstva za sunčanje. Katastrofa. Ta je kemikalija u toliko širokoj upotrebi da je prodrla u američke vodotokove, a pogoni za filtriranje vode ne mogu je ukloniti iz vodovodne vode. Široko rasprostranjena upotreba te kemikalije u tolikom broju proizvoda dovela je do toga da je kod ljudi prisutna u krvi, bez obzira koriste li sredstva za sunčanje ili ne.

Drugi način na koji ta kemikalija iz raznih mlijeka za sunčanje prodire u tijelo je kroz pluća. Udisanje tih kemikalija štetno je, a njihova obilna upotreba u SAD-u je dovela je do toga da se nalaze i u kućnoj prašini. Postoje i sredstva za sunčanje u vidu aerosoli, u vidu spreja. Plourde piše: „Nemojte ih koristiti na djeci niti ih sami koristite jer stvaraju pare koje se udišu i prodiru u tijelo preko pluća.“

Nadalje, budući da se te kemikalije nalaze u krvi javljaju se i u majčinom mlijeku. Jedna studija koju Plourde navodi pokazala je da su uzorci mlijeka 85% dojilja zagađeni, što znači da djeca piju jake hormone tijekom ključnog, najranijeg razvoja.

Mnoge kemikalije iz sredstava za sunčanje spadaju u klasu spojeva zvanih fenoli za koje je poznato da mogu proći kroz posteljicu i ući u fetus. Mladunci štakora koji su izloženi kemikalijama iz sredstava za sunčanje imaju opću, tiroidnu i reproduktivnu zatrovanost, pa se može zaključiti da se i kod djece javljaju iste štetne promjene.

SREDSTVA ZA SUNČANJE, AUTIZAM I ADHD

Kemikalije iz sredstava za sunčanje mogle bi biti jedan od uzroka porasta učestalosti autizma i poremećaja pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) zabilježenih diljem svijeta, piše dr. Plourde:

„S obzirom na sve aspekte utjecaja koje kemikalije iz sredstava za sunčanje imaju na fetus u razvoju te na sva obilježja autistične djece, važno je obratiti pozornost na korelacije između toga dvoga. Obilježja autizma zbog kojih je važno istražiti potencijalnu ulogu sredstava za sunčanje u naglom porastu tog poremećaja jesu: spolne razlike, narušena funkcija štitne žlijezde, rasne razlike i porast učestalosti koji je paralelan s porastom upotrebe sredstava za sunčanje. Budući da većina kemikalija iz sredstava za sunčanje djeluje poput estrogena ili antiestrogena, time narušavajući testosteron, jači je potencijalni utjecaj na razvoj muške nego ženske djece. Autizam pogađa više dječaka nego djevojčica u omjeru 4:1.“

Ljudski embrij je izvanredno osjetljiv na narušavanje rada štitne žlijezde za vrijeme trudnoće, pa zagađenja iz okoliša mogu unutar maternice omesti normalno sazrijevanje štitnjače kod embrija. Pokazalo se da kemikalije iz sredstava za sunčanje ometaju razvoj štitnjače kod sisavaca, a autizam je povezan s poremećajima štitnjače, posebno za vrijeme rasta fetusa. Abnormalna funkcija štitnjače utječe na razvoj govora i kognitivnih sposobnosti koji su narušeni upravo kod autističnog spektra. U jednoj se studiji tvrdi: «…moguće je da je narušena funkcija štitnjače uzrok nekih simptoma autizma, posebno nerazvijenog govora i mentalnog zaostajanja.» Nadalje, dr. Plourde nas obavještava da bijelci imaju viši postotak kemikalija iz sredstava za sunčanje u krvi te navodi studiju koja je otkrila da je kod pripadnika bijele rase veća učestalost autizma nego kod crnaca, Hispanoamerikanaca i Azijaca.

Porast učestalosti autizma paralelan je s porastom primjene sredstava za sunčanje. Sredstva za sunčanje pojavila su se na tržištu 1970-ih, njihova upotreba povećavala se tijekom 1980-ih. Rast učestalosti autizma započeo je 1980-ih. Prema novim istraživanjima, toksična tvar odgovorna za narušavanje formiranja živčanih stanica u kombinaciji s nedostatkom vitamina D identificirana je kao uzrok ADHD-a ili autizma, ovisno o tome u kojem je stadiju bio neurološki razvoj kad je fetus, beba ili dijete bilo izloženo toj toksičnoj tvari.

Te veze pokazuju, piše dr. Plourde, da je prijeko potrebno istražiti bi li raširena upotreba kemikalija iz sredstava za sunčanje, u mogućoj kombinaciji s mnogim drugim estrogenskim kemikalijama (npr. pesticidima) koje su uvedene u zadnjih 30 godina, mogla biti povezana s eksponencijalnim rastom učestalosti autizma do kojeg je također došlo u posljednjih trideset godina.

OPASNOSTI OD NANOČESTICA

Velik problem s dalekosežnim posljedicama u tome je što se u sredstvima za sunčanje koriste materijali poput nanočestica koji su relativno novi za čovječanstvo. Malo je kvantitativnih analitičkih tehnika kojima se mogu mjeriti te čestice u prirodnim sustavima. Metalni oksidi titanijev dioksid (TiO2) i cinkov oksid (ZnO) koriste se u sredstvima za sunčanje zato što blokiraju UVA i UVB zrake. Prirodno se javljaju kao gusti, bijeli, neprozirni prahovi, prerađuju se u bijele paste koje se mogu mazati po koži, posebno nosu (što običavaju činiti spasioci na plažama). Kako bi ti oksidi bili prozirniji oku proizvođači ih usitnjavaju do čestica nanometarske veličine.

Upotreba nanočestica u formulama sredstava za sunčanje odobrena je bez testiranja zato što se smatra da su ti spojevi bezopasni u njihovom punom, prirodnom stanju ili krupnijim oblicima. Međutim, znanstvenici otkrivaju da radikalno smanjena veličina dovodi do radikalno drugačijih ponašanja tih oksida.

Istraživači s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu utvrdili su da potomci miševa koji su bili izloženi TiO2 imaju izbrisane velike dijelove DNK.9 Budući da to pokazuje da nanočestice prolaze kroz posteljicu, vjerojatno je da se oštećenja mogu javiti i kod ljudskih beba koje su u maternici izložene tim metalnim oksidima mikroskopske veličine. Drugi su znanstvenici utvrdili da nanočestice TiO2 ne samo što prolaze kroz staničnu membranu nego ulaze i u jezgru stanice gdje uzrokuju štete na DNK i ometaju normalnu diobu stanica. Jednako važno otkriće predstavlja rad drugih koji su otkrili da su te nanočestice toliko sićušne da prolaze kroz zaštitnu krvno-moždanu barijeru tako da mogu uništavati neurone u mozgu.

UBIJANJE MORA SREDSTVIMA ZA SUNČANJE

Istraživači sada tvrde da su te sićušne čestice puštene u masovnu upotrebu prije nego što su obavljene studije koje bi utvrdile da ne nanose štetu slatkovodnom i morskom životu. Recimo, fitoplankton je od ključne važnosti za naš planet. Ne samo što je početak morskog prehrambenog lanca nego se procjenjuje da je odgovoran za stvaranje 50–90% svjetskog kisika. Jedna studija iz 2010. utvrdila je da nanočestice ZnO ubijaju plankton, dok su druge utvrdile da su nanočestice ZnO izuzetno toksične, a nanočestice TiO2 štetne za morski život. Istraživači su izračunali da općenito danas u svjetskim oceanima ima 40% manje fitoplanktona u usporedbi s podacima iz 1950. Budući da je dokazano da nanočestice cinkovog oksida ubijaju fitoplankton, nužno je da prestanemo zagađivati oceane kemikalijama iz sredstava za sunčanje.

Brojne studije u današnje vrijeme otkrivaju da su te nanočestice toksične za ribe i da ih se može naći u njihovim škrgama, jetri, srcu i mozgu. Osim toga, kemikalije u sredstvima za sunčanje toliko su hormonski aktivne da ribe koje su im izložene daju potomke s mješavinom muških i ženskih reproduktivnih organa, toliko velikim oštećenjima da se neke čak prestaju mrijestiti. Istraživači su skovali naziv «međuspol» za to kemijski pogođeno potomstvo.

Osim toga, TiO2 i ZnO, te kemikalije iz sredstava za sunčanje, čak i u vrlo niskim koncentracijama (recimo onim kao kad tušem sperete sredstvo za sunčanje) potpuno izbijele (tj. ubiju) koralj za 96 sati. Kemikalije koje uzrokuju ugibanje već su spomenuti BP-3, OMC i 4-MBC kao i konzervans butil paraben (BP).

Izbjeljivanje koralja postalo je globalni problem za koji se okrivljuje globalno zagrijavanje (zijeeeev), ali pitanje je kad se počeo javljati. A započelo je naglim rastom broja turista u zahvaćenim područjima. Ni u koraljnom grebenu u Belizeu ni u australskom Velikom koraljnom grebenu nije bilo bijeljenja koralja sve dok ih nije počeo posjećivati veliki broj turista. Stres koji uzrokuju kemikalije iz sredstava za sunčanje smanjuje sposobnost koralja da se prilagodi blagim promjenama temperature vode.

Budući da su svjetski oceani važan izvor hrane, svakako bi bilo mudro ili barem nesuicidalno posvetiti pažnju nestanku morskih živih bića. Možda o tome treba razmisliti kad slijedeći put zakoračite u vodu obilno namazani mlijekom za sunčanje

ČUVAJTE SE PROIZVODA NA KOJIMA PIŠE DA SU PRIRODNI ILI BEZOPASNI

Postalo je moderno da proizvođači sredstava za sunčanje tvrde da su njihovi proizvodi «prirodni» ili «bezopasni». Svakako ne očekujem da na svoj proizvod napišu da je neprirodan ili opasan, no možda bi bilo sportski barem pristojno šutjeti. Jer, čak i ako na njima piše da nisu štetni za koraljne grebene, ti proizvodi često sadrže kemikalije za koje je dokazano da uništavaju koralje. Neki proizvođači tvrde da koriste samo «krupni» oblik titanijevog dioksida i cinkovog oksida i da ne koriste nanočestice, što bi njihove proizvode trebalo učiniti sigurnima. U stvari, nema načina da se sitnije čestice odvoje i osigura da dobivate samo krupnije čestice, piše dr. Plourde.

Izbjegavanje štetnih kemikalija iz sredstava za sunčanje koja se danas proizvode prva je linija obrane vlastitog zdravlja i naše drage prijateljice, biosfere Planeta. Barem preko ljeta.

Knjiga Sredstva za sunčanje – biološka opasnost sadrži cjelovite popise svih kemikalija iz sredstava za sunčanje, prema zemljama u kojima su odobrene, pa se može provjeriti sadrži li neki proizvod štetne kemikalije. Nažalost, postalo je nužno čitati sve deklaracije na svim proizvodima za njegu kože jer većina kozmetike, losiona za tijelo i šampona sadrži kemikalije iz sredstava za sunčanje. Titanijev dioksid najčešća je kemikalija i dodaje se čak i u razne prehrambene proizvode koji se prodaju u prodavaonicama mješovite robe kao i u prodavaonicama prirodne hrane. Kemikalije iz sredstava za sunčanje nalaze u ogromnom broju proizvoda u rasponu od parfema pa sve do pudinga.

ANTIOKSIDANSI IZ HRANE I PRIRODNA ZAŠTITA KOŽE

I što sad?

Postoji li neko rješenje da se ipak na moru ne trebamo stalno skrivati u hladu?

Bar ako ste vlasnik neke posebno osjetljive kože. (To navodim zato jer poznam ljude koji kažu da imaju osjetljivu kožu ili su jako bijeli, pa mi to navode kao razlog zašto se mažu kad se u razgovoru dotaknemo te teme, a ja u vezi nje mogu samo reći da nisam na sebe stavio ni kap nikakvog sredstva za sunčanje već barem tri desetljeća, a nikad nisam niti izgorio niti imao opekline. Istina jest da se nisam baš ni pržio na suncu po cijele dane – to mi je čak malo neugodno jer mi je prevruće – ali nisam se baš ni čuvao, sve je uvijek nekako išlo spontano i postupno, dok na kraju ne bih postao ‘crnac’. Neki kažu da je to zato jer imam nešto tamniju kožu. Ok, može bit’, mada sam vidio i neke bijelje ljude, poput mog starog, koji se baš nisu mazali – ili jesu tek dan ili dva – pa nisu ni izgorili. U svakom slučaju, ima nas raznih pa isti recepti ne vrijedi za svakoga).

Dobra je vijest da su tijekom godina objavljene brojne studije koje dokazuju da su antioksidansi vrlo djelotvorni kao prirodna zaštita kože od Sunčevog zračenja.

Ako je u prošlosti bilo mnogo razloga da jedete hranu koja je bogata antioksidansima, zbog tih otkrića danas ih ima još i više. Antioksidansi ne štite samo od ultraljubičastog zračenja, kao što to čine sredstva za sunčanje, nego i od bliskog infracrvenog zračenja, čime tijelu pružaju daleko veću zaštitu od uske pokrivenosti UV spektra koju pružaju individualna kemijska sredstva za sunčanje.

.
Tijelo je stvoreno tako da proizvodi prirodne kemikalije za zaštitu od sunca koje su mu potrebne da se zaštiti pod uvjetom da ima na raspolaganju neophodne sirovine. Sredstva za sunčanje budućnosti najvjerojatnije će sadržavati antioksidanse u kombinaciji sa savjetom potrošačima da konzumiraju velike količine antioksidansima bogate namirnice.

LEKCIJE IZ AUSTRALSKOG PROGRAMA SUNSMART

Može se učiti i iz nekih dijelova australskog programa SunSmart i njegovih medijskih poruka koje potiču zdravorazumsko zaštitno ponašanje i korištenje posebne odjeće za zaštitu od Sunčevih zraka, samo ako bi se uspjelo izbjeći tendencije prema histeričnom strahu od Sunca. Recimo, taj je program ponovno uveo u modu stil odijevanja koji pokriva veću površinu kože, uključujući ogrtače za djecu. Budući da naša koža mora stvarati vitamin D nije dobro potpuno se zaštititi od sunca. Osim toga, ten koji se dobije izlaganjem suncu koristan je kao zaštita stanica od štetnog Sunčevog zračenja. Može se početi tako što će se nositi odjeća dužih rukava te suknje ili hlače, pa i kape, kao što su radili naši preci prije samo pola stoljeća. Rekao bih da se postupno može smanjivati količina odjeće, osim u onim najžešćim sunčanim satima dana, no nikad se niti nije trebalo u te sate luđački izlagati suncu

Međutim, kad smo kod odjeće. dr. Plourde navodi da je potrebno čuvati se tekstila ili odjeće koja je dizajnirana i proizvedena za zaštitu od UV zraka, jer je impregnirana nanočesticama titanijevog dioksida ili cinkovog oksida (mada osobno nisam niti čuo da postoji takva odjeća. Možda nisam dovoljno napredan.) Koža apsorbira nanočestice iz materijala koji je s njom u dodiru. Uz to, te nanočestice ispiru se u tolikoj mjeri da ta odjeća poslije otprilike 20 pranja više ne pruža zaštitu. K tomu, nanočestice iz vode kojom se pere odjeća završe u rijekama i narušavaju naše vodene ekosustave.

No, program SunSmart nije baš potpuno ‘smart’ jer njegova cjelovita poruka glasi: «Obuci! Namaži! Pokrij! Pobjegni! Zaštiti!» pa tako promiče upotrebu sredstava za sunčanje kao dijela procesa zaštite. Osobno mi se i ovi histerični uskličnici čine viškom Ja bi ga sročio ovako: „Obuci. Pokrij. Skedni u hlad. Jedi namirnice pune antioksidanse.“

Svakako, elementarna je stvar – ne treba ostati na suncu duže nego što to tijelo može podnijeti, ovisno o tipu vaše kože. Može se provesti i razumna količina vremena na suncu, a ne svo vrijeme. Može se sjeditu u hladu. Koristiti gusto tkane tekstile i materijale koji blokiraju Sunčeve zrake; što je tkanje gušće bolje je za zaštitu vašeg tijela i, na kraju krajeva, cjelokupnog života na Planetu. Kemikalije iz krema za sunčanje štetno djeluju na svjetske ekosustave, otkriveni su u svim testiranim slatkovodnim i morskim vrstama i dolazi do njihovog koncentriranja u hranidbenim lancima obaju sustava. Jedna europska studija otkrila je kemikalije iz sredstava za sunčanje u jezerima i rijekama, što pokazuje da su te kemikalije već zagadile svjetske vodene sustave.

Ako se želi biti ekološki osviješten i aktivan, može se reći da će već samo prestanak upotrebe sredstava za sunčanje, osim osobnog zdravlja, uvelike pomoći ne samo koraljima, planktonu i ribama nego i djeci, uključujući onu koja još nisu rođena. Budući da su antioksidansi jednostavna zaštita nema potrebe za tim silnim zagađivanjem.

Vjerujem da postoje djelotvorni proizvodi za zaštiti od sunca ako nam je baš gušt ležat na plaži ili ako smo na jedrenju, a siguran sam da su poznati od davnina, samo su zaboravljeni. Vidio sam da se neki ljudi mažu maslinovim uljem, što je samo po sebi sigurno dobro jer većina ulja su ljekovita i hranjiva, a staro pravilo i glasi – nemoj stavljati na kožu što ne bi stavio u usta. No, ne znam je li baš maslinovo ulje prava zaštita ili postoje i neke druge biljke koje nam je priroda dala u tu svrhu, kao što nam je kantarionovo ulje dalo za liječenje opeklina. Svakako, trebali bismo moći raditi i igrati se na suncu bez brige da će kemikalije koje se nanose na kožu učiniti više štete nego koristi.

Prvi korak je vjerojatno poboljšanje prehrane i prestanaka vjerovanja da se može boraviti na suncu 10, 20 ili 30 puta duže nego što naše tijelo može podnijeti. Razumno je poštovati granice onoga što tijelo može podnijeti bez opasnosti i s njim surađivati kako bismo mu omogućili da se prirodno zaštiti.

Do slijedeće prilike, čitamo se!

Bok svima!

Nedavno sam po ne znam koji put gledao onu fenomenalnu seriju Visitors, koja je imala i jedan smiješan trenutak. Onaj kad agentica Evans s kolegama (borcima protiv Posjetitelja i ujedno malobrojnima koji znanju njihovu pravu prirodu i naslućuju njihove prave namjere) raspravlja o cjepivima kojima Posjetitelji žele cijepiti ljude, pod krinkom dobronamjernosti, ali agentici jedan od suradnika kaže da se iz toga krije nešto drugo.

„Pa zar bi reklamirali nešto štetno?“, upitala je u čudu agentica.

Ha, ha, pa zar ijedan proizvod koji se reklamira nije štetan?

Ubrzo nakon njene izjave došao je prekid za reklame pa sam, potaknut njenim pitanjem, razmišljao o proizvodima koji su se reklamirali. Neki kemijskih prah navodno pun vitamina. Neki novi lijek. Ili ‘lijek’, kako hoćete, sa navodnicima ili bez. Neko meso, najvjerojatnije od životinja punih antibiotika, stresa i uzgojenih u kontejnerima. Ne sjećam se više detalja, ali svaki pojedini blistavo reklamirani proizvod, bez iznimke u tom bloku reklama, bio je štetan za ljudsko zdravlje.

A među njima su bile i one – kreme za sunčanje.

Preplanula manekenka, neke napomene o čuvanju zdravlja, trla baba lan.

Koji naopaki svijet, kad se opasni kemijski otrovi tolikom silinom preporučuju i konzumiraju. To pas s maslom ne bi pojeo. Netko mi je pričao da u Australiji vlada prava histerija po pitanju opasnosti od Sunca, da klinci kad izađu iz škole nabijaju šilterice i tamne naočale i u sjeni čekaju autobus koji ih vozi kući. Kad stigne, pretrčavaju preko osunčanog dijela tla kao da su na brisanom prostoru ispred snajpera. Bilo bi smiješno da nije tužni pokazatelj u kolikoj je mjeri danas moguće manipulirati ljudima.

ŠTETA LIJEPE NOGE

Doista, ne vidi se često da se Arapi mažu kremama za sunčanje. Ali zato imaju prikladnu odjeću, a osim toga, u vrijeme najvećeg sunca nikada mu se niti nije trebalo izlagati. Da ne pričamo o mnogim drugim vidovima inteligentnog ponašanja, poput postupnog izlaganja suncu, pa odgovarajuće prehrane, a u konačnici i možda nekih potuno prirodnih ulj, od maslinovog nadalje.

Ovaj post, a možda i njegov nastavak i ja ću posvetiiti reklamiranju, kad je to već toliko u modi.

Reklamirat ću opasnosti za zdravlje i okoliš od sredstava za sunčanje.

Mada je o toj temi na stranicama časopisa Svjetlost, a i na ovom blogu prije koju godinu već bilo riječi o toj temi, recimo u intrevjuu s dr. Jacobom Libermanom koji je napisao knjigu o ljekovitim svojstvima sunca, bilo je to davno. Štetne i lažne informacije se stalno ponavljaju, a mi nekako mislimo da ne treba ponavljati što smo jednom rekli. Pa dobro, onda se i nećemo ponavljati.

Ovoga puta kao izvor informacija poslužit će dr. Elizabeth Plourde, klinička laboratorijska znanstvenica i medicinska istraživačica, kao i autorica i međunarodna predavačica specijalizirana za hormone i hormonsku ravnotežu, njena knjiga Sunscreens – Biohazard: Treat as Hazardous Waste , web lokacija www.sunscreensbiohazard.com, tekst iz časopisa Nexus…

Počet ćemo sa zaključkom, za one kojima se ne da čitati:

Kemikalije u sredstvima za sunčanje osim što ne pružaju djelotvornu zaštitu od svih sunčevih zraka ujedno djeluju toksično na ljude ali i živa bića u morima i rijekama, a najbolje što možemo učiniti je da odbacimo sredstva za sunčanje i prihvatimo prehranu bogatu antioksidansima.

MLJAC…

U ljeto 2010. dr. Plourde je bila na Mauiu (Havaji) u vrijeme dok su lokalni mediji raspravljali o tome kako koraljni grebeni propadaju zbog globalnog zatopljenja. Naravno, znamo da toga nema, a i dr. Plourde je ustanovila da postoje podaci da je voda na Havajima bila najhladnija u posljednjih 40 godina otkako tamo pliva, pa je, kao zdravstveni radnik, odlučila sam istražiti što bi to moglo uništavati koralje.

Vrlo brzo je otkrila članak objavljen 2008. u časopisu Environmental Health Perspectives (116[4]:441-447) koji je jasno demonstrirao da kemikalije iz sredstava za sunčanje (kreme, sprejevi i sl.) uništavaju koralje. Kad je istražujući došla do brojnih članaka koji su govorili o tome da te kemikalije imaju jako hormonalno djelovanje i da mogu snažno utjecati na sve vrste živih bića kao i na razvoj ljudskih fetusa, odlučila je napisati knjigu upozorenja, za koje je smatrala da može imati samo jedan prikladan naslov: Sredstva za sunčanje – biološka opasnost: tretirati kao opasni otpad (Sunscreens – Biohazard: Treat as Hazardous Waste).

Knjiga predstavlja ogromnu količinu dokaza o teškim posljedicama prodora kemikalija iz sredstava za sunčanje u ekosustave Planeta kao i u ljudsko tijelo i naglašava hitnu potrebu da se odmah prekine s upotrebom sredstava za sunčanje i da se zaustavi šteta koju nanose svakim danom dok su u primjeni.

I sami vidimo da naslovi u svim medijima šalju skoro paničnu poruku da je potrebno koristiti sredstva za sunčanje prije odlaska u prirodu i obilno njima mazati djecu da bi ih se zaštitilo od raka kože i spriječilo starenje kože pod utjecajem sunca.

To se toliko često ponavlja da više nitko niti ne pomišljamo te teze dovesti u pitanje. No, danas postoji mnoštvo dokaza da sredstva za sunčanje ne samo što povećavaju rizik od raka kože, uključujući melanome, nego ostavljaju kožu izloženu većem postotku Sunčevih zraka koje razgrađuju kolagen i elastin, što dovodi do jačeg foto-starenja kože nego da se sredstava za sunčanje uopće ne koriste.

Istina jest: Melanomi i rak kože češće se javljaju kod upotrebe sredstava za sunčanje.

Od 1960-ih do danas učestalost melanoma u svim dijelovima svijeta u konstantnom je porastu. Studija iz 2009. objavljena u časopisu Clinics in Dermatology otkriva da stopa učestalosti melanoma raste među bijelim stanovništvom diljem svijeta u posljednja četiri desetljeća, piše dr. Plourde. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, godišnje stope učestalosti melanoma u Norveškoj i Švedskoj više su se nego utrostručile u posljednjih 45 godina. Australija i Novi Zeland imaju najveću učestalost s 40–60 slučajeva na 100.000 ljudi. U središnjoj Europi došlo je do porasta s 3–4 slučaja na 100.000 tijekom 1970-ih na 10–15 slučajeva na 100.000 ljudi u 2000. godini. Ti trendovi pokazuju da će se učestalost u sljedećih 20 godina udvostručiti.

U stvari, kaže dr. Plourde, statistike su toliko poražavajuće da su istraživači u jednom članku iz 2008. objavljenom u časopisu Journal of the European Academy of Dermatology and Venereology, ustvrdili: «…s priličnom sigurnošću možemo reći da sredstva za sunčanje koja uglavnom apsorbiraju UVB zrake ne sprječavaju nastanak melanoma kod ljudi.»

Australija ima najveću učestalost raka kože u svijetu s više od 6.000 slučajeva melanoma i gotovo 300.000 novooboljelih od raka kože koji se svake godine dijagnosticiraju. Smatra se da je većina tih slučajeva posljedica toga što ljudi svijetle puti žive na kontinentu koji je izložen jakom Sunčevom zračenju.

Međutim, Australija nije jedino mjesto na svijetu s porastom učestalosti rakova kože, stope raka pločastih stanica i raka bazalnih stanica postupno rastu u posljednjih nekoliko desetljeća. Švicarska, usprkos nacionalnoj kampanji za prevenciju koja se provodi zadnjih 20 godina, ima jednu od najvećih stopa učestalosti raka kože u Europi. Čak i u Hrvatskoj, gdje više od 70% posto stanovništva kaže da koristi sredstva za sunčanje, godišnja učestalost melanoma porasla je za 300% u posljednjih 40 godina. U članku iz 2010. napisanom s ciljem poticanja na korištenje zaštitne odjeće kako bi se smanjio taj rastući problem, tvrdi se: «Učestalost raka kože u Hrvatskoj postupno raste usprkos javnim i vladinim [mjerama]. Jasno je da će uskoro postati važan problem javnog zdravlja.»

Statistike dokazuju porast učestalosti svih tipova raka kože. Plourde piše da liječnici među sobom raspravljaju o toj prividnoj kontradikciji da istovremeno s porastom prodaje sredstava za sunčanje raste i učestalost raka kože.

NA REKLAMAMA NIKAD NEMA LJUDI KOJI BOLUJU OD MELANOMA

Upravo tako, prividnoj kontradikciji, jer tu nema ničeg kontradiktornog.

U knjizi “Svjetlost – lijek budućnosti” dr. Libermana nalazi se podatak da u izvještaju američke Administracije za hranu i lijekove stoji da četrnaest od sedamnaest losiona za sunčanje, koji sadrže preparat imena PABA, može biti kancerogeno kad ih se izloži suncu. Preparat PABA se u mnogim losionima koristi da bi se blokiralo UV- zračenje. Dodatna istraživanja su pokazala da PABA može uzrokovati i genetska oštećenja DNA u koži.

Dr. Zane Kime, autor knjige “Sunčevo svjetlo”, piše da losioni za sunčanje, kad se koriste na suncu, mogu stimulirati stanice raka. On tvrdi da taj problem uzrokuje mast u losionima – tako da nas preparati koji bi nas trebali štiti od sunca možda štite samo od njegovih dobrobiti, a kemijski štete jednako kao i mnogi drugi kemijski preparati.

Napomenimo i to da j 7. kolovoza 1982. britanski medicinski časopis Lancet objavio studiju koja je u potpunosti govorila protiv općeprihvaćene teze o vezi raka kože i UV-zračenja. Istraživanje je provedeno na londonskoj Školi higijene i tropske medicine te na sidneyskom Sveučilištu klinike za melanome u Australiji. Istraživači su ustanovili da je mogućnost pojave malignih melanoma značajno viša kod onih koji rade u uredima nego kod onih koji se redovito izlažu suncu zbog stila života ili posla.

Dr. Helen Shaw, jedan od glavnih istraživača, otkrila je da najmanji rizik dobivanja raka kože imaju oni kojima je glavna aktivnost na otvorenom sunčanje. Dvostruko veći rizik imaju oni koji moraju raditi unutra, pod fluoroscentnim svjetlima. Dr. Shaw je zaključila kako su i u Velikoj Britaniji i u Australiji stope melanoma veće kod onih koji rade u uredima, a manje kod ljudi koji rade na otvorenom. Njihove rezultat potvrdile su dvije pažljivo kontrolirane studije koje su provedene na New York University School of Medicine.

U reklamama se tvrdi da sredstva za sunčanje ljudima omogućavaju da na suncu ostanu 10, 20 ili 30 puta duže nego što bi inače mogli biti. Tp je točno, ali samo zato jer primjena sredstava za sunčanje isključuje naše prirodno zaštitno crveno svjetlo upozorenja – opekline na koži. Takvo reklamiranje daje lažan osjećaj sigurnosti da na suncu možemo provesti duže vrijeme bez posljedica.

Dio spektra Sunčevog zračenja koji uzrokuje opekline je ultraljubičasti B (UVB) pojas. Prva sredstva za sunčanje blokirala su samo taj UVB dio Sunčevog zračenja. Nisu blokirala ultraljubičaste A (UVA) zrake koje prodiru dublje, u niže slojeve kože od UVB i izazivaju kancerozne promjene i foto-starenje kože. To je jedan od razloga zašto se učestalost raka kože povećavala s porastom potrošnje sredstava za sunčanje: tijelo nikada nije dobivalo punu zaštitu premda su korisnici tih sredstava mislili da je dobivaju.

Duži boravak na suncu od normalnog troši prirodne zalihe antioksidansa u koži koje služe za zaštitu stanica kože od oštećenja. Jednom kad se antioksidansi iscrpe tijelo ostaje bez jedne od svojih obrana protiv štetnih Sunčevih zraka i daljnje izlaganje mu šteti. Upotreba sredstava za sunčanje ujedno ometa našu drugu liniju obrane protiv sunca – tamnjenje. Melanin (smeđi pigment koji stvaraju melanociti u epidermisu) koji se stvara prilikom izlaganja suncu prirodno apsorbira Sunčevu energiju i pruža zaštitu od Sunčevog zračenja.

Drugi problem javlja se zato što sredstva za sunčanje blokiraju sposobnost naše kože da obavlja svoju temeljnu zadaću proizvodnje vitamina D kao reakciju na izlaganje sunčevom zračenju. Vitamin D ključan je dio našeg općeg zdravlja. Promicanje masovne upotrebe sredstava za sunčanje uz jasnu poruku da se bez nje nikada ne boravi na suncu dovelo je do porasta učestalosti mnogih bolesnih stanja koja se javljaju zbog niskih razina vitamina D.

Odgovarajuća količina vitamina D nužna je za normalan razvoj kostiju, kao što je nužna za apsorpciju kalcija i regulaciju razina kalcija i fosfata za normalno formiranje kostiju. Blokiranje korisnih sunčevih zraka ima za posljedicu snižavanje razina vitamina D. To uzrokuje ne samo osteoporozu nego i mekane kosti kod novorođenčadi i male djece zbog čega se djeci noge iskrive u oblik slova O ili X (rahitis).3 I u Ujedinjenom Kraljevstvu i u Sjedinjenim Državama ponovno se počeo javljati rahitis zbog toga što ljudi izbjegavaju boravak na suncu.

Dr. Plourde piše da je vitamin D neophodan je mnogim organima u tijelu, a njegove niske razine povezane su s dijabetesom tipa 2 kod odraslih osoba i rađanjem djece s dijabetesom tipa 1, kao i s epileptičnim napadima. Niske razine vitamina D javljaju se kod autoimunih bolesti poput Hashimotove bolesti, kao i kod crijevnih poremećaja poput Crohnove bolesti. Vitamin D također je povezan s metabolizmom mišića. Oslabljeni mišići mogu dovesti do inkontinencije mjehura i slabe zdjelične pregrade kod žena, što može povećati broj poroda carskim rezom.6 Osim toga, nedovoljna razina vitamina D može dovesti do fibromijalgije.

Za prirodno stvaranje dovoljnih količina vitamina D važno je razumno uživati u suncu. U knjizi Sredstva za sunčanje – biološka opasnost govori se o tome koliko vremena treba provesti na suncu da biste proizveli dovoljnu količinu vlastitog vitamina D (bez sredstava za sunčanje na koži, inače uzalud vam trud svirači!), kao i o odgovarajućim dozama koje valja uzimati hranom da bi se postigla optimalna razina. Nedostatak vitamina D danas je prisutan diljem svijeta. Dr. Plourde smatra da je od presudne važnosti prestati potpuno izbjegavati sunce i stanovništvu obnoviti zdrave razine vitamina D.

U nastavku za par dana slijede još neki detaljniji podaci o izuzetno opasnim kemikalijama kao i o njihovu katastrofalnom utjecaju na embrije koji su pogotovo osjeljivi na vanjske utjecaje (pa se jednog dana svi pitaju kako je došlo do porasta broja djece oboljelih od raznih autominunih bolesti ili autizma), kao i o nanočesticama koje treba izbjegavati, a i nekoliko zdravorazumskih naputaka.

Čitamo se!

(uz par taktova pjesama prigodnog naziva)

HOLIDAY IN THE SUN

Bok svima!

Danas se puno piše, spekulira pa i zloupotrabljava pitanje učinka usmjerene ljudske namjere na ono što nazivao fizički svijet. Sretna je vijest da takva nagađanja imaju temelj u istraživanjima koja ću navesti. Ako vam se neka rečenica učini predosadna ipak nemojte odustati. Sva ova istraživanja, mada ponekad suhoparna, imaju značajne implikacije jer svu moć vraćaju u ruke pojedincu, kojega se u današnjem svijetu nastoji uvjeriti da je tek listi nošen olujom i da je potpuno bespomoćan. Vraga. Uopće nije. I ne samo to. Eto dolje i odgovora na često pitanje: „A što ja uopće mogu učiniti?“. Odgovor se nameće – dobar je početak uskladiti svoja unutarnja uvjerenja s pravom prirodom svijeta oko nas i nas samih, naučiti kako stvari doista funkcioniraju i da je moguće samim svojim stavovima i namjerama utjecati na svijet.

Zapravo to, stalno i radimo, ali da i ne znamo. I još na temelju pogrešnih premisa o odvojenosti svijeta i nas.

Dakle, psihoenergetska znanost – to bi bio sasvim dobar naslov za dispciplinu o kojoj je riječ.

Prvo se trebamo zapitati: Kako se psihoenergetska znanost razlikuje od tradicionalne znanosti? U posljednje četiri stotine godina tradicionalna znanost pri proučavanju prirodnih fenomena ljudsku svijest nije smatrala značajnom termodinamičkom varijablom. Psihoenergetska znanost proširila je jednadžbu da bi uključila ljudsku svijest kao značajnu termodinamičku varijablu u proučavanju prirode.

Naravno, tu postoji jedan malo problem : ne postoji trenutačno prihvaćena definicija svijesti koja bi bila dovoljno kvantitativna da bi je se široko prihvatilo. Nema druge nego zaobići taj problem. Umjesto da se zapitamo što svijest jest, možemo se zapitati što svijest čini. Odgovor (ili bar jedan od odgovora) se nameće – svijest upravlja informacijama, bilo kroz zbrojeve ili umnoške da bi dobila upotrebljive rezultate, ili kroz nasumična slova da bi dobila riječi, ili kroz matematičke simbole da bi napravila formule, ili kroz spajanje niza komadića slagalice da bi napravila predivnu sliku.

Posljednjih šezdeset do sedamdeset godina poznato je da je povećanje informacijskog sadržaja kroz neki određeni proces u prirodi kvantitativno povezano sa smanjenjem entropije za svemir. Moguće je da ćemo u budućnosti i svjesno koristiti usmjerenu svijest za upravljanje informacijama na različitim razinama stvarnosti da bismo promijenili svojstva materijala. Riječima dr. sc. Williama Tillera riječ je o „pomaku u termodinamičkoj funkciji oslobođene energije u prirodi, od promjena potaknutih energijom do promjena potaknutih entropijom.“.

U tom kontekstu nije loše ponešto reći i o ljudskoj psihofiziologiji da bi se vidjelo koliko smo povodljivi za svojim sustavom uvjerenja i za svojim kako svjesnim tako i nesvjesnim namjerama.

„Psihofiziološki princip“ glasi ovako: Svaku promjenu u fiziološkom stanju čovjeka prati odgovarajuća promjena mentalno-emocionalnog stanja, svjesno ili nesvjesno,i obrnuto, svaku promjenu čovjekova mentalno-emocionalnog stanja, svjesno ili nesvjesno, prati odgovarajuća promjena fiziološkog stanja.

Danas se taj fenomen skraćeno naziva biofeedback (biološka povratna veza ili informacija)

OBRNUTE NAOČALE

Jedan od najdramatičnijih nesvjesnih biofeedback-eksperimenata napravio je istraživač Slater sredinom tridesetih godina 20. stoljeća, a u njemu je koristio „obrnute“ naočale. Subjekte se zamolilo da neprekidno nose naočale koje su iskrivljavale percepciju tako da je osoba sve vidjela naopačke. Za subjekte je to bilo vrlo destabilizirajuće, ali učinili su to. Nakon dva do tri tjedna (ovisno o određenom subjektu) došlo je do promjene: odjednom su, i dalje s tim istim naočala na nosu, sve vidjeli okrenuto na pravu stranu i tako su nastavili vidjeti i dalje. Potom, kad su subjekti skinuli naočale, svijet se odjednom opet, sljedeća dva do tri tjedna – ovisno od osobe do osobe, ukazao okrenut naopačke sve dok im se ponovno nije uspostavio normalan vid.

Očigledno je razlika između konvencionalnog pogleda na svijet i pogleda preokrenutog posebnim naočalama nekako uzrokovala neku silu u dendritima mozga da oni prvo konstruiraju neku vrstu slabog tvrdo povezanoga unutarnjeg obrnutog ogledala da bi očekivanja osobe bila ispunjena i potom raspuste tu strukturu mozga kad više nije bila potrebna.

EKSPERIMENT S TRUDNICAMA

Liječnik Stewart Wolf napravio je, u dva koraka, dvostruko slijepu studiju s grupom trudnica koje su patile od mučnina i povraćanja. Prvo je dao sredstvo protiv povraćanja jednom dijelu grupe, a placebo drugom dijelu. Bio je iznenađen kad je otkrio da je kod puno žena iz druge grupe došlo do prestanka mučnina i povraćanja. U drugom koraku uzeo je podgrupu kojoj je dao placebo i dao im nešto za što im je rekao da je vrlo novo i jako sredstvo protiv povraćanja. Promatrao je kako su sve žene u toj grupi nadvladale svoju mučninu i povraćanje. Ono što im nije rekao jest da im je ustvari dao ipecac, vrlo jako sredstvo za povraćanje koje se uobičajeno koristilo u bolničkim odjelima za hitne slučajeve da se povraćanje potakne. To je istinski važan psihofiziološki rezultat: snaga polja namjera tih žena u njihovu je tijelu stvorila termodinamičku silu koja je znatno nadmašila suprotnu jaku kemijsku silu za koju se zna da se pojavljuje zbog gutanja ipecaca.

ISTRAŽIVANJA WILLIAMA TILLERA

Dr. sc. William Tiller, profesor emeritus sa sveučilišta Stanford, znanstvenik je čije su titule i radna mjesta ispunile skoro cijelu stranicu u mojoj knjizi „Sretan vam kraj svijeta“. Skratio sam tu biografiju koliko sam mogao, a za ovu priliku skratit ću je još i više pa ću reći samo da je riječ o gospodinu koji, prema vlastitim skromnim riječima, „ima znatno zaleđe i u tradicionalnoj i u psihoenergetskoj znanosti“.

Sredinom 1990-ih s kolegama je radio na Institutu Hearth Math u Kaliforniji proučavajući učinke usmjeravanja namjere da se kroz srce cijeni nekoga ili nešto (pjesmu, sliku, prizor prirode i tako dalje) na elektrofiziološko stanje ljudi. Glavni instrument za mjerenje biofeedbacka bio je elektrokardiogram (EKG) uz pomoć mjerenja disanja, vremena promjene pulsa i elektroencefalografa. Podaci EKG-a automatski su pretvarani u varijabilnost ritma srca, a promatraču su se pokazivali u realnom vremenu. Dobiven je i njihov spektar jačine. Vremenski okidač za pobuđivanje početka usmjerenog cijenjenja nazvan je „Freezeframe“.

Slika 1 prikazuje i promjene varijabilnosti ritma srca u realnom vremenu i spektar jačine varijabilnosti ritma srca, prije i poslije freezeframe-namjere. Slika 2 daje podatke o spektrima jačine za sva četiri istodobna sustava mjerenja prije i poslije početka frezeframea.

Slika 1. Promjene u realnom vremenu plus spektar jačine za promjenjivost brzine srca i prije i poslije freezeframe-namjere.

Slika 2. Podaci o jačinama spektara za sve elektrofiziološke sustave mjerenja prije i poslije početka freezeframea (obratite pozornost na različite okomite ljestvice).

Ono što vidimo iz ovih podataka jest da početak fokusa iskrenog cijenjenja kroz srce donosi:

-stanje unutarnje usklađenosti u mjerenjima varijabilnosti ritma srca u realnom vremenu;
- pad i parasimpatičkog (visoka frekvencija) i simpatičkog (niska frekvencija) spektra jačine podataka varijabilnossti ritma srca o frekvencije barorefleksa (barorefleks je jedan od tjelesnih homeostatskih mehanizama za održavanje krvnog tlaka) od 0,14 hertza, gdje srce ima snažnu interakciju s mozgom;
-jako povlačenje svih četiriju elektrofizioloških sustava do ove frekvencije barorefleksa.

Kad osoba redovito prakticira tehniku iskrenog cijenjenja, također se primjećuje znatna promjena u proizvodnji kemijske tvornice – tj. proizvodnja DHEA-e (prethodnik većine hormona tijela) povećava se dok se proizvodnja kortizola (glavne kemikalije za stres) smanjuje. Dakle, unutarnji znaci stresa padaju dok se količina blagotvornih hormona povećava. Sve navedeno pokazuje da je čovjek kroz ovaj određeni čin usmjerene svijesti znatno zdraviji.

Ukratko rečeno, ako ćete cijeniti sve što vidite oko sebe bit ćete zdraviji. Simbolički rečeno, mi i naše zdravstveno/psihičko/ fizičko stanje smo ogledalo naših misli. Ako mislimo lijepo o svijetu oko nas, i naše će zdravstveno stanje biti lijepo. Itd.

Također, spomenut ću da podaci ultraljubičaste spektroskopije, za osobe koje su dobro uvježbane u svojim sposobnostima da uđu i održavaju mod unutarnje usklađenosti funkcioniranja srca dok istodobno namjeravaju utjecati na molekularno uobličenje molekula DNK u epruveti vode smještenoj 60 do 120 centimetara dalje od njihova tijela, pokazuju da oni mogu po želji ili odmotati ili još čvršće zamotati lance DNK. Ako se može napraviti da dođe do takve promjene na DNK smještenoj izvan tijela, što li se tek, kroz njihove usmjerene namjere, može dogoditi s lancima DNK u stanicama tih osoba smještenima unutar tijela?

PRIČA O STANISLAVU O’JACKU

Psihoenergetska znanost donosi i još čudnije primjere. Jedan takav je primjer učinaka ljudskog biopolja čovjeka po imenu Stanislav O’Jack na fotografski proces. Gledajući te fotografije (koje i sami možete vidjeti dolje) nisam se mogao ne zapitati koliko je sve što vidimo doista apsolutno takvo, a koliko nam se tek čini da je takvo. Drugim riječima, koliko je svijet oko nas tek privid, međuigra naše percepcije, električnih impulsa, dekodiranja u mozgu, očekivanja i uvjetovanja.

Sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća Stanisalv O’Jack posjetio je dr. sc. Williama Tillera u Stanfordu kako bi ga upitao za mišljenje o nekim fotografijama koje je snimio. Stanislav je odrastao smatrajući da je neka vrsta nespretnjakovića s fotoaparatima. Kad bi mu ljudi dali fotoaparat da ih fotografira, nešto čudno bi se pojavilo na slici. S vremenom, Stanislav je primijetio jaku vezu između osjećaja (senzacije) u njegovu sedmom zatiljnom i četvrtom torakalnom kralješku i pojave čudnog fenomena na razvijenom filmu. Pokazao je Tilleru deset do dvadeset svojih fotografija da bi pokazao o čemu govori.

Koristio je film Kodak Kodacolor, standardno Kodakovo razvijanje i obradu te jednostavni Kodakov fotoaparat s plastičnim lećama. Njegova uobičajena procedura bila je da je stavio fotoaparat na tronožac, povezao ga i okinuo ga uz pomoć šezdeset centimetara dugog mehanizma za otvaranje blende. Fotografije su pokazivale očekivani prizor, ali prekriven zmijolikim valjcima svjetla, svjetlosnim tragovima s figurom nalik na morskog konjica na kraju, lebdećim otvorenim knjigama, lebdećim snopovima struktura nalik na banane itd.

Stanislav je mogao dobiti takve fotografije i s fotoaparatima drugih ljudi, ali trebao je, prije nego što bi pokušao fotografirati, takav fotoaparat nekoliko dana nositi kraj tijela da bi ga senzibilizirao na svoje biopolje. Ako bi takav senzibilizirani fotoaparat dao nekomu drugom, ta je osoba mogla tako fotografirati sljedećih jedan do deset sati. Nakon toga na fotografijama više ne bi bilo nikakvih anomaličnih slika. Činilo se da je njegovo polje neophodno da održi proces „napunjen“ tako da takvi anomalični rezultati budu uobičajeni.

Saznavši to, Tiller je bio vrlo zaintrigiran pa je dizajnirao sa Stanom eksperiment s dvama fotoaparatima. Konstruirana je platforma za tronošce da bi držala dva fotoaparata međusobno udaljena trideset centimetara i posebni mehanizam za otvaranje blende namješten da istodobno otvori obje blende. Zato što više nisu mogli nabavit duplikat Stanova omiljenog fotoaparata Kodak, kao nesenzibilizirani fotoaparat koristili su na tronošcu fotoaparat Minolta. Film u oba fotoaparata bio je standardni Kodacolor, standardno Kodakovo razvijanje, a Stanu nije bilo dopušteno da takne film. Uvijek je netko drugi punio i praznio fotoaparate te slao filmove na razvijanje.

Slike 3 i 4 pokazuju dvije od tih zapanjujućih fotografija snimljenih dvama fotoaparatima, a slika snimljena Minoltom je lijeva. Na slici 3 Minolta bilježi prisutnost jednog čovjeka i dvije žene kako stoje na pozornici ispred školske ploče; Kodak pokazuje poluprozirnog čovjeka kroz kojeg možemo vidjeti ploču. Uz to, čini se da se neka vrsta „materijala“ šalje između ili povezuje najmanje jednu od žena s tim čovjekom. Na slici 4 Minolta pokazuje publiku i neke izvore svjetla u velikom gledalištu, dok nam Kodak pokazuje isto, ali s nekim zadivljujućim transparentima od „nečega“ što izgleda poput usporenog strujanja svjetlosti iz izvora svjetla.

Slika 3. Primjer iz studije s dvama fotoaparatima: rezultat nesenzibiliziranog fotoaparata (gore) i rezultat senzibiliziranog fotoaparata (dolje). Obratite pozornost na ploču i stupanj propuštanja svjetlosti čovjeka koji stoji ispred nje.

Slika 4. Primjer iz studije s dvama fotoaparatima: rezultat nesenzibiliziranog fotoaparata (gore) i rezultat senzibiliziranog fotoaparata (dolje). Obratite pozornost na karakter svjetlosti koja se emitira iz izvora svjetla na stropu.

Tillerova radna hipoteza proizašla iz ovih eksperimentalnih podataka jest da je Stanovo biopolje dopustilo senzibiliziranom fotoaparatu da pristupi drugoj razini stvarnosti od naše normalne električne atomsko/molekularne razine i da to zabilježi na standardnom Kodakovu filmu.

PONEKI ZAKLJUČAK

Da odvede ovu sliku koja tek nastaje na sljedeću razinu, William Tiller sažeo je ključne rezultate iz posljednjih deset godina njegova istraživanja u psihoenergetskoj znanosti:

Otkriven je proces umetanja određene ljudske namjere u jednostavnu električnu napravu uz pomoć dubokoga meditativnog stanja. Ta naprava, kad je uključena u eksperimentalnom prostoru u koju je se odnese, prilagođava taj prostor tako da eksperimenti koji se u njemu obavljaju pokazuju promjene u osobinama materijala koje su u skladu s ‘umetnutom’ namjerom i jačinom te namjere, odnosno jačinom željenog efekta. U eksperimentu povećavanja pH-faktora vode kroz napravu -„izvor“ za pohranjivanje namjere, na četiri mjesta u SAD-u uz četiri kontrolna mjesta (nenaprave-„izvora“), rezultati su se pojavili su se na udaljenosti od 9600 kilometara unutar jednog do tri tjedna.

Također, od 1997. do 2000. godine dizajnirana su, provedena i procijenjena četiri eksperimenta s metama u kojima se koristilo anorganske organske i žive materijale. Svi su bili jako uspješni. Ishodi ovih četiriju eksperimenata (plus eksperimenti koji su slijedili) pokazali su da u prirodi postoji druga jedinstvena razina fizičke stvarnosti koju se može podešavati ljudskom namjerom.

Ustanovljena je pojava makroskopske informacijske spregnutosti na sobnoj temperaturi. Ne misli se na suvremenu kvantnu spregnutost koju se eksperimentalno promatralo samo blizu apsolutne nule i kod vrlo malih objekata (molekule, vrlo mali kristali itd) već na transfer informacija između radnih laboratorija veličine 30 do 300 kubičnih metara, ali razdvojenih s najmanje osam do devet tisuća kilometara i bez ikakve veze kroz žicu ili putem interneta.

Također se pokazalo da sustav ljudskih akupunkturnih meridijana/čakri funkcionira na toj istoj višoj razini mjerne simetrije na kojoj se zbiva učinak usmjeren namjere (u odnosu na ostatak tijela koji funkcionira na našoj normalnoj, atomsko/molekulskoj razini). Usmjerena ljudska namjera može u biopolju čovjeka stvoriti neophodne sastojke da izmijeni fizikalne osobine našega materijalnog okoliša.

Zaključak je da ljudska svijest može povezati ljude i instrumente na nekoj drugoj razini fizičke stvarnosti, koju se uobičajeno ne može detektirati konvencionalnim instrumentarijem, i da ta razina stvarnosti može imati svoj vlastiti skup oblika života, od kojih neke možemo vidjeti pod odgovarajućim okolnostima.

Za kraj prenesimo razmišljanje Wiliama Tillera u vezi s autorom Enserinkom koji je u časopisu Science (1999) napisao kratak članak u kojem je zamijetio da su ranih osamdesetih godina 20. stoljeća dvostruko slijepi eksperimenti s opsesivno-kompulzivnim poremećajem pokazivali vrlo malu reakciju na placebo (manju od 15 posto) u odnosu na učinak tretmana. Međutim, 1999. metaanaliza devetnaest ispitivanja antidepresiva pokazala je prosječni učinak placeba od 75 posto u usporedbi s pravim učinkom lijeka.

Možda je najvažnije pitanje koje ovdje treba postaviti, rekao je Tiller, zašto je jačina placebo učinka toliko porasla u zadnjih dvadeset godina. Tomu je za isto razdoblje dodao kozmološka opažanja o ubrzanom širenju svemira na njegovim vanjskim rubovima i kozmološka opažanja o obilnoj prisutnosti i tamne energije i tamne tvari.

Tillerova sadašnja radna hipoteza vezana uz te eksperimentalne podatke jest da koncentracija aktivne „spregnute“ tvari u svemiru, a sigurno u našem lokalnom svemiru, polagano raste već desetljećima. To bi omogućilo da učinak placeba dostigne učinak tretmana u dvostruko slijepim eksperimentima s placebom. To bi najavilo kraj upotrebljivih dvostruko slijepih eksperimenata; to bi racionaliziralo zašto se čini da stupanj „povezanosti“ između ljudi s vremenom raste i zašto, kao normalno, možemo u ovo vrijeme digitalnim fotoaparatima zabilježiti „svjetlosne kugle“ (popularne „orbove“).

A svi prethodni eksperimentalni podaci, zaključuje Tiller, upućuju na duboku povezanost između svakog dijela prirode sa svakim drugim dijelom. Svatko od nas može utjecati na sve biološke oblike života oko nas putem odašiljanja svog biopolja i informacije koju ono nosi, bez obzira na to imamo li tu namjeru ili ne.

I toliko za danas.

Čitamo se!

Bok svima!

Prije nego zaronim u temu iz naslova, zadržat ću se na koji trenutak kod nekih tema iz prošlih postova jer se jednostavno same od sebe nastavljaju.

NASTAVAK 1

U prošlom postu riječi je bilo o chemtrailovima, a intenzivno zaprašivanje nije prestalo tada. Niti najmanje. U dosta dana iza nas bilo je jednako žestoko. Ono što bi bile novosti na tu temu jest da se moglo primijetiti ljude kako na parkiralištima slikaju nebo i druge koji stoje i promatraju, konobar bi ti donio kavu i komentirao nebo, tu i tamo bi netko gledao i opsovao…Bilo bi krajnje vrijeme da chemtrailovi nađu svoje mjesto i u vremenskoj prognozi. To nije bezveze jer kad sam ih u znatnijim količinama viđao na nebu nekako bi postalo hladnjikavo, pa tek toliko da znamo što trebamo obući. „Danas umjereno jugo, u popodnevnim satima moguća kiša, od ranog jutra chemtrailovi na cijelom nebu iznad Hrvatske…“

Općenito se često pitam zašto se naši meteorolozi nikad ne pitaju ono što su se pitale njihove njemačke kolege, ili autor rada o chemtrailovima koji možete skinut s mog bloga, a koji je osjetio potrebu da osvježi svoje znanje meteorologije kad je počeo uočavati te neprirodne pojave na nebu. Također je otrežnjavajuće za spoznaju u kakvom falsifikatu od stvarnosti živimo (ako je suditi prema novinama) kad obratite pažnju da nijedne dnevne novine nisu objavile vijest o zbivanjima na nebu iznad naših glava, o tome nema vijesti u televizijskim informativnim emisijama, nitko nikad ne spominje dramu iznad naših glava.

Dio odgovora vjerojatno leži i u činjenici da ljudi ne znaju što bi počeli s tom činjenicom. Za nju nema mjesta u dosadašnjem pogledu na svijet. Pitanje o chemtrailovima (što im je svrha, tko ih stvara i kako je moguće u tajnosti izvesti operaciju toliko globalnih razmjera) pokreće domino-efekt koji vas može odvesti tko zna gdje, i do najnevjerojatnijih zaključaka koji obično služe za sprdnju.

Neka, neka, vidjet ćemo…

Doduše, skoro jednako često susrećem ljude koji još uvijek, nakon što su chemtrailovi na nebu iznad nas prisutni devet godina, a intenzivno barem 4-5 godina, nisu obratili pažnju na kemijske tragove niti imaju pojma što je to. Ta brojka je i dalje zabrinjavajuće velika, jer snaga je ipak u brojevima i količini. O čemu ostalom, svjedoče, i ti tragovi na nebu koji također dolaze u velikim količinama. Dominanto iznad zemalja NATO-saveza. Prijatelj koji je bio tri tjedna u Južnoj Americi tamo nije vidio nijednog, a isto vrijedi za Rusiju i Kinu.

Zašto sve ovo pišem? Samo kao uvod u niz slika koje mi je jedan čitatelj bloga jučer poslao na mejl, a koje su snimljene ovih dana iznad Praga. Čekam nekog mudraca da mi opet počne objašnjavati kako su to kondenzacijski tragovi aviona.

NASTAVAK 2

Nedavni post bavio se alternativnim valutama. I to je tema koju bi trebalo što češće ponavljati, jer je financijski sustav, čini se, od početka, marno posložen tako da energija cijelo vrijeme struji od ljudi prema financijskim centrima (koji su i centri zakulisnih moći).

Novac je super izum, kao sredstvo prijenosa informacije o nekoj vrijednosti, ali odavno je prestao biti samo to.

Alternativne valute zorno pokazuju što bi novac trebao biti.

12. travnja objavljena je vijest koja se nadovezivala na tu temu, a naslovljena je bila „Grci odbacuju euro, živjela trampa!“

Naravno, nije riječ o pukoj trampi, ali evo što je vijest govorila: „Za kupovinu na tržnici u grčkom Volosu nije potreban novac. Od rukotvorina do hrane, sve se prodaje za lokalnu alternativnu jedinicu (grčki: TEM) u sklopu sustava dobre stare razmjene dobara, izvještava BBC u reportaži posvećenoj sve raširenijem fenomenu trampe u Grčkoj. Lokalno stanovništvo skuplja ‘bodove’ nudeći vlastite proizvode ili usluge, a vrijednost se upisuje u središnju računalnu mrežu. Sustav potom omogućuje da se prikupljena vrijednost troši na bilo koju željenu uslugu ili proizvod, ma kako egzotični oni bili – važno je samo da su unutar novog-starog sustava razmjene dobara. Drugim riječima, tradicionalna trampa vratila se u današnju Grčku.“

Nije to trampa. To je valuta u vidu ‘bodova’. Razlika je ključna, ali idemo dalje kroz vijest:

‘Dosegnuli smo dno. Sada želimo razmišljati na drukčiji način’, kaže jedan prodavač za BBC. Otkad je pokrenut, sustav je unovačio već 800 članova i svakodnevno raste. Riječ je o lokalnoj građanskoj inicijativi za sve one koji gube bitku u hrvanju s eurom. Inicijativa je potaknula druge oblike trampe i razmjene dobara širom zemlje. Grci traže novo oružje u ratu s financijskom krizom. Trampa je dovela Volos u središte svjetske medijske pažnje, pa je reportažu iz tog primorskog grada objavio i New York Times. Mjesto je to koje grca u krizi, poput većine ostalih u Grčkoj. Industrija je u kolapsu, nezaposlenost rekordna. Alternativni TEM osigurao je novu energiju zajednici koja vapi za tračkom nade. Gradonačelnik Panos Skotiniotis podržava projekt, iako napominje da dvije ‘valute’ ne mogu ravnopravno koegzistirati. ‘Mislimo da je ovo dobar način za izlazak iz duboke ekonomske i društvene krize. To je inicijativa koja nadopunjuje euro, ali ga ne zamjenjuje’, oprezno kaže Skotiniotis.“

To da dvije valute ne mogu zajedno postojati, naravno, nije točno. Iskustva su pokazala ( o tome je bilo riječi u nedavnom postu) da glavna i alternativna valuta mogu egzistirati zajedno, dapače, alternativna valuta osnaživala je lokalnu ekonomiju i time pomagala i glavnoj valuti.

Upitna je i druga gradonačelnikova rečenica kojom je htio reći da ta inicijativa ne može zamijeniti euro.

Naravno da može. To ovisi samo o broju ljudi koji se uključe. I to bi zapravo bilo odlično, reći jedno glasno „ne“ euru, kao sredstvu smišljenom da podjarmljuje nacije i kao glavnom alatu tih manipulatora krizom. Evo vam natrag vaša valuta, igrajte se sami s njom.

Razmišljajući o tome po ne znam koji put sam zaključio da Iluminatima posao uopće nije jednostavan. Treba ljudima nešto prodati i uvaliti im trikove, ali tako da to ne primijete. Jer ako primijete mogli bi jednostavno otići s igrališta. Ljude i nacije se gura u krizu, ali uvijek tako da se balansira na tankom rubu pomoću malo lažnog optimizma, malo lažnog predstavljanja stvari, malo bezveznih novinskih kolumni koje puno pričaju, a ne kažu ništa jer su im ulazni podaci pogrešni…Ako se ljude gurne prejako, moglo bi se dogoditi kao u ovom grčkom mjestašcu – da krenu svojim putom i budu prisiljeni napraviti ono što smo svi odavno trebali – lansirati jedan divovski odjeb, ali ne znamo kako jer nemamo dovoljno jaku motivaciju, tj. uvijek nam se čini da ćemo nekako izgurati, a zapravo se radi o tome da nas se postupno navikava na sve gore uvjete života. Znači, treba ljude masirati, ali ne preko granice njihove trenutne tolerancije.

Priznat ćete, posao tih balansera nije jednostavan.

A sad dovršimo šetnju kroz vijest:

„Inicijativa, međutim, dobiva sve više na utjecaju, kao i na brzini širenja. Lokalna zadruga iz Volosa, koja prodaje sadnice cvijeća kroz sustav TEM-a, smatra da se radnicima otvaraju nove mogućnosti. Perri Mantzafleri, članica zadruge, kaže da radnici na ovaj način mogu kupiti kruh, meso i druge proizvode, a žene mogu otići kod frizera. ‘Ja sam odrasla na selu. Stvari su nekada upravo ovako funkcionirale, prije nego što se u sve upleo novac’, izjavila je Mantzafleri za BBC. Korist od TEM-a osjećaju i najmlađi. Roditelji koji svojoj djeci više nisu mogli priuštiti igraonice i radionice, sada to opet mogu.

Euro možda nije sasvim iščeznuo iz Volosa, ali sada postoji alternativa o kojoj mnogi već ovise. Jednostavna ideja koja je u lokalnu zajednicu udahnula dašak optimizma, zaključuje BBC.“

Kako su zapravo stvari jednostavne, ne čini se i vama isto?

I KONAČNO…

…evo nas i kod središnje teme ovog posta, a to je prijevara i zahvat ogromnih razmjera i zastrašujućih potencijalnih posljedica. Naravno, to znaju autori plana, ali nama ostalim izraz poput „karbonska valuta“ još uvijek zvuči bezazaleno. Osim toga, oni su stvari krenuli promatrati od cilja koji žele dohvatiti, dok mi samo pokušavamo analizirati događaje kako se zbivaju bez ideje kuda oni vode. Ponekad čak i bez ideje da se zbivaju proračunato i planski, a ne slučajno. Zato uglavnom ništa ne kužimo, ili tek djelomično dohvatimo smisao.

Laž o globalnom zatopljenu dosad je pokazala nekoliko svrha: ograničavanje industrijskog razvoja državama; stvaranje tržišta karbonskih kredita; uvođenje neke vrsti svjetske vlade koja bi trebala riješiti svjetski problem; bila je povod za novu vrst trovanja, tj. za uvođenje otrovnih ‘štednih’ žarulja i stavljanje izvan zakona klasičnih, sa žarnom niti, koje su daleko superiornije, jeftinije i zdravije;
No, kao da navedene stvari nisu dosta dijabolične, prava svrha tek mi se počela otkrivati. Sad tek postaje jasno zašto se Rimski klub toliko trudio čovjeka napraviti neprijeteljem čovječanstva, na taj način da svaki od nas, trošeći energiju, navodno emitira ugljični dioksid koji mijenja klimu planeta. To je teški bullshit, ali propaganda je sveprisutna i umotana u celofan. Baš sad ispred sebe gledam dječju knjigu koju su pomogli, kako piše na naslovnici dječjim rukopisom Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Tko može išta prigovorit tako plemenitim idejama kao što su zaštita okoliša i energetska učinkovitost?

No, pričekajmo trenutak da vidimo koje mreže su te niti dio.

U časopisu Nexus objavljen je tekst „Tehnokracija, karbonska valuta i pametne mreže“Patricka M. Woorda. Čitajući njega prvi put sam uočio dublju razinu plana tj. vezu između nasilnog implementiranja ideje o globalnom zatopljenju (koja zapravo u sebi sadrži ideju da je svatko od nas neprijatelj Planeta i da je trošenje energije neka vrst zločina) i globalne elektroničke valute. Woord piše da oni koji smatraju da će američki dolar zamijeniti neka nova svjetska valuta možda razmišljaju u preuskim okvirima. Zapravo je namjera uvesti potpuno novu vrst valute, koja će biti globalna i koja će zamijeniti sve papirnate valute i potpuno promijeniti tj. centraliziratu ekonomski sustav. Ona već ima i ime: „karbonska valuta”. Bit će potporni stup novom ekonomskom sustavu koji se neće zasnivati na cijeni već na energiji (njezinoj proizvodnji i potrošnji).

Drugim riječima, vrli novi svijet bit će zasnovan na ugljičnom dioksidu tj. laži da čovjek (proizvodnjom energije za život) proizvodi CO2 koji uzrokuje klimatske promjene. Bilo bi bizarno, kad ne bi bilo zastrašujuće. I kad ne bi tako neugodno smrdilo na istinu. U bliskoj budućnosti predviđam brojne pokušaje da se nova karbonska valuta predstavi kao konačni odgovor na globalne pozive za smanjenje siromaštva, kontrolu populacije, kontrolu nad okolišem, globalno zatopljenje, raspodjelu energije i sveobuhvatnu raspodjelu ekonomskog bogatstva. Nekom čudnom slučajnosti, ona će zahtijevati i autoritarnu središnju kontrolu nad svim aspektima naših života, od kolijevke do groba.

Karbonska valuta, piše Woord, temeljit će se na redovitoj raspodjeli raspoložive energije ljudima u svijetu. Ne upotrijebi li se u određenom vremenskom periodu, valuta će isteći (poput mjesečnih minuta u vašoj pretplati za mobitel), tako da isti ljudi mogu primiti novu raspodjelu na temelju novih kvota za proizvodnju energije za sljedeće razdoblje. Budući da lancem opskrbe energijom već dominira svjetska elita, uspostavljanje kvota za proizvodnju energije ograničit će količinu karbonske valute u bilo kojem danom trenutku. Također, prirodno će ograničiti proizvodnju, proizvodnju hrane i kretanje ljudi. Lokalne valute će neko vrijeme ostati u igri, međutim s vremenom će nestati i biti potpuno zamijenjene karbonskom valutom, slično kao što je euro tijekom vremena zamijenio pojedinačne europske valute.

POČETAK POKRETA TEHNOKRACIJE

Korijeni društvenog pokreta zvanog tehnokracija, s njegovim obračunskim sustavom koji se temelji na energiji, može se pronaći još u 1930-ima, kada ga je skupina inženjera i znanstvenika ponudila kao rješenje za Veliku depresiju. Glavni znanstvenik u pozadini tehnokracije bio je M. King Hubbert, geolog koji će kasnije (1948.-1956.) iznijeti sada slavnu teoriju vršne proizvodnje nafte. Hubbert je ustvrdio da će otkriće novih rezervi energije i proizvodnja energenata u jednom trenutku biti nadmašeni potrošnjom i stoga na posljetku uzrokovati ekonomski i društveni kaos. Zvuči baš kao netko tko bi mogao poučavati geofiziku na Sveučilištu Columbia i primiti mnoge počasti poput Rockefellerove nagradu za javnu službu 1977. godine. (U iluminatskom novogovoru to vjerojatno znači: za službu Eliti). Gle, sve se to doista i zbilo. Treba li to i čuditi kad znamo kako pomno i dalekosežno ti dečki pletu svoju mrežu?

Godine 1933. Hubbert i Howard Scott ustanovili su organizaciju zvanu Tehnokracija d.d. (od grčkih riječi techne, što znači “vještina”, i kratos, što znači “vladavina”. Prema tome, to je vladavina vještih inženjera, znanstvenika i tehničara, za razliku od vladavine izabranih dužnosnika.) 1934. objavili su knjigu Tečaj o tehnokraciji (Technocracy Study Course), od koje potječe većina modernih tehnokratskih razmišljanja. Integralni dio tehnokracije bio je implementiranje ekonomskog sustava zasnovanog na raspodjeli energije umjesto na cijeni. Predložili su zamjenu tradicionalnog novca energetskim kreditima. Bio je to prvi nagovještaj pokreta za očuvanje okoliša u SAD-u (stvorenog i od samog početka manipuliranog od strane Rockefellera i škvadre), a ideja o smanjivanju potrošnje karbonskih goriva zbog navodnog globalnog zatopljivanje u stvari je proizvod rane tehnokratske misli.

Tehnokratsko rješenje djelotvornosti društva jest raspodjela raspoložive energije i mjerenjem potrošnje kako bi se pronašlo stanje “ravnoteže”. Ideja je bila da da građani dobiju energetske certifikate kako bi sudjelovali u ekonomiji: “…[energetski certifikati] izdaju se individualno cjelokupnom odraslom stanovništvu…”; “Podaci o prihodu pojedinca i njegovoj stopi potrošnje čuvat će se u Distribucijskoj sekvenci, tako da Distribucijskoj sekvenci bude jednostavno u svakom trenutku utvrditi saldo određenog potrošača…”; “Prilikom kupnje bilo dobara ili usluga, pojedinac predaje energetske certifikate koji glase na njegovo ime i ispravno su ovjereni i potpisani…”; „Jedna jedina organizacija upravlja i vodi čitav društveni mehanizam. Ista organizacija ne samo da proizvodi nego i distribuira sva dobra i usluge…”

Jedna, jedina organizacija?…Hm, zvuči nekako poznato.

Dvije glavne razlike između novca zasnovanog na cijeni i energetskih certifikata su u tome što novac pripada njegovom nositelju, dok su certifikati individualno registrirani na svakog građanina ali u me pripadaju. Novac traje, a certifikati istječu. Ovo drugo bi, očito je, potpuno spriječila bilo kakav oblik štednje ljudi i vjerojatno kao posljedicu potpuno ukinulo privatno vlasništvo.

Pokret tehnokracije je i danas vrlo živ (njihove ideje još i življe) pa je 2005. utemeljena Mreža europskih tehnokrata (Network of European Technocrats, NET) kao “autonomni istraživački i društveni pokret čiji je cilj istraživati i razvijati kako teoriju, tako i izgradnju tehnokracije” te implementirati globalnu energetsku politiku.

KARBONSKA VALUTA IZRANJA

S obzirom na vezu između pokreta za očuvanje okoliša, globalnog zatopljivanja i tehnokratskog koncepta energetskih certifikata, moglo bi se očekivati da će ta zajednica predložiti karbonsku valutu. To se i dogodilo.

1995. je Judith Hanna u članku “Prema globalnoj karbonskoj valuti” u znanstvenom časopisu New Scientist napisala: “Predlažem da se postavi globalna kvota za godišnje sagorijevanje fosilnih goriva te da je se ravnomjerno raspodijeli na sve odrasle osobe u svijetu.”

2006. je prestižni Harvard International Review objavio članak “Nova valuta” u kojem je pisalo: “Onima koji žele usporiti globalno zatopljivanje najbolje bi bilo da krenu smjerom stvaranja jakih nacionalnih karbonskih valuta. (…) Globalno zatopljivanje smatra se pitanjem očuvanja okoliša, međutim najbolje upute neće se pronaći u kanonu zakona očuvanja okoliša. Sveprisutnost ugljika u svjetskom gospodarstvu zahtijeva da svaki režim koji želi ograničiti emisije uzme u obzir trošak. Doista, trgovanje emisijama bilo je bog i batina jer je najviše reagiralo na trošak. A budući da je trgovanje karbonskim emisijama sličnije trgovanju valutama nego eliminiranju zagađenja, kreatori politika povezanih s trgovinom i financijama trebali bi paziti na način upravljanja tržištem karbonskim emisijama.“ Autori su zaključili da je “nakon sedam godina pričanja priča i pogrešnih analogija, međunarodni sustav kontrole nad ugljikom krenuo, iako pokusno, produktivnim putem.”

2006. je tadašnji britanski ministar za okoliš je na godišnjem predavanju i debati britanske Komisije za reviziju bez ustezanja rekao:
“Zamislite zemlju u kojoj je ugljik postao nova valuta. U kojoj sa sobom nosimo bankovne kartice koje na sebi imaju pohranjene i funte i karbonske bodove. Kada kupujemo električnu energiju, plin i gorivo, koristimo svoje karbonske bodove, jednako kao i funte. Kako bi pomogla u smanjivanju karbonskih emisija, vlada mora ograničiti količine ugljika koji se može koristiti.”

2007. New York Times objavio je članak Hannah Fairfield pod naslovom “Kada ugljik postane valuta”. Ona je otvoreno napisala: “Da bi izgradili tržište ugljikom, njegovi začetnici moraju stvoriti valutu karbonskih bodova kojima će sudionici moći trgovati.”

9. studenog 2009. godine britanski Telegraph objavio je članak pod naslovom “Svima u Britaniji mogla bi biti dodijeljena osobna ‘karbonska kvota’: “…uvođenje individualnih karbonskih kvota za svaku osobu bit će najdjelotvorniji način za ostvarivanje ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova. U sklopu toga, ljudima bi se dodijelio jedinstveni broj koji bi pokazali prilikom kupnje proizvoda koji pridonose njihovom ugljičnom otisku, kao što su, na primjer, gorivo, zrakoplovne karte i električna struja. Kao kod bankovnog računa, izvod s računa slao bi im se svakog mjeseca kako bi im se pomoglo da prate što troše. Kada bi njihov ‘karbonski račun’ došao do nule, morali bi plaćati da dobiju nove bodove.“

U srpnju 1937. Howard Scott je u članku objavljenom u časopisu Technocracy magazine vrlo detaljno opisao karticu za raspodjelu energije. Napisao je da je upotreba takvog instrumenta kao “računovodstvenog sredstva dio tehnokratskog prijedloga promjene uređenja našeg socioekonomskog sustava.” Scott je napisao: “Certifikat će se izdavati izravno pojedincu. Neprenosiv je i neunovčiv; prema tome, ne može ga se ukrasti, izgubiti, pozajmiti ni darovati. Nije akumulativan; prema tome, ne može ga se štedjeti, ne može ga se gomilati niti donosi kamate. Ne mora se potrošiti, ali gubi valjanost nakon određenog vremenskog razdoblja.”

To se 1937. možda činilo znanstvenom fantastikom, međutim na websiteu organizacije Tehnokracija d.d. stoji: “Danas je moguće koristiti plastičnu karticu sličnu kreditnoj kartici u kojoj je ugrađen mikročip. Taj čip mogao bi sadržavati sve podatke potrebne za kreiranje kartice za raspodjelu energije kakva je opisana u ovoj knjižici.“
Ta kartica bit će i univerzalna osobna iskaznica i sadržavat će mikročip, u skladu s tehnokratskom filozofiju da se svaka osoba u društvu mora pedantno nadzirati kako bi se pratilo što troši u smislu energije i također kako pridonosi procesu proizvodnje.

Suvremeni sustav karbonskih bodova izum je protokola iz Kyota, počeo je dobivati na zamahu 2002, a 2005. to je tržište regulirano međunarodnim zakonom. Predviđa da će do 2020. godine ili ranije dosegnuti promet od tri bilijuna američkih dolara. Tko su predvodnici u toj trgovini? Tvrtke J.P. Morgan Chase, Goldman Sachs i Morgan Stanley, naši stari znanci i vrlo opaki tipovi. S obzirom na puku snagu tih svjetskih bankarskih giganata koji stoje iza trgovanja ugljikom, ne čude predviđanja da će karbonsko tržište uskoro nadmašiti trgovinu svim drugim robama.

VALUTA I SREDIŠNJA KONTROLA

Naravno, valuta je tek sredstvo za ostvarivanje cilja. Tko god upravlja valutom upravlja i ekonomijom i političkom strukturom koja ide uz nju. Ako globalna elita odredi da karbonska valuta zamijeni nacionalne valute, tada će se također zauvijek fundamentalno promijeniti svjetski ekonomski i politički sustavi. Prema knjizi Tečaj iz tehnokracije, distribucija energetskih resursa mora se nadzirati i mjeriti kako bi sustav funkcionirao – i to je ključno: nadzor i mjerenje. Hubbert i Scott napisali su da sustav mora činiti sljedeće stvari:

1. Na stalnoj bazi, dvadeset i četiri sata dnevno, evidentirati ukupnu konverziju energije…
2. Pomoću evidencije konvertirane i proizvedene energije omogućavati uravnoteženo opterećenje.
3. Osigurati kontinuiranu inventuru cjelokupne proizvodnje i potrošnje.
4. Osigurati posebnu evidenciju po vrsti i tipu svih dobara i usluga, kao i gdje su proizvedeni i gdje se koriste.
5. Osigurati posebnu evidenciju potrošnje svakog pojedinca, kao i podatke o pojedincu i njegov opis…”

Pomalo mi sviće zašto su nas u zadnjih godinu dana svi isporučioci kućanskih računa počeli tražiti da im pošaljemo OIB. Isprva sam se pitao što će HEP-u ili Vodoopskrbi moj porezni broj, do sada smo sasvim dobro funkcionirali bez njega. Onda mi je rečeno da je to potrebno radi efikasnijeg i bržeg provođenja ovrsi. No, sad postaje jasno – preko tog jedinstvenog broja već sada se mogu skupljati na jednom mjestu ne samo podaci o prihodima i porezima već i o energetskoj potrošnji.
U 1930-ima takva tehnologija nije postojala. No, danas postoji i ubrzano se implementira kako bi provodila točno ono što su Scott i Hubbard odredili: konkretno, da iscrpno nadzire, mjeri i kontrolira svaki kilovat energije isporučen potrošačima i tvrtkama u čitavom sustavu. To se zove “pametna mreža”. Pametna mreža je široki tehnički izraz koji obuhvaća proizvodnju, distribuciju i potrošnju električne energije, može obuhvatiti i plin i vodu, a uključuje instalaciju novih digitalnih brojila u svim domovima i tvrtkama. Sa žaljenjem moram konstatirati – upravo onakva kakva imam na svojim radijatorima. Ta digitalna brojila osiguravaju danonoćno praćenje moje potrošnje energije i koriste dvosmjernu komunikaciju između komunalne službe i mog stana. U budućnosti, brojila će komunicirati s električnim uređajima unutar kuće kako bi prikupljala podatke o potrošnji i izravno kontrolirala određene uređaje bez intervencije potrošača.

2003. je, pod predsjednikom Georgom W. Bushem, osnovan Ured za isporuku energije (u sklopu Ministarstva energetike), navodno da bi modernizirao električnu mrežu, a 2007. godine status mu je povišen stvaranjem položaja pomoćnika ministra za isporuku električne energije i energetsku pouzdanost, koji mu je sada na čelu. 27. listopada 2009. godine Obamina administracija predstavila je plan za implementaciju pametne mreže i dodijelila 3,4 milijarde za sto projekata za provedbu pametne mreže. U dokumentu “samo za internu upotrebu”, napisanom u kolovozu 2009. godine, piše: “Tehnologija pametne mreže uključuje sve, od interaktivnih kućanskih aparata do pametnih brojila, automatizacije električnih međustanica i senzora na dalekovodima.”
Ono što je World Wide Web ljudima, to je Network of Things (“Mreža stvari”) kućanskim aparatima. Ta potpuno nova tehnologija stvara bežičnu mrežu između širokog raspona neživih predmeta, od cipela do hladnjaka. Prema tehnokratskoj zamsili, u pametnoj mreži svi kućanski aparati, brojila i međustanice međusobno komunicirati. Na primjer, godine 2008. Nacionalni laboratorij sjeverozapadnog Pacifika (PNNL) razvio je mali električni sklop, kontroler, zvan Grid Friendly Apllience (upravljački sklop, odnosno kontroler za “uređaje prilagođene mreži”; ) To je ustvari jednostavni kompjutorski čip koji se može ugraditi u obične kućanske aparate poput perilica za suđe, perilica za rublje, sušilice, hladnjake, klimatizacijske uređaje i grijala za vodu, a detektira poremećaje u mreži i isključuje aparate na nekoliko sekundi ili minuta kako bi omogućio mreži da se stabilizira. Kontroleri se također mogu programirati da odgode ponovno uključenje kućanskih uređaja.
Riječ je o automatskom djelovanje koje će se aktivirati izravnom interakcijom između predmeta, bez ljudske intervencije. Pravila će napisati programeri po naputcima tehnokrata koji razumiju sustav, i zatim će ih se, po potrebi, učitati na kontrolere. Prema tome, promjene pravila moći će se izvoditi u bilo kojem trenutku i bez znanja kućevlasnika. Tvrtka koje se bave razvijanjem tog sustava, PNNL, nije privatna tvrtka već je u “vlasništvu” američkog Ministarstva energetike i pod upravom instituta Batelle. Sva ta tehnologija bit će opremljena Wi-Fi sklopovima koji su identični onima u Wi-Fi mrežnim modemima i routerima koji se koriste u domovima i tvrtkama širom svijeta za bežično umrežavanje osobnih računala, mobilnih telefona, međusobno i/ili s internetom.

Dakle, dvosmjerni komunikacijski sustav pametne mreže koji će funkcionirati u stvarnom vremenu temeljit će se na bežičnom umrežavanju.

Dok će se potrošače smirivati obećanjima o nižim cijenama usluga, komunalne kompanije će provoditi politike koje odrede regionalni, nacionalni i globalni regulatori. Ako premašite svoju dnevnu kvotu električne struje, energetski zahtjevni zadaci poput pranja i sušenja odjeće bit će vam ograničeni na noćne sate i sl.

U članku iz tjednika BusinessWeek pod naslovom “Kako je Italija prestigla svijet u pametnom umrežavanju”, objavljenom 16. studenog 2009., navedeno je: “Nakon nekoliko neuspjelih startova, 2010. bi konačno mogla biti godina u kojoj će doći do globalizacije pametnih brojila.” Doista je i bila: implementirala je tehnologiju pametne mreže u 85 posto domova širom zemlje. Kina pak ulaže 7,32 milijardi dolara u izgradnju pametne mreže u Aziji.

Pilot-projekte za pametnu mrežu pokrenule su Njemačka, Francuska, Engleska, Rusija, Japan, Indija, Australija, Južna Afrika i mnoštvo drugih. Utemeljena su regionalna udruženja kao što je Smart Grids Africa (Pametne mreže Afrika) kako bi promovirala pametnu mrežu u manjim zemljama.

Pri tom, po starom receptu Elite, sam moraš platiti za konopac koji će ti staviti oko vrata. Naime, razvoj pametne mreže ubrzavaju novčani poticaji državnih vlada. Drugim riječima, globalni dobavljači koriste novac poreznih obveznika, mada je vrlo malo otprije postojeće ili latentne potražnje za tehnologijom pametne mreže. Potražnju su umjetno stvorile vlade svake pojedine zemlje.

Danas se razvoj i uvođenje tehnologije pametnih mreža – preuređivanje električnih mreža digitalnim brojilima električne struje s mogućnošću bežičnog umrežavanja – odvija vratolomnom brzinom. Tvrtke poput IBM-a, General Electrica i Siemensa ulažu maksimalne napore u “razvoj” koji će cijelu Ameriku konsolidirati u jedan, integrirani sustav za isporuku i nadzor električne struje koji može komunicirati, a njihovi planeri rade na standardima koji će čitavu Sjevernu Ameriku, uključujući Meksiko i Kanadu, integrirati u jedinstveni sustav pametne mreže. Nadalje, u tijeku je ozbiljna inicijativa za uvođenje globalne pametne mreže koja će integrirati sve svjetske kontinente!

Institut za globalnu energetsku mrežu (GENI, Global Energy Network Institute) predstavio je kartu napravljenu iz perspektive Sjevernog pola koja prikazuje globalnu mrežu koja je trenutačno u izgradnji. Žutim linijama predstavljeni su visokonaponski dalekovodi koji mogu prenositi velike količine energije s kontinenta na kontinent. Jedini dio planeta Zemlje koji je ostao nedirnut je Antarktik.

Website inicijative GENI navodi pokojnog T. Buskminstera Fullera (1895.-1983.) kao konceptualnog oca i tvorca globalne energetske mreže. U svojoj knjizi Critical Path iz 1981. Fuller je napisao: “Ta svjetska električna mreža će zbog svoje prednosti posvemašnje integriranosti svagdje, svima i u svakom trenutku moći isporučivati svoju električnu energiju po jednoj, zajedničkoj tarifi. To će stvoriti svesvjetski uniformni sustav koštanja i cijena za sva dobra i usluge, realistički zasnovan na vremensko-energetskom promjenljivom obračunskom sustavu svemira. U tom kozmički uniformnom, zajedničkom sustavu energije i cijena za cijelo čovječanstvo, koštanje će biti izraženo u kilovatsatima, vatsatima ili vat-sekundama rada. Kilovatsati će postati glavni kriterij za određivanje cijene proizvodnje složenih promjenjivih angažmana po svakoj funkciji ili proizvodu. Ta uniformna vrednovanja energije zamijenit će sve svjetske monetarne sustave, koji, takvi kakvi jesu, međusobno ekstremno variraju te su podložni raznoraznim spekulacijama i manipulacijama od strane najvećih energetskih sustava. Obračunski sustav zasnovan na vremenu i energiji eliminirat će sve nejednakosti do kojih sada dolazi u pogledu proizvoljno varijabilnog međunarodnog transporta dobara i obračunavanja međunarodnih trgovačkih bilanci i bankarskih izuma od strane najmoćnijih ekonomskih struktura. Eliminirat će sva zamršena izrabljivanja na bankarskom tržištu i na tržištu vrijednosnicama koja su danas prisutna kod svih aktivnosti u svim različitim svjetskim vremenskim zonama, a sasvim su nepoznata dvjema milijardama ljudi koji u svako doba spavaju.”

Lijepo rečeno, kao i uvijek. Najopasnije zamisli uvijek stižu u kutiji s mašlekom, pa i ekonomski sustav koji neće biti zasnovan na cijenama već na “vremensko-energetskom sustavu obračunavanja” koji se temelji na kilovatsatima, vatsatima i vatsekundama. Tu ideju podupire i utjecajni Svjetski ekonomski forum (osnovan 1971, a svake se godine održava u Davosu u Švicarskoj, sudionici su mu većinom istaknuti pripadnici globalne elite) koji je napredovanje pametne mreže povezao sa smanjenjem emisija ugljika (zijev), obećavajući, opipljiv način za borbu protiv globalnog zatopljivanja. (zijeeeeev).

U siječnju 2011. Svjetski ekonoski forum objavio je veliki izvještaj o napretku Programa za partnerstvo energetske industrije u kojem piše: „U izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma ‘Ubrzavanje uspješnih pilot-projekata pametne mreže’, koji je sastavljen uz pomoć kompanije Accenture i stručnjaka iz industrije, centraliziranost pametnih mreža ističe se kao ključni faktor za nisko-karbonsku ekonomiju i rješenje za sve veće potrebe za energijom. (…)Imamo priliku pokrenuti novi val razvoja prema energetskom sustavu s nižim emisijama ugljika, i uspješni pilot-projekti pametnih mreža bit će ključni korak u tom procesu.”
Globalna energetska mreža, ili pametna mreža, funkcionirat će u skladu s univerzalno prihvaćenim standardima koji tokove energije i podataka čine kompatibilnima jedne s drugima. Tko će određivati te standarde? Uvaženi Institut inženjera elektrike i elektronike (Institute of Electrical and Electronics Engineers, IEEE). Kao što navodi na svojim internetskim stranicama o pametnoj mreži: “Ne postoji globalna organizacija koja bi nadzirala preobrazbu energetskih sustava svih država – to je golemi pokret koji je trenutačno u povojima. S naših trideset osam društava i šest vijeća IEEE se pozicionirao kao predvodnik inicijative za pametnu mrežu. Uz pomoć njih i naših 395.000 članova, koji rade u svjetskim akademskim, vladinim i privatnim sektorima, IEEE dodiruje praktički sve aspekte pametne mreže. Mi svoje snažne temelje i sveobuhvatnu suradnju koristimo da bismo razvijali standarde, razmjenjivali najbolje metode, objavljivali dostignuća i pružali povezane edukacijske usluge s ciljem promicanja pametne mreže. Mi smo na čelu usavršavanja tehnologije i omogućavanja uspješnog uspostavljanja pametnih mreža širom svijeta.Radimo ruku pod ruku s vodećim organizacijama kako bismo stvorili jedan skup standarada za pametnu mrežu….”

Ova samohvala nije bez temelja. IEEE je doista jedina globalna organizacija sposobna za obavljanje tako monumentalnog zadatka. Uostalom, tehnokracija i jest – kako je autor Woord opisuje – kolektivistički, utopijski političko-ekonomski sustav pod vodstvom inženjera, znanstvenika i tehničara. Mogla bi biti daleko opasnija i nametnuti daleko veću kontrolu od komunizma, socijalizma ili fašizma. Pametna meža je izdanak tehnokracije, a ne obrnuto.

Nije sasvim jasno tko će nadgledati pojedine ili sve aspekte globalne pametne mreže. Implicirana sugestija je da će to biti oni isti inženjeri i globalne korporacije koji je trenutačno razvijaju. Uz globalni plimni val aktivnosti za stvaranje globalne pametne mreže, dvojbeno je da se inicijativa može zaustaviti, posebno zato što je tijesno isprepletena s pokretom za smanjenje globalnog zatopljivanja i, prema tome, s održivim razvojem te čak s programom Ujedinjenih naroda, Agenda 21. Evo što je rekao Boutros Boutros-Gali, bivši glavni tajnik iluminatske organizacije zvane UN: “Dok sam od 1977. do 1991. godine bio na čelu Ministarstva vanjskih poslova u Egiptu, zagovarao sam integraciju električnih mreža svih afričkih zemalja oko Nila.”

Sve u svemu, ne piše nam se dobro, osim se ako ubrzano ne proširi shvaćanje o prirodi mreže koja se plete oko čovječanstva.

Čitamo se!

Bok svima!

Ne znam jeste li i vi primijetili čudno račvanje po pitanju tema vezanih uz planove Elite, ili kako već zvali tu strukturu koja otima Planet i mijenja biosferu, ali zbiva se situacija da neke teme postaju nekima stare i prepoznate, dok drugi još uvijek nisu čuli za njih. To je zapravo nezgodna situacija. Kome se od vas, čitatelja ovog bloga, dade još slušati o chemtrailovima, kad smo ih jednom svi uočili, pročitali sva moguća nagađanja o čemu bi se tu moglo raditi i konačno zaključili da netko doista zaprašuje atmosferu. Zapravo, pomalo je nevjerojatno i to kako se čovjek na sve navikne. Recimo, prije sam chemtrailove slikao kao lud kad god i gdje god bi ih spazio, pa sam onda slikao samo kad bi pojave chemtrailova na nebu bile izuzetno dramatične, a potom sam prestao slikati uopće. Što će mi nove stotine istih slika?

I tako sam se pomalo naviknuo na njih, mada me i dalje ljuti pomisao da bih se itko upuštao u nešto tako bolesno. Ta nebo je uvijek bilo simbol prostora, slobode, čistog zraka, a chemtrailovi na nebu ponekad doista izgledaju kao goleme zatvorske rešetke.
Naravno, i dalje se često se pitam što se uopće krije iza operacije zaprašivanja, i dalje ne znam točno. No, ono što sam htio reći jest da svi moji prijatelji i ja chemtrailove već smatramo starim viješću, nečim što se podrazumijeva da je tu i za što svi znaju, samo ih popratimo komentarima poput „Jesi vidio jučer nebo“ ili „Danas baš gadno zaprašuju“.

Pogreška. Većina ljudi ni danas nije čula za chetrailove niti se ikad zapitala kakvi su to čudni tragovi. Recimo, prije par dana, 10. travnja, zaprašivanje je bilo baš gadno, od jutra sam ih iz na nebu i horizontu oko Zagreba izbrojao stotine. Nazvao me jedan poslovni suradnik i u uvodu kurtoazno upitao što radim. Rekao sam mu da gledam chemtrailove po nebu, ali nije bilo vremena da mu kažem nešto o njima jer on nikad nije čuo za njih, a priča je doista prečudna kad je se samo izbaci iz rukava.

Također, prije koji tjedan sam u Novoj Gradiški imao kao neko predavanje za učenike, a na kraju, kad je došao tren za pitanja, jedan je profesor spomenuo chemtrailove. Nisam shavtio pitanje, ali sam rekao da je to tema za koju su ionako svi čuli. Da provjerim tezu, zamolio sam da dignu ruke oni koji su čuli za taj pojam. Od dvjestotinjak prisutnih, u zraku se našlo tek deset ruku.

Onog desetog travnja očito je u nad čitavom Hrvatskom bilo isto. Raspon zaprašivanja je zapanjujuć i na nebu iznad Zagreba, a potom me nazvao prijatelj sa sjevera Hrvatske, a onda sam dobio mejl sa slikama iz Splita.

Stavit ću nekoliko njihovih slika, kad već nisam sam slikao, tek toliko da se od silne naviknutosti ne zaboravi da nema ničeg prirodnog ili normalnog u zaprašivanju. A možda i netko novi baci pogled,

Također, pitao sam se nisu li chemtrailovi uzrok ovoj prohladnosti koja vlada već par tjedana. Naime, već dvadeset godina kao glavno transportno sredstvo koristim bicikl, pa sam silom prilika obraćao pažnju na jutarnje, dnevne i večernje temperature, kišu, vjetar i sl. Ove godine je, primijetio sam, dosta svježe, u vrijeme kad sam proteklih godina već nosio lakšu odjeću na biciklu sad sam se još uvijek smrzavao. Nisam se mogao ne sjetiti situacije koju sam prošlog ljeta doživio na Pagu. Bio je početak kolovoza, nebo je bio kristalno čisto, bilo je oko šest popodne i bilo je fakat vruće, sunce je baš pržilo čak i u taj popodnevni sat. Ležeći na plaži gledao sam u nebu i odjednom su se pojavili ti tajanstveni avioni-zaprašivači. Napravili su dosta pravilnu mrežu chemtrailovu, nalik tabeli , a jedna mala „tabela“, nalik onoj za igru križić-kružić našla se točno ispred sunca. U roku od desetak minuta chemtrailovi su se, kako to obično čine, počeli rasplinjavati i širiti. Odjednom je, u nekoliko minuta, na plaži postalo nekako „chilly“, kao malo prohladno, mada je sunce još uvijek s neba pržilo nesmanjenom žestinom. Ostatak od tih par popodnevnih sati bilo je svježe. Bilo je jasno k’o dan da su tome uzrok chemtrailovi. Bio je to prvi put da sam doista osjetio u kojoj mjeri smanjuju dotok sunčeve energije na zemlju, o čemu sam prije čitao u nekim nagađanjima o mogućoj svrsi chemtrailova.

Doista iritantno.

Prema nekim autorima, recimo prema Stankovu, Zemlja je već uspješno omotana plaštem koji se akumulirao silnim zaprašivanjima tijekom proteklih desetak godina. I doista, čak i noću iz prirode zvijezde se vide sve slabije. Često gledam nebo, pogotovo nakon zaprašivanja, kad se chemtrailovi rašire. Nebo je tada puno neke bijele izmaglice. Ako je ta faza neznanog plana gotova, tko zna što slijedi? Stankov piše da je jedna od ciljeva zaprašivanja spriječiti pogled na neke pojave na nebu. Ja nemam pojma. Raspon teorija je doista širok, koja je točna, doista ne znam – smanjivanje dotoka sunčeve energije; činjenje atmosferee provodnikom za HAAARP; ispušuštanje teških metala u prirodu; nešto sasvim treće?….

U svakom slučaju, ništa dobro.

Evo nekoliko slika koje mi je na mejl poslao čitatelj iz Splita, snimio ih desetog travnja:

Evo sad maila i slika od prijatelja Božidara iz Čakovca, po struci magistra fizike:

„Šaljem ti fotke chemtrailova koje sam jučer napravio.
U nazivu svake od njih je priblizno vrijeme snimanja.Mjesto snimanja je 46 stupnjeva 9 min 26 sec sj.geo.sirine i 16st 49 min 26sec istočne geo. duljine.Čitav show uočio sam poslije 9 h kad sam pogledao sa sobe na katu prema južnom obzoru. Nikad prije nisam vidio toliku gužvu na nebu uz tako nespecifične rute i tragove koji se ukrštaju. Naravno, odmah sam posumnjao na chemtrailove i počeo fotkati. Kad sam dalje pratio show je trajao sve do predvečerja. Kad sam s tobom pričao jučer upravo sam promatrao dva aviona iznad južnog horizonta kako prema istoku šibaju paralelno tik jedan iznad drugoga. Oko 14 h kad sam se vraćao iz grada, iz smjera istoka sjeveroistoka prema jugozapadu, vidio sam avion koji je dolazio sa sjeverozapada , skretao i šibao prema istoku. Kad sam došao doma, vidio sam da je ostavio trag točno iznad moje kuce. Naravno, trag se nije raspršio vec je ostao i raširio se poput plahte. Oko 13:22 h uočio sam trag jednog običnog zrakoplova koji je šibao prema sjeveru i njegov trag se raspršio vec nakon 10tak minuta – klasični contrail iliti trag od kondenzirane pare, kao što to biva kod normalnih letova.Možeš uočiti da je išao usporedo s jednim vec raspršenim chemtrailom.Posebno me zaprepastio trag koji sam uocio oko 17 h čije dvije fotke možeš vidjeti. Nikad prije nešto slično nisam vidio. Oko 14:08h snimio sam umjetne oblake koji su očito nastali raspršivanjem ili nekom vrstom difuzije u atmosferu chemtrailova. To očito nisu uobičajene ´ovčice´ kakve se znaju vidjeti na većim visinama. Kad sam malo proguglao po slikama radi usporedbe, našao sam snimke sličnih kondenzacija vezanih uz chemtrailove. O ovome bi trebalo početi otvoreno govoriti i zgrabiti za muda nadležne i odgovorne. Trebalo bi ih prisiliti da barem priznaju da nemaju kontrolu nad nečim sto se tiče svih nas i naše sigurnosti.“

Za kraj ovog posta, s obzirom da život teče dalje, a cilj je uživat i pomalo se zajebavat, pozvat ću vas na koncert svog benda. Slijede tekst i par sličica iz onog što se na hrvatskom naziva „press-release“, a što neki je složeno za potrebe najave te svirke:

„HAKUNA MATATA u zagrebačkom klub SAX, u srijedu 18. travnja u 21 sat

HAKUNA MATATA je bend koji već desetak godina zagrebačku klupsku scenu obogaćuje oživljavanjem pjesama novog vala, u rasponu od Filma, Zvijezda, Azre, Animatora do Idola i Haustora.
Uz taj glazbeni vremeplov, HAKUNA MATATA sviraju i pjesme sa svojih dva albuma , „Antigravitacija“ i „Free Energy“ (s kojih su snimljeni spotovi „Plastična suza“, sa Zoranom Predinom, zatim „Vjernik“, „Obični smrtnici“, „Otkad tebe više ne volim“ koje možete pogledati na youtubeu – napomena: u tražilicu ukucajte „Hakuna Matata band“, inače ćete dobiti beskonačan niz linkova na crtić „Kralj lavova“.) Uz malo truda, na youtubeu mogu se naći i brojne live-snimke HAKUNE MATATE snimljene u emisiji Garaža i na raznim koncertima posvećenima novom valu, gdje su ponekad pratili Davorina Bogovića, Gileta, Krešu Blaževića, Renata Mettesija, Darka Rundeka, Marinu Perazić…. U razgovoru s frontmanom banda, KREŠIMIROM MIŠAKOM, (poznatijim po emisiji Na rubu znanosti) saznajemo da grupa upravo radi na svom trećem albumu naslova „Uspon i pad Četvrtog Reicha“, pa će na koncertu biti premijerno izvedene i neke pjesme iz tog materijala.“

i toliko za danas, čitamo se!

Bok svima!

Mark Twain je rekao da postoji samo jedan soj ljudi koji o novcu razmišlja više od bogatih – a to su siromašni. Doista, svima nam je novac zarobio umove i tu je možda ključ svih problema. U svijesti, kao i obično. Tamo se nalazi ključ za slobodu, tamo se nalazi ropstvo.

Postoji li, generalno govoreći, ijedna stvar o kojoj se razmišlja više nego o novcu? Ne znači da smo nužno uvijek svjesni da razmišljamo o novcu, ali velik dio naših akcija na vidljiv je ili nevidljiv način pokretan novcem. Moram u dućan nešto kupiti. Imam li NOVCA? Sutra idem na posao. Ne da mi se, ali trebam NOVAC. Zanimljiv novi cd. Koliko NOVCA košta? Tako mi se sviđaju ove hlače. Koliko stoje NOVCA? Volio bih ići na skijanje, ali košta previše NOVCA. Nude mi neki posao. Mogao bih i bez njega, ali treba mi NOVAC. Hm, ali koliko da za njega tražim NOVCA? Kupujem auto. Mora biti novi, pa mjesečno mogu pet godina plaćati trećinu NOVCA od plaće, nije to kraj svijeta. Gdje god se pokreneš, samo trošiš NOVAC, pri tom brinući, a onda se još više pokrećeš jer opet moraš zaraditi NOVAC, jer se ne može bez NOVCA. Promatrao sam jednom svoje misli sa strane, da vidim u svakodnevnim situacijama u životu koliko se često u mislima pojavio novac. Zastrašujuće puno. A činilo mi se da u životu uopće ne razmišljam o novcu. Koja zabluda. Slobodno me posjetite, ima još mjesta u mojoj ćeliji.

Prema starom Twainu – čim ga manje imaš tim više o njemu razmišljaš. Dakle, ako želimo nečiji um zarobiti, samo osobi treba oduzeti novac, to je sve. Vjerujem da je i to jedan od razloga stvaranja kriza. Jer bez novca se ne može, zar ne?

Imao sam duga razdoblja života kad me mučila kronična besparica, kad je mjesec je bio predug za nekih dvadesetak dana. Pa sam se snalazio pomoću raznih sitnih ‘gažica’ po raznim novinama – tristo kuna ovdje, petsto ondje i tako bi se dokoturao do idućeg mjeseca, pa sve opet ispočetka. Točno se sjećam kako bih u takvoj naizgled beznadnoj situaciji cijelo vrijeme razmišljao o novcu. Od tog razmišljanja mi, naravno, nije bilo bolje, ali mi je zato bilo gore, jer se javljao osjećaj nemoći, pa frustracije, pa straha, pa ljutnje…No, čim bih zaradio par stotica i znao da sam miran dva- tri dana odmah bih bio sretan i opušten. Moj um je tada bio slobodan od novca.

Sto mu gromova, jelenskih mu rogova, tu nešto smrdi, pa kaj to može biti – da je jedini način da se osjećaš slobodan od nekog ropstva baš taj da tvoj osjećaj slobode u potpunosti zavisi od pokoravanja onome što te zarobilo?

Ni dan danas nisam puno pametniji, jednako sam zatočen kao i tada, samo još jedan ovisnik o novcu. Baš kao i svi, ili bar većina ljudi koje znam. Nisu to pohlepni ljudi, nemojte me krivo shvatiti. Jednostavno, svima treba novac da bi stanovali, jeli, kretali se, obrazovali i slično, tako da ga samo cijelo vrijeme proslijeđujemo.

Nije li svaka ovisnost – bolest? Pa kad se već na klinikama liječe svakojake ovisnosti, zašto nas sve ne pošalju na liječenje od ovisnosti o novcu. Kad bi se vidjelo koliko milijuna ljudi ima dijagnozu, možda bi konačno postalo jasno koliko je sustav bolestan – jer kako može biti zdrav ako su svi njegovi sastavni dijelovi bolesni?

U zadnje vrijeme, ne znam jeste li primijetili, pitanje prirode novca sve češće iskače. Ono o čemu do prije dvije-tri godine godine nitko nije razmišljao – barem ja nisam – jest: kako zapravo funkcionira financijski sustav. Sve je počelo s informacijama o tome kako američke Federalne rezerve nisu federalne nego trust privatnih banaka. Potom je postalo jasno kako su diljem Europe dugovi banaka prebačeni na ljude. Pa je postalo jasno kako se novac stvara kao dug – umjesto da ga središnje banke otisnu i upumpaju u sustav kao neku vrst dara, one ga posuđuju od većih banaka.

Za koji dan, kad opet budem kod interneta, proširit ću ovaj post nekim zanimljivim detaljima nekih internetskih autora vezanim uz alternativna razmišljanja o novcu od onih koja se plasiraju kod novine. Kad spazite da se produžio, znači da se zbio taj trenutak.

U međuvremenu, podsjetit ću nas na jednu vrlo intrigantnu temu o kojoj je već bilo riječi, ali dosta je vremena prošlo, a neke stvari vrijedne su podsjećanja, pogotovo onda kad postaju sve aktualnije.

Sam po sebi, novac uopće nije loš izum. Dapače, odličan je. Praktičan, prije svega. Ako imaš kravu, a trebaš grede za krov, ne trebaš naći čovjeka koji ima grede za krov, a treba kravu i voljan je mijenjati se. Novac je posrednik koji nas spašava od nespretne trampe.

Ali negdje je krenulo po zlu. Čini mi se da naslućujem gdje i kad, kao što dosta dobro dokumentira Joseph P. Farrel u svojoj knjizi naslova Babylon’s Banksters. Svaka priča nas vraća u doba dok su ljudi jedni drugima plaćali plemenitim ili manje plemenitim metalima. Kovine su bile nespretne za nositi, a postojali su zlatari ili netko sličan tko je imao dobro osigurane trezore. Pa se netko sjetio da kod nekog zlatara pohrani svoju kovinu, a da mu se izda potvrda da je njegova kovina na tom mjestu, potpuno sigurna. Naravno, slijedeći korak je bio da su ljudi međusobno jedni drugima počeli plaćati tim potvrdama. Kovine su mijenjale vlasnike, ali nisu mijenjale mjesto. Uvijek su bile u istom trezoru.

Vlasnici tih trezora s vremenom su uočili zanimljivu pojavu. Kad su ljudi dolazili po svoje kovine, nikad nisu uzimali sve, već samo manji ili veći djelić – onoliko koliko im je trebalo. Vlasnicima trezora pala je na pamet genijalna ideja. Kad već kovine stoje kod njih, zašto da dodatno ne zarade? Pa su počeli na određeno razdoblje posuđivati djeliće tuđih kovina ili potvrde na kovine, uz kamatu. Stvarali su profit na temelju tuđih kovina koje su pohranili, a jedina opasnost krila se u mogućnosti da svi koji su kod njih pohranili svoju vrijednost dođu istovremeno po svoje kovine. No, to se nije događalo. Ali se zato događala trgovina pomoću potvrda za kovine, a tih je potvrda u opticaju odjednom bilo znatno više nego kovina koje su im bile pokriće.

Suvremeni bankarski sustav, koliko god bio znatno složeniji, u biti je isti takav. Banke, grubo rečeno, smiju posuditi do deset puta više novca nego što ga zapravo imaju. Svi znamo da će svaka banka može propasti ako svi njezini štediše dođu po svoju lovu. Koje nema – jer banka zarađuje neumjerene profite posuđujući tuđu lovu. Uostalom, svatko tko se ikada bacio, primjerice, u kupnju stana, uvidom u otplatnu listu može vidjeti da je kamata koju će u dvadeset godina platiti banci tek nešto manja od vrijednosti stana. Dakle, jedan stan njemu, jedan banci.

Uopće ne vidim razlog zašto se ne bi koristi neki bolji model ili druga formula za izračun kamata. Ili zašto država ne bi mogla davati ljudima kredite za stanove, bez kamate? Ili s nekom malom kamatom, možda tek pola posto ili jedan posto? Tako se novac ljudi ne bi transformirao u profit banke, nego bi se vraćao u državni proračun, stanovi bi bili svima dostupni, a da pri tom koštaju jednako kao i sada (zamislite da možete kupiti stan, a da, umjesto četiri ili pet tisuća kuna, mjesečna rata ne prelazi dvije tisuće kuna), građevinari i cijeli lanac njihov partnera bi dobro zarađivao, ljudima bi ostajalo više novca kojim bi, trošeći ga, opet doprinosili državnom proračunu kroz PDV i druge poreze, zbog puke činjenice da bi im više ostajalo za trošiti. Država bi tako vršila svoju izvornu funkciju – da radi i postoji isključivo u korist svojih građana. Ona nema nijednu drugu svrhu i trebala bi se suprotstaviti bankarskom sustavu koji iskorištava građane. Jer banku je teško izbjeći kad nema alternative. Za neke veće zahvate u životu danas jednostavno ne postoje druge mogućnosti nego otići u banku po kredit.

Tko zna, možda i postoje. Dopustite mi da vam predstavim Ellen Hodgson Brown, doktoricu prava i odvjetnicu koja je svoje istraživačke vještine razvila kao odvjetnica u Los Angelesu, a između ostalih tema kojima se bavila, napisala je knjigu Mreža duga: Šokantna istina o našem novčanom sustavu i kako se možemo osloboditi.

U jednom od poglavlja dotaknula se pitanja lokalnih valuta.
Novac je simbol koji predstavlja vrijednost, a monetarni sustav je ugovor među grupom ljudi da ti simboli po dogovorenoj vrijednosti budu prihvaćeni u trgovini. Bilo koja manja grupa može ući u ugovor, složiti se i trgovati, to ne mora biti čitava nacija.

Tijekom povijesti, valute lokalnih zajednica spontano su nastajale kada su nacionalne valute bile oskudne ili nedostupne. Kad je njemačka marka postala bezvrijedna tijekom hiperinflacije 1920-ih, mnogi njemački građani počeli su izdavati vlastite valute. Stotine zajednica u SAD-u, Kanadi i Europi radilo je to isto tijekom Velike depresije. Ljudima je nedostajalo novca, imali su vještine, a bilo je mnogo posla kojeg je trebalo obaviti. Komplementarne lokalne valute tiho su koegzistirale zajedno sa službenim vladinim novcem, povećavajući likvidnost i olakšavajući trgovinu. Te su valute bile potvrde da su roba ili usluga bili primljeni i omogućavali su donositelju da zamijeni kredit za ekvivalentnu vrijednost u robi ili uslugama na lokalnom tržištu.

Valute zajednica trenutno su legalno u opticaju u preko 35 zemalja, a širom svijeta postoji preko 4000 programa lokalne razmjene u raznim oblicima. Pored privatne razmjene zlata i srebra, oni uključuju lokalni papirnati novac, kompjuterizirane sustave kredita i dugovanja, sustave razmjene rada i sustave za trgovinu lokalnim poljoprivrednim proizvodima. Ono po čemu se razlikuju od većine nacionalnih valuta je to što nisu stvoreni kao dug privatnim bankama i ne odlijevaju se iz zajednice u udaljene banke u obliku kamata. Ostaju u gradu, stimulirajući lokalnu produktivnost.

Lokalne valute mogu pokretati djelatnosti novim novcem, financirajući lokalne projekte bez povećanja duga zajednice. Mnoge vlade aktivno ih podržavaju, a druge pružaju neslužbenu podršku. Iskustvo pokazuje da takve dopune zalihama novca ne prijete nacionalnoj financijskoj stabilnosti već je jačaju. Pored njihove monetarne funkcije, lokalni sustavi razmjene služili su i boljem povezivanju zajednice.

Kreativni odgovori na katastrofu: Argentinski primjer

Godine 1995. Argentina je bankrotirala. Vlada je usvojila sve mjere koje joj je naložio MMF, uključujući «privatizaciju» (prodaju javne imovine privatnim korporacijama) i vezanje argentinskog peza za američki dolar. Rezultat je bio precijenjeni pezo, ogromno ekonomsko stezanje i slom financijskog sustava. Ljudi su pohrlili u banke kako bi podigli svoje životne ušteđevine da bi im rekli kako su njihove banke trajno zatvorene.

Travnjaci su se uskoro pretvorili u povrtnjake i počeli su nicati lokalni sustavi za razmjenu dobara. Jedna ekološka grupa održala je ogromnu dvorišnu prodaju u kojoj su ljudi donijeli što su imali za prodati i u zamjenu dobili kupone koji su predstavljali novac. Kuponi su zatim bili korišteni za kupovinu druge robe. Taj sustav papirnatih potvrda za dobra i usluge razvio se u Globalnu mrežu za razmjenu (Red Global de Trueque ili RGT) iz koje je nastala najveća nacionalna mreža lokalne valute na svijetu. Model se proširio širom Središnje i Južne Amerike, obuhvativši sedam milijuna članova i uz opticaj u vrijednosti od više milijuna američkih dolara godišnje.

U Argentini su izmišljene i druge financijske inovacije na razini lokalnih vlasti. Provincije kojima je nedostajalo nacionalne valute pribjegle su izdavanju vlastite. Svoje su zaposlenike plaćale papirnatim potvrdama zvanim «Obveznice za poništenje duga» koje su izdavane u valutnim jedinicama ekvivalentnim argentinskom pezu. Može se reći da su to bile «unovčive obveznice» (obveznice koje su pravno prenosive i zamjenjive kao novac), osim što se na njih nisu plaćale kamate. Bile su bliže «beskamatnim obveznicama» kakve je predložio Jacob Coxey 1890-ih za financiranje državnih i lokalnih projekata. Obveznice su poništavale dugove provincija njihovim zaposlenicima, a mogle su se trošiti u zajednici. Argentinske provincije tako su «monetizirale» svoje dugove, pretvarajući svoje obveznice ili dugovanja u zakonito sredstvo plaćanja.
Studije su pokazale da u provincijama u kojima je nacionalni novac bio dopunjen lokalnim valutama, cijene ne samo što nisu rasle, nego su zapravo padale u usporedbi s drugim argentinskim provincijama. Lokalni sustavi razmjene omogućili su razmjenu roba i usluga koje inače ne bi bile na tržištu, uzrokujući da ponuda i potražnja zajedno rastu. Sustav je imao nekih nedostataka, uključujući nepostojanje adekvatne kontrole krivotvorenja, što je omogućavalo da velik dio imovine bude pokraden lažnim bonovima. Do ljeta 2002. RGT je spao na 70.000 članova; ali i dalje ostaje izvanredan dokaz onoga što se može učiniti na razini lokalne zajednice kad se susjedi udruže kako bi trgovali vlastitom lokalnom valutom.

Alternativne papirnate valute u SAD-u

Trenutno je u Sjevernoj Americi dostupno preko 30 lokalnih papirnatih valuta. Jedna koja je posebno uspješna zove se «itački SAT» (Ithaca HOUR), a pokrenuo ju je Paul Glover iz Ithace, New York. SAT je papirnati bon na čijoj poleđini piše: Ovo je novac. Ova novčanica omogućuje donositelju da dobije jedan sat rada ili njegovu dogovorenu protuvrijednost u dobrima i uslugama. Molim vas, primite ju i zatim ju potrošite. Itački SATI stimuliraju lokalnu trgovinu lokalnim recikliranjem našeg bogatstva i pomažu u stvaranju novih poslova. Itački SATI podržani su stvarnim kapitalom: našim vještinama, našim mišićima, našim alatom, šumama, poljima i rijekama.

Smatra se da je jedan itački SAT ekvivalent 10 dolara, prosječne satnice na tom području. Usluge za koje su potrebne veće vještine vrijede više SATI. Svakih par mjeseci objavljuje se popis dobara i usluga kojima su ljudi u zajednici spremni trgovati za SATE i postoji banka SATI. Ljudi mogu koristiti SATE za plaćanje najamnine, kupovinu na tržnici ili kupnju namještaja. Lokalne bolnice primaju ih za medicinsku njegu. Od 1991. obavljene su transakcije u vrijednosti nekoliko milijuna itačkih SATI. Početni paket (Hometown Money Starter Kit) može se kupiti za 25 američkih dolara ili 2 ½ SATA od Ithaca MONEY.
Još jedan uspješan program kredita pokrenuo je Edgar Cahn, profesor prava sa Sveučilišta kolumbijskog okruga, kako bi olakšao situaciju s neadekvatnim vladinim socijalnim programima. Poput Glovera, Cahn je odlučio stvoriti novu vrstu novca koji će biti neovisan i o vladi i o bankama, novca kojeg će moći stvarati sami ljudi. Jedinica razmjene u njegovom sustavu, zvana «vremenski dolar», paralelna je itačkom SATU po tome što mu se vrijednost mjeri u satima ljudskog rada. U prekretničkoj odluci, porezna služba ustvrdila je da Cahnov projekt nije «trgovanje» u komercijalnom smislu i da je stoga oslobođen poreza. Odluka je pomogla projektu da se brzo proširi širom zemlje. Cahn ističe da je taj program doveo do socijalnih i ekonomskih koristi: „Sam proces zarađivanja kredita dovodi do povezivanja grupa (…) One počinju ručati jedni kod drugih; počinju formirati grupe za čuvanje četvrti od kriminala, počinju brinuti jedni za druge i provjeravati se; počinju organizirati zadružne banke hrane. Čini se da [taj proces] djeluje kao katalizator za stvaranje grupne kohezije u društvu u kojem je takve katalizatore teško naći.“

Lokalni bonovi također se koriste za kreditiranje poljoprivrednika do žetve. Jedan poljoprivrednik tiskao je «Novčanice za očuvanje farmi u Berkshireu» kad mu je banka u ruralnom Massachusettsu odbila pozajmiti novac koji mu je bio potreban da izdrži tijekom zime. Kupci su kupovali te novčanice za 9 dolara tijekom zime i mogli su ih tijekom ljeta zamijeniti za povrće u vrijednosti od 10 dolara. Uz brzi nestanak malih obiteljskih farmi, lokalne valute ovog tipa način su da zajednice pomognu farmerskim obiteljima koje je centralizirani monetarni sustav napustio. Privatne valute pružaju sredstvo za zbližavanje zajednica, daju podršku lokalnim uzgajivačima hrane i održavaju opskrbu hranom.
Bernard Lietaer, autor knjige The Future of Money (Budućnost novca) opisuje druge inovacije s privatnim valutama, uključujući sustav izmišljen u Japanu za pružanje njege starijim osobama koja nije pokrivena nacionalnim zdravstvenim osiguranjem. Ljudi pomažu starijima i zauzvrat dobivaju «priznanice pružanja njege» koje se stavljaju na štedni račun. Mogu se iskoristiti kada vlasnik računa postane nesposoban za brigu o sebi, ili se mogu elektronskim putem slati starijim rođacima koji žive daleko, gdje će im netko drugi pružiti njegu za te kredite. Još jedan zanimljiv model može se naći na Baliju, gdje zajednice imaju dvostruki monetarni sustav. Pored nacionalne valute, Balijci koriste lokalnu valutu u kojoj je obračunska jedinica vremenski blok od oko tri sata. Lokalna valuta koristi se kada zajednica pokreće lokalni projekt, kao što je organiziranje festivala ili gradnja škole. Seljani se ne moraju natjecati s vanjskim svijetom kako bi stvorili tu valutu, koja se može koristiti za postizanje stvari za koje inače ne bi imali sredstava.

Paralelne elektronske valute: Trgovinski sustavi lokalne razmjene (LETS)

Sustavi alternativnih valuta dobili su jak poticaj s pojavom računala. Više nije potrebno kovati lokalne kovanice ili tiskati novčanice. Sada se trgovina može obavljati elektronskim putem.

Prvi sustav elektronske valute smišljen je nakon što je IBM izbacio na tržište svoje XT računalo 1981. Kanadski računalni stručnjak Michael Linton izradio je računovodstvenu bazu podataka, a 1982. predstavio je Trgovinski sustav lokalne razmjene (Local Exchange Trading System, LETS), kompjuterizirani sustav za bilježenje transakcija i vođenje računa.

Poput Cottona Mathera više od dva stoljeća ranije, Linton je redefinirao novac. U njegovom programu on je bio samo «informacijski sustav za bilježenje ljudskih napora». LETS kredit nastaje kada neki član posudi kredit od zajednice kako bi kupio dobra ili usluge. Taj se kredit briše kada član vrati zajednici dobra ili usluge podmirujući svoju obavezu otplaćivanja kredita. Sustav djeluje bez bilo kakvog oblika «pokrića» ili «rezervi». To je samo računovodstveni sustav za bilježenje potraživanja i brisanje dugova. LETS kredita ne može nedostajati jednako kao što ne može nedostajati centimetara. Oni su slobodni od poreza i kamata. Mogu se čuvati na računalu čak i bez ispisivanja na papiru. Oni su jednostavno informacije. Trenutno postoji barem 800 trgovinskih sustava lokalne razmjene u Europi, Novom Zelandu i Australiji. Manje su popularni u Sjedinjenim Državama, ali zagovornik valuta lokalnih zajednica Tom Greco smatra da će postajati popularnije kako konvencionalne ekonomije budu dalje propadale i sve više ljudi bude «marginalizirano».

Na svojoj web-lokaciji Putujte bez novca australski entuzijast James Taris iznosi svoja osobna iskustva s LETS-om. U vrijeme kad je dao otkaz na svom poslu i kad je pazio na svoj novac, prisustvovao je sastanku LETS-ove grupe u svojoj lokalnoj zajednici i saznao da bi mogao dobiti razne usluge ako pruži ekvivalentnu količinu svog vremena. Rezultat je bila prva i najbolja stručna masaža koju je ikad primio, luksuz čije si plaćanje od 60 dolara u gotovini nije mogao priuštiti u vrijeme dok je imao plaćen posao. «Platio» je za tu i druge usluge podučavajući druge vještinama iz korištenja interneta i stolnog izdavaštva i pomažući grupi, u čemu je prilično uživao. On demonstrira potencijal tog sustava putujući svijetom s vrlo malo konvencionalnog novca.

Prijateljske usluge (Friendly Favors) je sustav kompjuterizirane razmjene poput LETS-a koji je prerastao lokalnu zajednicu i postao svjetska baza podataka od preko 12.000 članova. Sustav prati razmjenu «zahvala», jedinice mjere koju smatraju ekvivalentom jednog ušteđenog dolara zahvaljujući prijateljskom popustu ili primljenoj usluzi. U bazi podataka također se čuvaju fotografije, biografije za natječaje, talenti, interesi i vještine sudionika koje mogu biti korisne u izgradnji zajednice.

Sergio Lub i Victor Grey iz Walnut Creeka, Kalifornija, razvili su www.favors.org kao nekomercijalni servis «za međusobno povezivanje onih koji imaju viziju svijeta prikladnog za svakoga». Za razliku od većine LETS- programa, koji su se razvili među ljudima s malo novca i u potrazi za alternativnim načinima trgovine, među članovima Prijateljskih usluga nalaze se ljudi koji financijski dobro stoje, visoko su kvalificirani i posebno zainteresirani za mogućnost sustava da koristi ljudske resurse. U svibnju 2004. članstvo Prijateljskih usluga obuhvaćalo je ljude iz preko 100 zemalja i njihovu bazu podataka dijelilo je preko 200 grupa s ukupnim članstvom od preko 42.000 ljudi – danas je to blizu 60 000 članova u 189 zemalja, što ga čini potencijalno najvećim izvorom ljudskih resursa dostupnim na internetu.

Mnogo dobrih internetskih lokacija posvećeno je konceptu valute lokalne zajednice, uključujući ithacahours.com, madisonhours.org, web-lokaciju Carol Brouillet na communitycurrency.org, i International Journal of Community Currency Research. Opća rasprava o prijedlozima u vezi alternativnog novca može se naći na Projektu novčane edukacije Toma Greca na reinventingmoney.com.

Ograničenja sustava valuta lokalnih zajednica

Sustavi lokalne razmjene pokazuju da «novac» ne treba biti nešto čega nedostaje ili za što se ljudi trebaju natjecati. Novac je jednostavno kredit. Kao što je primijetio Benjamin Franklin, krediti pretvaraju sutrašnji prosperitet u današnju gotovinu. Krediti se mogu dobiti bez zlata, banaka, vlada ili čak tiskarskog stroja. Sve se može raditi na računalu.

Koncept je dobar, ali postoje neka praktična ograničenja modela LETS i drugih sustava valuta lokalne zajednice kako se sada primjenjuju. Jedno je to što nedostaju uobičajeni poticaji za otplaćivanje. Ne naplaćuju se kamate, a ponekad nema vremenskog ograničenja za otplatu. Ako ste ikada posudili novac nekom rođaku, znate u čemu je problem. Vraćanje duga može se odgađati do u beskraj. Možete se pouzdati u vaše rođake zato što znate gdje ih možete naći; ali u anonimnosti grada ili nacije, posuđivači u sustavu koji se temelji na povjerenju mogu samo nestati u noći. Neke alternative za zadržavanje poštenja članova zajednice predložio je Tom Greco: „Uvijek postoji mogućnost da sudionik može odlučiti da ne ispuni svoju obvezu tako što će izaći iz sustava i odbijati da pruži vrijednost ekvivalentnu onoj koju je primio. Na pamet mi padaju tri moguća načina rješavanja tog rizika: Prva je mogućnost korištenje «financirane» razmjene u kojoj svaki sudionik predaje ili zalaže određenu imovinu kao osiguranje da će podmiriti svoje obveze (…) Druga mogućnost je održavati «osiguravajući» fond, financiran ubiranjem provizije na sve transakcije, kako bi se pokrili mogući gubici. Treća mogućnost (…) je oslanjanje na grupnu suodgovornost tj. da svaki sudionik unutar grupe istog afiniteta snosi odgovornost za dugove drugih.“

To su mogućnosti, ali one nisu toliko praktične ili djelotvorne kao ugovori koji se danas koriste, s naplaćivanjem kamata i kaznama za kašnjenje koje se mogu naplatiti putem suda. Ugovori koji se trebaju naplatiti mogu se pravno provesti ovrhom nad imovinom zajmoprimca, obustavom od plaće i primjenom drugih rješenja za povredu ugovora, sa ili bez naplate kamata. Ali uz zatezne kamate posuđivači su skloniji biti oprezni u svom posuđivanju i vraćati svoje dugove na vrijeme.

Izbacivanje kamata iz novčanog sustava izbacilo bi poticaj privatnim posuđivačima da posuđuju i ohrabrilo bi spekuliranje. Kad bi krediti bili na raspolaganju bez vremenskog ograničenja ili naplate kamata, ljudi bi mogli jednostavno posuditi sav slobodan novac do kojeg mogu doći, zatim se natjecati da kupe obveznice, dionice i drugu imovinu koja donosi dobit, stvarajući spekulativne mjehure. Nametanje značajnog troška na posuđivanje sprečava takvu vrstu neobuzdanog spekuliranja.
U muslimanskim zajednicama kamate se izbjegavaju jer Kuran zabranjuje lihvarstvo. Kako bi izbjegli kršenje vjerskih zakona, muslimanski pravnici strogo su pazili da sastavljaju ugovore koji izbjegavaju naplaćivanje kamata. Najčešća alternativa je ugovor kojim bankar kupi imovinu i po višoj cijeni ju prodaje natrag klijentu, koji to otplaćuje u ratama. Međutim, učinak je isti kao naplaćivanje kamata: duguje se više novca ako se svota vraća tijekom određenog vremena nego da je bila vraćena odmah.

U zapadnim velegradovima, gdje je mobilnost velika, a religija nije utjecajan faktor, kamata se smatra razumnom cijenom s obzirom na vremensku vrijednost novca. Sustavbi problem kod naplaćivanja kamata jest pronalaženje glavnice i kamata za otplatu zajmova u novčanom sustavu u kojem ima dovoljno novca samo za glavnicu – ali taj se problem može riješiti na druge načine. Prijedlog za zadržavanje koristi od sustava kamata uz istovremeno izbjegavanje takve situacije piše na jednom drugom mjestu knjige Ellen Hodgson Brown, a tamo je opisan i prijedlog beskamatnog pozajmljivanja koje bi moglo funkcionirati.
Ozbiljnije ograničenje privatnih «dopunskih» valuta je u tome što se ne bave mamutskim paukom duga koji siše životnu snagu nacionalne ekonomije. Sve «dopunske» valute pretpostavljaju postojanje nacionalne valute koju dopunjavaju. Porezi se i dalje moraju plaćati u nacionalnoj valuti, kao i računi za telefonske usluge, energiju, benzin i sve drugo što ne proizvodi netko iz zajednice lokalne valute. To znači da članovi zajednice i dalje moraju pripadati nacionalnom novčanom sustavu tj. da neće ukloniti provođenje novčane nepravde odozgora. Ali mogu biti dobar početak drugačijeg razmišljanja o novcu.

Priča Ellen Hodgson Browno o lokalnim valutama inspirirala me na mentalne eksperimente. Zamislio sam grupicu od pedeset ljudi, mojih poznanika ili prijatelja, sa što više raznih djelatnosti. Tu u kvartu, ne na drugom planetu, u glavi sam imao ljude s imenima i prezimenima. Vlasnik dućana namirnicama, vulkanizer, frizer, vlasnik kafića, kompjutorski serviser, sve što sam mogao zamisliti da bi moglo biti potrebno. Zamislio sam poznate ljude (zato da se ne varamo) i da se dogovorimo da – isključivo međusobno – počnemo izdavati papiriće s potvrdama o nekoj usluzi ili robi koju smo dali ili napravili, poput onih SATI navedenih u tekstu. S tim papirićem se moglo otići bilo kome drugom iz te skupine od pedeset ljudi i dobiti neku robu ili uslugu, jer bi i on pomoću tog papirića kod bilo koga od tih pedeset ljudi dobio što mu treba. Nisam još završio s mentalnim eksperimentom i eventualnim problemima koji se mogu zamisliti, ali već sam zaključio – kako je to u biti lako. Novac doista nije ništa drugo nego potvrda o uloženoj energiji, on zapravo ne postoji.

Kako nešto ne samo po sebi ne postoji može zarobiti misli toliko ljudi? To je, na kraju svih krajeva, vrlo zanimljivo pitanje.

Čitamo se!