Bok svima!

Prije nego zaronim u temu iz naslova, zadržat ću se na koji trenutak kod nekih tema iz prošlih postova jer se jednostavno same od sebe nastavljaju.

NASTAVAK 1

U prošlom postu riječi je bilo o chemtrailovima, a intenzivno zaprašivanje nije prestalo tada. Niti najmanje. U dosta dana iza nas bilo je jednako žestoko. Ono što bi bile novosti na tu temu jest da se moglo primijetiti ljude kako na parkiralištima slikaju nebo i druge koji stoje i promatraju, konobar bi ti donio kavu i komentirao nebo, tu i tamo bi netko gledao i opsovao…Bilo bi krajnje vrijeme da chemtrailovi nađu svoje mjesto i u vremenskoj prognozi. To nije bezveze jer kad sam ih u znatnijim količinama viđao na nebu nekako bi postalo hladnjikavo, pa tek toliko da znamo što trebamo obući. „Danas umjereno jugo, u popodnevnim satima moguća kiša, od ranog jutra chemtrailovi na cijelom nebu iznad Hrvatske…“

Općenito se često pitam zašto se naši meteorolozi nikad ne pitaju ono što su se pitale njihove njemačke kolege, ili autor rada o chemtrailovima koji možete skinut s mog bloga, a koji je osjetio potrebu da osvježi svoje znanje meteorologije kad je počeo uočavati te neprirodne pojave na nebu. Također je otrežnjavajuće za spoznaju u kakvom falsifikatu od stvarnosti živimo (ako je suditi prema novinama) kad obratite pažnju da nijedne dnevne novine nisu objavile vijest o zbivanjima na nebu iznad naših glava, o tome nema vijesti u televizijskim informativnim emisijama, nitko nikad ne spominje dramu iznad naših glava.

Dio odgovora vjerojatno leži i u činjenici da ljudi ne znaju što bi počeli s tom činjenicom. Za nju nema mjesta u dosadašnjem pogledu na svijet. Pitanje o chemtrailovima (što im je svrha, tko ih stvara i kako je moguće u tajnosti izvesti operaciju toliko globalnih razmjera) pokreće domino-efekt koji vas može odvesti tko zna gdje, i do najnevjerojatnijih zaključaka koji obično služe za sprdnju.

Neka, neka, vidjet ćemo…

Doduše, skoro jednako često susrećem ljude koji još uvijek, nakon što su chemtrailovi na nebu iznad nas prisutni devet godina, a intenzivno barem 4-5 godina, nisu obratili pažnju na kemijske tragove niti imaju pojma što je to. Ta brojka je i dalje zabrinjavajuće velika, jer snaga je ipak u brojevima i količini. O čemu ostalom, svjedoče, i ti tragovi na nebu koji također dolaze u velikim količinama. Dominanto iznad zemalja NATO-saveza. Prijatelj koji je bio tri tjedna u Južnoj Americi tamo nije vidio nijednog, a isto vrijedi za Rusiju i Kinu.

Zašto sve ovo pišem? Samo kao uvod u niz slika koje mi je jedan čitatelj bloga jučer poslao na mejl, a koje su snimljene ovih dana iznad Praga. Čekam nekog mudraca da mi opet počne objašnjavati kako su to kondenzacijski tragovi aviona.

NASTAVAK 2

Nedavni post bavio se alternativnim valutama. I to je tema koju bi trebalo što češće ponavljati, jer je financijski sustav, čini se, od početka, marno posložen tako da energija cijelo vrijeme struji od ljudi prema financijskim centrima (koji su i centri zakulisnih moći).

Novac je super izum, kao sredstvo prijenosa informacije o nekoj vrijednosti, ali odavno je prestao biti samo to.

Alternativne valute zorno pokazuju što bi novac trebao biti.

12. travnja objavljena je vijest koja se nadovezivala na tu temu, a naslovljena je bila „Grci odbacuju euro, živjela trampa!“

Naravno, nije riječ o pukoj trampi, ali evo što je vijest govorila: „Za kupovinu na tržnici u grčkom Volosu nije potreban novac. Od rukotvorina do hrane, sve se prodaje za lokalnu alternativnu jedinicu (grčki: TEM) u sklopu sustava dobre stare razmjene dobara, izvještava BBC u reportaži posvećenoj sve raširenijem fenomenu trampe u Grčkoj. Lokalno stanovništvo skuplja ‘bodove’ nudeći vlastite proizvode ili usluge, a vrijednost se upisuje u središnju računalnu mrežu. Sustav potom omogućuje da se prikupljena vrijednost troši na bilo koju željenu uslugu ili proizvod, ma kako egzotični oni bili – važno je samo da su unutar novog-starog sustava razmjene dobara. Drugim riječima, tradicionalna trampa vratila se u današnju Grčku.“

Nije to trampa. To je valuta u vidu ‘bodova’. Razlika je ključna, ali idemo dalje kroz vijest:

‘Dosegnuli smo dno. Sada želimo razmišljati na drukčiji način’, kaže jedan prodavač za BBC. Otkad je pokrenut, sustav je unovačio već 800 članova i svakodnevno raste. Riječ je o lokalnoj građanskoj inicijativi za sve one koji gube bitku u hrvanju s eurom. Inicijativa je potaknula druge oblike trampe i razmjene dobara širom zemlje. Grci traže novo oružje u ratu s financijskom krizom. Trampa je dovela Volos u središte svjetske medijske pažnje, pa je reportažu iz tog primorskog grada objavio i New York Times. Mjesto je to koje grca u krizi, poput većine ostalih u Grčkoj. Industrija je u kolapsu, nezaposlenost rekordna. Alternativni TEM osigurao je novu energiju zajednici koja vapi za tračkom nade. Gradonačelnik Panos Skotiniotis podržava projekt, iako napominje da dvije ‘valute’ ne mogu ravnopravno koegzistirati. ‘Mislimo da je ovo dobar način za izlazak iz duboke ekonomske i društvene krize. To je inicijativa koja nadopunjuje euro, ali ga ne zamjenjuje’, oprezno kaže Skotiniotis.“

To da dvije valute ne mogu zajedno postojati, naravno, nije točno. Iskustva su pokazala ( o tome je bilo riječi u nedavnom postu) da glavna i alternativna valuta mogu egzistirati zajedno, dapače, alternativna valuta osnaživala je lokalnu ekonomiju i time pomagala i glavnoj valuti.

Upitna je i druga gradonačelnikova rečenica kojom je htio reći da ta inicijativa ne može zamijeniti euro.

Naravno da može. To ovisi samo o broju ljudi koji se uključe. I to bi zapravo bilo odlično, reći jedno glasno „ne“ euru, kao sredstvu smišljenom da podjarmljuje nacije i kao glavnom alatu tih manipulatora krizom. Evo vam natrag vaša valuta, igrajte se sami s njom.

Razmišljajući o tome po ne znam koji put sam zaključio da Iluminatima posao uopće nije jednostavan. Treba ljudima nešto prodati i uvaliti im trikove, ali tako da to ne primijete. Jer ako primijete mogli bi jednostavno otići s igrališta. Ljude i nacije se gura u krizu, ali uvijek tako da se balansira na tankom rubu pomoću malo lažnog optimizma, malo lažnog predstavljanja stvari, malo bezveznih novinskih kolumni koje puno pričaju, a ne kažu ništa jer su im ulazni podaci pogrešni…Ako se ljude gurne prejako, moglo bi se dogoditi kao u ovom grčkom mjestašcu – da krenu svojim putom i budu prisiljeni napraviti ono što smo svi odavno trebali – lansirati jedan divovski odjeb, ali ne znamo kako jer nemamo dovoljno jaku motivaciju, tj. uvijek nam se čini da ćemo nekako izgurati, a zapravo se radi o tome da nas se postupno navikava na sve gore uvjete života. Znači, treba ljude masirati, ali ne preko granice njihove trenutne tolerancije.

Priznat ćete, posao tih balansera nije jednostavan.

A sad dovršimo šetnju kroz vijest:

„Inicijativa, međutim, dobiva sve više na utjecaju, kao i na brzini širenja. Lokalna zadruga iz Volosa, koja prodaje sadnice cvijeća kroz sustav TEM-a, smatra da se radnicima otvaraju nove mogućnosti. Perri Mantzafleri, članica zadruge, kaže da radnici na ovaj način mogu kupiti kruh, meso i druge proizvode, a žene mogu otići kod frizera. ‘Ja sam odrasla na selu. Stvari su nekada upravo ovako funkcionirale, prije nego što se u sve upleo novac’, izjavila je Mantzafleri za BBC. Korist od TEM-a osjećaju i najmlađi. Roditelji koji svojoj djeci više nisu mogli priuštiti igraonice i radionice, sada to opet mogu.

Euro možda nije sasvim iščeznuo iz Volosa, ali sada postoji alternativa o kojoj mnogi već ovise. Jednostavna ideja koja je u lokalnu zajednicu udahnula dašak optimizma, zaključuje BBC.“

Kako su zapravo stvari jednostavne, ne čini se i vama isto?

I KONAČNO…

…evo nas i kod središnje teme ovog posta, a to je prijevara i zahvat ogromnih razmjera i zastrašujućih potencijalnih posljedica. Naravno, to znaju autori plana, ali nama ostalim izraz poput „karbonska valuta“ još uvijek zvuči bezazaleno. Osim toga, oni su stvari krenuli promatrati od cilja koji žele dohvatiti, dok mi samo pokušavamo analizirati događaje kako se zbivaju bez ideje kuda oni vode. Ponekad čak i bez ideje da se zbivaju proračunato i planski, a ne slučajno. Zato uglavnom ništa ne kužimo, ili tek djelomično dohvatimo smisao.

Laž o globalnom zatopljenu dosad je pokazala nekoliko svrha: ograničavanje industrijskog razvoja državama; stvaranje tržišta karbonskih kredita; uvođenje neke vrsti svjetske vlade koja bi trebala riješiti svjetski problem; bila je povod za novu vrst trovanja, tj. za uvođenje otrovnih ‘štednih’ žarulja i stavljanje izvan zakona klasičnih, sa žarnom niti, koje su daleko superiornije, jeftinije i zdravije;
No, kao da navedene stvari nisu dosta dijabolične, prava svrha tek mi se počela otkrivati. Sad tek postaje jasno zašto se Rimski klub toliko trudio čovjeka napraviti neprijeteljem čovječanstva, na taj način da svaki od nas, trošeći energiju, navodno emitira ugljični dioksid koji mijenja klimu planeta. To je teški bullshit, ali propaganda je sveprisutna i umotana u celofan. Baš sad ispred sebe gledam dječju knjigu koju su pomogli, kako piše na naslovnici dječjim rukopisom Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost. Tko može išta prigovorit tako plemenitim idejama kao što su zaštita okoliša i energetska učinkovitost?

No, pričekajmo trenutak da vidimo koje mreže su te niti dio.

U časopisu Nexus objavljen je tekst „Tehnokracija, karbonska valuta i pametne mreže“Patricka M. Woorda. Čitajući njega prvi put sam uočio dublju razinu plana tj. vezu između nasilnog implementiranja ideje o globalnom zatopljenju (koja zapravo u sebi sadrži ideju da je svatko od nas neprijatelj Planeta i da je trošenje energije neka vrst zločina) i globalne elektroničke valute. Woord piše da oni koji smatraju da će američki dolar zamijeniti neka nova svjetska valuta možda razmišljaju u preuskim okvirima. Zapravo je namjera uvesti potpuno novu vrst valute, koja će biti globalna i koja će zamijeniti sve papirnate valute i potpuno promijeniti tj. centraliziratu ekonomski sustav. Ona već ima i ime: „karbonska valuta”. Bit će potporni stup novom ekonomskom sustavu koji se neće zasnivati na cijeni već na energiji (njezinoj proizvodnji i potrošnji).

Drugim riječima, vrli novi svijet bit će zasnovan na ugljičnom dioksidu tj. laži da čovjek (proizvodnjom energije za život) proizvodi CO2 koji uzrokuje klimatske promjene. Bilo bi bizarno, kad ne bi bilo zastrašujuće. I kad ne bi tako neugodno smrdilo na istinu. U bliskoj budućnosti predviđam brojne pokušaje da se nova karbonska valuta predstavi kao konačni odgovor na globalne pozive za smanjenje siromaštva, kontrolu populacije, kontrolu nad okolišem, globalno zatopljenje, raspodjelu energije i sveobuhvatnu raspodjelu ekonomskog bogatstva. Nekom čudnom slučajnosti, ona će zahtijevati i autoritarnu središnju kontrolu nad svim aspektima naših života, od kolijevke do groba.

Karbonska valuta, piše Woord, temeljit će se na redovitoj raspodjeli raspoložive energije ljudima u svijetu. Ne upotrijebi li se u određenom vremenskom periodu, valuta će isteći (poput mjesečnih minuta u vašoj pretplati za mobitel), tako da isti ljudi mogu primiti novu raspodjelu na temelju novih kvota za proizvodnju energije za sljedeće razdoblje. Budući da lancem opskrbe energijom već dominira svjetska elita, uspostavljanje kvota za proizvodnju energije ograničit će količinu karbonske valute u bilo kojem danom trenutku. Također, prirodno će ograničiti proizvodnju, proizvodnju hrane i kretanje ljudi. Lokalne valute će neko vrijeme ostati u igri, međutim s vremenom će nestati i biti potpuno zamijenjene karbonskom valutom, slično kao što je euro tijekom vremena zamijenio pojedinačne europske valute.

POČETAK POKRETA TEHNOKRACIJE

Korijeni društvenog pokreta zvanog tehnokracija, s njegovim obračunskim sustavom koji se temelji na energiji, može se pronaći još u 1930-ima, kada ga je skupina inženjera i znanstvenika ponudila kao rješenje za Veliku depresiju. Glavni znanstvenik u pozadini tehnokracije bio je M. King Hubbert, geolog koji će kasnije (1948.-1956.) iznijeti sada slavnu teoriju vršne proizvodnje nafte. Hubbert je ustvrdio da će otkriće novih rezervi energije i proizvodnja energenata u jednom trenutku biti nadmašeni potrošnjom i stoga na posljetku uzrokovati ekonomski i društveni kaos. Zvuči baš kao netko tko bi mogao poučavati geofiziku na Sveučilištu Columbia i primiti mnoge počasti poput Rockefellerove nagradu za javnu službu 1977. godine. (U iluminatskom novogovoru to vjerojatno znači: za službu Eliti). Gle, sve se to doista i zbilo. Treba li to i čuditi kad znamo kako pomno i dalekosežno ti dečki pletu svoju mrežu?

Godine 1933. Hubbert i Howard Scott ustanovili su organizaciju zvanu Tehnokracija d.d. (od grčkih riječi techne, što znači “vještina”, i kratos, što znači “vladavina”. Prema tome, to je vladavina vještih inženjera, znanstvenika i tehničara, za razliku od vladavine izabranih dužnosnika.) 1934. objavili su knjigu Tečaj o tehnokraciji (Technocracy Study Course), od koje potječe većina modernih tehnokratskih razmišljanja. Integralni dio tehnokracije bio je implementiranje ekonomskog sustava zasnovanog na raspodjeli energije umjesto na cijeni. Predložili su zamjenu tradicionalnog novca energetskim kreditima. Bio je to prvi nagovještaj pokreta za očuvanje okoliša u SAD-u (stvorenog i od samog početka manipuliranog od strane Rockefellera i škvadre), a ideja o smanjivanju potrošnje karbonskih goriva zbog navodnog globalnog zatopljivanje u stvari je proizvod rane tehnokratske misli.

Tehnokratsko rješenje djelotvornosti društva jest raspodjela raspoložive energije i mjerenjem potrošnje kako bi se pronašlo stanje “ravnoteže”. Ideja je bila da da građani dobiju energetske certifikate kako bi sudjelovali u ekonomiji: “…[energetski certifikati] izdaju se individualno cjelokupnom odraslom stanovništvu…”; “Podaci o prihodu pojedinca i njegovoj stopi potrošnje čuvat će se u Distribucijskoj sekvenci, tako da Distribucijskoj sekvenci bude jednostavno u svakom trenutku utvrditi saldo određenog potrošača…”; “Prilikom kupnje bilo dobara ili usluga, pojedinac predaje energetske certifikate koji glase na njegovo ime i ispravno su ovjereni i potpisani…”; „Jedna jedina organizacija upravlja i vodi čitav društveni mehanizam. Ista organizacija ne samo da proizvodi nego i distribuira sva dobra i usluge…”

Jedna, jedina organizacija?…Hm, zvuči nekako poznato.

Dvije glavne razlike između novca zasnovanog na cijeni i energetskih certifikata su u tome što novac pripada njegovom nositelju, dok su certifikati individualno registrirani na svakog građanina ali u me pripadaju. Novac traje, a certifikati istječu. Ovo drugo bi, očito je, potpuno spriječila bilo kakav oblik štednje ljudi i vjerojatno kao posljedicu potpuno ukinulo privatno vlasništvo.

Pokret tehnokracije je i danas vrlo živ (njihove ideje još i življe) pa je 2005. utemeljena Mreža europskih tehnokrata (Network of European Technocrats, NET) kao “autonomni istraživački i društveni pokret čiji je cilj istraživati i razvijati kako teoriju, tako i izgradnju tehnokracije” te implementirati globalnu energetsku politiku.

KARBONSKA VALUTA IZRANJA

S obzirom na vezu između pokreta za očuvanje okoliša, globalnog zatopljivanja i tehnokratskog koncepta energetskih certifikata, moglo bi se očekivati da će ta zajednica predložiti karbonsku valutu. To se i dogodilo.

1995. je Judith Hanna u članku “Prema globalnoj karbonskoj valuti” u znanstvenom časopisu New Scientist napisala: “Predlažem da se postavi globalna kvota za godišnje sagorijevanje fosilnih goriva te da je se ravnomjerno raspodijeli na sve odrasle osobe u svijetu.”

2006. je prestižni Harvard International Review objavio članak “Nova valuta” u kojem je pisalo: “Onima koji žele usporiti globalno zatopljivanje najbolje bi bilo da krenu smjerom stvaranja jakih nacionalnih karbonskih valuta. (…) Globalno zatopljivanje smatra se pitanjem očuvanja okoliša, međutim najbolje upute neće se pronaći u kanonu zakona očuvanja okoliša. Sveprisutnost ugljika u svjetskom gospodarstvu zahtijeva da svaki režim koji želi ograničiti emisije uzme u obzir trošak. Doista, trgovanje emisijama bilo je bog i batina jer je najviše reagiralo na trošak. A budući da je trgovanje karbonskim emisijama sličnije trgovanju valutama nego eliminiranju zagađenja, kreatori politika povezanih s trgovinom i financijama trebali bi paziti na način upravljanja tržištem karbonskim emisijama.“ Autori su zaključili da je “nakon sedam godina pričanja priča i pogrešnih analogija, međunarodni sustav kontrole nad ugljikom krenuo, iako pokusno, produktivnim putem.”

2006. je tadašnji britanski ministar za okoliš je na godišnjem predavanju i debati britanske Komisije za reviziju bez ustezanja rekao:
“Zamislite zemlju u kojoj je ugljik postao nova valuta. U kojoj sa sobom nosimo bankovne kartice koje na sebi imaju pohranjene i funte i karbonske bodove. Kada kupujemo električnu energiju, plin i gorivo, koristimo svoje karbonske bodove, jednako kao i funte. Kako bi pomogla u smanjivanju karbonskih emisija, vlada mora ograničiti količine ugljika koji se može koristiti.”

2007. New York Times objavio je članak Hannah Fairfield pod naslovom “Kada ugljik postane valuta”. Ona je otvoreno napisala: “Da bi izgradili tržište ugljikom, njegovi začetnici moraju stvoriti valutu karbonskih bodova kojima će sudionici moći trgovati.”

9. studenog 2009. godine britanski Telegraph objavio je članak pod naslovom “Svima u Britaniji mogla bi biti dodijeljena osobna ‘karbonska kvota’: “…uvođenje individualnih karbonskih kvota za svaku osobu bit će najdjelotvorniji način za ostvarivanje ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova. U sklopu toga, ljudima bi se dodijelio jedinstveni broj koji bi pokazali prilikom kupnje proizvoda koji pridonose njihovom ugljičnom otisku, kao što su, na primjer, gorivo, zrakoplovne karte i električna struja. Kao kod bankovnog računa, izvod s računa slao bi im se svakog mjeseca kako bi im se pomoglo da prate što troše. Kada bi njihov ‘karbonski račun’ došao do nule, morali bi plaćati da dobiju nove bodove.“

U srpnju 1937. Howard Scott je u članku objavljenom u časopisu Technocracy magazine vrlo detaljno opisao karticu za raspodjelu energije. Napisao je da je upotreba takvog instrumenta kao “računovodstvenog sredstva dio tehnokratskog prijedloga promjene uređenja našeg socioekonomskog sustava.” Scott je napisao: “Certifikat će se izdavati izravno pojedincu. Neprenosiv je i neunovčiv; prema tome, ne može ga se ukrasti, izgubiti, pozajmiti ni darovati. Nije akumulativan; prema tome, ne može ga se štedjeti, ne može ga se gomilati niti donosi kamate. Ne mora se potrošiti, ali gubi valjanost nakon određenog vremenskog razdoblja.”

To se 1937. možda činilo znanstvenom fantastikom, međutim na websiteu organizacije Tehnokracija d.d. stoji: “Danas je moguće koristiti plastičnu karticu sličnu kreditnoj kartici u kojoj je ugrađen mikročip. Taj čip mogao bi sadržavati sve podatke potrebne za kreiranje kartice za raspodjelu energije kakva je opisana u ovoj knjižici.“
Ta kartica bit će i univerzalna osobna iskaznica i sadržavat će mikročip, u skladu s tehnokratskom filozofiju da se svaka osoba u društvu mora pedantno nadzirati kako bi se pratilo što troši u smislu energije i također kako pridonosi procesu proizvodnje.

Suvremeni sustav karbonskih bodova izum je protokola iz Kyota, počeo je dobivati na zamahu 2002, a 2005. to je tržište regulirano međunarodnim zakonom. Predviđa da će do 2020. godine ili ranije dosegnuti promet od tri bilijuna američkih dolara. Tko su predvodnici u toj trgovini? Tvrtke J.P. Morgan Chase, Goldman Sachs i Morgan Stanley, naši stari znanci i vrlo opaki tipovi. S obzirom na puku snagu tih svjetskih bankarskih giganata koji stoje iza trgovanja ugljikom, ne čude predviđanja da će karbonsko tržište uskoro nadmašiti trgovinu svim drugim robama.

VALUTA I SREDIŠNJA KONTROLA

Naravno, valuta je tek sredstvo za ostvarivanje cilja. Tko god upravlja valutom upravlja i ekonomijom i političkom strukturom koja ide uz nju. Ako globalna elita odredi da karbonska valuta zamijeni nacionalne valute, tada će se također zauvijek fundamentalno promijeniti svjetski ekonomski i politički sustavi. Prema knjizi Tečaj iz tehnokracije, distribucija energetskih resursa mora se nadzirati i mjeriti kako bi sustav funkcionirao – i to je ključno: nadzor i mjerenje. Hubbert i Scott napisali su da sustav mora činiti sljedeće stvari:

1. Na stalnoj bazi, dvadeset i četiri sata dnevno, evidentirati ukupnu konverziju energije…
2. Pomoću evidencije konvertirane i proizvedene energije omogućavati uravnoteženo opterećenje.
3. Osigurati kontinuiranu inventuru cjelokupne proizvodnje i potrošnje.
4. Osigurati posebnu evidenciju po vrsti i tipu svih dobara i usluga, kao i gdje su proizvedeni i gdje se koriste.
5. Osigurati posebnu evidenciju potrošnje svakog pojedinca, kao i podatke o pojedincu i njegov opis…”

Pomalo mi sviće zašto su nas u zadnjih godinu dana svi isporučioci kućanskih računa počeli tražiti da im pošaljemo OIB. Isprva sam se pitao što će HEP-u ili Vodoopskrbi moj porezni broj, do sada smo sasvim dobro funkcionirali bez njega. Onda mi je rečeno da je to potrebno radi efikasnijeg i bržeg provođenja ovrsi. No, sad postaje jasno – preko tog jedinstvenog broja već sada se mogu skupljati na jednom mjestu ne samo podaci o prihodima i porezima već i o energetskoj potrošnji.
U 1930-ima takva tehnologija nije postojala. No, danas postoji i ubrzano se implementira kako bi provodila točno ono što su Scott i Hubbard odredili: konkretno, da iscrpno nadzire, mjeri i kontrolira svaki kilovat energije isporučen potrošačima i tvrtkama u čitavom sustavu. To se zove “pametna mreža”. Pametna mreža je široki tehnički izraz koji obuhvaća proizvodnju, distribuciju i potrošnju električne energije, može obuhvatiti i plin i vodu, a uključuje instalaciju novih digitalnih brojila u svim domovima i tvrtkama. Sa žaljenjem moram konstatirati – upravo onakva kakva imam na svojim radijatorima. Ta digitalna brojila osiguravaju danonoćno praćenje moje potrošnje energije i koriste dvosmjernu komunikaciju između komunalne službe i mog stana. U budućnosti, brojila će komunicirati s električnim uređajima unutar kuće kako bi prikupljala podatke o potrošnji i izravno kontrolirala određene uređaje bez intervencije potrošača.

2003. je, pod predsjednikom Georgom W. Bushem, osnovan Ured za isporuku energije (u sklopu Ministarstva energetike), navodno da bi modernizirao električnu mrežu, a 2007. godine status mu je povišen stvaranjem položaja pomoćnika ministra za isporuku električne energije i energetsku pouzdanost, koji mu je sada na čelu. 27. listopada 2009. godine Obamina administracija predstavila je plan za implementaciju pametne mreže i dodijelila 3,4 milijarde za sto projekata za provedbu pametne mreže. U dokumentu “samo za internu upotrebu”, napisanom u kolovozu 2009. godine, piše: “Tehnologija pametne mreže uključuje sve, od interaktivnih kućanskih aparata do pametnih brojila, automatizacije električnih međustanica i senzora na dalekovodima.”
Ono što je World Wide Web ljudima, to je Network of Things (“Mreža stvari”) kućanskim aparatima. Ta potpuno nova tehnologija stvara bežičnu mrežu između širokog raspona neživih predmeta, od cipela do hladnjaka. Prema tehnokratskoj zamsili, u pametnoj mreži svi kućanski aparati, brojila i međustanice međusobno komunicirati. Na primjer, godine 2008. Nacionalni laboratorij sjeverozapadnog Pacifika (PNNL) razvio je mali električni sklop, kontroler, zvan Grid Friendly Apllience (upravljački sklop, odnosno kontroler za “uređaje prilagođene mreži”; ) To je ustvari jednostavni kompjutorski čip koji se može ugraditi u obične kućanske aparate poput perilica za suđe, perilica za rublje, sušilice, hladnjake, klimatizacijske uređaje i grijala za vodu, a detektira poremećaje u mreži i isključuje aparate na nekoliko sekundi ili minuta kako bi omogućio mreži da se stabilizira. Kontroleri se također mogu programirati da odgode ponovno uključenje kućanskih uređaja.
Riječ je o automatskom djelovanje koje će se aktivirati izravnom interakcijom između predmeta, bez ljudske intervencije. Pravila će napisati programeri po naputcima tehnokrata koji razumiju sustav, i zatim će ih se, po potrebi, učitati na kontrolere. Prema tome, promjene pravila moći će se izvoditi u bilo kojem trenutku i bez znanja kućevlasnika. Tvrtka koje se bave razvijanjem tog sustava, PNNL, nije privatna tvrtka već je u “vlasništvu” američkog Ministarstva energetike i pod upravom instituta Batelle. Sva ta tehnologija bit će opremljena Wi-Fi sklopovima koji su identični onima u Wi-Fi mrežnim modemima i routerima koji se koriste u domovima i tvrtkama širom svijeta za bežično umrežavanje osobnih računala, mobilnih telefona, međusobno i/ili s internetom.

Dakle, dvosmjerni komunikacijski sustav pametne mreže koji će funkcionirati u stvarnom vremenu temeljit će se na bežičnom umrežavanju.

Dok će se potrošače smirivati obećanjima o nižim cijenama usluga, komunalne kompanije će provoditi politike koje odrede regionalni, nacionalni i globalni regulatori. Ako premašite svoju dnevnu kvotu električne struje, energetski zahtjevni zadaci poput pranja i sušenja odjeće bit će vam ograničeni na noćne sate i sl.

U članku iz tjednika BusinessWeek pod naslovom “Kako je Italija prestigla svijet u pametnom umrežavanju”, objavljenom 16. studenog 2009., navedeno je: “Nakon nekoliko neuspjelih startova, 2010. bi konačno mogla biti godina u kojoj će doći do globalizacije pametnih brojila.” Doista je i bila: implementirala je tehnologiju pametne mreže u 85 posto domova širom zemlje. Kina pak ulaže 7,32 milijardi dolara u izgradnju pametne mreže u Aziji.

Pilot-projekte za pametnu mrežu pokrenule su Njemačka, Francuska, Engleska, Rusija, Japan, Indija, Australija, Južna Afrika i mnoštvo drugih. Utemeljena su regionalna udruženja kao što je Smart Grids Africa (Pametne mreže Afrika) kako bi promovirala pametnu mrežu u manjim zemljama.

Pri tom, po starom receptu Elite, sam moraš platiti za konopac koji će ti staviti oko vrata. Naime, razvoj pametne mreže ubrzavaju novčani poticaji državnih vlada. Drugim riječima, globalni dobavljači koriste novac poreznih obveznika, mada je vrlo malo otprije postojeće ili latentne potražnje za tehnologijom pametne mreže. Potražnju su umjetno stvorile vlade svake pojedine zemlje.

Danas se razvoj i uvođenje tehnologije pametnih mreža – preuređivanje električnih mreža digitalnim brojilima električne struje s mogućnošću bežičnog umrežavanja – odvija vratolomnom brzinom. Tvrtke poput IBM-a, General Electrica i Siemensa ulažu maksimalne napore u “razvoj” koji će cijelu Ameriku konsolidirati u jedan, integrirani sustav za isporuku i nadzor električne struje koji može komunicirati, a njihovi planeri rade na standardima koji će čitavu Sjevernu Ameriku, uključujući Meksiko i Kanadu, integrirati u jedinstveni sustav pametne mreže. Nadalje, u tijeku je ozbiljna inicijativa za uvođenje globalne pametne mreže koja će integrirati sve svjetske kontinente!

Institut za globalnu energetsku mrežu (GENI, Global Energy Network Institute) predstavio je kartu napravljenu iz perspektive Sjevernog pola koja prikazuje globalnu mrežu koja je trenutačno u izgradnji. Žutim linijama predstavljeni su visokonaponski dalekovodi koji mogu prenositi velike količine energije s kontinenta na kontinent. Jedini dio planeta Zemlje koji je ostao nedirnut je Antarktik.

Website inicijative GENI navodi pokojnog T. Buskminstera Fullera (1895.-1983.) kao konceptualnog oca i tvorca globalne energetske mreže. U svojoj knjizi Critical Path iz 1981. Fuller je napisao: “Ta svjetska električna mreža će zbog svoje prednosti posvemašnje integriranosti svagdje, svima i u svakom trenutku moći isporučivati svoju električnu energiju po jednoj, zajedničkoj tarifi. To će stvoriti svesvjetski uniformni sustav koštanja i cijena za sva dobra i usluge, realistički zasnovan na vremensko-energetskom promjenljivom obračunskom sustavu svemira. U tom kozmički uniformnom, zajedničkom sustavu energije i cijena za cijelo čovječanstvo, koštanje će biti izraženo u kilovatsatima, vatsatima ili vat-sekundama rada. Kilovatsati će postati glavni kriterij za određivanje cijene proizvodnje složenih promjenjivih angažmana po svakoj funkciji ili proizvodu. Ta uniformna vrednovanja energije zamijenit će sve svjetske monetarne sustave, koji, takvi kakvi jesu, međusobno ekstremno variraju te su podložni raznoraznim spekulacijama i manipulacijama od strane najvećih energetskih sustava. Obračunski sustav zasnovan na vremenu i energiji eliminirat će sve nejednakosti do kojih sada dolazi u pogledu proizvoljno varijabilnog međunarodnog transporta dobara i obračunavanja međunarodnih trgovačkih bilanci i bankarskih izuma od strane najmoćnijih ekonomskih struktura. Eliminirat će sva zamršena izrabljivanja na bankarskom tržištu i na tržištu vrijednosnicama koja su danas prisutna kod svih aktivnosti u svim različitim svjetskim vremenskim zonama, a sasvim su nepoznata dvjema milijardama ljudi koji u svako doba spavaju.”

Lijepo rečeno, kao i uvijek. Najopasnije zamisli uvijek stižu u kutiji s mašlekom, pa i ekonomski sustav koji neće biti zasnovan na cijenama već na “vremensko-energetskom sustavu obračunavanja” koji se temelji na kilovatsatima, vatsatima i vatsekundama. Tu ideju podupire i utjecajni Svjetski ekonomski forum (osnovan 1971, a svake se godine održava u Davosu u Švicarskoj, sudionici su mu većinom istaknuti pripadnici globalne elite) koji je napredovanje pametne mreže povezao sa smanjenjem emisija ugljika (zijev), obećavajući, opipljiv način za borbu protiv globalnog zatopljivanja. (zijeeeeev).

U siječnju 2011. Svjetski ekonoski forum objavio je veliki izvještaj o napretku Programa za partnerstvo energetske industrije u kojem piše: „U izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma ‘Ubrzavanje uspješnih pilot-projekata pametne mreže’, koji je sastavljen uz pomoć kompanije Accenture i stručnjaka iz industrije, centraliziranost pametnih mreža ističe se kao ključni faktor za nisko-karbonsku ekonomiju i rješenje za sve veće potrebe za energijom. (…)Imamo priliku pokrenuti novi val razvoja prema energetskom sustavu s nižim emisijama ugljika, i uspješni pilot-projekti pametnih mreža bit će ključni korak u tom procesu.”
Globalna energetska mreža, ili pametna mreža, funkcionirat će u skladu s univerzalno prihvaćenim standardima koji tokove energije i podataka čine kompatibilnima jedne s drugima. Tko će određivati te standarde? Uvaženi Institut inženjera elektrike i elektronike (Institute of Electrical and Electronics Engineers, IEEE). Kao što navodi na svojim internetskim stranicama o pametnoj mreži: “Ne postoji globalna organizacija koja bi nadzirala preobrazbu energetskih sustava svih država – to je golemi pokret koji je trenutačno u povojima. S naših trideset osam društava i šest vijeća IEEE se pozicionirao kao predvodnik inicijative za pametnu mrežu. Uz pomoć njih i naših 395.000 članova, koji rade u svjetskim akademskim, vladinim i privatnim sektorima, IEEE dodiruje praktički sve aspekte pametne mreže. Mi svoje snažne temelje i sveobuhvatnu suradnju koristimo da bismo razvijali standarde, razmjenjivali najbolje metode, objavljivali dostignuća i pružali povezane edukacijske usluge s ciljem promicanja pametne mreže. Mi smo na čelu usavršavanja tehnologije i omogućavanja uspješnog uspostavljanja pametnih mreža širom svijeta.Radimo ruku pod ruku s vodećim organizacijama kako bismo stvorili jedan skup standarada za pametnu mrežu….”

Ova samohvala nije bez temelja. IEEE je doista jedina globalna organizacija sposobna za obavljanje tako monumentalnog zadatka. Uostalom, tehnokracija i jest – kako je autor Woord opisuje – kolektivistički, utopijski političko-ekonomski sustav pod vodstvom inženjera, znanstvenika i tehničara. Mogla bi biti daleko opasnija i nametnuti daleko veću kontrolu od komunizma, socijalizma ili fašizma. Pametna meža je izdanak tehnokracije, a ne obrnuto.

Nije sasvim jasno tko će nadgledati pojedine ili sve aspekte globalne pametne mreže. Implicirana sugestija je da će to biti oni isti inženjeri i globalne korporacije koji je trenutačno razvijaju. Uz globalni plimni val aktivnosti za stvaranje globalne pametne mreže, dvojbeno je da se inicijativa može zaustaviti, posebno zato što je tijesno isprepletena s pokretom za smanjenje globalnog zatopljivanja i, prema tome, s održivim razvojem te čak s programom Ujedinjenih naroda, Agenda 21. Evo što je rekao Boutros Boutros-Gali, bivši glavni tajnik iluminatske organizacije zvane UN: “Dok sam od 1977. do 1991. godine bio na čelu Ministarstva vanjskih poslova u Egiptu, zagovarao sam integraciju električnih mreža svih afričkih zemalja oko Nila.”

Sve u svemu, ne piše nam se dobro, osim se ako ubrzano ne proširi shvaćanje o prirodi mreže koja se plete oko čovječanstva.

Čitamo se!

Bok svima!

Ne znam jeste li i vi primijetili čudno račvanje po pitanju tema vezanih uz planove Elite, ili kako već zvali tu strukturu koja otima Planet i mijenja biosferu, ali zbiva se situacija da neke teme postaju nekima stare i prepoznate, dok drugi još uvijek nisu čuli za njih. To je zapravo nezgodna situacija. Kome se od vas, čitatelja ovog bloga, dade još slušati o chemtrailovima, kad smo ih jednom svi uočili, pročitali sva moguća nagađanja o čemu bi se tu moglo raditi i konačno zaključili da netko doista zaprašuje atmosferu. Zapravo, pomalo je nevjerojatno i to kako se čovjek na sve navikne. Recimo, prije sam chemtrailove slikao kao lud kad god i gdje god bi ih spazio, pa sam onda slikao samo kad bi pojave chemtrailova na nebu bile izuzetno dramatične, a potom sam prestao slikati uopće. Što će mi nove stotine istih slika?

I tako sam se pomalo naviknuo na njih, mada me i dalje ljuti pomisao da bih se itko upuštao u nešto tako bolesno. Ta nebo je uvijek bilo simbol prostora, slobode, čistog zraka, a chemtrailovi na nebu ponekad doista izgledaju kao goleme zatvorske rešetke.
Naravno, i dalje se često se pitam što se uopće krije iza operacije zaprašivanja, i dalje ne znam točno. No, ono što sam htio reći jest da svi moji prijatelji i ja chemtrailove već smatramo starim viješću, nečim što se podrazumijeva da je tu i za što svi znaju, samo ih popratimo komentarima poput „Jesi vidio jučer nebo“ ili „Danas baš gadno zaprašuju“.

Pogreška. Većina ljudi ni danas nije čula za chetrailove niti se ikad zapitala kakvi su to čudni tragovi. Recimo, prije par dana, 10. travnja, zaprašivanje je bilo baš gadno, od jutra sam ih iz na nebu i horizontu oko Zagreba izbrojao stotine. Nazvao me jedan poslovni suradnik i u uvodu kurtoazno upitao što radim. Rekao sam mu da gledam chemtrailove po nebu, ali nije bilo vremena da mu kažem nešto o njima jer on nikad nije čuo za njih, a priča je doista prečudna kad je se samo izbaci iz rukava.

Također, prije koji tjedan sam u Novoj Gradiški imao kao neko predavanje za učenike, a na kraju, kad je došao tren za pitanja, jedan je profesor spomenuo chemtrailove. Nisam shavtio pitanje, ali sam rekao da je to tema za koju su ionako svi čuli. Da provjerim tezu, zamolio sam da dignu ruke oni koji su čuli za taj pojam. Od dvjestotinjak prisutnih, u zraku se našlo tek deset ruku.

Onog desetog travnja očito je u nad čitavom Hrvatskom bilo isto. Raspon zaprašivanja je zapanjujuć i na nebu iznad Zagreba, a potom me nazvao prijatelj sa sjevera Hrvatske, a onda sam dobio mejl sa slikama iz Splita.

Stavit ću nekoliko njihovih slika, kad već nisam sam slikao, tek toliko da se od silne naviknutosti ne zaboravi da nema ničeg prirodnog ili normalnog u zaprašivanju. A možda i netko novi baci pogled,

Također, pitao sam se nisu li chemtrailovi uzrok ovoj prohladnosti koja vlada već par tjedana. Naime, već dvadeset godina kao glavno transportno sredstvo koristim bicikl, pa sam silom prilika obraćao pažnju na jutarnje, dnevne i večernje temperature, kišu, vjetar i sl. Ove godine je, primijetio sam, dosta svježe, u vrijeme kad sam proteklih godina već nosio lakšu odjeću na biciklu sad sam se još uvijek smrzavao. Nisam se mogao ne sjetiti situacije koju sam prošlog ljeta doživio na Pagu. Bio je početak kolovoza, nebo je bio kristalno čisto, bilo je oko šest popodne i bilo je fakat vruće, sunce je baš pržilo čak i u taj popodnevni sat. Ležeći na plaži gledao sam u nebu i odjednom su se pojavili ti tajanstveni avioni-zaprašivači. Napravili su dosta pravilnu mrežu chemtrailovu, nalik tabeli , a jedna mala „tabela“, nalik onoj za igru križić-kružić našla se točno ispred sunca. U roku od desetak minuta chemtrailovi su se, kako to obično čine, počeli rasplinjavati i širiti. Odjednom je, u nekoliko minuta, na plaži postalo nekako „chilly“, kao malo prohladno, mada je sunce još uvijek s neba pržilo nesmanjenom žestinom. Ostatak od tih par popodnevnih sati bilo je svježe. Bilo je jasno k’o dan da su tome uzrok chemtrailovi. Bio je to prvi put da sam doista osjetio u kojoj mjeri smanjuju dotok sunčeve energije na zemlju, o čemu sam prije čitao u nekim nagađanjima o mogućoj svrsi chemtrailova.

Doista iritantno.

Prema nekim autorima, recimo prema Stankovu, Zemlja je već uspješno omotana plaštem koji se akumulirao silnim zaprašivanjima tijekom proteklih desetak godina. I doista, čak i noću iz prirode zvijezde se vide sve slabije. Često gledam nebo, pogotovo nakon zaprašivanja, kad se chemtrailovi rašire. Nebo je tada puno neke bijele izmaglice. Ako je ta faza neznanog plana gotova, tko zna što slijedi? Stankov piše da je jedna od ciljeva zaprašivanja spriječiti pogled na neke pojave na nebu. Ja nemam pojma. Raspon teorija je doista širok, koja je točna, doista ne znam – smanjivanje dotoka sunčeve energije; činjenje atmosferee provodnikom za HAAARP; ispušuštanje teških metala u prirodu; nešto sasvim treće?….

U svakom slučaju, ništa dobro.

Evo nekoliko slika koje mi je na mejl poslao čitatelj iz Splita, snimio ih desetog travnja:

Evo sad maila i slika od prijatelja Božidara iz Čakovca, po struci magistra fizike:

„Šaljem ti fotke chemtrailova koje sam jučer napravio.
U nazivu svake od njih je priblizno vrijeme snimanja.Mjesto snimanja je 46 stupnjeva 9 min 26 sec sj.geo.sirine i 16st 49 min 26sec istočne geo. duljine.Čitav show uočio sam poslije 9 h kad sam pogledao sa sobe na katu prema južnom obzoru. Nikad prije nisam vidio toliku gužvu na nebu uz tako nespecifične rute i tragove koji se ukrštaju. Naravno, odmah sam posumnjao na chemtrailove i počeo fotkati. Kad sam dalje pratio show je trajao sve do predvečerja. Kad sam s tobom pričao jučer upravo sam promatrao dva aviona iznad južnog horizonta kako prema istoku šibaju paralelno tik jedan iznad drugoga. Oko 14 h kad sam se vraćao iz grada, iz smjera istoka sjeveroistoka prema jugozapadu, vidio sam avion koji je dolazio sa sjeverozapada , skretao i šibao prema istoku. Kad sam došao doma, vidio sam da je ostavio trag točno iznad moje kuce. Naravno, trag se nije raspršio vec je ostao i raširio se poput plahte. Oko 13:22 h uočio sam trag jednog običnog zrakoplova koji je šibao prema sjeveru i njegov trag se raspršio vec nakon 10tak minuta – klasični contrail iliti trag od kondenzirane pare, kao što to biva kod normalnih letova.Možeš uočiti da je išao usporedo s jednim vec raspršenim chemtrailom.Posebno me zaprepastio trag koji sam uocio oko 17 h čije dvije fotke možeš vidjeti. Nikad prije nešto slično nisam vidio. Oko 14:08h snimio sam umjetne oblake koji su očito nastali raspršivanjem ili nekom vrstom difuzije u atmosferu chemtrailova. To očito nisu uobičajene ´ovčice´ kakve se znaju vidjeti na većim visinama. Kad sam malo proguglao po slikama radi usporedbe, našao sam snimke sličnih kondenzacija vezanih uz chemtrailove. O ovome bi trebalo početi otvoreno govoriti i zgrabiti za muda nadležne i odgovorne. Trebalo bi ih prisiliti da barem priznaju da nemaju kontrolu nad nečim sto se tiče svih nas i naše sigurnosti.“

Za kraj ovog posta, s obzirom da život teče dalje, a cilj je uživat i pomalo se zajebavat, pozvat ću vas na koncert svog benda. Slijede tekst i par sličica iz onog što se na hrvatskom naziva „press-release“, a što neki je složeno za potrebe najave te svirke:

„HAKUNA MATATA u zagrebačkom klub SAX, u srijedu 18. travnja u 21 sat

HAKUNA MATATA je bend koji već desetak godina zagrebačku klupsku scenu obogaćuje oživljavanjem pjesama novog vala, u rasponu od Filma, Zvijezda, Azre, Animatora do Idola i Haustora.
Uz taj glazbeni vremeplov, HAKUNA MATATA sviraju i pjesme sa svojih dva albuma , „Antigravitacija“ i „Free Energy“ (s kojih su snimljeni spotovi „Plastična suza“, sa Zoranom Predinom, zatim „Vjernik“, „Obični smrtnici“, „Otkad tebe više ne volim“ koje možete pogledati na youtubeu – napomena: u tražilicu ukucajte „Hakuna Matata band“, inače ćete dobiti beskonačan niz linkova na crtić „Kralj lavova“.) Uz malo truda, na youtubeu mogu se naći i brojne live-snimke HAKUNE MATATE snimljene u emisiji Garaža i na raznim koncertima posvećenima novom valu, gdje su ponekad pratili Davorina Bogovića, Gileta, Krešu Blaževića, Renata Mettesija, Darka Rundeka, Marinu Perazić…. U razgovoru s frontmanom banda, KREŠIMIROM MIŠAKOM, (poznatijim po emisiji Na rubu znanosti) saznajemo da grupa upravo radi na svom trećem albumu naslova „Uspon i pad Četvrtog Reicha“, pa će na koncertu biti premijerno izvedene i neke pjesme iz tog materijala.“

i toliko za danas, čitamo se!

Bok svima!

Mark Twain je rekao da postoji samo jedan soj ljudi koji o novcu razmišlja više od bogatih – a to su siromašni. Doista, svima nam je novac zarobio umove i tu je možda ključ svih problema. U svijesti, kao i obično. Tamo se nalazi ključ za slobodu, tamo se nalazi ropstvo.

Postoji li, generalno govoreći, ijedna stvar o kojoj se razmišlja više nego o novcu? Ne znači da smo nužno uvijek svjesni da razmišljamo o novcu, ali velik dio naših akcija na vidljiv je ili nevidljiv način pokretan novcem. Moram u dućan nešto kupiti. Imam li NOVCA? Sutra idem na posao. Ne da mi se, ali trebam NOVAC. Zanimljiv novi cd. Koliko NOVCA košta? Tako mi se sviđaju ove hlače. Koliko stoje NOVCA? Volio bih ići na skijanje, ali košta previše NOVCA. Nude mi neki posao. Mogao bih i bez njega, ali treba mi NOVAC. Hm, ali koliko da za njega tražim NOVCA? Kupujem auto. Mora biti novi, pa mjesečno mogu pet godina plaćati trećinu NOVCA od plaće, nije to kraj svijeta. Gdje god se pokreneš, samo trošiš NOVAC, pri tom brinući, a onda se još više pokrećeš jer opet moraš zaraditi NOVAC, jer se ne može bez NOVCA. Promatrao sam jednom svoje misli sa strane, da vidim u svakodnevnim situacijama u životu koliko se često u mislima pojavio novac. Zastrašujuće puno. A činilo mi se da u životu uopće ne razmišljam o novcu. Koja zabluda. Slobodno me posjetite, ima još mjesta u mojoj ćeliji.

Prema starom Twainu – čim ga manje imaš tim više o njemu razmišljaš. Dakle, ako želimo nečiji um zarobiti, samo osobi treba oduzeti novac, to je sve. Vjerujem da je i to jedan od razloga stvaranja kriza. Jer bez novca se ne može, zar ne?

Imao sam duga razdoblja života kad me mučila kronična besparica, kad je mjesec je bio predug za nekih dvadesetak dana. Pa sam se snalazio pomoću raznih sitnih ‘gažica’ po raznim novinama – tristo kuna ovdje, petsto ondje i tako bi se dokoturao do idućeg mjeseca, pa sve opet ispočetka. Točno se sjećam kako bih u takvoj naizgled beznadnoj situaciji cijelo vrijeme razmišljao o novcu. Od tog razmišljanja mi, naravno, nije bilo bolje, ali mi je zato bilo gore, jer se javljao osjećaj nemoći, pa frustracije, pa straha, pa ljutnje…No, čim bih zaradio par stotica i znao da sam miran dva- tri dana odmah bih bio sretan i opušten. Moj um je tada bio slobodan od novca.

Sto mu gromova, jelenskih mu rogova, tu nešto smrdi, pa kaj to može biti – da je jedini način da se osjećaš slobodan od nekog ropstva baš taj da tvoj osjećaj slobode u potpunosti zavisi od pokoravanja onome što te zarobilo?

Ni dan danas nisam puno pametniji, jednako sam zatočen kao i tada, samo još jedan ovisnik o novcu. Baš kao i svi, ili bar većina ljudi koje znam. Nisu to pohlepni ljudi, nemojte me krivo shvatiti. Jednostavno, svima treba novac da bi stanovali, jeli, kretali se, obrazovali i slično, tako da ga samo cijelo vrijeme proslijeđujemo.

Nije li svaka ovisnost – bolest? Pa kad se već na klinikama liječe svakojake ovisnosti, zašto nas sve ne pošalju na liječenje od ovisnosti o novcu. Kad bi se vidjelo koliko milijuna ljudi ima dijagnozu, možda bi konačno postalo jasno koliko je sustav bolestan – jer kako može biti zdrav ako su svi njegovi sastavni dijelovi bolesni?

U zadnje vrijeme, ne znam jeste li primijetili, pitanje prirode novca sve češće iskače. Ono o čemu do prije dvije-tri godine godine nitko nije razmišljao – barem ja nisam – jest: kako zapravo funkcionira financijski sustav. Sve je počelo s informacijama o tome kako američke Federalne rezerve nisu federalne nego trust privatnih banaka. Potom je postalo jasno kako su diljem Europe dugovi banaka prebačeni na ljude. Pa je postalo jasno kako se novac stvara kao dug – umjesto da ga središnje banke otisnu i upumpaju u sustav kao neku vrst dara, one ga posuđuju od većih banaka.

Za koji dan, kad opet budem kod interneta, proširit ću ovaj post nekim zanimljivim detaljima nekih internetskih autora vezanim uz alternativna razmišljanja o novcu od onih koja se plasiraju kod novine. Kad spazite da se produžio, znači da se zbio taj trenutak.

U međuvremenu, podsjetit ću nas na jednu vrlo intrigantnu temu o kojoj je već bilo riječi, ali dosta je vremena prošlo, a neke stvari vrijedne su podsjećanja, pogotovo onda kad postaju sve aktualnije.

Sam po sebi, novac uopće nije loš izum. Dapače, odličan je. Praktičan, prije svega. Ako imaš kravu, a trebaš grede za krov, ne trebaš naći čovjeka koji ima grede za krov, a treba kravu i voljan je mijenjati se. Novac je posrednik koji nas spašava od nespretne trampe.

Ali negdje je krenulo po zlu. Čini mi se da naslućujem gdje i kad, kao što dosta dobro dokumentira Joseph P. Farrel u svojoj knjizi naslova Babylon’s Banksters. Svaka priča nas vraća u doba dok su ljudi jedni drugima plaćali plemenitim ili manje plemenitim metalima. Kovine su bile nespretne za nositi, a postojali su zlatari ili netko sličan tko je imao dobro osigurane trezore. Pa se netko sjetio da kod nekog zlatara pohrani svoju kovinu, a da mu se izda potvrda da je njegova kovina na tom mjestu, potpuno sigurna. Naravno, slijedeći korak je bio da su ljudi međusobno jedni drugima počeli plaćati tim potvrdama. Kovine su mijenjale vlasnike, ali nisu mijenjale mjesto. Uvijek su bile u istom trezoru.

Vlasnici tih trezora s vremenom su uočili zanimljivu pojavu. Kad su ljudi dolazili po svoje kovine, nikad nisu uzimali sve, već samo manji ili veći djelić – onoliko koliko im je trebalo. Vlasnicima trezora pala je na pamet genijalna ideja. Kad već kovine stoje kod njih, zašto da dodatno ne zarade? Pa su počeli na određeno razdoblje posuđivati djeliće tuđih kovina ili potvrde na kovine, uz kamatu. Stvarali su profit na temelju tuđih kovina koje su pohranili, a jedina opasnost krila se u mogućnosti da svi koji su kod njih pohranili svoju vrijednost dođu istovremeno po svoje kovine. No, to se nije događalo. Ali se zato događala trgovina pomoću potvrda za kovine, a tih je potvrda u opticaju odjednom bilo znatno više nego kovina koje su im bile pokriće.

Suvremeni bankarski sustav, koliko god bio znatno složeniji, u biti je isti takav. Banke, grubo rečeno, smiju posuditi do deset puta više novca nego što ga zapravo imaju. Svi znamo da će svaka banka može propasti ako svi njezini štediše dođu po svoju lovu. Koje nema – jer banka zarađuje neumjerene profite posuđujući tuđu lovu. Uostalom, svatko tko se ikada bacio, primjerice, u kupnju stana, uvidom u otplatnu listu može vidjeti da je kamata koju će u dvadeset godina platiti banci tek nešto manja od vrijednosti stana. Dakle, jedan stan njemu, jedan banci.

Uopće ne vidim razlog zašto se ne bi koristi neki bolji model ili druga formula za izračun kamata. Ili zašto država ne bi mogla davati ljudima kredite za stanove, bez kamate? Ili s nekom malom kamatom, možda tek pola posto ili jedan posto? Tako se novac ljudi ne bi transformirao u profit banke, nego bi se vraćao u državni proračun, stanovi bi bili svima dostupni, a da pri tom koštaju jednako kao i sada (zamislite da možete kupiti stan, a da, umjesto četiri ili pet tisuća kuna, mjesečna rata ne prelazi dvije tisuće kuna), građevinari i cijeli lanac njihov partnera bi dobro zarađivao, ljudima bi ostajalo više novca kojim bi, trošeći ga, opet doprinosili državnom proračunu kroz PDV i druge poreze, zbog puke činjenice da bi im više ostajalo za trošiti. Država bi tako vršila svoju izvornu funkciju – da radi i postoji isključivo u korist svojih građana. Ona nema nijednu drugu svrhu i trebala bi se suprotstaviti bankarskom sustavu koji iskorištava građane. Jer banku je teško izbjeći kad nema alternative. Za neke veće zahvate u životu danas jednostavno ne postoje druge mogućnosti nego otići u banku po kredit.

Tko zna, možda i postoje. Dopustite mi da vam predstavim Ellen Hodgson Brown, doktoricu prava i odvjetnicu koja je svoje istraživačke vještine razvila kao odvjetnica u Los Angelesu, a između ostalih tema kojima se bavila, napisala je knjigu Mreža duga: Šokantna istina o našem novčanom sustavu i kako se možemo osloboditi.

U jednom od poglavlja dotaknula se pitanja lokalnih valuta.
Novac je simbol koji predstavlja vrijednost, a monetarni sustav je ugovor među grupom ljudi da ti simboli po dogovorenoj vrijednosti budu prihvaćeni u trgovini. Bilo koja manja grupa može ući u ugovor, složiti se i trgovati, to ne mora biti čitava nacija.

Tijekom povijesti, valute lokalnih zajednica spontano su nastajale kada su nacionalne valute bile oskudne ili nedostupne. Kad je njemačka marka postala bezvrijedna tijekom hiperinflacije 1920-ih, mnogi njemački građani počeli su izdavati vlastite valute. Stotine zajednica u SAD-u, Kanadi i Europi radilo je to isto tijekom Velike depresije. Ljudima je nedostajalo novca, imali su vještine, a bilo je mnogo posla kojeg je trebalo obaviti. Komplementarne lokalne valute tiho su koegzistirale zajedno sa službenim vladinim novcem, povećavajući likvidnost i olakšavajući trgovinu. Te su valute bile potvrde da su roba ili usluga bili primljeni i omogućavali su donositelju da zamijeni kredit za ekvivalentnu vrijednost u robi ili uslugama na lokalnom tržištu.

Valute zajednica trenutno su legalno u opticaju u preko 35 zemalja, a širom svijeta postoji preko 4000 programa lokalne razmjene u raznim oblicima. Pored privatne razmjene zlata i srebra, oni uključuju lokalni papirnati novac, kompjuterizirane sustave kredita i dugovanja, sustave razmjene rada i sustave za trgovinu lokalnim poljoprivrednim proizvodima. Ono po čemu se razlikuju od većine nacionalnih valuta je to što nisu stvoreni kao dug privatnim bankama i ne odlijevaju se iz zajednice u udaljene banke u obliku kamata. Ostaju u gradu, stimulirajući lokalnu produktivnost.

Lokalne valute mogu pokretati djelatnosti novim novcem, financirajući lokalne projekte bez povećanja duga zajednice. Mnoge vlade aktivno ih podržavaju, a druge pružaju neslužbenu podršku. Iskustvo pokazuje da takve dopune zalihama novca ne prijete nacionalnoj financijskoj stabilnosti već je jačaju. Pored njihove monetarne funkcije, lokalni sustavi razmjene služili su i boljem povezivanju zajednice.

Kreativni odgovori na katastrofu: Argentinski primjer

Godine 1995. Argentina je bankrotirala. Vlada je usvojila sve mjere koje joj je naložio MMF, uključujući «privatizaciju» (prodaju javne imovine privatnim korporacijama) i vezanje argentinskog peza za američki dolar. Rezultat je bio precijenjeni pezo, ogromno ekonomsko stezanje i slom financijskog sustava. Ljudi su pohrlili u banke kako bi podigli svoje životne ušteđevine da bi im rekli kako su njihove banke trajno zatvorene.

Travnjaci su se uskoro pretvorili u povrtnjake i počeli su nicati lokalni sustavi za razmjenu dobara. Jedna ekološka grupa održala je ogromnu dvorišnu prodaju u kojoj su ljudi donijeli što su imali za prodati i u zamjenu dobili kupone koji su predstavljali novac. Kuponi su zatim bili korišteni za kupovinu druge robe. Taj sustav papirnatih potvrda za dobra i usluge razvio se u Globalnu mrežu za razmjenu (Red Global de Trueque ili RGT) iz koje je nastala najveća nacionalna mreža lokalne valute na svijetu. Model se proširio širom Središnje i Južne Amerike, obuhvativši sedam milijuna članova i uz opticaj u vrijednosti od više milijuna američkih dolara godišnje.

U Argentini su izmišljene i druge financijske inovacije na razini lokalnih vlasti. Provincije kojima je nedostajalo nacionalne valute pribjegle su izdavanju vlastite. Svoje su zaposlenike plaćale papirnatim potvrdama zvanim «Obveznice za poništenje duga» koje su izdavane u valutnim jedinicama ekvivalentnim argentinskom pezu. Može se reći da su to bile «unovčive obveznice» (obveznice koje su pravno prenosive i zamjenjive kao novac), osim što se na njih nisu plaćale kamate. Bile su bliže «beskamatnim obveznicama» kakve je predložio Jacob Coxey 1890-ih za financiranje državnih i lokalnih projekata. Obveznice su poništavale dugove provincija njihovim zaposlenicima, a mogle su se trošiti u zajednici. Argentinske provincije tako su «monetizirale» svoje dugove, pretvarajući svoje obveznice ili dugovanja u zakonito sredstvo plaćanja.
Studije su pokazale da u provincijama u kojima je nacionalni novac bio dopunjen lokalnim valutama, cijene ne samo što nisu rasle, nego su zapravo padale u usporedbi s drugim argentinskim provincijama. Lokalni sustavi razmjene omogućili su razmjenu roba i usluga koje inače ne bi bile na tržištu, uzrokujući da ponuda i potražnja zajedno rastu. Sustav je imao nekih nedostataka, uključujući nepostojanje adekvatne kontrole krivotvorenja, što je omogućavalo da velik dio imovine bude pokraden lažnim bonovima. Do ljeta 2002. RGT je spao na 70.000 članova; ali i dalje ostaje izvanredan dokaz onoga što se može učiniti na razini lokalne zajednice kad se susjedi udruže kako bi trgovali vlastitom lokalnom valutom.

Alternativne papirnate valute u SAD-u

Trenutno je u Sjevernoj Americi dostupno preko 30 lokalnih papirnatih valuta. Jedna koja je posebno uspješna zove se «itački SAT» (Ithaca HOUR), a pokrenuo ju je Paul Glover iz Ithace, New York. SAT je papirnati bon na čijoj poleđini piše: Ovo je novac. Ova novčanica omogućuje donositelju da dobije jedan sat rada ili njegovu dogovorenu protuvrijednost u dobrima i uslugama. Molim vas, primite ju i zatim ju potrošite. Itački SATI stimuliraju lokalnu trgovinu lokalnim recikliranjem našeg bogatstva i pomažu u stvaranju novih poslova. Itački SATI podržani su stvarnim kapitalom: našim vještinama, našim mišićima, našim alatom, šumama, poljima i rijekama.

Smatra se da je jedan itački SAT ekvivalent 10 dolara, prosječne satnice na tom području. Usluge za koje su potrebne veće vještine vrijede više SATI. Svakih par mjeseci objavljuje se popis dobara i usluga kojima su ljudi u zajednici spremni trgovati za SATE i postoji banka SATI. Ljudi mogu koristiti SATE za plaćanje najamnine, kupovinu na tržnici ili kupnju namještaja. Lokalne bolnice primaju ih za medicinsku njegu. Od 1991. obavljene su transakcije u vrijednosti nekoliko milijuna itačkih SATI. Početni paket (Hometown Money Starter Kit) može se kupiti za 25 američkih dolara ili 2 ½ SATA od Ithaca MONEY.
Još jedan uspješan program kredita pokrenuo je Edgar Cahn, profesor prava sa Sveučilišta kolumbijskog okruga, kako bi olakšao situaciju s neadekvatnim vladinim socijalnim programima. Poput Glovera, Cahn je odlučio stvoriti novu vrstu novca koji će biti neovisan i o vladi i o bankama, novca kojeg će moći stvarati sami ljudi. Jedinica razmjene u njegovom sustavu, zvana «vremenski dolar», paralelna je itačkom SATU po tome što mu se vrijednost mjeri u satima ljudskog rada. U prekretničkoj odluci, porezna služba ustvrdila je da Cahnov projekt nije «trgovanje» u komercijalnom smislu i da je stoga oslobođen poreza. Odluka je pomogla projektu da se brzo proširi širom zemlje. Cahn ističe da je taj program doveo do socijalnih i ekonomskih koristi: „Sam proces zarađivanja kredita dovodi do povezivanja grupa (…) One počinju ručati jedni kod drugih; počinju formirati grupe za čuvanje četvrti od kriminala, počinju brinuti jedni za druge i provjeravati se; počinju organizirati zadružne banke hrane. Čini se da [taj proces] djeluje kao katalizator za stvaranje grupne kohezije u društvu u kojem je takve katalizatore teško naći.“

Lokalni bonovi također se koriste za kreditiranje poljoprivrednika do žetve. Jedan poljoprivrednik tiskao je «Novčanice za očuvanje farmi u Berkshireu» kad mu je banka u ruralnom Massachusettsu odbila pozajmiti novac koji mu je bio potreban da izdrži tijekom zime. Kupci su kupovali te novčanice za 9 dolara tijekom zime i mogli su ih tijekom ljeta zamijeniti za povrće u vrijednosti od 10 dolara. Uz brzi nestanak malih obiteljskih farmi, lokalne valute ovog tipa način su da zajednice pomognu farmerskim obiteljima koje je centralizirani monetarni sustav napustio. Privatne valute pružaju sredstvo za zbližavanje zajednica, daju podršku lokalnim uzgajivačima hrane i održavaju opskrbu hranom.
Bernard Lietaer, autor knjige The Future of Money (Budućnost novca) opisuje druge inovacije s privatnim valutama, uključujući sustav izmišljen u Japanu za pružanje njege starijim osobama koja nije pokrivena nacionalnim zdravstvenim osiguranjem. Ljudi pomažu starijima i zauzvrat dobivaju «priznanice pružanja njege» koje se stavljaju na štedni račun. Mogu se iskoristiti kada vlasnik računa postane nesposoban za brigu o sebi, ili se mogu elektronskim putem slati starijim rođacima koji žive daleko, gdje će im netko drugi pružiti njegu za te kredite. Još jedan zanimljiv model može se naći na Baliju, gdje zajednice imaju dvostruki monetarni sustav. Pored nacionalne valute, Balijci koriste lokalnu valutu u kojoj je obračunska jedinica vremenski blok od oko tri sata. Lokalna valuta koristi se kada zajednica pokreće lokalni projekt, kao što je organiziranje festivala ili gradnja škole. Seljani se ne moraju natjecati s vanjskim svijetom kako bi stvorili tu valutu, koja se može koristiti za postizanje stvari za koje inače ne bi imali sredstava.

Paralelne elektronske valute: Trgovinski sustavi lokalne razmjene (LETS)

Sustavi alternativnih valuta dobili su jak poticaj s pojavom računala. Više nije potrebno kovati lokalne kovanice ili tiskati novčanice. Sada se trgovina može obavljati elektronskim putem.

Prvi sustav elektronske valute smišljen je nakon što je IBM izbacio na tržište svoje XT računalo 1981. Kanadski računalni stručnjak Michael Linton izradio je računovodstvenu bazu podataka, a 1982. predstavio je Trgovinski sustav lokalne razmjene (Local Exchange Trading System, LETS), kompjuterizirani sustav za bilježenje transakcija i vođenje računa.

Poput Cottona Mathera više od dva stoljeća ranije, Linton je redefinirao novac. U njegovom programu on je bio samo «informacijski sustav za bilježenje ljudskih napora». LETS kredit nastaje kada neki član posudi kredit od zajednice kako bi kupio dobra ili usluge. Taj se kredit briše kada član vrati zajednici dobra ili usluge podmirujući svoju obavezu otplaćivanja kredita. Sustav djeluje bez bilo kakvog oblika «pokrića» ili «rezervi». To je samo računovodstveni sustav za bilježenje potraživanja i brisanje dugova. LETS kredita ne može nedostajati jednako kao što ne može nedostajati centimetara. Oni su slobodni od poreza i kamata. Mogu se čuvati na računalu čak i bez ispisivanja na papiru. Oni su jednostavno informacije. Trenutno postoji barem 800 trgovinskih sustava lokalne razmjene u Europi, Novom Zelandu i Australiji. Manje su popularni u Sjedinjenim Državama, ali zagovornik valuta lokalnih zajednica Tom Greco smatra da će postajati popularnije kako konvencionalne ekonomije budu dalje propadale i sve više ljudi bude «marginalizirano».

Na svojoj web-lokaciji Putujte bez novca australski entuzijast James Taris iznosi svoja osobna iskustva s LETS-om. U vrijeme kad je dao otkaz na svom poslu i kad je pazio na svoj novac, prisustvovao je sastanku LETS-ove grupe u svojoj lokalnoj zajednici i saznao da bi mogao dobiti razne usluge ako pruži ekvivalentnu količinu svog vremena. Rezultat je bila prva i najbolja stručna masaža koju je ikad primio, luksuz čije si plaćanje od 60 dolara u gotovini nije mogao priuštiti u vrijeme dok je imao plaćen posao. «Platio» je za tu i druge usluge podučavajući druge vještinama iz korištenja interneta i stolnog izdavaštva i pomažući grupi, u čemu je prilično uživao. On demonstrira potencijal tog sustava putujući svijetom s vrlo malo konvencionalnog novca.

Prijateljske usluge (Friendly Favors) je sustav kompjuterizirane razmjene poput LETS-a koji je prerastao lokalnu zajednicu i postao svjetska baza podataka od preko 12.000 članova. Sustav prati razmjenu «zahvala», jedinice mjere koju smatraju ekvivalentom jednog ušteđenog dolara zahvaljujući prijateljskom popustu ili primljenoj usluzi. U bazi podataka također se čuvaju fotografije, biografije za natječaje, talenti, interesi i vještine sudionika koje mogu biti korisne u izgradnji zajednice.

Sergio Lub i Victor Grey iz Walnut Creeka, Kalifornija, razvili su www.favors.org kao nekomercijalni servis «za međusobno povezivanje onih koji imaju viziju svijeta prikladnog za svakoga». Za razliku od većine LETS- programa, koji su se razvili među ljudima s malo novca i u potrazi za alternativnim načinima trgovine, među članovima Prijateljskih usluga nalaze se ljudi koji financijski dobro stoje, visoko su kvalificirani i posebno zainteresirani za mogućnost sustava da koristi ljudske resurse. U svibnju 2004. članstvo Prijateljskih usluga obuhvaćalo je ljude iz preko 100 zemalja i njihovu bazu podataka dijelilo je preko 200 grupa s ukupnim članstvom od preko 42.000 ljudi – danas je to blizu 60 000 članova u 189 zemalja, što ga čini potencijalno najvećim izvorom ljudskih resursa dostupnim na internetu.

Mnogo dobrih internetskih lokacija posvećeno je konceptu valute lokalne zajednice, uključujući ithacahours.com, madisonhours.org, web-lokaciju Carol Brouillet na communitycurrency.org, i International Journal of Community Currency Research. Opća rasprava o prijedlozima u vezi alternativnog novca može se naći na Projektu novčane edukacije Toma Greca na reinventingmoney.com.

Ograničenja sustava valuta lokalnih zajednica

Sustavi lokalne razmjene pokazuju da «novac» ne treba biti nešto čega nedostaje ili za što se ljudi trebaju natjecati. Novac je jednostavno kredit. Kao što je primijetio Benjamin Franklin, krediti pretvaraju sutrašnji prosperitet u današnju gotovinu. Krediti se mogu dobiti bez zlata, banaka, vlada ili čak tiskarskog stroja. Sve se može raditi na računalu.

Koncept je dobar, ali postoje neka praktična ograničenja modela LETS i drugih sustava valuta lokalne zajednice kako se sada primjenjuju. Jedno je to što nedostaju uobičajeni poticaji za otplaćivanje. Ne naplaćuju se kamate, a ponekad nema vremenskog ograničenja za otplatu. Ako ste ikada posudili novac nekom rođaku, znate u čemu je problem. Vraćanje duga može se odgađati do u beskraj. Možete se pouzdati u vaše rođake zato što znate gdje ih možete naći; ali u anonimnosti grada ili nacije, posuđivači u sustavu koji se temelji na povjerenju mogu samo nestati u noći. Neke alternative za zadržavanje poštenja članova zajednice predložio je Tom Greco: „Uvijek postoji mogućnost da sudionik može odlučiti da ne ispuni svoju obvezu tako što će izaći iz sustava i odbijati da pruži vrijednost ekvivalentnu onoj koju je primio. Na pamet mi padaju tri moguća načina rješavanja tog rizika: Prva je mogućnost korištenje «financirane» razmjene u kojoj svaki sudionik predaje ili zalaže određenu imovinu kao osiguranje da će podmiriti svoje obveze (…) Druga mogućnost je održavati «osiguravajući» fond, financiran ubiranjem provizije na sve transakcije, kako bi se pokrili mogući gubici. Treća mogućnost (…) je oslanjanje na grupnu suodgovornost tj. da svaki sudionik unutar grupe istog afiniteta snosi odgovornost za dugove drugih.“

To su mogućnosti, ali one nisu toliko praktične ili djelotvorne kao ugovori koji se danas koriste, s naplaćivanjem kamata i kaznama za kašnjenje koje se mogu naplatiti putem suda. Ugovori koji se trebaju naplatiti mogu se pravno provesti ovrhom nad imovinom zajmoprimca, obustavom od plaće i primjenom drugih rješenja za povredu ugovora, sa ili bez naplate kamata. Ali uz zatezne kamate posuđivači su skloniji biti oprezni u svom posuđivanju i vraćati svoje dugove na vrijeme.

Izbacivanje kamata iz novčanog sustava izbacilo bi poticaj privatnim posuđivačima da posuđuju i ohrabrilo bi spekuliranje. Kad bi krediti bili na raspolaganju bez vremenskog ograničenja ili naplate kamata, ljudi bi mogli jednostavno posuditi sav slobodan novac do kojeg mogu doći, zatim se natjecati da kupe obveznice, dionice i drugu imovinu koja donosi dobit, stvarajući spekulativne mjehure. Nametanje značajnog troška na posuđivanje sprečava takvu vrstu neobuzdanog spekuliranja.
U muslimanskim zajednicama kamate se izbjegavaju jer Kuran zabranjuje lihvarstvo. Kako bi izbjegli kršenje vjerskih zakona, muslimanski pravnici strogo su pazili da sastavljaju ugovore koji izbjegavaju naplaćivanje kamata. Najčešća alternativa je ugovor kojim bankar kupi imovinu i po višoj cijeni ju prodaje natrag klijentu, koji to otplaćuje u ratama. Međutim, učinak je isti kao naplaćivanje kamata: duguje se više novca ako se svota vraća tijekom određenog vremena nego da je bila vraćena odmah.

U zapadnim velegradovima, gdje je mobilnost velika, a religija nije utjecajan faktor, kamata se smatra razumnom cijenom s obzirom na vremensku vrijednost novca. Sustavbi problem kod naplaćivanja kamata jest pronalaženje glavnice i kamata za otplatu zajmova u novčanom sustavu u kojem ima dovoljno novca samo za glavnicu – ali taj se problem može riješiti na druge načine. Prijedlog za zadržavanje koristi od sustava kamata uz istovremeno izbjegavanje takve situacije piše na jednom drugom mjestu knjige Ellen Hodgson Brown, a tamo je opisan i prijedlog beskamatnog pozajmljivanja koje bi moglo funkcionirati.
Ozbiljnije ograničenje privatnih «dopunskih» valuta je u tome što se ne bave mamutskim paukom duga koji siše životnu snagu nacionalne ekonomije. Sve «dopunske» valute pretpostavljaju postojanje nacionalne valute koju dopunjavaju. Porezi se i dalje moraju plaćati u nacionalnoj valuti, kao i računi za telefonske usluge, energiju, benzin i sve drugo što ne proizvodi netko iz zajednice lokalne valute. To znači da članovi zajednice i dalje moraju pripadati nacionalnom novčanom sustavu tj. da neće ukloniti provođenje novčane nepravde odozgora. Ali mogu biti dobar početak drugačijeg razmišljanja o novcu.

Priča Ellen Hodgson Browno o lokalnim valutama inspirirala me na mentalne eksperimente. Zamislio sam grupicu od pedeset ljudi, mojih poznanika ili prijatelja, sa što više raznih djelatnosti. Tu u kvartu, ne na drugom planetu, u glavi sam imao ljude s imenima i prezimenima. Vlasnik dućana namirnicama, vulkanizer, frizer, vlasnik kafića, kompjutorski serviser, sve što sam mogao zamisliti da bi moglo biti potrebno. Zamislio sam poznate ljude (zato da se ne varamo) i da se dogovorimo da – isključivo međusobno – počnemo izdavati papiriće s potvrdama o nekoj usluzi ili robi koju smo dali ili napravili, poput onih SATI navedenih u tekstu. S tim papirićem se moglo otići bilo kome drugom iz te skupine od pedeset ljudi i dobiti neku robu ili uslugu, jer bi i on pomoću tog papirića kod bilo koga od tih pedeset ljudi dobio što mu treba. Nisam još završio s mentalnim eksperimentom i eventualnim problemima koji se mogu zamisliti, ali već sam zaključio – kako je to u biti lako. Novac doista nije ništa drugo nego potvrda o uloženoj energiji, on zapravo ne postoji.

Kako nešto ne samo po sebi ne postoji može zarobiti misli toliko ljudi? To je, na kraju svih krajeva, vrlo zanimljivo pitanje.

Čitamo se!

Bok svima!

Na ovaj tekst inspirirala me odlična knjiga Davida Wilcocka „Potraga za izvornim poljem“. Knjiga se doduše ne bavi kataklizmom, već daje nevjerojatan spoj istraživanja graničnih područja ljudskog znanja, s nevjerojatnom količinom sabranih eksperimenata koji pokazuju doista čudne i nezamislive stvari, na način na koji ih nitko prije nije spojio, ali niz asocijacija odveo me i do moje omiljene teme .

Priča o velikoj poplavi koja je poharala svijet središnji je mit svih predaja o povijesti čovječanstva. No, danas malo tko, od onih koje se smatra kompetentnima, vjeruje da se nešto takvo doista dogodilo ili da se uopće moglo dogoditi. Razumni ljudi vjeruju da je riječ o prenapuhanoj priči koja opisuje neke događaje lokalnog karaktera koji su se dogodili na području današnjeg Bliskog istoka, ili slične lokalne doagađaje koji su se posvuda događali, ili da je pak riječ o sjećanju na neko vrijeme kad se razina mora navodno postupno dizala tijekom tisuću-dvije godina, a to je navodno bilo nakon navodnog ‘ledenog doba’.

Kao što vidite, puno navodnika na sve strane.

U našoj zapadnoj civilizaciji, kad se jednom ustanovilo da su Grci imali svogu Nou u vidu Deukaliona, a Babilonci u vidu lika Utnapištima, rapravljalo se o tome jesu li ti, praktički istovjetni mitovi, nastali zbog toga što su njihovi autori neovisno jedni o drugima doživjeli isti događaja ili je pak jedna ista stara priča jednostavno prepisivana iz kulture u kulturu, što je imalo logike jer su ti narodi bili susjedi. S druge strane, već jednostavna činjenica da je u svijetu poznato više od 500 legenda o potopu u potpunosti poništava tezu o preuveličanoj priči o događaju lokalne naravi s Bliskog istoka. Stručnjak i istraživač dr. Richard Andree je proveo istraživanja 86 legendi (20 azijskih, 3 europske, 7 afričkih, 46 američkih i 10 australskih i legendi s područja Tihog oceana). Ustanovio je da se za 62 legende ne može se naći nikakav dodirna točka s mezopotamskim ili hebrejskim utjecajima, dakle onima iz kojih potiče biblijska priča o Potopu.

Dokaza da je u tim mitovima doista riječ o točnoj informaciji o ne tako davnoj kataklizmi ima daleko više, kad se promotre spoznaje iz geologije, botanike, biologije, arheologije, o njoj slikovito svjedoče gomile rastragnih i izmiješanih kostiju životinja iz cijelog svijeta u raznim rupama i spiljama, kao i eratske stijene (divovske stijene koje se nalaze razbacane diljem ravnica tisućama kilometara udaljene od masiva od kojih potiču) i mnogo toga drugoga… No, potrebno je prvo skinuti jedne naočale i staviti druge, jer se posvuda prisutni tragovi kozmičke kataklizme koja je zadesila naš planet umjesto kataklizmom tumače kroz koncept ‘ledenog doba’, kojeg bi trebalo nanovo razmotriti i – kako se čini – odbaciti. Između ostaloga i zato jer se isti dokazi koji svjedoče o kataklizmi koriste (ne uvijek logično) kao dokazi za postojanje ledenih doba. Zato je situacija po tom pitanju „ili-ili“. Treba napomenuti da je nakon kataklizme i zahlađenja koje je nastupilo zbog velike količine otpada u atmosferi po svemu sudeći doista došlo do pojave ledenjaka, ali pitanje jest je li ikad postojao fantomski ledeni pokrivač koji je navodno u razdoblju zvanom pleistocen držao Zemlju okovanu u led, s manjim prekidima, možda i koji milijun godina. Zadatak nije lagan, potreban je doista kvantni skok u razmišljanju da se ukorijenjenja ideja o milijun godina ledenog pokrivača pretvori u iznenadni događaj koji je trajao tek par dana ili tjedana. Osim toga, ako se u jednadžbu stavi globalni kataklizmički događaj koji je posvuda napravio nered, postavlja se pitanje koliko je moguće pouzdati se u zaključke geoloških analiza temeljenih na pretpostavci da kataklizme nije bilo već da oni predstavljaju zapis postupnog razvoja oblika krajolika.

Evo kako je današnje stanovište sažeto u knjizi „The Lost History of Aztec&Maya“ (autor Charles Phillips), u okviru kraj glavnog teksta, više kao zanimljivost iz mitova nego kao središnji događaj naše bliske povijesti, u čijim posljedicama i danas živimo. Taj okvir jer predstavlja slikovit primjer kognitivne disonance, u kojem se nakon točnih informacija, izvodi zaključak koji očigledno nije u suglasju s tim podacima. Ali jest u suglasju s danas prihvaćenom paradigmom kronologije povijesti Zemlje, što nije usamljena pojava – prihvaćena teorija u jednom trenutku prestaje biti teorija nego se počinje smatrati dokazanom činjenicom, a sve činjenice koje je demantiraju postaju nevidljive čak i kad se nalaze pred očima, poput onog slavnog alegorijskog slona u dnevnom boravku kojeg nitko ne vidi.

U tom kratkom teksta kaže se da su: „…mitovi o destruktivnom, univerzalnom potopu uobičajeni u tradicijama različitih naroda diljem svijeta. U judeo-kršćanskoj tradiciji postoji slična priča o Noi, u kojoj Bog šalje Potop, ali spašava Nou i njegovu arku punu životinja, i o Gilgamešu u drevnom Sumeru. Religijski mitovi Hindusa opisuju cikluse uništenja i novog života i pričaju kako univerzalne vode prekrivaju Zemlju na kraju svakog razdoblja, prije nego što započne novo stvaranje.“

„U Australiji su aboridžini Worora rekli da su duhovi predaka jednom poslali veliku poplavu da naprave mjesta za sadašnji svijet. Na drugom kraju Zemlje, na Arktiku, Inuiti izvještavaju da prethodno svjetsko razdoblje nije poznavalo smrt, pa je svijet postao opasno prenapučen sve dok velika poplava nije zbrisala većinu ljudi, ostavljajući održivi broj, koji su nakon toga bili smrtni.“
U tekstu kojeg citiram, dalje se navodi da su „ti mitovi toliko uobičajeni da su neki znanstvenici razmišljali nije li se jednom doista zbio veliki potop koji je donio skoro sveopće uništenje i da je sjećanje na kataklizmu, zakopano duboko u našoj podsvijesti, inspiralo izvanredno slične priče u kulturama koje nisu imale međusobnih kontakata.“

Nakon tog logičnog zaključka, navedenog tek kao „razmišljanje nekih znanstvenika“, autor nas vraća u kolotečinu: „Međutim, te su priče najvjerojatnije nastale jer je poplavljivanje – bez obzira je li poticalo od rijeka, jezera ili mora koje se probilo kroz nasipe ili zaštitne zidove – bilo uobičajeno na tako puno mjesta. Poplavne vode donosile su smrt, ali također i plodnost. U mitološkoj imaginaciji ranih ljudi, one su postale povezane s krajevima razdoblja i svečanosti nastanka novog stvaranja.“

Ne znam kako vi, ali ja ovakav zaključak ne mogu nazvati drugačije nego potpuno proizvoljnim. Pogotovo je neprimjereno reći da su te priče „najvjerojatnije nastale“ iz gore navedenih razloga jer u tome nema ničeg „vjerojatnog“, to jest rječcu „najvjerojatnije“ treba čitati kao „sve drugo je suprotno onome čemu su me učili, pa mi je nezamislivo, što znači da se nije dogodilo“ . Jer svi navedeni mitovi (a i svi ostalih nekoliko stotina) specifično navode da se radilo o događaju svjetskih razmjera, pa ako smo ih već odlučili uzeti u obzir, zašto ne bismo saslušali to nam doista govore, umjesto da njihov sadržaj pokušavano nasilu ugurati u koncept koji se danas promiče?

Mitovi su vrlo efikasan način prenošenja informacija. Imaju ambalažu koja se lako pamti i prenosi usmenom predajom, s vremenom se može i mijenjati, ali osnovni sadržaj ostaje netaknut. Naravno, nakon puno tisuća godina mnoge je mitove teško dešifrirati bez pravog konteksta ili uvlačenja u način razmišljanja ljudi koji su ih stvorili, ali na svu sreću, kod mitova o Kataklizmi to nije slučaj jer su doista jasni i nedvomisleni.

Na internetu se danas može naći dosta rasprava o Potopu, nažalost uglavnom u raspravama o autentičnosti biblijske priče (mada raspon tog kataklizmičkog događaja, kojega je poplava samo dio, daleko nadilazi religijska značenja). U tim raspravama se često na obje strane koriste parcijalni argumenti. Oni koji su skeptični prema stvarnosti općeg potopa tako će, primjerice, postaviti pitanja poput otkuda je stigla sva ta voda koja se digla i koja je poslije padala u vidu velike i dugotrajne kiše te tvrditi da na svijetu jednostavno nema dovoljno vode za takav događaj. Izostanak uvida u cjelinu tog kataklizmičkog događaja uzrok je ovakvih slijepih ulica. Naime, Biblija prema svemu sudeći prenosi tek jedna segment tih dramatičnih zbivanja.

Ako se u sliku stave svi drugi podaci iz raznih drugih mitova, oni o vatrenoj kiši i požarima, pa velikom zahlađenju i zatamnjenju, kao i konvencionalni geološki podaci o frakturama zemljine kore i naglom uzdizanju Alpi, Himalaja i Andi prije 11500 godina, očigledno je da je Potop bio samo jedna faza sveopćeg rasula. Uostalom, da budem slikovitiji, ako želite napraviti potop u vašoj kupaonici u kojoj se sva voda nalazi u kadi punoj do vrha, ne morate dopremati dodatnu vodu, zar ne? Bit će dovoljno da zanjišete kadu ili da u nju ubacite neki veliki predmet i poplave će biti dovoljno za cijelu kupaonicu, ako ne i šire. Da upotrijebim i ja u riječ koju sam maloprije kritizirao, najvjerojatnije su potopne vode one iste vode koje su prethodno mirovale u oceanima.

Moj interes za tu temu je danas već star više od desetak godina, a neko vrijeme sam se čak bavio skupljanjem raznih pokušaja objašnjenja uzroka kataklizme poznatije kao potop. Za mene je to jedna od najfascinantnijih tema iz prošlosti. Ona stavlja na kušnju sposobnost ljudske imaginacije. Nameće pitanja o prirodi svijeta predpotopnog doba, razdoblju koje se naziva Zlatnim dobom. Doista, ako je kozmički udar poremetio vrtnju Zemlje oko osi, i ako se ona prije vrtjela okomito u odnosu na ravninu ekliptike, i bez ovog posrtanja nalik zvrku s poremećenom ravnotežom (što se zove precesija), onda je na Zemlji doista moglo vladati vječno proljeće ili ljeto, bez dramatičnih izmjena godišnjih doba. To bi objasnilo zagonetne ostatke bjelogoričnih šuma i voćki u arktičkim i antarktičkim područjima, koja se danas nalaze pod vječnim ledom. Da ne pričamo o ostacima divovskih životinja – nosoroga visine osam metara, klokana visine četiri i pol metra, dabrova od dva i pol metra, popisanih u izdanju „National Geographica“ pod nazivom „Giants from the Past“ – koje svjedoče o tome da su uvjeti bili drugačiji jer danas se najkrupnija kopnena životinja – slon – nalazi na granici veličine kod koje može nositi vlastiti težinu. Kakvi su bili uvjeti tlaka ili gravitacije da su svijetom hodale tako divovske životinje, (kakvi su bili uvjeti ako su nekada divovi poput brontosaura hodali tlom Planeta) a potom – jesu li onda postojali i divovski ljudi? Mnogobrojni nalazi kosti i artefakata koje je skupio austrijski kustos Klaus Dona (kojeg ste mogli gledati u trećem nastavku emisije Na rubu znanosti o konferenciji o bosanskim piramidama) potvrđuju da su postojali. To je već jedna druga tema.

Slijedeće izazovno pitanje jest – kako je svijet izgledao nakon kataklizme? Fascinanto je i to što je do nas, preko ponora od 12 000 godina, iz postpotopnog svijeta kojeg su nastanjivale razbacane grupice slučajno preživjelih ljudi, ta priča ipak stigla, sa svim njenim živopisnim detaljima, o gomilama po muljevitom tlu razbacanih otpadaka vegetacije i trupala životinja ispod mračnog neba. Te izvještaje skupili su autori Allan i Delair.

Za one koji su otvorenih očiju pogledali dokaze, nema spora oko toga da je zemlja prije nekoliko tisuća godina bila izložena kataklizmi. Ono što nije toliko jasno jest – što ju je uzrokovalo. Evo kratkog pregleda teorija i razmišljanja na koja sam ja dosad naišao. Neki autori su se bavili specifično kataklizmom, dok su se drugi bavili nekom drugom temom, koja ih je dovela do kataklizme. Iz tog razloga su ponekad i „natezali“ temu u svom smjeru.

Primjerice, profesora Charlesa Hapgooda, autora „Zemljovida drevnih kraljeva mora“ istraživanje tajanstvenih srednjovjekovnih karata – koje su prikazivale drugačiju topografiju, Antarktik bez leda i slično, a sadržavale su napredna kartografska znanja poput zemljopisne dužine – dovelo je do razmišljanja o prirodi događaja koji je mogao uništiti tu drevnu civilizaciju pomoraca čije su karte poslije precrtavane stoljećima. U knjizi „Zemljina pomična kora“ („Earth’s Shifting Crust“) iznio je teoriju da je do kataklizmičkog događaja došlo zbog akumulacije leda na polovima. Kad je masa leda postala prevelika i pretežka, Zemljina kora je pod tim pritiskom,proklizala, poput kore naranče koje bi se malo okrenula oko ploda.

Njemački fizičar Otto Muck, autor jedne od najboljiih knjiga o Atlantidi, istražujući nestanak tog mitskog kontinenta, zaključio je da je on potopljen nakog udara tzv. ‘karolinskog meteora’, koji je potom uzrokovao i sve druge promjene koje se povezuju s kazaklizmom. Znanstvenici Allan i Delair bi rekli da, koliko god bi takav scenarij mogao objasniti izumiranja i zbivanja u Sjevernoj Americi i Euroaziji, ipak ne bi bio dostatan za kataklizmu takvih globalnih razmjera na kakvu upućuju dokazi, pa su u formulu uveli djelić supernove Vela koji je, moguće je, u to doba proletio kraj Zemlje . No, prema Muscku, 8498. godine p.n.e. na Zemlju je pao asteroid iz grupe Adonis. Prema Muckovoj rekonstrukciji, iz točkice na nebu se u roku od jedne minute protvorio u blještavu masu sto puta jačeg sjaja od Sunca. U atmosferu je ušao iznad današnjeg grada Charlston u Južnoj Karolini (SAD). Temperatura atmosfere na tom dijelu se popela do 20 000 stupnjeva celzijusovih te je eksplodirao 200 km iznad zemlje, a stotine užarenih komada su se rasuli na sve strane, dok su dva najveća komada su pala u Atlantik, sjevero-istočno od Portorika i probila morsko dno u eksploziji snage jednake 30 000 hidrogenskih bombi. Morska para se dizala i do 30 km u atmosferu, zvuk eksplozije se čuo u većem dijelu svijeta, u krugu od 2000 kilometara oko eksplozije je nastupila potpuna noć, a podigli su se valovi visine do 1000 metara. Muck je prema kraterima na dnu izračunao da su ta dva komada koji su pali kod Portorika imali promjer oko deset kilometara.

Američki atlantolog Frank Joseph je pomaknuo vrijeme te katastrofe na oko 1200. godinu. p.n.e., na kraj brončanog doba i pripisao je otpatku od Taurida koji su tada prošli nisko iznad Zemlje, kroz gornje slojeve atmosfere, a jedan je komad, tvrdi on, pao u Atlantik i udario u tektonski nestabilni srednjeatlantski greben. Procijenio je da je imao promjer oko petsto metara, a eksplozija udarca o dno da je snage oko milijun megatona TNT-a, što je stvorilo valovre visine do 300 m.

Američki akademik Zecharia Sitchin (jedan od proponenata teorije o paleokontaktima, odnosno susretima s izvanzemljanima u prošlosti) u svom klasiku „Dvanaesti planet“, nastanak kataklizme pripisuje prolasku divovskog planeta Nibirua, s kojeg su stigli izvanzemlani Nefili, koji su, prema Sitchinu, prije 200 000 godina genetskim inženjeringom stvorili modernog čovjeka, a nakon kataklizme potaknuli rast prvih civilizacija. Taj divovski planet, napisao je Sitchin nakon svoje interpretacije sumerskih zapisa, kruži oko Sunca u vrlo izduženoj orbiti i svakih 3500 godina prolazi korz orbitu Zemlje. U vrijeme potopa prošao joj je preblizu.
Najslavniji proučavatelj kataklizme, koji je je najneslavnije završio, ismijan od cjelokupne znanstvene zajednice, bio je Immanuel Velikovsky. Taj ugledni ruski psihoanalitičar i cijenjeni znanstvenik je u knjizi „Svjetovi u sudaru“, analizirajući mitove, zaključio da je prije 3500 godina Jupiter poput kometa izbacio Veneru iz svoje mase. Zaključio je da je ona, u prolasku kraj Zemlje, uzrokovala kataklizmičke događaje i potom se smjetila u svoju orbitu gdje se i danas nalazi. S obzirom da je u to vrijeme bio previše ugledan da bi se njegove ideje samo ignoriralo, njegovo je djelo podvrgnuto velikoj kritici i pritisku. I danas mnogi koji koriste njegove ideje o električnim i magnetnim silama u sunčevu sustavu izbjegavaju spomenuti njegove ime da ne bi i sami bili stigmatizirani.

No, čini mi se da je u povijest ušao nesporazum.

Velikovsky je kao nitko prije njega, interdisciplinarnim pristupom, u spomenutoj knjizi krenuo tragom kozmičke kataklizme kroz mitove. Iz njih je isčšitao kataklizmu i Veneru kao njena uzročnika. Nakon silnih napada, napisao je slijedeću, manje poznatu knjigu, ali meni osobno puno bolju, pod naslovom „Zemlja u previranju“, kojom je kritičarima htio odgovoriti kroz geologiju. U njoj se više nije bavio kozmičkim uzrocima, već isključivo geološkim tragovima kataklizme. Taj je istraživački rad na polju istraživanja i dokazivanja stvarnosti kataklizme bez premca (uz ovog kojeg držite u ruci, a čija je komparativna kvaliteta što je malo više otišao u širinu, pokušavaju obuhvatiti sve segmente teme), no Velikovksy je uglavnom obilježen kao ozbiljni znanstvenik koji se previše zaigrao, jer se argumentirano odbacivanje njegove teorije o Veneri kao uzročniku kataklizme nekako se proširilo i na odbacivanje cjelokupne ideje o tome da se ikakva kataklizma uopće dogodila. Kod Velikovskog je potrebno napraviti rehabilitaciju i razlučiti istraživanje tragova kataklizme na Zemlji i razmišljanje o njenom uzročniku, jer Venera to ipak, čini se, nije bila.

Za kraj, da spomenem i priču koju sam osobno čuo od pripadnika aztečke tradicije Tetzkatzlipoka, dok smo za dokumentarni serijal „Djeca Sunca“, koji će u emitiranje ići na jesen, snimali njihov trodnevni obred zimskog solsticija u prosincu 2010. u Meksiku. Na svoje iznenađenje, saznao sam da cijeli ritual kojeg smo snimali zapravo ne predstavlja slavljenje trenutka kad sunce ponovno počnje izlaziti sve ranije, već da zapravo njime prepričavaju scenarij nebeskih događaja koji su doveli do kataklizme. Oni još i danas posjećuju spilju, udaljenu nekih dvjesto kilometara od mjesta našeg snimanja, u koju su se njihovi preci sklonili u vrijeme tih nemilih zbivanja i koja im je omogućila da prežive, zahvaljujući samo jednoj stvari – što je imala pitku vodu u vidu podzemne riječice koja i danas tamo teče. Naravno, logično je da pitke vode, u vrijeme sveopćeg pomora na površini, neko vrijeme nakon kataklizme, nije bilo. Oni su ispričali i što je bio uzročnik kataklizme. Odmah ću vam reći, odgovor je krajnje neočekivan, pa ću ga, u maniri detektivskih romana u kojima se do zadnjih stranica ne zna ubojica, na ovom mjestu ostaviti neodgovorenim. Do jeseni.

Mogao bih još nadugo i naširoko pričati još danima o najdramatičnijim zbivanjima koja je ljudski rod ikada doživio, i na sreću – preživio. Ali za danas – govore žuljevi na vrhovima prstiju – bi bilo dosta.

Do slijedeće prilike

čitamo se!

Bok, svima!

Zadnji put, u zbirci primjera totalitarizma u malim koracima, stali smo kod ovih, kako ih nazivaju, „tehnokrata“. Zanimljivo je da po internetu uopće ne nedostaje tekstova koji prepoznaju taj obrazac, čak se nekih naznaka može naći i u nekim kolumnama.

No, vijestima ipak dominiraju neozbiljni tekstovi u kojima se, recimo, o Montiju ili Merkel piše kao o uglednim ljudima. Ja nekako mislim da se ugled mora zaslužiti, nije dovoljno samo da te instaliraju, obuku i da pristojno razgovaraš. Recimo, dobar način da se stekne ugled jest dobronamjernim djelovanjem, a nikako poltronstvo i sluganstvo u službi nehumanih ciljeva. Iz tog razloga danas mi je teško smatrati uglednima većinu prvaka u politici i drugdje. Tako da je teško smatrati uglednim Montija, koji se u vijestima pojavio u studenom 2011. kao šef „prijelazne „talijanske vlade, zajedno s viješću da je Lucas Papademos novi premijer Grčke. Brzo je su mnogi autori prepoznali činjenicu da su obojica kadrovi Unije (jedna je bivši viceguverner Europske središnje banke, a drugi bivši europski komesar), obojica su i članovi Trilateralne komisije, a Monti je uz to i istaknuti član Družbe Bilderberg, koja je tako napustila svoje dosadašnje „diskretno“ pozadinsko djelovanje, bacila karte na stol i ušla pod svjetla europske političke pozornice. Ne, „nije nam namjera ovdje raspredati o nekoj teoriji zavjere“, pisalo je u internetkom članku koji se bavio ovom temom, jer „ovo nije teorija zavjere nego njena praksa.”

Tako jest, ali tako ne piše posvuda.

Recimo, jedan tekst je prenosio naslove iz njemačkih medija: „Merkel dobila konkurenciju, zove se Mario Monti”. Kao da njih dvoje ne pušu u isti rog i kao da nisu izgmizali iz istog mračnog roga. Neke rečenice su i istinite, ali samo uz upotrenu navodnike u velikoj mjeri.
Recimo: ‘…posjet novog talijanskog premijera Marija Montija njemačkoj kancelarki Angeli Merkel predstavlja „novo” poglavlje u „rješavanju” „krize” eura’. Tako pišu njemački mediji. Još pišu da „dok je Silvija Berlusconija manje-više cijela politička Europa smatrala klaunom, Montija se uzima vrlo ozbiljno”, što je zapravo vrlo neozbiljno jer su obadvojica u istoj nogometnoj momčadi, samo na raznim pozicijama. Ako netko stvarno misli da će taj Monti učiniti išta dobroga, grdno će se prevariti, kao i puno puta do sad. To jest. napravit će dobro za planove nadnacionalnih struktura, ali za ljude se, kao i obično, sprema jedna velika friška figa. U trenutnoj fazi plana cilj je stvaranje i produbljivanje krize eurozone. To je mnoge zavaralo, pa su pomislili kako će se Europska unija raspasti. Ali nije se pedesetak godina zakulisno gradila da bi se sad raspala, o, ne. Riječ je o kontroliranom „rušenju“, koje se neće pokušati riješiti rasformiranjem eurozone natrag na države, već će se kriza iskoristiti kao povod za uspostavu nekih još moćnijih svjetskih tijela, kao uvertira u uključenje EU u svjetsku, centraliziranu, nedemokratsku, elektronički nadziranu državu.

Tekst s portala nas je obavještavao i o tim činjenicama, mada bez pravog konteksta što one zapravo znače i čemu služe: „Talijanski premijer je zagovornik uvođenja euroobveznica, povećanja novčanih sredstava za stabilizacijski fond EFSF, a zagovara i veći angažman Europske centralne banke u ovoj situaciji, otprilike na tragu onoga što predlaže i nobelovac Paul Krugman.“ To je ono isto što sam napisao maloprije, radi se samo o daljnim koracima prema uspostavi svjetske financijske vlasti, koja će svima dominirati pomoću elektroničkog novca koji će zamijeniti fizički novac, pa će nas tako držati za jaja.

Može li zato biti čudno što je Montijeva bilderbeška kolegica Merkel „na zajedničkoj press konferenciji pohvalila Montijeve mjere”. To si oni sai sebi čestitaju. Još je pisalo da „njemački mediji također o talijanskom premijeru pišu s velikim poštovanjem”, a „konzervativni Frankfurter Allgemeine Zeitung konstatira da Monti zaslužuje sve pohvale”. Pohvale za što? Od koga? Sve je to samo jedan veliki performans, koji mnogi umovi još uvijek smatraju stvarnim. Istina je potpuno drugačija – ti ljudi služe zločinačkim ciljevima, i ni po čemu ne zaslužuju da ih se smatra uglednim ili da ih se poštuje na bilo koji način.

Jedna druga vijest s kraja 2011. obavještavala nas je da su talijanski zastupnici usvojili su paket ekonomskih reformi koje je tražio EU i omogućili stvaranje tzv. „prijelazne vlade“ neizabranog tehnokrata Montija, a na ulicama glavnoga talijanskog grada okupljeni su prosvjednici slavili ističući talijanske zastave te transparente na kojima piše „Bye-bye Silvio“ ili jednostavno “Nestani!“ i „Konačno!“. Jadni ljudi počeli su se radovati jer su odlaskom Berlusconija vidjeli „svjetlo na kraju tunela“, pa misle da će „sada konačno biti bolje“. Teško, prijatelji, ‘odite doma i spakirajte zastave za neku bolju priliku.

Mario Monti, „uvaženi“ 68-godišnji ekonomist, potpuna je suprotnost, pisalo je, bivšem raskalašenom i bahatom premijeru Silviju Berlusconiju. Tako radi elita. Kad stvari „dođu do kraja“, kad netko od aktualnih „odradi svoju dionicu“, onda ga zamijene naizgled finijim i poštenijim čovjekom, pisao je jedan internetski pisac. Tako je, napisao je, nakon blentavog i ratnički raspoloženog Georgea W. Busha došao fini Obama i ponudio „promjenu“ (kojom ništa nije promijenio) i dobio čak Nobelovu nagradu za mir kojeg nije ostvario. Slična je situacija i u Grčkoj, gdje je također imenovan (odnosno od strane Unije nametnut) novi premijer, čija bi vlada trebala uvesti dodatne mjere štednje kako bi Atena dobila novu rundu međunarodne pomoći i tako izbjegla bankrot.

Monti nije došao nakon izbora, nego kao predsjednik „prijelazne“ vlade, a o njemu se svuda piše da je vrhunski i neovisni stručnjak. Ali on nije nikakav „neovisni“ stručnjak. On je do srži čovjek Europske unije. Tijekom čak deset godina, od 1994. do 2004., obnašao je dužnost europskog komesara za tržišno natjecanje. Tko ga je predložio na tu dužnost? Njegov prijatelj Silvio Berlusconi. The Economist ga je 2000. u uvodniku naslovljenom „Super Mario“ ocijenio kao „jednog od najmoćnijih europskih birokrata“. To je pravi naziv za tog čovjeka „bez mane“.

Europskim komesarom, valja znati, postaju samo osobe koje su duboko odane nedemokratskim idejama unije. Europski komesari predlažu sve zakone unije (i brinu se da ih Vijeće, a ne Parlament, usvoji) te za to primaju plaće od preko 20.000 eura mjesečno. Europska je komisija neizabrani diktatorski komitet čije je prijedloge vrlo teško (recimo gotovo nemoguće) oboriti u Parlamentu, pa je tako Komisija pravi motor Unije, a njeni komesari njeni pravi vladari.
Monti je i član Upravnog odbora grupe Bilderberg, nezvaničnog kluba 120 do 140 najuticajnijih ličnosti iz Evrope i Severne Amerike, bio je i prvi predsednik grupe Breugel, think-tank organizacije, “bruxelleskog, europskog i globalnog laboratorija”, koja se bavi istraživanjima, analizama i raspravama o problemima međunarodne ekonomije, a u čije članstvo su uključeni pojedinci iz EU, nacionalnih vlada i velikih međunarodnih korporacija. Osnovana je u Bruxellesu 2005. po dogovoru francuskog predsjednika Chiraca i njemačkog kancelara Schroedera. Trilateralna komisija, Trilaterala, neoliberalna think-tank organizacija, koju je 1973. osnovao David Rockefeller, za predsjednika europske sekcije izabrala je istog tog Montija.
Ima još detalja iz biografije Maria Montija koji bacaju svjetlo na pravu istinu. Taj sin bankara iz Lombardije završio je postdiplomske studije na Yaleu, bio je međunarodni savjetnik Coca Cole, a također i globalne investicijske banke Goldman-Sachs, jedne od glavnih pokretača „financijske krize” i divovske lignje koja je svojim pipcima obuhvatila svijet. I kakve li podudarnosti, i kako je svijet nevjerojatno mali, za tu banku radio je i novi direktor Europske centralne banke, bivši talijanski guverner Mario Draghi. I još: za banku Goldman-Sachs radio je i novi grčki premijer Lukas Papademos. Neki talijanski listovi sada pišu o zori ere “vlade Sachsa” i nisu u krivu. “Vlade ne vladaju svijetom, svijetom vlada Goldman-Sachs”, rekao je u sličnom tonu jedan broker na BBC-ju.

U časopisu Vreme Milan Milošević svoj je tekst naslovio „Lutkarsko kazalište Europske unije”, a Montija nazvao „talijanskim premijerom Goldman-Sachsa”. Napisao je da je Berlusconi “odradio ostavku” i kroz parlament koji više nije kontrolirao progurao paket povećanja PDV-a sa 20 na 21 posto, povećanja cijena goriva, uvođenja posebnog poreza u energetskom sektoru, zamrzavanja plaća u javnom sektoru do 2014, pomicanje starosne granice za umirovljenje muškaraca na 67 godina, a žena sa 60 godina u 2014. do 65 godina u 2026… Slično kao što su u Grčkoj tri operatera – Kosmote, Vodafon-Panafon i Vind – na hitnoj aukciji dobili licence na razdoblje od 15 godina po cijeni od 380,5 milijuna eura, i Italija se obavezala na hitnu prodaju državne imovine u vrijednosti od 15 milijardi eura, a to je bio već treći paket štednje prošle godine u Italiji: 15. srpnja i 14. rujna talijanska vlada je uvela mjere štednje radi smanjenja troškova za 124 milijarde eura. Italija trenutno troši pet posto svog BDP-a na otplatu kamata na vladine obveznice – više nego Grčka, Španija, Portugalija i Irska zajedno.

Etiketa “bruxelleskog guvernera” prati i novog grčkog premijera Papademosa. Stratos Jorgulas, sociolog sa Egejskog univerziteta, to je formulirao ovako: “Da je Papademos najbolja osoba da vodi Grčku kažu bankari, ljudi iz biznisa i kapitala… On nije političar. On je bankar. On nije jedan od nas.”

Montija je talijanski predsjednik Giorgio Napolitano imenovao doživotnim senatorom, a riječi hvale na njegov račun nije štedjela ni glavna direktorica Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Christine Lagarde, još jedna vrlo „ugledna” sumnjiva persona o kojoj je već bilo riječi, i i za koje također stoje financijsike malverzacije. Naravno, nije izostala ni podrška vrhovnog europskog komesara Barrosa, kao ni Angele Merkel koja nije propustila dodati da je u okviru EU-a potrebno „produbiti političku uniju”.

I Monti i Papademos su dakle članovi Trilateralne komisije, a Monti je i član Družbe Bilderberg, organizacija koje su se do sada trudile da se ne ističu, premda su njihovi članovi odavno sudjelovali u kreiranju unijske i svjetske visoke politike. Kada bi se o tome pisalo, one koji bi isticali da se radi o paralelnom (odnosno stvarnom) upravljanju državama od strane neizabranih organizacija optuživalo se da se bave nekakvom „teorijom urote“. Sada se čak i središnjim TV-dnevnicima objavljuju vijesti da su oba navedena unijska gubernatora zapravo članovi navedenih organizacija. S obzirom da Elita ne reagira na događaje nego slijedi scenarij, zanimljivo je zapitati se i zašto su ove organizacije otvoreno stupile na europsku scenu.

Da malo osvježimo pamćenje vezano uz družbu Bilderberg. Kao jedna od najmoćnijih političkih, medijskih, ekonomskih poslovnih grupa, osnovana je 1954. u hotelu Bilderberg u gradu Oosterbeeku kraj Arnhema u Nizozemskoj, a sastaje se na raznim lokacijama jednom godišnje radi raspravljanja o budućnosti svijeta. Putem svojih članova – šefova država, ministara, vlasnika korporacija, bankara, industrijalaca i predstavnika medijskih kartela (ovi posljednji su nazočni u svojoj korporatokratskoj funkciji, upravo kako ne bi objavili ništa sa sastanaka) upravlja svijetom preko Europske unije, G-8, Svjetske trgovinske organizacije, Svjetskog ekonomskog foruma itd. Za vrijeme sastanaka koji traju 3-4 dana zakupe obično jedan luksuzniji hotel u nekom lijepom mjestu, nabiju jako policijsko i zaštitarsko osiguranje i “otvoreno i slobodno”, u miru, bez nazočnosti novinara (nema ni konferencije za tisak poslije sastanka), “blisko koliko je to moguće raspravljaju kao zabrinuti rukovodeći građani s obje strane Atlantika, iz Zapadne Europe i Sjeverne Amerike, o problemima od kritične važnosti.” Tako sami navode na svojoj službenoj web-stranici.

Ta “kritična pitanja” kojima se bave obično su: postavljanje šefova država (primjerice odabiranje kandidata za predsjednike Amerike i Europe, podređenih država Europske unije itd.), upravljanje svjetskom ekonomijom, izazivanje i upravljanje krizama, napredovanje globalizacijskog procesa, razvoj depopulacijskih planova i tome slično. Sastanku uvijek nazoči oko 130 članova – okrunjenih glava, multimilijardera, transnacionalnih kapitalista, bankara, najviših državnih dužnosnika, medijskih mogula itd. Čvrstu jezgru Družbe čine njen spiritus movens Henry Kissinger i „počasni savjetnik“ David Rockefeller. Sustav Družbe Bilderberg vrlo je dinamičan, a mnoge su javne osobe iz vrhova svjetske politike i gospodarstva bile ili jesu članovi Družbe Bilderberg: Margaret Thatcher, Lord Peter Carrington, Juan Carlos I., Kraljica Beatrix, Bill Clinton, Zbigniew Brzezinski, Tony Blair, Colin Powel, Princ Charles itd…

Za Družbu je produžetak svjetske financijske krize od velike važnosti zbog toga što žele stvoriti globalno ministarstvo financija pod upravom Ujedinjenih naroda. Ova ideja je kao namjera Družbe predstavljena na sastanku 2009. u Grčkoj, ali su je uspjeli blokirati europski i američki ”nacionalisti”. Pod “nacionalistima” Družba razumijeva sve one koji se protive podvrgavanju nacionalnih suvereniteta globalnoj upravi, u čemu je najdalje otišao talijanski predsjednik Giorgio Napolitano proglašavajući sve one koji se protive ideji Europske unije ni manje ni više nego fašistima. Izvor iz AFP-a je ukazao na govor francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja 29. ožujka 2010. na sveučilištu Columbia: “Trebali bismo izmisliti novi svjetski monetarni poredak”. Sarkozy je očito mislio na nedavno predložen općesvjetski “Treasury Department” tj. Ministarstvo financija. I MMF je predlagan za novu općesvjetsku banku, a tom se pozivu za uspostavljanjem jedne središnje svjetske banke (i jedne svjetske vlade) u najnovije doba pridružio i papa Ratzinger.
Sestrinsku organizaciju Trilateralnu komisiju 1973. osnovali su David Rockefeller i Zbigniew Brzezinski s ciljem stvaranja “novog ekonomskog poretka”. Grupa se inicijalno sastojala od 180 elitnih članova iz SAD, Europe i Japana. Članovi su iz reda državnih dužnosnika, međunarodnih bankara, medija i multinacionalnih korporacija. U svojoj knjizi “Between Two Ages” Brzezinski je istaknuo kako nacionalne države sve više prestaju biti temeljna jedinica ljudskog života i svoju ulogu sve više prepuštaju međunarodnim bankama i korporacijama. To jest, tako bi barem htio on i njegovi nevidljivi šefovi. Deset Obaminih savjetnika su trilateralci, tako da ih nikad ne manjka, a većina ih pak stiže (kao i kod svih njegovih prethodnika) iz Vijeća za vanjske odnose, još jedne Elitine organizacije, ali one su ionako sve međusobno umrežene.
Ideje Družbe Bilderberg o jednoj svjetskoj vladi i jednom monetarnom sustavu s jednom svjetskom valutom u permanentnom vlasništvu neizabranih oligarha koji se samostalno biraju između sebe potvrdio je i imenovani (ne i izabrani) predsjednik Europskog vijeća Herman Van Rompuy, koji je na samitu lidera G-20 u Kopenhagenu o klimatskim promjenama (za kojeg se nakon izbivanja skandala “Climate-Gate” otkrilo da je samo još jedan u nizu pokušaja krađe novca poreznih obveznika) sebe i ekipu predstavio kao “globalnu vlast“, a godinu 2009. označio kao prvu godinu “globalne vladavine”. Rompuy je, inače, protivno svim demokratskim načelima postavljen za predsjednika Europskog vijeća odnosno za predsjednika pola milijarde Europljana 12. studenog 2009. na večerici koju je organizirala Družba Bilderberg u dvorcu Hertoginnedal na briselskoj periferiji. Kasnije imenovanje od strane Europskog vijeća bila je tek formalnost.

Današnju družbu Bilderberg ne bi trebalo gledati kao neku “vladu u sjeni”, to je prije ideologija jedne svjetske kompanije, piše jedna internetski pisac. Krajnjim ciljem družbe Bilderberg smatra se provedba “revolucije bez krvi”, kojom vladajuća elita želi stvoriti tehnokratsku vlade svjetske korporacije-države. Pod pojmom “zahtjeva za uništenjem” koji se nalazi u dokumentima Družbe (zadnji put se pojavljuje na sastanku u Njemačkoj u kontekstu krize nedostatka energije) razumijeva se „uništenje svjetske ekonomije kojim se može uništiti potražnja“. To ne znači da će Rockefelleri, Rotschildi i ekipa ostati gladni. To se odnosi na ljude koji će ostati bez domova, novca, vlasništva i investicija, što se novoorvelovski naziva „transformacijom bogatstva“. Upravo se to danas i događa. Europska unija – jedna od značajnih organizacija Novog svjetskog poretka, djelujući i kroz Družbu Bilderberg – pred našim očima, javno i neprikriveno, proždire čitave države.

Teško je breme odlučivanja na bilderberzima. Tako su, primjerice, 2005. odlučili postaviti Angelu Dorotheu Merkel za njemačku kancelarku, premda su to držali teškim pothvatom jer su je doživljavali kao “dosadnu staru babu”. I Angela Merkel i Jose Manuel Barroso posjećivali su sastanke Družbe Bilderberg. Zato su tako srdačno pozdravili svog kolegu iz iste organizacije, Marija Montija, nakon što su ga instalirali za prinudnog upravitelja propadajuće Italije.
Godine 2006. u Kanadi Družba je raspravljala su o uništenju američkog i španjolskog tržišta nekretnina. Godinu i pol kasnije, tržište se doista srušilo. Sastanku u Ateni 2009. nazočili su (uz svjetske) grčki financijaši i bankari, a Grčka je uskoro završila na koljenima.

Inače, Bilderberg grupu je osnovao princ Bernhard od Nizozemske, čovjek kojeg krasi nacistička prošlost, a među članovima Bilderberg grupe su i već spomenuti aktualni predsjednik Europske komisije Barroso i predsjednik Europske središnje banke Jean Claude Trichet. Belgijski vikont Davignon, raniji potpredsjednik Europske komisije i trenutni predsjednik Družbe, istaknuo je kako je za stvaranje zajedničke valute euro najzaslužnija upravo Družba Bilderberg. Središnja zamisao Družbe je od osnivanja ostala ista: uspostaviti od Ujedinjenih naroda formiranu “svjetsku vladu“ i oblikovati novu stvarnost u kojoj bi nacionalne države postale samo nebitne zemljopisne reference. Ideja Europske unije u potpunosti se temelji upravo na toj zamisli. Europska unija je postala jedan politički entitet, nakon toga slijedi Američka unija, pa Azijsko-pacifička, a u novije vrijeme se uključio Putin sa svojom EEU – koja bi obuhvaćala prostor od EU do Kine. Afrička je unija već gotova stvar. Kao i Europska, i Američka bi unija imala zakonodavnu, izvršnu komisiju i šefa države koji će moći nametati zakone državama članicama. I ondje bi se uspostavila zajednička valuta (amero) izdavana kao dug svih onih koje je koriste prema banci kao izdavatelju.

U provedbi svojih ciljeva Družba Bilderberg naročito cijeni diskreciju. Tako je David Rockefeller na sastanku Družbe Bilderberg u Njemačkoj, 1991. godine izjavio: ”Zahvaljujemo se Washington Postu, New York Timesu, Time Magazinu i drugim velikim kućama čiji su direktori prisustvovali našim sastancima, održali njihova obećanja i čuvali diskreciju gotovo četrdeset godina. Nama bi bilo nemoguće razviti naš plan za svijet da smo bili izloženi očima javnosti tijekom svih tih godina. No svijet je danas sofisticiraniji i spremniji za put prema jednoj svjetskoj vladi. Nadnacionalni suverenitet intelektualne elite i svjetskih bankara je sigurno poželjnije rješenje od nacionalnih samoopredjeljenja prakticiranih u prošlim stoljećima.”. George McGhee, bivši američki veleposlanik u SR Njemačkoj izjavio je: “Rimski ugovor [1957.] kojim se uspostavlja zajedničko tržište osmišljen je na sastancima Družbe Bilderberg.” A gdje drugdje?

Najgora noćna mora Družbe Bilderberg jest mogućnost da se zemlje članice EU vrate nacionalno orijentiranim politikama. Rastuća javna spoznaja o namjerama Družbe Bilderberg i Trilateralne komisije je postala velika prepreka ostvarenju njihova plana. Osim 1975. godine kad je izbila u središte pažnje, desetljećima je Družba djelovala u potpunoj tišini. No kako su se informacije o postojanju i radu Družbe širile, tako je rastao i otpor prema ovim globalnim elitistima. Budući da u posljednje vrijeme njihove sastanke opsjeda i po 500 novinara, pokušavajući doznati teme razgovora, možda se zato mijenjaju modaliteti okupljanja. Najnoviji događaji pokazuju da su odlučili i o zaokretu u pogledu politike „diskrecije“. Počeli su otvoreno objavljivati tko su njihovi članovi, a o tome se čak govori i u glavnim medijima. Možda to znači da se smatraju dovoljno jakima za „ulazak na velika vrata“, možda to znači i to da im se iz nekog razloga jako žuri pa nema više vremena za taktiziranje. Možda je i to dio njihova plana. Na velika vrata Europske unije definitivno su ušli. Ili točnije rečeno, sad su ušli na ta vrata za najširu javnost, jer su na svoj diskretan način na europskoj i svjetskoj sceni prisutni već 57 godina.

Sastanak Družbe za 2011. održan je u lipnju u pitoresknom švicarskom mondenom gradiću St. Moritzu, a prema službenoj web-stranici Družbe Bilderberg, recentne teme koje su ih zaokupljale opisane su neutralnim naslovim: (1) Bliski Istok: Što znači demokracija?, (2) Ekonomije u nastajanju: Uloge i odgovornosti, (3) Ekonomska i nacionalna sigurnost u digitalnom dobu, (4) Tehnološke inovacije u zapadnim ekonomijama: stagnacija ili obećanje napretka, (5) Glad za reformom – mogu li je vlade utažiti, (6) Švicarska: Može li ostati uspješna u budućnosti?, (7) Izazovi Europske unije, (8) Održivi euro: implikacije na europske ekonomije, (9) Domaći izazovi Kine, (10) Kineski regionalni i globalni izazovi, (11) Povezanost i difuzija vlasti, (12) Trenutačna žarišta sukoba, (13) Demografski naglasci.

Pritom su članovi detaljno su analizirali Kinu, Irak, Rusiju, te posebice krizu u EU, zaključivši da se stanovništvo planete smanjuje previše sporo, za što je jedina alternativa – novi svjetski rat. Diskutiralo se i o podršci euru, a zaključeno je da Grčka i ostale zemlje u zoni koja je u krizi trebaju platiti dugove. Također, raspravljano je o nastavku okupacije Iraka, te o izazivanju niza kriza u Kini i Rusiji kako bi bili podriveni njihovi financijski sustavi, kao i o tome da s alternativnim masovnim medijima i internetom, koji nisu kontrolirani, „treba nešto uraditi“.

Kako o posljednjem zasjedanju ove skupine piše britanski Guardian, ove godine je Bilderberg bio mnogo širi nego ranije. Družba je postavljena po načelu masonske lože. Njena se struktura sastoji iz tri kruga. Vanjski je dovoljno širok i članovi tog kruga znaju samo dio prave strategije i pravih ciljeva organizacije. Drugi, Upravljački komitet (Steering Committe), sastoji se od 35 ljudi kojima je 90 posto poznat zadatak Grupe. Najuži krug – Konzultacijski komitet (Advisory Committe) – ima desetak članova koji u tančine znaju istinske ciljeve i strategiju organizacije i koji posjeduju sve ovlasti u vezi sa radom skupine u razdoblju između zasjedanja.

Zasjedanje u St. Moritzu, od 9. do 12. lipnja ove godine, prošlo je pod pokroviteljstvom Davida Rockefellera. Novinari su prebrojali da aktiv kluba ujedinjuje čak 383 osobe, čiju trećinu čine Amerikanci – predstavnici aparata predsjednika SAD, najkrupnijih korporacija, banaka i poslovnih krugova. Čitava ta „vojska“ želi učvrstiti sustav vladanja svjetskim poretkom na svoj način. S obzirom na ono o čemu „otvoreno, slobodno i u miru“ raspravljaju, jedan je internetski pisac zaključio da je „riječ je o umno duboko poremećenim osobama”. Možda iz naše ljudske perspektive, ali moglo bi se o tome raspravljati i o nekim smjelijim pretpostavkama. Kako god da bilo, problem je u tome što, na žalost, utječu na naše živote, i to vrlo negativno.
Sudjelovanje na sastancima Družbe jamči sudionicima daljnji prosperitet. I Clinton je nazočio sastancima Družbe Bilderberg te postao predsjednikom. I Obama. I Angela je prošla taj put, i Barroso, i Rompuy.

Na sastanku u St. Moritzu 2011. sudjelovao je, dakako, i Mario Monti. Sad je talijanski premijer. Novi grčki premijer Papademos ondje nije bio, ali je bio grčki ministar financija George Papaconstantinou. Dakako ni Herman Van Rompuy, predsjednik Europskog vijeća, nije izostao. I predsjednik Europske središnje banke Jean-Claude Trichet bio je nazočan, kao i mnogi drugi. Cjelovitu listu sudionika pogledajte na njihovoj službenoj stranici Bilderberg Meetings.

Što se tiče EU, jasno je da se neće dogoditi ništa dobro, i to namjerno. Može izgledatio nelogično da stvaratelji EU rade na stvaranju krize EU, ali treba imati u vidu da su njima i EU i euro tek prijelazna stepenica prema svjetskoj državi i valuti, a niakko ne krajni cilj. A kao i uvijek do sad, u izvođenju svog scenarija stvarat će krize i probleme te ih ‘rješavati’ mjerama još veće centralizacije. Samo poslušajte izjave ‘dosadne, stare babe’ Angele Merkel o tome kako je ovo najgora kriza u Europi od Drugog svjetskog rata, kako su „reforme“ nužne, a ne treba isključiti ni reviziju konstitucionalnog dokumenta Unije (Lisabonskog ugovora). Zabrinjavajuće su najave o tome kako se krizu može riješiti daljnjim razvojem i jačanjem političke unije. Jer Europska unija već i danas jest politička unija. U što bi se takva superdržava mogla razviti?

Suvremene „demokratske“ države u stvarnosti nisu demokratske nego, u svojoj biti, jednostranačke diktature. Jer, postoje tzv. „slobodni izbori“, no što se događa tijekom tih „festivala demokracije“? Demokracija jamačno ne. Postoje izbori, ali to su izbori na kojima birači nemaju izbora. Istina, ljudi tu i tamo svake četiri godine ubace nekakve listiće u glasačke kutije, ali rezultat je uvijek isti. Koga god da dovedu na vlast – taj ih temeljito prevari i opelješi i neslavno propadnu pokušaji da ta „demokratski izabrana vlada“ riješi (umjetno izazvanu) krizu, uslijed čega se u pravilu dogode dvije stvari: (1) narod dodatno osiromašuje, nameću mu se novi porezi, „stežu se remeni“ i trpe se „bolni rezovi“; (2) velike multinacionalne korporacije obogate se. Čest je i slučaj da se, nakon što je odradio politički posao, netko iz visoke politike (recimo iz Europske komisije) sjedne u neku od korporativnih fotelja. Ili obratno. Ali je izvjesno da narod mora „stegnuti remen“ i trpjeti „bolne rezove“ – kako bi mu „jednog dana bilo bolje“.

Danas se više ne može reći da karte nisu na stolu i da informacije nisu dostupne. Zato je nakaradno kad nas naše novine, u sklopu svoje kampanje za EU, pokušavaju uvjeriti kako je glupo biti protiv ulaska u EU pomoću podataka o referendumima u Sloveniji, Slovačkoj itd, koji su održani prije petnaestak godina, s postocima od 70-90 posto u korist ulaska u EU. Naime, tada se ništa od gore rečenog uglavnom nije znalo. Osim toga, bilo bi zanimljivo vidjeti kakvi bi danas bili rezultati refrenduma u tim zemljama, nakon njihov predivnih iskustava bivanja u EU

Ima oko nas još puno drugih smiješnih pokušaja davanja vjetra u leđa podršci za ulazak. Recimo, bila je tu smiješna mikrokampanja da ćemo, ako ne uđemo u EU, ući u neku novu Jugoslaviju. To su neki „ugledni” ljudi izgovarali. Ideja je smiješna, ali ne i neučinkovita jer sam sreo par ljudi koji doista vjeruju u tu glupost. Čak sam čuo i jednog ‘uglednog’ analitičara kako na telki trabunja nešto u tom smislu komentirajući što ako se dogodi da Hrvatski ispadnu preglupi pa ne glasaju u doviljnom broju za ulazak u EU.

S druge strane, jedne engleske novine su potpisivanje pretpristupnog ugovora s EU komentirale naslovom: „Znaju li Hrvati nešto što mi ne znamo?”

U međuvremenu, nedgej u prosincu, osvanula je i vijest kako je Savez austrijskih euroskeptika prikupio je dovoljan broj potpisa za pokretanje izjašnjavanja stanovništva o napuštanju Europske unije. Dokument s više od 9000 potpisa predan je Ministarstvu unutarnjih poslova, a članovi inicijative su kao glavne razloge za istupanje iz Europske unije naveli nedemokratski razvoj sporazuma EU, sudjelovanje EU u misijama NATO-a, neoliberalnu ekonomsku doktrinu i razvoj EU-a u saveznu državu, smatrajući da austrijski birači nisu dali suglasnost za takvu vrstu razvoja, zbog čega smatraju da odluke donesene na razini EU u Austriji nemaju legitimitet.

U međuvremenu, baš ovih dana, spinovi doživljavaju vrhunce. Pa se može čuti da su hrvatski birači već dali podršku za EU kad su na izborima davali glasove strankama koje su na vlasti, pa da zato možda referendum nije ni potreban. Smiješna i netočna izjava kad se zna da je aktualna vlast na toj funkciji zahvaljujući postotku od tek 25 posto od ukupnog broja birača u državi. I tko je uopće odredio da je „EU hrvatski strateški interes“? I zašto? Nikome nije ništa neprirodno u tome da su aktivni promotori ulaska u EU svi predsjednici, svi premijeri, sve stranke, Crkva, HNB…? Dok se jedan slovenski dužnosnik u novinama žali da se ne može ništa učiniti po pitanju rješavanja krize u Sloveniji, jer su dio eurozone i nemaju nikakvu monetarnu vlast u svojim rukama kojom bi mogli poduzimati ikakve mjere, kod nas se ponekad neki zagovornici predstavljaju kao „umjerenjaci“. Naime, prema etiketama političkog jednoumlja zvanog politička korektnost, postoje napredni ljubitelji EU i neki nazadni „ognjištari“ koji su preprimitivni da shvate svu tu krasotu i previše obučeni u plemenske kože. I onda se u među prostoru pojavljuju tzv. „umjerenjaci“, koju su zapravo isto za EU, ali se prave da su oni, za razliku od ostalih, razumni, umjereni, kužite, nenapaljeni, hladne glave, tepaju si da su oni euro „eurorelaisti“ ili „europragmatici“ pa izbacuju floskule poput „EU nije raj, ali nije ni pakao“; „tek ćemo tamo vidjeti koliko zaista vrijedimo“; „Ne treba se bojati ulaska u ravnopravnu utakmicu s drugim narodima“: „mi smo dio europske obitelji naroda“… Koji bullshit, kad se ima u vidu sve gore rečeno o pozadinskim manipulacijama. Ili ulaziš u EU ili ne ulaziš, na to se sve svodi. Potpuno je svejedno ulaziš li kao napaljenko ili kao „europragmatik“. Da svojim minijaturnim glasom pridonesem javnoj raspravi koja je navodno u tijeku: jedino razumno i umjereno što se može reći po pitanju ulaska u EU, i doista blago, jest: Dečki, odjebite u skokovima.

Promatrajući sve te ljude koja prodaju muda pod bubrege, razmišljao sam što ih motivira na te postupke. Nekako su se nametnule tri kategorije ljudi. Prvi su oni obrazovani i hipnotizirani intelektualci koji su kupili svu tu priču o naprednosti i svu tu novinsku propagandu o fondovima koji će nam dati lovu, o časnim institucijama kojih ćemo biti dio i sve tomu slično, da sad ne duljim. Oni stvarno vjeruju u to što pričaju i pri tom se u svom neznanju i aroganciji ismijavaju iz tzv. „teorije urote“ umjesto da se malo pozabave podacima koja ona predočuje.

Onda postoje konformisti, kojih postoje dvije vrste. Jedni su se samo pustili niz struju i ne žele oponirati šefovima, a drugi se pak nadaju da će sami nešto ušićariti kroz dobro plaćene i lagane pozicije u europskim institucijama. Ja ih razumijem, jer sve što je ljudski nije mi strano, a morate ih shvatiti, nije lako oduprijeti se ideji da će vam netko za ništa mjesečno istovariti nekoliko desetaka tisuća kuna u džep uz sve druge beneficije lagodnog života europske birokracije. Naravno, kod takvih bi se mogao pojaviti prigovor savjesti, ali zato svi mi imao umove koji nas tješe, racionaliziraju, pa nam se par dana nakon što smo nešto zgriješili više baš i ne čini da smo bili baš tako loši, ta bili smo samo žrtve okolnosti. Tako i ti, jedini istinski „europragmatici“ (jer pragmatično je djelovati prema cilju na kojem te čeka europska plaćica) sebe tješe, što im nije teško uz sveprevladavajuću hipnotizirajuću kampanju. Jednostavno si kažu: pa to bi ionako bilo tako, sa mnom ili bez mene; pa nije to ni loše, zapravo je dobro ući u EU, pogl kaj piše u novinama: pa to je ipak europska hrvatska budućnost; pa zapravo činim dobro djelo svojim sunarodnjacima;…

Treća kategorija su oni koje sam nazvao „ljudi sa zadatkom“. Prepoznaje ih se po visokim položajima u državi i po velikom naporu koji ulažu da bi nas ugurali u EU, čak se odaju i rečenicama poput „naša je zadaća da uvjerimo ljude da je ulazak u EU dobra stvar“, „uspjeh referendum“ (po čim se podrazumijeva „da za EU“) i sl. Pitanje se odmah nameće: Tko ste to „vi“? Tko vam je dao tu zadaću? Vjerujem da je riječ o ljudima koji imaju odgovornost prema svojim nevidljivim šefovima – pravim centrima moći, u dogovoru s kojima su i došli na svoje sadašnje pozicije, sa zadatkom kojeg treba obaviti. Ti ljudi svjesno i namjerno lažu i točno znaju što lažu.

Ne znam je l’ moja klasifikacija potpuna, možda sam i potpuno u krivu, ali nekako nemam taj osjećaj. Uostalom, testirajte je sami, nekako s lakoćom se nekog mladog doktora društvenih znanosti može svrtati u prvu skupinu, nekog aparatčika iz stranačke hijerarhije u drugu i tako dalje, sami zaključite tko bi mogao biti u trećoj.

Zapravo je sve to samo iluzija, i svi ti ljudi i sva ta njihova blebetanja. (No, zabavno je biti i kamenčić u cipeli tim stvarateljima iluzije, recimo kad je riječ o referendumu). Zamislite na trenutak svijet u kojem tri mjeseca u medijima nigdje nema niti jednog političara niti važnog političkog događaja. Tada bi se vrlo zorno vidjelo što je pravi život ( kojeg čine svi ti bliži i daljnji ljudi koje svakodnevno srećete i s kojima razmjenjujete energiju), a što tek platno na kojem se projiciraju iluzije. Svi ti ugledni ljudi nisu niti ugledni niti moćni. Moć imaju samo zato jer smo im je dali, jer smo toliko pažnje usmjerili na njih. Jednako tako lako ih se može i izbrisati, jer snaga je u brojkama. Ali prije svega – u shvaćanju. Zaključio sam da je temelja okosnica koja omogućava odvijanje plana nadnacionalne interesne skupine: okupacija stavova i uvjerenja. Tu sve počinje i tu treba početi sa čišćenjem, očistiti glavu od nametnutih stavova i uvjerenja.

Njima je to poznato, zato ulažu toliko napora u sveopću hipnozu. No, sretna je okolnost što je za održavanje laži na životu potrebno puno riječi, i to stalno i neprekidno, dok se istina, s otrežnjavajućim učincima, može reći u samo par rečenica. Njoj ne treba puno. Zato jer je ona jednostavno – istina.

A sad moram ići, pa vas pozdravljam.

Za kraj ću još staviti tj. posuditi jednu karikaturu koju sam dobio mejlom, a potiče sa sajta webcafe.hr. Nisam pitao ljude, ali nadam se da se neće ljutiti, jer je doista duhovita.

Čitamo se!

Bok svima!

Već sam pisao o nedefiniranom osjećaju stezanja obruča oko nas. Ponekad se zapitam kako je moguće da se uopće se nikom ne čini da će ikada stvari krenuti na bolje. Na temelju raznih naznaka čini mi se da je taj osjećaj beznađa globalan, a ne vezan tek uz Hrvatsku. Svi smo u istim govnima, to je jasno, mada su me u školi su me učili da svijet cijelo vrijeme napreduje, da znanost napreduje, da društvo napreduje – a kad ono, od silnog napretka ljudi sve zgrčeniji, ustrašeniji, bolesniji i depresivniji. Globalno gledano, umjesto da je sve manje, zapravo je sve više gladnih, beskućnih, bolesnih i slično. Izraženo u hladnim brojkama, nisam to izmislio. Pljuc na takav napredak. Tu zapravo napretka i nema, to je nazadak. Jer ili si sretan ili nisi, samo se to računa.

Dakle, kao i obično, a već i rečeno, imamo opcije odgovora: a) stvari spontano idu na gore i b) netko se silno trudi na ih usmjeri na gore. Zbog odgovora ‘B’ kod ljudi i nastaje taj sve univerzalniji i sve prisutniji, i nedefinirljiv, osjećaj stezanja obruča, narodski rečeno – osjećaj da te netko jebe u zdrav mozak.

Ali da se ne bismo zavaravali, niti odgovor ‘A’ u srži nije različit. Postavimo stvari ovako: Ako svijet stalno ide na gore po pitanju sreće za njegove stanovnike, onda znači da su da vladajuće garniture, društveni sustavi i njihovi misaoni obrasci koji upravljaju svijetom – potpuno nesposobni i potpuno pogrešni. A opet, očekujemo da oni smisle neko rješenje. U slučaju takve vizure, zar postoji još netko tko misli da te iste garniture i sustavi mogu iznjedriti ikakvo rješenje ili neki smjer boljitka za ljude?

Opći osjećaj stezanja obruča (koji nije prisutan samo kod onih sretnika čiji bih si mozak rado posudio na koji dan da se malo odmorim) nije više baš ni nevidljiv. Uopće ne. Već poprima jasno vidljive oblike elektroničke centralizirane totalitarističke države. Svi elementi već pomalo sjedaju na mjesto. Ja ih viđam stalno, a neke od tih crtica prenijet ću u ovom, a možda i u idućem postu, ovisno o tome koliko ispadne dug.

Male vijesti su mi oduvijek bile najzanimljivije. Recimo, vjestica je prenosila da je Spiegel Online izašao u javnost s tvrdnjom da je Andy K, kao službenik Applea, od prošle godine intenzivno surađivao s tajnim službama u SAD-u na razvoju protuobavještajnog softvera Coin. Riječ je o programu kojim se, pisalo je, želi ubrzati utvrđivanje veza između korisnika na socijalnim mrežama, a Coin bi se koristio i kako bi se protuobavještajni agenti mogli jednostavno koristiti desecima lažnih identiteta na tim mrežema. O tome je pisao i Guardian te naveo da je tomu cilj „širenje protuameričke propagande“. Apple nije odgovorio na Spiegelove upite, a Spiegel se pozvao na desetke tisuća mailova koje su razmijenili Andy K. i agenti, a koje su objavili hakeri nakon provale u servere tih agencija.

Osobno vjerujem da društvene mreže imaju prvenstveno obavještajnu svrhu. Jedna naš stari i ugledni fizičar ispričao mi je kako je poznavao jednog drugog fizičara u bivšoj istočnoj Njemačkoj, s kojim se na raznim simpozijima i sprijateljio. Jednog dana saznao je da je uhapšen zbog špijunaže tj. suradnje sa stranim obavještajnim službama. Nakon pada berlinskog zida ga je sreo, kad je čovjek opet bio slobodan, pa ga upitao je li doista surađivao sa službama i kakve im je podatke davao. Neke tehničke ili znanstvene, pretpostavljao je. No, njemački fizičar mu je rekao da ga nitko nikad ništa nije pitao o znanosti i tehnologiji već su strane agente zanimale naizgled banalne stvari: o čemu ljudi razgovaraju u kafićima ili na ulici, kako prosječni čovjek razmišlja ili osjeća o ovome ili onome…

To je zapravo oduvijek ono što je zanimalo špijune kroz povijest – puls ljudi. Kako se osjećaju, što razmišljaju.

Kad samo pomislim koliko je Facebook olakšao posao obavještajnim službama! Jer i sam sam ga iskoristio u vlastite obavještajne svrhe, jednom kad me jedan čovjek zamolio neku uslugu. Da bih saznao ima li kakvu skrivenu namjeru, otišao sam na njegovu Facebook stranicu i odmah uočio popis njegove omiljene literature iz koje mi je bilo potpuno jasno kako razmišlja i na koji me način želi iskoristiti. Trebalo mi je ukupno pet sekundi. Vjerujem da je sličan zadatak obavještajcima proteklih desetljeća bio mali teži – zato su se i raspitivali o onim pitanjima koja je njemački fizičar nazvao banalnima. Naravno, informacija nikad nije banalna, ona je uvijek pokazatelj šire slike.

Kao što je to i informacija da je vlasnik Facebooka Rupert Murdoch, Elitin igrač do srži, kojem je jedno od važnih zaduženja bilo postavljati britanske premijere kroz medijske kampanje u svojim tiskovinama.

ZATOČITE IH U ŠKOLI

Ljudska priroda voli igru. Zato mi je guranje silnih podataka u glavu, traumatični i frustrirajući postupak koji svakodnevno pratim recimo kroz svoju kćer koja je krenula u prvi razred gimnazije, uvijek predstavljalo misterij. Učio sam s njom desetke stranica raznih predmeta (to zajedničko učenje ona ispravno naziva „utuvljivanje“) i već nakon par dana konstatirao da sam sve do jednog zaboravio. A doista nisu ni važni, sva ta imena i godine s lakoćom se može pronaći u enciklopediji, kad god zatreba. Čemu onda to mučenje?

Stvari su postale jasnije kad sam saznao za pojam „zatvorenika lijeve polutke mozga“. To je ona analitička polovica, koja svijet vidi u dijelovima, dok je desna ona koja ga vidi kao cjelinu, koja je zadužena za naša umjetnička djelovanja, koja nas spaja s temeljnom nepodijeljenom stvarnošću. Onom u kojoj smo svi jedno. Našem mozgu je potrebna ravnoteža te dvije polutke, ali je očigledno da se sustav trudi potisnuti desnu polutku i izdresirati lijevu polutku. Potom, na testovima, sustav zapravo ne testira ‘znanje’ nego koliko je uspio u zatočenju ljudi u lijevu polovicu mozga. Pa nije ni čudno da se trudi s tim započeti što ranije, dok se kreativnu igru, koja je u nadležnosti desne polutke, želi uništiti što ranije.

Zato ćemo sve češće čitati vijest nalik ovoj: „Prijedlog poslodavaca -Osnovna škola trebala bi trajati devet godina“. U prvoj rečenici je pisalo: „Mnogo bismo dobili kada bismo osnovnu školu produljili njezinim započinjanjem godinu ranije.“

Uvijek se zapitam tko je taj ‘mi’. Jer ‘mi-ljudi’ ili ‘mi-djeca’ time ne bi dobili ništa osim još više muke, terora i frustracije, a izgubili bi jednu od najljepših stvari u životu. Ali ‘mi-Elita’, ti porobljivači ljudske svijesti, svakako bi bili na dobitku, jer bi se robove oblikovalo već od najranije mladosti. Nastavak tog prijedloga za par godina mogao bi glasiti: „Mnogo bismo dobili kad bismo djecu što je ranije moguće oduzeli od roditelja i odgajali u obrazovnim ustanovama.“ Vijest je još predlagala uvođenje male mature, tako da ne pate samo oni koji završavaju srednju školu, nego i oni koji završavaju osnovnu. No, tamo neki tip, predsjednik HUP-ove Udruge poslodavaca u obrazovanju smatra da bi mala matura „vrlo rano razvijala osobnu odgovornost i drukčiji sustav vrijednosti kod učenika“. To bi moglo biti točno, samo je pitanje želimo li taj „drukčiji sustav vrijednosti“. U vijesti je pisao i zabrinjavajući podatak da „u reformi obrazovnog sustava aktivno sudjeluje i privatni sektor.“ Naježio sam se. Privatni sektor je eufemizam koji ne obuhvaća postolare, autolimare ili vlasnike malih dućana nego predstavlja glas korporacijskog duha. Isprika je očekivana – „prilagodba školstva potrebama gospodarstva.“

Zašto ga radije ne bismo prilagođavali potrebama ljudi?

TKO PUŠI TAJ POPUŠI

Zato jer želje i slobode ljudi nikoga ne zanimaju. O tome je zorno svjedočila vijest da su gradske vlasti New Yorka zabranile pušenje na ulicama, parkovima, trgovima i plažama. „Ovoga ljeta građani i posjetitelji New Yorka moći će uživati u svježem zraku u parkovima, a na plažama neće morati sjediti među opušcima“, izjavio je dobronamjerni gradonačelnik Michael Bloomberg i ušao u povijest apsurdnih izjava. Pušači su gušili šetače u onim divovskim newyorškim parkovima?

Bullshit.

Zabrana pušenja odnosi se na 1700 newyorških parkova i 23 kilometra plaža, pisalo je dalje, a pušenje će biti zabranjeno i na Times Squareu. Gradski redari kažnjavat će sa 100 dolara pušače koje uhvate. „Samo u totalitarnim društvima imate ovakve oblike zabrana“, smatra Robert Jackson, demokratski vijećnik iz Harlema.

Točno.

Uviđa li Robert da i sam živi u totalitarnom društvu ili će se nastaviti čuditi otkuda totalitarne mjere u demokratskom društvu? Ili će možda tu činjenicu prihvatiti tek kad vlasti nekih američkih gradova ostvare naredne korake koji su u vijesti najavljeni, a to je zabrana pušenja u stanovima i kućama.

U SVIJETU KAMERA

Ne nedostaje takvih novosti ni kod nas, o čemu nas je obavijestila vijest naslovljena „Kamere na svakom kutu – Big Brother stiže na zagrebačke ulice” iz rujna 2011.“ Pisalo je da će „središte Zagreba uskoro će postati jedan veliki Big Brother. Na 75 lokacija, na svakoj po tri, diljem Grada postavit će se 225 kamera koje će snimati nesavjesne vozače, ali i grafitere zbog kojih središte Zagreba izgleda kao Bronx.“ Mislim da više neću kopati nos na ulici.

A na web-potalu HRsvijet u studenom 2011. osvanuo je naslov „Totalni nadzor u Nizozemskoj pokazuje smjer Europske unije i projekta Indect“

Tekst se bavio sustavom za nadzor građana „koji se trenutačno vrlo decentno i neprimjećeno uvodi po Europskoj uniji“. Pisalo je da je Nizozemska krenula izgrađivati nadzornu mrežu za projekt ‘Indect’, a tekst naslovljen „Europska unija priprema najveći udar na slobodu pojedinca u povijesti čovječanstva – Indect“ davao je i detalje.

Tekst je počinjao zamišljenom situacijom – noću šetate po gradu pa gledajući na vaš sat shvatite da kasnite na autobus. Odlučite potrčati, kako biste stigli na kolodvor. Iznad vas kruži bespilotna letjelica, koja skenira vaše lice i odmah sazna tko ste vi. Letjelica podatke pošalje na jedno središnje računalo koje uspoređuje sve druge informacije o pješaku. Gdje je bio u poslijednjih nekoliko tjedana, koje mailove je slao, koga je zvao telefonom, i što je sve objavio na internetu?

EU od 2009. financira petogodišnji projekt koji nosi naziv Indect („Intelligent information system supporting observation, searching and detection for security of citizens in urban environment“), koji omogućava upravo navedeno. Prevedeno to znači: “Inteligentni informacijski sustav za podršku praćenja, pretraživanja i ispitivanja za sigurnost građana u urbanim područjima.”. Čak 17 institucija iz 9 zemalja rade na tom projektu. Među njima deset sveučilišta, dvije policijske uprave i pet poduzeća. Na stranici Indecta piše da je cilj razviti platformu za razmjenu i osiguranje podataka kako bi se spriječile teorističke prijetnje, ozbiljniji zločini, nasilje i “abnormalno ponašanje”. Tamo stoji je taj ovaj posljednji pojam uveden od Europske unije i da je uvijek “kontroverzan”: “Mi pod tim izrazom razumijemo kriminalno ponašanje”. Doista, kako će se kriminalno ponašanje automatski prepoznati? Trči li čovjek noću jer lovi autobus ili zato jer je u bijegu od zakona? Indect ovako definira abnormalno ponašanje:: “Utrke, predugo sjedenje na jednom mjestu, sastanci sa više osoba, vikanje, sjedenje na podu u javnom prijevozu.” K’o iz starog SSSR-a.

Indect će u konačnici razviti potpuni nadzor korz jedan sveobuhvatni sustav koji različite tehnološke izvore (ulične kamere, leteće kamere, Internet, telefonski razgovori, mailovi itd) spaja u jednu cjelinu. Indect piše da će leteće kamere “pomoći policiji u svojim svakodnevnim ophodnjama ulicama, osobito u gusto naseljenim urbanim područjima, gdje je identifikacija i progon zločinaca pravi izazov.” Prvo testiranje sustava planirano za 2012. na Europskom prvenstvu.

Mnogi već od početka masivno kritiziraju Indect. Njemački povjernik za zaštitu podataka Peter Schaar kritizira da ne može doći do podataka o projektu: “Nisam informiran o detaljima tog projekta. Svi pokušaji doći do konkretnih informacija, nažalost, nisu bili uspješni.”, rekao je za njemački magazin Kontraste na prvom javnom programu. Britanski Telegraph nazvao je Indect “orwellskim planom”. Njemačka Piratska stranka pokrenula je inicijativu imenom “Stopirajte Indect”.
Posao poptunog nadzora danas nije toliko težak.Svaki laptop ima WLAN i šalje svoje podatke kroz zrak u okrug od 50 metara. Svaki laptop također nosi ugrađenu kameru koju jedino softwareski možete isključiti, što znači, da je uvijek otvorena napadu koji nju može aktivirati bez vašeg znanja. Svaki laptop nosi u sebi mikrofon, koji se također može samo isključiti softwareski, i da se neko hakira u vaš sustav, vjerojatno ne bi primjetili ništa – ni da vas se snima, ni da prisluškuje. To su kamere koje pokazuju u vašu spavaću sobu, u vaš dnevni boravak. Ako su strojevi stalno ukljućeni, nadzor je u svakom trenutku moguć.

Apple je aktualno uveo svoj novi sustav iCloud, preko kojeg čak možete locirati svoj laptop bilo gdje na svijetu. Ako ga neko ukrade, možete ga čak isključiti “na daljinski”. Cloud-computing je postao jedna od najvažnijih strategija za budućnost IT-tržišta. Vaši podaci na tuđim serverima. Skoro svaki pojedinac nosi mobitel u džepu – ako je cijeli dan pokretan, nosi ga cijeli dan. Noviji mobiteli imaju čak dvije ugrađene kamere, mikrofon i GPS sustav. SAD je nedavno uveo zakon, da svaki mobitel do 2018. mora imati ugrađen GPS. Svaki nosač mobitela se s GPSom može locirati u metar. Svaki mobitel nosi oznaku imena i adresu nosača. Nove igračke također imaju implementaciju “nadzora za bolju igru”. Microsoft Kinect za Xbox 360 je jedna od kamera koja stoji ispred televizora u dnevnom boravku i stalno pokazuje prema vama. Ta kamera snima toplinu i može prepoznati tridimenzionalne objekte u sobi. Indect će objedinjavati sve te podatke, baš prema informiranom tipu koji je napisao knjigu 1984..

Uvod u sustav Indecta navodio je Deutsche Welle, pišući o tome da je Nizozemska odlučila ograničiti slobodu putovanja. Na 15 velikih graničnih prijelaza prema Njemačkoj i Belgiji postavljen je automatski sustav nadzora. Mreža kamera snimat će vozila od 1.siječnja 2012. godine i podatke, primjerice podrijetlo vozila, usporediti putem kompjutora s popisom sumnjivih automobila i određenih rizičnih profila. Ukoliko sustav reagira, policija zaustavlja vozača. Te je planove potvrdilo nizozemsko ministarstvo migracija.

Prema ministarstvu migracija, kontrole služe borbi protiv krijumčarenja ljudima i ilegalnog useljavanja, pa će se na manjim graničnim prijelazima postavit će se i mobilne kamere. Na autocestama unutar Nizozemske već se fotografiraju tablice automobila i provjerava jesu li vozači platili eventualne kazne. No, planovi vlade nailaze i na negodovanje u samoj Nizozemskoj. “Građani imaju pravo na život bez uhođenja i špijuniranja”, rekla je tručnjakinja za pravo iz Rotterdama Inez Weski. “Sustavan i totalni nadzor” krši europsku konvenciju o ljudskim pravima. U Njemačkoj je Ustavni sud 2008. godine zabranio automatsko fotografiranje registarskih tablica.

SVLAČENJE I ZRAČENJE

Žurba je velika, a djelovanje usklađeno. Već početkom prosinca mediji su nas obavještavali da su na europskim aerodromima uvedeni ‘skeneri za skidanje do gola’. Rečeno je da će „upotrebom skenera za cijelo tijelo na aerodromima biti spriječeni napadi (pjunite mi u oko), ali njihovo korištenje još je uvijek sporno jer mogu oslikati golo tijelo. Europska komisija, sunce joj kalajisano, odlučila je, bez da se bilo s kime konzultirala, da se o na aerodromima u Europskoj uniji putnici službeno smiju početi kontrolirati uz pomoć skenera. Ponižavajući tretman izgleda ovako: Putnici će morati ući u kabinu veličine telefonske govornice, raširiti noge, podići ruke i biti podvrgnuti pregledu tzv. teraherz zrakama. Riječ je o malim radarskim uređajima koji emitiraju određeni signal, a potom primaju reflekse. Nakon toga nastaje virtualna slika na monitoru, na kojoj se može vidjeti da li osoba koja se provjerava ispod odjeće ima opasne naprave. Za razliku od detektora metala, rečeno je, skeneri za tijelo mogu otkriti i tekućinu, prah i noževe s keramičkom oštricom – dakle sve potencijalno opasne predmete koji ne sadrže metal.

Do odluke o uvođenju takvih skenera došlo je nakon što je prije dvije godine spriječen napad na liniji Amsterdam – Detroit. Tada je 23-godišnji putnik iz Nigerije uspio prokrijumčariti eksplozivnu supstancu u avion (omogućila zaštitarske službe – inače, izraelske – koja je ‘osiguravala’ aerodrom, ali niti ne očekujemo da to o piše u vijestima). No, nerazumni putnici, a i neki političari, kojima očito nije dovoljno stalo do vlastite sigurnosti, počeli su protestirati zbog toga što će neki tipovi iz osiguranja gledati ljude u nudističkom izdanju. Dobra i humana Europska komisija pokazala je razumijevanje pa je „odobrila korištenje skenera na europskim aerodromima samo pod strogim uvjetima“. Tako je zabranjeno da skeniranje koje je obavljeno ostane sačuvano na serveru. Odmah mi je lakše.

Osim toga, analiza fotografija mora se obavljati u strogo izdvojenoj prostoriji, a zaposlenici koji rade na tome ne smiju imati direktan kontakt s osobom koja se kontrolira. Što je sve bullshit. No, u skladu s taktikom malih koraka, za sada, pisalo je, putnici imaju pravo odbiti takav način kontrole, odnosno zatražiti provjeru uobičajenim metodama. Vidjet ćemo koliko će dugo ta beneficija biti na snazi. A Europski parlament pozvao je zemlje članice EU da novu metodu kontrole putnika uvedu do kraja travnja 2013. godine.

PREDSJEDNIK KILLER

A pogledajmo kako dobre vijesti stiže od ‘preko bare’. Pisac Paul Craig Roberst je u tekstu „Dan kad je Amerika umrla“ (mada je takvih dana bilo poprilično u zadnjih par desetljeća) pisao kako su mnogi očekivali da će predsjednik Obama vratiti odgovornost vlade prema zakonu, ali takvima sam još prije par godina mogao reći da su totalni naivci. Ali jebiga. Sada se dogodilo da je, kako piše Craig, Obama otišao još dalje od Busha i Cheneya i 30. rujna 2011. zahtijevao izvanustavnu moć da se američke građane može (osim nedefinirano dugo držati u zatvoru bez optužbe) ubiti bez podizanja optužbe na sudu, i bez obzira na ustav, ako ih se smatra „prijetnjom“. Drugim riječima, „svaki američki građanin kojega se stavilo u kategoriju prijetnje nema nikakvih prava i može nad njima biti izvršena egzekucja bez suđenja i dokaza“.

Craig nas obavještava da se nije ostalo samo na riječima. 30. rujna 2011. je Obama iskoristio tu novu moć koju je zahtijevao i ubio dva američka građanina, Anwara Awlakija iSamira Khana. Khan je, piše, bio šašavi lik povezan s magazinom Inspire kojega se teško može povezati s ozbiljnom prijetnjom. Awlaki je bio umjereni američki muslimanski svećenik koji je u američkoj vladi služio kao savjetnik nakon 9/11 kako bi se suprotstavio muslimanskom ekstremizmu. No, postupno se, promatrajući kako Washington koristi laži da opravda vojne napade na muslimanske zemlje, radiklizirao i postao kritičan prema američkoj vladi te rekaa muslimanima da ne moraju samo pasivno prihvaćati američku agresiju i da imaju pravo pružiti otpor i boriti se. Zbog toga ga se počelo demonizirati i postao je prijetnja.

Sve što se zna da je se Awlaki držao propovijedi o nediskriminaraućima napadima Washintona na muslimanske narode. Američke vlasti koristile su argument da su njegove propovijedi mogle mati utjecaj na neke od ljudi koji su pokušali terorističke napade, što i njega čini odgovornim za te napade. Obama je potom čovjeka proglasio nekom vrstim visoko rangiranog operativca Al qai’de, pa je ubijen bez suđenja – naravno, zato jer nije bilo pravih dokaza da je on ičiji operativac. Posthumno se počelo radiri na njegovom imidžu teorista. No američki ustav zahtijeva da se niti najgori ubojica ne može kazniti prije nego što je optužen na sudu.

Kad je Unija za američka građanska prava na federalnom sudu izazvala Obaminu tvrdnju da on ima moć narediti ubojstvo američkih građana, Obamin ‘Odjel pravde’ je rekao da je Obamina odluka da ubija Amerikance izvršna moć izvan dohvata suda. Ima li netko kome još nije jasno da tim dečkima jednostavno puca ona stvar za pravdu, zakone, ljude i živote? U odluci koja je, kako piše Craig, zapečatila sudbinu Amerike, federalni okružni sudac John Bates je ignorirao zahtjev ustava da se niti jednu osobu ne može lišiti života bez zakonskog procesa i odbacio slučaj, rekavši da je odluka na Kongresu. Obama je reagirao prije nego se mogao čuti priziv, koristeći tu odluku da uspostavi moć i produbi tranformaciju predsjednika u cezara, koja je počela pod Bushom. Ubojstvo Awlakija poništilo je ograničenja koja je ustav stavljao na moć vlade. Sada američka vlada ne samo da može uhapsiti bilo kojeg američkog građanina i do kraja života držati ga u zatvoru bez predstavljanja ikakvih dokaza i presude već također može bilo koga ubiti na ulici (omogućeno Domovinskim zakonom donesenim povodom 9/11). Poanta nije tome da vlade nisu i prije ubijale svoje građane, kaže Craig, već u tome da nikad prije predsjednika Obame nijedan američki predsjednik nije zahtijevao pravo da ubija građane.

VRTOVI IZVAN ZAKONA

Na tragu totalitarističke svjetske države koja izranja ispred naših očiju, a koju većina ljudi kao da ne pimjećuje jest i vijest koja se krajem 2011. pojavila po našim portalima pod naslovom „Novi zakon u Novom Zelandu oduzima ljudima osnovno pravo uzgajanja vlastite hrane”. Alex Jones, novinar Prison Planet TV-a, objavio je da je Novi Zeland donio novi zakon prema kojem je uzgajanje hrane postalo privilegij, a ne osnovno pravo svakog čovjeka. Dva aspekta ovog zakona su alarmantna, prvi je opseg i utjecaj koji zakon ima, a drugi – da se to dogodilo tiho. Prijedlog zakona je donesen zbog WTO-a – Svjetska trgovinske organizacija, koja naravno ima iza leđa američka Agenciju za hranu i lijekove i pod velikim je utjecajem velikih kompanija (Monsanto-a i drugih). Zakon o hrani će utrti put za smanjenje biljne raznolikosti i poslovanje malih vlasnika u Novom Zelandu, na primjer, u načinu kontrole zakonitosti spremanja i trgovanje/zamjene/davanja sjemena. Sve će te radnje biti potencijalno nezakonite.

Prema novom zakonu ispada da vlada smatra da je ljudsko pravo na uzgajanje i dijeljenje hrane privilegij koji može dati samo vlada i koji se može u kratkom roku opozvati. To čini protuzakonitim distribuirati hranu bez odobrenja, a zakon definira hranu na takav način da to uključuje hranjive tvari, sjemenke, prirodne lijekove, esencijalne minerale i pića (uključujući i vodu). Kontrolom sjemena, zakon preuzima moć da uzgaja hranu daleko od očiju javnosti i stavlja ga u ruke kompanija za proizvodnju sjemena. Uzgoj hrane za distribuciju mora biti odobren, čak i za “kućne radinosti”, a takvo odobrenje može biti odbijeno. U zakonu o hrani, policija može djelovati kao agenti za sigurnost hrane i mogu pretresati prostorije bez naloga, koristeći svu oprema koju smatraju potrebnima – uključujući i pištolje (članak 265-1). Članovi privatnog sektora također mogu biti pretresani od strane agenata za sigurnost hrane, po točki 243. Tako zaposlenici Monsanta zaposlenici mogu pretresati neki prostor uz potporu oružane policije. Zakon daje agentima imunitet od kaznenog i građanskog progona. Vlada je stvorila ovaj zakon kako bi bila u skladu sa obavezama prema Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), a prema međunarodnoj shemi pod nazivom Codex Alimentarius.

Zakon će, prenosile su vijesti analizu Alexa Jonesa, potkopati napore mnogih ljudi da postanu samodostatni u svojim lokalnim zajednicama, što doista ne može začuditi nikoga tko nije svjestan postojanja globalne urote protiv čovječanstva kojoj je najgora noćna mora samodostatnost ljudi Otuda silna centralizacija i spoj korporacija i jakih neizabranih svjetskih tijela moći, poput Europske komisije. Banke sjemena i mreže razmjena sjemena mogu se zatvoriti ako nisu mogli dobiti odobrenje d vlade, a gubitak raznolikosti sjemena otežat će uzgoj vlastite hrane. Domaća uzgojena hrana i neko ili sve sjeme ne može biti razmijenjeno na skali ili frekvenciji potrebnoj za prehranu ljudi u zajednicama u kojima je komercijalno dostupna hrana postala preskupa ili nedostupna (na primjer zbog ekonomskog kolapsa). Ograničenja u trgovini hrane i sjemena brzo će dovesti do trajnog gubitka sjemena i mladica starih nepatentiranih sorti i prava njihova uzgajanja, kao i opće smanjenje biljne raznolikosti u poljoprivredi. Organski proizvođači starih sorti mogli bi izgubiti tržišni udio, što će dovesti do povećanja potrošnje slabo hranjivih tvari, i genetski modificirane hrane.

ŠERIFI ZA OVRHU

Da ne bismo pomislili da sev to zbiva samo tamo nedgjE daleko, u SAD-u ili na Novom Zelandu, neke od vijesti na koje su se mnogi ljudi koje znam naježili od nelagode bile su i one s početak studenog 2011. o našim tzv. „šerifima za ovrhu” koji, kako je pisalo, „mogu upasti u kuću usred noći i skinuti vas do gola“. Ispalo je da naslov uopće nije pretjerivao, kao što se ponekad u naslovima zna raditi. Ti ‘šerifi za ovrhe’ moći će ulaziti u stan i plijeniti imovinu, pretresti stvari, pa i ljude, moći će ulaziti u zaključane prostore uz asistenciju policije, moći će ljudima uzeti stvari i kad ih nema kod kuće, uz nazočnost dva punoljetna svjedoka, i potom zaplijenjene stvari prodati na javnoj dražbi za najmanje pola njihove procijenjene vrijednosti. Ti utjerivači dugova od početak 2012. mogu plieiti kuće, aute i plaće bez suda.

Pravo ime im je ‘javni ovršitelji, a šerifima su prozvani zbog svoje velike liste ovlasti. Već je krajem 2011. ministar pravoduđa u tajnosti imenovao prvih dvadeset javnih ovršitelja, a do kraja godine još osamdeset, pa ibi ih tako trebalo biti oko sotinu u 65 gradova. Brojni su političari i pravni stručnjaci skočili na noge kad se donosio Zakon o javnim ovršiteljima, koji je jedva prošao saborsku proceduru, jer je, kao rijetko koji akt, poslan i u treće čitanje. Međutim, na kraju je, kako to obično biva, ipak donesen usprkos mnigi argumentiraim prigovorima. Dr. Vladimir Gligorov s Bečkog instituta, pisalo je u tekstu, još je prije nekoliko godina rekao da se Hrvatska pretvara u policijsku državu na svim razinama, što nas stavlja uz rame s naprednim zemljama poput SAD-a i drugih

NADZOR MOBITELA I KOMPJUTORA

Potom nas je na uvođenje totalitarne države podsjetila i vijest s početka prosinca 2012. čiji su izvor bili Wikileaksima, pod naslovom “Svi mobiteli i kompjutori pod tajnim nadzorom”. Masovni obavještajni nadzor nad građanima nije samo stvarnost, već i lukrativna industrija u 25 država, otkrivao je WikiLeaks objavljujući detalje o tvrtkama koje zarađuju milijarde prodajom sofisticiranih špijunskih alata državnim vlastima, uključujući diktature. Sustavi masovnog prisluškivanja, ponajprije političkih neistomišljenika, ali i tzv. običnih građana, pisalo je, postaju stvarnost. WikiLeaks je objavio stotine dokumenata prikupljenih iz čak 160 tvrtki ‘izvođača radova’ u okviru obavještajne industrije zapadnih zemalja, koji rade na sustavima masovnog špijuniranja. Obavještajne agencije, vojne snage i policijske vlasti u mogućnosti su tiho, u masovnim razmjerima i pod krinkom tajnosti prisluškivati razgovore i nadgledati računalne procese pojedinačnih korisnika bez pomoći i znanja davatelja telekomunikacijskih usluga. Korisnikova lokacija može se otkriti putem mobitela, naravno, ako ‘meta’ nosi uređaj sa sobom. WikiLeaksov projekt razotkriva i kako zapadne tvrtke prodaju opremu obavještajnim agencijama. U tradicionalnim špijunskim pričama, agencije poput MI5 prisluškuju telefone jedne ili dviju osoba ‘od interesa’. U posljednjih deset godina, sustavi masovnog prisluškivanja postali su pravilo – obavještajne kompanije poput VASTecha tajno prodaju opremu koja snima i arhivira telefonske razgovore cijelih nacija. Druge lociraju sve mobitele u pojedinim gradovima, preciznošću od 50 metara. Na obavještajnom tržištu su i sustavi koji prate sve korisnike Facebooka i pametnih telefona.

Obavještajne tvrtke poput američke SS8, talijanske Hacking Team i francuske Vupen proizvode ‘trojance’ koji napadaju osobna računala i pametne telefone te uz registriranje i arhiviranje svake pojedine operacije snimaju čak i ono što se događa u prostorijama korisnika. Druge kompanije, poput češke Phoenexije, surađuju s vojskom u proizvodnji uređaja za analizu govora. Oni identificiraju korisnike po spolu, dobi i razinama stresa te ih prate temeljem ‘govornih uzoraka’. U siječnju 2011. američka Nacionalna sigurnosna agencija (NSA) započela je gradnju postrojenja vrijednog milijardu i pol dolara u pustinji Utaha, gdje će se obrađivati i arhivirati terabiti obavještajnih podataka. Telekomunikacijske kuće u svim zemljama spremno pružaju državnim vlastima informacije o klijentima.

Naslov jednog drugog testa na na internetu glasio je „Vaše lice i web mogu reći sve o ovama“. Dovoljno je sjediniti u kafiću, mobitelom uslikati par ljudi i brzo biti u mogućnosti saznati tko su, to su im prijatelji, kakvu glazbu vole, čak i predvidjeti njihov broj sociljanog osiguranja. Isto, naravno, vrijedi ako posjetite bilo koji od web-site sa slikama ljudi. Jednako brzo na njima možete identificirati bilo koju osobu, koliko god se oni potrudili sačuvati svoj identitet u tajnosti. Takvu tehnologiju je razvio Google, špijunski suradnik američkih obavještajnih službi i kao takav jedan od obavještajnih alata Elite. Bivši direktor Googlea Eric Schmidt rekao je da je tehnologija preopasna da bi je se pustilo u svijet, ali to su naravno prazne riječ – ona je već tu i bit će korištena. Tako bar kaže istraživač Alessandro Acquisti sa sveučilišta Carnegie Mellon, koje u svojem nazivu nosi imena dvaju od središnjih američkih elitnih obitelji, Carnegie i Mellon, koje uvijek iskaču u svim pokušajima da se krene tragom urote. Pa kako da onda čudi da baš oni razvijaju vrhunsku obavještajnu tehniku koja omogućava stalno nadziranje svih građana samo na temelju fotografije?

Koristeći svoj novi software za prepoznavanje lica s jednostavnim tehnikama pretraživanja Interenta, Acquisti je dokazao da se većinu ljudi danas može idetificirati samo na temelju fotografije lica, a to može napraviti bilo tko. Drugim riječim, naša lica postaju naši identiteti, pa je sve manje moguće ostati anoniman u svijetu gdje se dnevno slikaju milijarde fotografija. Samo na Facebook ih se mjesečno stavi oko 2,5, milijarde. Acquisti je nabrojao zastršujuće mogućnosti nove tehnologije, poput mogućnosti da vlasti stvore zastrašujući novi oblik nadzora masa. Istraživači su, u još jednom nevjerojatnom spinu na kakve smo već naviknuli u u ovom svijetu novoorvelovske demagogije, rekli da će tahva tehnologija „demokratizirati nadgledanje“. Naravno, tehnologija će biti jako kirisna (zijev) u borbi protiv terorizma.

U jednom je tjedniku objavlje tekst naslovljen „Snimka mozga dokaz koji priznaje sud“. Nadnaslov je bio još precizniji: „S napretkom neurologije snimke mozga mogle bi odlučivati jesmo li nedužni“.

Kao i kod mikročipova, i ovakve ideje su nam već plasirane kroz filmove. One nas doista primiču nekoj doslovnoj inačici svijeta opisanog u distopijskim romanima poput Orwelovog, u kojem je skovan pojam „misaoni zločin“.

Ali sve u malim koracima.

Na početku teksta je rečeno da su početkom 20. stoljeća sudovi bili skeptični prema uvođenju poligrafa (‘detektora laži’) zbog njegove nesavršenosti i nepouzdanosti. Postavljeno je pitanje mogu li današnja testiranja laž pomoću fMRI-ja (funkcionalnog snimanja magnetskom rezonancijom) dati pouzdanije rezultate i biti prihvaćene nasudu. Suci izražavaju skepsu jer „slike koje prikazuju stanje nečijeg mozga, ma koliko to malo govorilo o samom stanju te osobe u trenutku počinjenja kaznenog djela, mogu imati neprimjereno velik utjecaj na porotu jer ‘izgledaju jako znanstveno i uvjerljivo.“ Suci danas mogu prihvatiti ili odbaciti fMRI podatke na sudu prema svojoj procjeni, jer magnetske rezonacije još ne mogu s apsolutnom pouzdanošću poslužiti ne samo kao detektor laži nego i i kao pokazatelj duševnog stanja. Recimo, postoje rezultati snimanja fMRI-jom koju mogu razlikovati mozak iskrenog čovjeka od onog koji ima naviku laganja, ali ne mogu razlikovati laže li lažljivac u tom trenutku ili ne.

Tekst je zaključio: „Neurološki nalazi metodom fMRI-ja mogli bi promijeniti pravnu praksu i na još jednom osjetljivom području – odgovornosti maloljetnikaza počinjena kaznena djela. Sadašnje pretpostavke da maloljetnici nemaju dovoljno zrelosti i odgovornosti, da su podložniji negativnim utjecajima i nemaju neovisnost kojom bi se izvukli iz loše situacije te da ima je karakter manje čvrst nego kod odrasle osobe mogli bi, umjesto automatske primjene, ovosit o ‘fMRI čitanju karaktera’; cijeli koncept slobodne volje mogao bi jednog dana postati ovisan o onome što su od veza u našem mozgu, i kakvih, snimili uređaji za magnetsku rezonanciju. Zasad se čiji da je nešto takvo u dalekoj budućnosti ali – tko zna? Ne bi bilo prvi put da nas napredak tehonogije iznenadi i natjera da se prilagođavamo u hodu.“

Doista, nikako ne bi bilo prvi put da nas se iznenadi.

TEHNOKRATI STIŽU

Više nije nova vijesti ona iz studenog 2011. da je Lucas Papademos novi premijer Grčke, a da „prijelaznu“ talijansku vladu vodi Mario Monti. Uz to što su obojica kadrovi Unije(prvi je bivši viceguverner Europske središnje banke, a drugi bivši europski komesar), obojica su i članovi Trilateralne komisije, a Monti je uz to i istaknuti član Družbe Bilderberg, koja ovim putem napušta svoje dosadašnje „diskretno“ djelovanje i ulazi na europsku scenu – na velika vrata. Ne, „nije nam namjera ovdje raspredati o nekoj teoriji zavjere“, pisalo jr u internetkom članku koji se bavio ovom temom, jer „ovo nije teorija zavjere nego njena praksa.”

I tu ćemo stati za ovu priliku.

Želim vam sve najbolje u novoj godini, nikome ne prepuštajte kontrolu nad svojim mislima i sve će biti u redu, a do slijedećeg posta…

…čitamo se!

Bok svima!

Svaki surfer, jedriličar ili skijaš zna – ne možeš protiv vala ili brda ili vjetra. Ako želiš postići maksimalni učinak ne preostaje ti drugo nego da se prepustiš i da svoju masu usmjeravaš u skladu s okolnostima, izvlačeći najbolje od njih. U slučaju skijanja, da koristiš ono što nagib terena pruža. A opet – da ne dopustiš da teren skija tebe već da ti skijaš njega, jer u protivnom postoji realni rizik da završiš na dnu brda kao divovska gruda snijega.

Mislim da i oni koje se obično Iluminatima to znaju. Nitko od nas, niti mi niti oni niti netko treći, ne živi u vakuumu, izoliran od kozmičkog tkanja, struja i ritmova. Pitanje jest kakvi su ti ritmovi? I možemo li što naslutiti o njima iz zbivanja oko nas?

Na stranu s dokazivanjem ovoga ili onoga, o čemu se može raspravljati danima, no još uvijek nije zabranjeno razmišljati na glas, a ja sam stari ljubitelj znanstvene fantastike pa tako niti moje misli ne mogu biti puno drugačije. Ili bi možda „kuženje svijeta“ bio primjeren prastari izraz kojeg je Štulić proslavio pjesmom „Pametni i knjiški ljudi“ („Jučer sam sa Ćerom bio, u Kavkazu uz pljuge i pivo, raspravljali smo mnoge stvari, kužili svijet….“ i tako dalje).

Jer smo na raznim druženjima nebrojeno puno puta raspravljali i o prirodi urote i neuhvatljivoj logici događaja oko nas. Tako se počela kristalizirati slika još jednog sloja istine. Jer „istina“, ako niste znali, i postoji samo u slojevima. Sve je istinito i neistinito u isto vrijeme, ovisno iz kojeg se kuta ili razine gleda. Uu prvom sloju priče naših života – recimo, nema urote. Svijet je baš onakav kako smo naučili da jest, i sve štima, povijest, biologija, kozmologija. Na drugom sloju stvari su već drugačije. Iz te perspektive vidljivi su inače nevidljivi obrasci manipuliranja događajima radi stjecanja moći i upropaštavanja ljudi ili bar zagorčavanja njihovih života ratovima i krizama. Njime se bave mnogi istraživači urote i Novog svjetskog poretka. Taj sloj baš ne odiše nekim optimizmom. No, ispod njega se nalazi treći sloj, iz kojega stvari opet izgledaju drugačije, daleko bolje. Za nas, ne za njih.

Zanimljivo je to sa slojevima. Nedavno sam gledao fenomenalni fim „Slučajni heroj“ s Dustinom Hoffmanom. U dva navrata likovi u njemu upravo govore o slojevima istine. Na početku filma, istraživačka novinarka koja dobiva nagradu, pred publikom reže luk objašnjavajući istraživačko novinarstvo i slojeve istine.

Skinete jedan sloj istine, objašnjava ona publici, ispod njega je drugi sloj. I tako gulite sloj po sloj, u potrazi za istinom, za koju smatrate da mora biti negdje u sredini. Ali, zapitala je sebe i publiku, što ako tamo, jednom kad stignete, ne nađete – ništa? Ako nakon svih tih oguljenih slojeva luka, dođete do praznine u sredini?

Dustin Hoffman je u tom filmu bio daleko određeniji i puno manje filozofski nastrojen dok je na kraju filma svom sinu objašnjavao svu zabunu koje je bio dio tijekom filma i kako ne treba vjerovati ničem na televiziji jer je sve drugačije nego što se prikazuje. U tom izljevu životne mudrosti, rekao je sinu da ne postoji istina nego samo slojevi sranja.

Makneš jedan sloj sranja, pojavi se drugi sloj sranja. Makneš i njega, ali samo zato da bi naletio na treći sloj sranja. I tako sloj po sloj i na kraju, zaključuje Dustin, izabereš jedan od tih slojeva kao svoju istinu i dalje živiš.

To je briljantno.

I vraća nas na ramišljanja o slojevima zbivanja oko nas. Stali smo tek kod trećeg sloja, ali tu ćemo za sad i ostati. Jer iz perspektive tog trećeg sloja shvaćanja i percipiranja svijeta, sva ta silna manipulacija i zlokobne aktivnosti više baš ne izgledaju tako zlokobni.

Kao što ste već mogli primijetiti, to je trenutno moj sloj sranja pa evo nekih razmišljanja iz njega. Chemtrailovi, mikročipiranje, financijska okupacija, ratovi… Nastojanja da se uvede totalitarna država hipnotiziranih, siromašnih, obespravljenih građana? Pih! I otkuda odjednom ta silna žurba?

A što ako sve nabrojano nisu nastojanja da se uspostavi totalitarna vlast nad ljudima nego da je se zadrži?

Pa pogledajte kako je svijet – za Iluminate – prije bio savršen. Recimo srednji vijek, kao drastični primjer – većina stanovništva su siromašni kmetovi, izolirana siromašna naselja puna su ljudi bez prava, pothranjenih, ponekad vrlo ustrašenih. S razlogom. Ako nemaju sreće, vojske u prolasku će ih spaliti i pobiti. Ako je imaju, crnčit će za feudalca, biti će izloženi maltretiranju njegovih vojnika ili će pak ženu na prvu bračnu noć morat davati feudalcu da je konzumira, a zimi će se pak smrzavati u svojim trošnim nastambama. Nisu u mogućnosti komunicirati sa svijetom, a jedina globalna komunikacija kojoj su izloženi je religija koja ih nedjeljom indoktrinira, širi strah, kao kerber motri one koji pokušaju razmišljati i nameće u umove svoju izdistorziranu sliku svijeta u kojoj opravdava postojeći diktatorski sustav. Vladajuće krvne loze gospodari su Europe (kasnije i svijeta) kroz kraljeve i pomno miješanje plave krvi. Sve je idealno – za Iluminate.

Nema nikakve sumnje da im se takav svijet sviđao. Pa zato su ga takvim i napravili. Nema sumnje niti u to da su ga održavali koliko god je bilo moguće. Ali ipak, nešto se događalo što ih je tjeralo na stalno djelovanje i prilagođavanje, a tjera ih i danas. Kao da svijet ipak ima neku svoju unutarnju evoluciju koju oni uporno „hakiraju“.

Kad se počela razvijati filozofija, ubacili su u nju ideje poput Hobbesove poznate teze da je „čovjek čovjeku vuk“ (i razvili predatorski ekonomski sustav liberalizam) ili Descartove „Mislim dakle postojim“. To možda vrijedi za um, ali mi nismo um nego svijest pa je prema tome teza potpuno pogrešna. Doživljavam, dakle jesam, to bi bilo puno točnije.

Pa onda su se počele razvijati geologija, antropologija, arheologija i slično, pa su i njih hakirali fantazmagorijama poput Darwinove teorije evolucije, mita o ledenim dobima, klasičnim prikazom razvoja čovjeka ili teza o spontanom nastanku prvih civilizacija prije pet tisuća godina. Sve kako bi sakrili pravu prošlost, koja bi razotkrila što se doista zbiva.

Potom su se pojavili demokracija i suvremeni svepovezujući mediji, pa su i njih hakirali načinima djelovanja koja je Edward Bernays vrlo direktno opisao u svojoj „Propagandi“ 1928. godine, kad je rekao da je manipulacija temelj demokracije jer je nemoguće pouzdati se u to da će iracionalnim instinktima vođene mase izabrati prave ljude ili donijeti prave odluke pa prosvijećena elita pomoću prepogande treba oblikovati javno mnijenje, a glavni alat propagande jest stvaranje vijesti.

Donosioci istine i otkrivači pravih principa prirode, poput Viktora Schaubergera, Wilhelma Reicha, Brune Gröninga Nikole Tesle, , kao i mnogi drugi genijalci, u tom su hakiranju svijeta nadrapali.

Ali čini se da Iluminati, niti njihovi gospodari iz koje god da dimenzije stižu u ovoj sf-priči, ne mogu zaustaviti ritam promjena. Zato ga pokušavaju zajašiti. Amerikanci žele promjenu? Nema problema, dobit će je – u vidu Obame Baracka. To je promjena, on je crnac, pa još mlad, lijep i liberalan – nema veze što je pijun kakvoga se rijetko viđalo na američkom prijestolju, a konkurencija u poltronstvu i sluganstvu na tom je mjestu ogromna.

Ali problem je da i to, kao nikad prije, sve veći broj ljudi sve brže prokuži sve te trikove s Hrelića koji se stalno prodaju. Nedavno sam čitao neki intervju sa Sai Babom u kojem je on rekao da svijet izgleda sve gori samo zato jer je svjetlost sve jača, inače je isti kao prije. To je kao da imate zmazani podrum sa slabom žaruljom, pod kojom sve nekako izgleda složeno i ok. Onda stavite reflektoricu i odjednom vidite svo smeće u kutevima, crknute štakore, slojeve prašine, gnjile stranice kartonskih kutija… Slika je možda ružnije nego prije, ali nitko neće zbog toga vratiti staru, slabu žarulju već će počistiti.

Da se ne bi to dogodilo, u ovoj sf-priči ljude se izlaže masovnoj hipnozi kroz dezinformiranje kroz medije, pokušavaju im se oslabiti moždane funkcije i duhovna povezanost s Izvorom kroz razne otrove (živa u cjepivima, fluorid u vodi i pastama za zube, GMO-hrana, industrijski ubijena hrana, lijekovi, zaprašivanje s neba chemtrailovima, a da ne pričamo o radijaciji, od skenera na aerodromima do diverzije HAARP-om u Fukušimi, zbog koje bih svima savjetovao da izbjegavaju sve proizvode koje stižu iz Japana bar još nekih 24000 godina, koliko je vrijele poluraspada izotopa stroncija i njegove braće), programira im se um (nečujna frekventna oružja, televizija koja u umu stvara valove istih frekvencija kao i hionoza, stvaranje šokova i nesigurnosti, subliminalne seksualne poruke i promocija seksualnosti svih vrsta s ciljem narušavanja ravnoteže prve čakre, da bi se stvorila pospanost, bezvoljnost i prijemčivost za manipulaciju) i nameću mnoga netočna uvjerenja, oblikovana tako da mi onda pomoću njih sami oblikujemo svijet baš po mjeri Iluminata. Jer Iluminati znaju snagu svijesti i u kojoj mjeri uvjerenja oblikuju „fizički“ svijet, a efekt placeba samo je mali vrh ogromne ledene sante.

U najnovije vrijeme povremeno se provlači i propaganda o mikročipovima, koje bi ti dečki svakako htjeli uvaliti ljudima u tijelo, ne toliko da bi znali gdje su i što rade u svakom trenutku, već možda prije zato da mogu daljinski utjecati na kemijsku ravnotežu u organizmu i time na raspoloženje i stanje ljudi. No, pitam se nisu li nas odavno mikročipirali, pa je i to sad počelo sve slabije raditi? To bi moglo biti u ovoj sf-priči.

Svi mi, prema modelu neuroznanstvenika Paula D. MacLeana (daleko od toga da je to jedini model), usred mozga imamo ono što se službeno zove „R-komplex“ („Reptilian Complex“), tzv. „gmazovski mozak“. To je navodno evolucijski ostatak našeg razvoja od jednostaničnih organizama do ljudi. Od svega što smo prošlu u razviju navodno smo ponešto zadržali, a na tom evolucijskom putu su se našli i gmazovi, pa otuda i „gmazovski mozak“.

No, krenimo od vjerojatne postavke da se nikakva evolucija nalik Darwinovoj nikad nije zbila na Zemlji. Stoga ćemo se prikloniti tezi koja bolje odgovara na probleme darvinizma (kao što su neumanjiva složenost sustava, to jest nemogućnost da slučajnim mutacijama i postupno nastanu sustavi koji funkcioniraju isključivo kao složena cjelina, fosilni zapis koji prikazuje nepromjenljivost vrsta i njihova nagla izumiranja i nastanke novih vrsta). To je teza o genetskom inženjeringu kojim su današnji ljudi oblikovani (a možda je proveden i na Zemlji kao cjelini). O njemu dosta detaljno i slikovito, prema nekim interpretacijama, piše na sumerskim glinenim pločicama, a i iznenadna pojava Homo Sapiensa na Zemlji također se uklapa u taj koncept.

Ako su nas ti naši „bogovi“ oblikovali prema želji, onda su nam možda odmah namjerno ugradili i biološki „mikročip“ – u vidu R-kompleksa. Taj „gmazovski mozak“ odgovaran je za sve naše tipično gmazovske reakcije, kojima naš ljudski svijet obiluje (mada ne bi trebao) – teritorijalnost, hijerarhija, strah radi preživljavanja, posljedična agresivnost, hladnokrvno ponašanje, nagli izljeve bijesa, želja za dominacijom, sklonost ritualima… U svojoj Pulitzerom nagrađenoj knjizi ‘The Dragons of Eden’ (‘Zmajevi iz Raja’), Carl Sagan spekulira o gmazovskom podrijetlu ljudi i o tajanstvenim skokovima u evoluciji mozga koji se mogu naći u fosilnim zapisima. On piše da je evolucija sisavaca, a posebno ljudi, bila ostvarena vrlo brzo, u „velikoj eksploziji evolucije mozga“, a to dokazuje činjenica da se kamena oruđa ne pojavljuju postupno, nego „u ogromnim količinama i sva odjednom“. Sagan je u knjizi zaključio da „nema načina da se ovo objasni osim ako Australopitheci nisu imali obrazovne institucije“ u poučavanju izrade alata. Istaknuo je i to da se u jezgri ljudskog mozga nalazi trag naše gmazovske prošlosti, dio mozga zvan R-kompleks, koji obavlja ‘dinosaurove’ funkcije – agresivno ponašanje, teritorijalnost, rituale, te uspostavljanje društvenih hijerarhija. Ovo zvuči kao nekako poznata slika.

Ako im je danas opet stalo do mikročipiranja, onda mora da smatraju da je vrag odnio šalu. Onda naš pretpostavljeni biološki čip, taj R-kompleks, više ne radi tako dobro. Valovi podvodnih promjena su preveliki. Možda je to ono o čemu govore stari kalendari, poput majanskog, koji dosta decidirano tvrdi da postoje razne faze promjena svijesti u evoluciji svijeta, čije su početke i krajeve „mapirali“ svojim čudnim brojanjima vremena koja se preotežu preko milenija. Možda i astrologija nudi naznake unutrašnjih ritmova i promjena svemira, koje su na neki način vezane uz svijest.

Iz te perspektive zbivanja oko nas sve mi više nalikuju slijedećoj slici: Postoji velika rijeka u čijem se toku zbivaju prirođene joj promjene i ritmovi, koji se, naravno, odražavaju na njen cijeli tok. To je naš svemir ili barem naše bliže kozmičko susjedstvo. Na jednom mjestu usred te rijeke netko je stavio veliki kamen kako bi jedno malo područje vode iza tog kamena zaštitio od utjecaja ostatka riječnog toka i kao plijesan nesmetano mogao parazitirati na stanovnicima tog djelića toka. Iza tog kamena mi životarimo, odsječeni od glavne bujice i nesvjesni nje. Ali s vremenom, tok postaje sve jači, a utjecaj tog jačanja sve se više osjeća i u maloj „zavjetrini“ iza stijene. Nije ga moguće ukloniti. Ali je moguće manipulirati tim probojima i kanalizirati ih, to jest oblikovati i usmjeravati u smjeru u kojem se njihovu silinu može držati po kontrolom.

Bar neko vrijeme i uz ulaganje sve većeg truda.

Optimistična je ta slika koju nudi sloj kojega sam za ovu priliku numerirao kao treći, jer bujica će i dalje nezaustavljivo bujati. Zato možemo očekivati još užurbanija i paničnija djelovanja. Svijet koji su Iluminati iz ove sf-priče stvorili za svoje potrebe i u skladu sa svojom prirodom se raspada, mada to u ovom trenutku nije vidljivo – osim što je dobro vidljivo upravo u intenzitetu i opsegu njihovih aktivnosti.

Je li moguće da je sve ovo što sam napisao (a što je, zbog prirode problema, više proizvod slutnje, indicija i povezivanja podataka) istina?

Moguće je.

A ako se ne slažete, sjetite se onoga što je rekao Dustin Hoffman – i ugodno vam bilo u nekom vašem sloju sranja.

Bok svima!

Malo ću drobiti o crticama koje sam napabirčio gledajući svakojake događaje, uglavnom one koji su se istakli svojom iritantnošću. Ispalo je da su uglavnom vezani uz ovu groznu ispiračinu mozga i muljažu ogromnih razmjera koja se skriva iza kratice EU i pripadajuće kampanje. Ne mogu si pomoći, ima nešto frustrirajuće u promatranju kako se ljude izigrava i kako su oni to popušili, baš kao da im netko stišće gumbiće.

To je tako lako uočljivo, ali ne s ovim naočalama ‘teorije spontanog razvoja događaja’ i svakako ne bez uvida u metode koje je Edward Bernays, izumitelj odnosa s javnošću tj. programiranja javnog mnijenja, zorno sažeo u knjižici Propaganda iz 1927. godine. Potražite si je na netu, pa će vam sve biti jasno.

Recimo, prije neki dan sam na televiziji gledao neku emisiju u kojoj je gostovao Bare. Uvijek mi je zanimljiv za gledati i slušati, ima nešto posebno u intervjuima s njim, što ne mogu točno definirati, ali je vjerojatno riječ o onom što se obično opisuje ubojitom otvorenošću. Nekako je lucidan u razmišljanju i onom što govori, što je u potpunoj suprotnosti s time što uvijek izgleda razvaljen, i kad je i kad nije. I sve mi je bilo super do trenutka dok nije rekao kako jedva čeka da uđemo u EU, ne zato što posebno voli tu megadržavu, kako ju je nazvao, već zato jer na domaćoj političkoj sceni nigdje ne vidi nikoga tko bi mogao preokrenuti negativne trendove. Pa je zaključio da kad se to ne može učiniti na domaćem terenu, bolje krenuti kamo i svi, jer na kraju krajeva uvijek se čini da je tamo negdje nešto bolje ili drugačije, da tamo negdje drugdje nema korupcije, da su na vlasti sve sami poštenjaci i marljivci, da vladaju kultura, pravda i sklad.

Bullshit. Na stranu što je svuda isto sranje i što nekako uvijek ispadne da države i svijet vode najgori primjerci ljudskog roda, ključno je što je Bare žrtva propagande kojoj je upravo to bio i cilj. Propagandi je uvijek je cilj da neke zamisli (a to se radi kroz stvaranje događaja i ‘vijesti’) ubaci ljudima u glave tako da oni misle da su to njihove ideje. Osnovna strategija usmjeravanja mnijenja ljudi prema nekoj ideji ili stranci jest uvijek ista i vrlo jednostavna: učini stranu koju u tom trenutku ne preferiraš što gorom, jer ljudima je ionako puna ona stvar svih strana. Zato ih se uvijek ispočetka navuče time što se uoči nekih događaja neku stranu toliko ocrnjuje da ljudi ne izaberu onu drugu, ne zato jer bi joj bili skloni već zato jer biraju manje zlo, a pri tom osjećaju da je zlo toliko da moraju nešto učiniti. A vjerojatno se ni ne bi uključili u igru biranja da im se uoči prijelomnih trenutaka ne ispire mozak kako je ona druga strana grozna.

To je klasična strategija. Recimo, tako je antipatična Margaret Thatcher mogla osvojiti vlast. Kad je odlučeno da će ona biti premijerka, nije se moglo puno napraviti na poboljšanju njejog imidža ili ideja, ali se zato moglo maksimlno ocrniti drugu stranu – pobjeda je bila zagarantirana. Potom, kad više nije plesala po špagici, to jest kad se počela protiviti većem zbližavanje Britanije s EU, tada su je jednostavno toliko ocrnili da je druga strana morala pobijediti jer se prosječnog čovjeka senzibirali o tome kako je ta žena užasna, a jedini način da je se makne jest, naravno, izabrati onu drugu stranu.

To da iza obje strane stoji ista ruka, ljudima je uglavnom nezamislivo. To je i tajna tog slavog dvostranačkog sustava o kojem smo slušali kao o najstabilnijem (znate ono, jednostranački sustav je diktatura, višestranačje stvara nestabilne i kratkotrajne vlade, a dvostranačje je super jer je riječ o demokraciji, a opet vlade nisu nestabilne). Tajna je očito u tome da je dvostranačje najlakše nadzirati, najmanje je uključenih faktora, a da se još uvijek može mahati zastavom demokracije.

Uostalom, tako je sad i kod nas. Plan je da na izborima pobijedi SDP, čiji se neki istaknuti članovi već kurče kako će zvati MMF i druga sranja, a HDZ je trenutno na udaru. Jer velik broj ljudi ne bi glasao ni za SDP, kad ne bi HDZ bio toliko grozan da se stvori mentalitet „mora se nešto učiniti“. E, da, a onda se učini to da se glasa za drugu stranku, jer je zapravo izbor sužen (ima tu još par strančica, ali one su više-manje marginalne).

To je to – kad god izabereš bilo koju stranu, radiš za manipulatore. To je očigledno kad se gleda sa strane, a u vlastitom dvorištu, zbog emocionalne uvučenosti i stalne izloženosti vijestima prema izboru bossova, prije ili kasnije ljudi se nađu uvučenu u nametnute stavove koje doživljavaju kao vlastito mišljenje.

Tako je i Bare žrtva sustavne kampanje uništavanja vjere u vlastite sposobnosti. Naravno da čovjek, ako nije svjestan globalne pozadinske igre, prije ili kasnije zaključi da ipak treba glasati za ulazak u EU jer se ovdje kod nas navodno ne može na zelenu granu vlastitim snagama. Kad sam slušao što je Bare rekao o ulasku u EU, morao sam se primiti za lice, jer sam uvidio koliko je to baš zajeban trik, i sveprisutan. Evo još jednog primjera: nedavno su me kontaktirali autori simpatične niskobudžetne serije „Jugoistočno od razuma“, od koje za sada na netu postoji petnaestminutni pilot. Dopala mi se, ali prije nego što sam je pogledao, pitao se što bi to moglo značiti ‘jugoistočno od razuma’, jer kao naslov je zvučalo dobro. Odmah na početku misterij se razjasnio jer je na jednom od prvih kadrova pisalo ’tisuću i nešto kilometara od Bruxellesa’. Znači, ‘jugoistočno od razuma’ značilo je jugoistočno od Bruxellesa, koji bi valjda treba predstavljati neku zapadnu kulturu. Kod nas je sve u banani, pa pogled pun optimizma upućujemo onim besprizornim tipovima u Bruxellesu.

Koliko Bruxelles i razum imaju međusobne veze, odnosno koliko nemaju, moći ćete pročitati malo niže u tekstu, u dijelu o štednim žaruljama.

Ovdje sam spomenuo ovaj naslov samo zato jer je on, baš kao i Baretov stav, reprezenantivan za jedan način razmišljanja. To je razmišljanje koje nema u vidu činjenicu da se na krizama oko nas sustavno radilo, da ona nije proizvod nespobnosti nego namjere, odnosno da se namjerno forsira nesposobne ili kvarne ljude poltronskih modela ponašanja. To razmišljanje nema u vidu činjenicu da su kreatori kriza isti krugovi koji su i kreatori Europske unije. To razmišljanje nema u vidu da je svaka osoba predmet sustavne medijske kampanje, jer mediji također pripadaju istim krugovima, stoga su oni zadnje mjesto u koje se možete pouzdati ako želite saznati nešto o svijetu oko nas, a da se ne radi o nevažnim i banalnim stvarima. To razmišljanje nema u vidu par jednostavnih manipulatorskih metoda koje se koriste još od šibicara s Hrelića. Konačno, to razmišljanje nema u vidu da promjene ne mogu doći izvana, niti izvana čovjeka niti izvana države, pa u konačnici, niti izvan svijeta. Matrica te čvrsto drži za jaja dokle god dokle god izabireš njezine kandidate, a to su oni koji su lijevo i desno, gore i dolje, to su komunisti i neoliberalisti, to su HDZ i SDP, to su strane koje podržavaju EU, kao i snage koje izlaze na ulice i bore se protiv nje. Kao što sam već rekao, trik je zajebano efikasan, ali jednom kad ga se pročita, onda postaje očigledan iz svakog kuta.

No, oni naivci koji zamišljaju da ulazak u EU predstavlja trenutak kad će poteći med i mlijeko (da, znam, potpuno je nevjerojatno da takvi još postoje, ali stvarno ih ima) su manja briga, jednostavno su potpuni dezinformirani, pa bi samo bilo potrebno informirati ih i stav mnogih od njih bi se lako promijenio, mit o medu i mlijeku uvijek je lako demontirati kroz sličice iz uobičajenog, svakodnevnog života ili brojke ili što već. Puno su veći problem ‘kužeri’, ljudi koji razmišljaju svojom glavom (ili tako bar misle) i koji su na određeni način iznutra angažirani, i koji već znaju da EU ni u kom slučaju ne predstavlja med i mlijeko (mada ne moraju nužno biti svjesni njene prave prirode i načina i razloga njenog nastanka). A ipak su za ulazak u EU – jer smatraju da je ovako gore.

Takvi su tvrd orah. Nemaju pojednostavljenih iluzija koje bi se moglo razbiti, a s druge strane, svaka okolnost koja će pokazivati kako je kod nas situacija grozna, bit će voda na mlin njihovoj odluci da budu za ulazak Hrvatske u EU. Dakle, u tom slučaju, uopće nije važno što je i kakva je EU, dovoljno je svakodnevno prikazivati stvarnost oko nas što gorom. A tom je utjecaju teško izbjeći, jer su danas već svi pomalo inficirani tim virusom malodušnosti i samokritike.

Ta višegodišnja kampanja provodi se tako da se nikad ne izvještava o uspjesima, a stalno su udarne vijesti intonirane tako da smo mi lijeni, korumpirani, neobrazovani i kaj sve ne. A to nije točno, ja ljude takvog opisa ne viđam oko sebe, a vi? Meni se baš čini da svi puno rade, a nitko me nikad nije tražio mit. I što sad, da vjerujem vlastitom iskustvu, ili novinama? Ja ću izabrati vlastitio iskustvo. Kad ne bi bilo manipulacije, umjetnog stvaranja kriza i drugih sranja, svi bi lijepo živjeli, u to danas nemam više nikakve sumnje. Možda bi dobar početak bio kad bi se isključilo svako političko djelovanje.

Pogledajte recimo ove jako popularne prosvjede protiv bankarskog sustava. Oh, kako je to super, konačno su ljudi identificirali krivca i digli se protiv njega.

Jao, jao. Kad to gledam i čitam komentare o prosvjedima na Wall Streetu i drugdje protiv monetarnog sustava, najrađe bih se pojeo. Iz aviona se vidi da su to manipulirani prosvjedi prema uzorku koji se oduvijek primjenjuje.

Kao prvo, to je klasična formula problem-reakcija-rješenjea, kombinirana s još par podtaktika. Prvo se stvori problem (financijska kriza). Potom se pričeka reakcija ljudi, a malo je se i potiče, kao što se na ovim prosvjedimana Wall Streetu u par navrata pokazalo da iza njih stoje i neki pripadnici financijske oligarhije, a i neke tajne službe, koju šalje svoje ljude da obučavaju druge kako dizati prosvjede.

Podtaktika se sastoji od toga da će snage Novog svjetskog poretka (da tako nazovem tu bezimenu skupinu) ponekad naizged odbaciti neki dio svog sustava, koji se u međuvremenu potrošio. U trenutku kad vidite da korporativni mediji (pogotovo u SAD-u) pokazuju neku kritičnost prema nekom dijelu establišmenta, možete biti sigurni da je riječ o takvoj igri. Jer vlasnici medija su isti oni koji su i vlasnici banaka i svega drugoga, i to znači da se to ne zbiva slučajno. Njima nije problem za mase igrati igru u kojoj mediji koji naizgled istražuju istinu ‘otkrivaju’ prljavi veš, iznose ga pred javnost i slično. Sve je to njihova mašinerija stvaranja iluzije i ovisnosti.

Nakon drugog koraka, reakcije, slijedi korak ‘rješenje’. Ljudi su na ulicama, bore se protiv zlog bankarskog sustava, mora se nešto učiniti. Odgovor će biti stvaranje središnje svjetske banke, s isprikom da se financijski sustav mora staviti pod kontrolu jer to narod želi.

‘Oće se netko kladiti da će baš tako biti?

Najviše frustrira što će ljudi to progutati, kao što svaki dan vidim oko sebe, i to najviše gutaju oni najinteligentniji i najobrazovaniji, što je apsurdno ali istinito.

A to je zato jer su snage Novog svjetskog poretka uvijek korak ispred njih, što je i očekivano ako se zna da kontroliraju cijeli teren. Dok si na terenu, ne možeš im ništa. Tu je sve njihovo, suci, trava, bijele crte, golovi, pravila, reflektori, kamere, igrači…Oni pripreme teren svojim djelovanjem (recimo, djelovanje Georga Busha, ili slom Grčke ili kreditna kriza), potom, kad ljudi počnu rogoboriti, imaju spremnu ‘promjenu’. Njome hakiraju prave želje za promjenama, daju lažnu nadu i potom razočarani ljudi potpuno izgube vjeru u svaku promjenu. Dok neke slijedeće situacije gdje ih opet potaknu stvaranjem neke druge lažne situacije.

Uostalom, pogledajte i kako se parole prosvjednika protiv banaka dobro uklapaju u planove Iluminata.

Kad je, kako je pisalo u novinama, „globalni prosvjed 15.0 protiv kapitalističke pohlepe i korporativizma preplavio čitav svijet“, moto im je bio:”Ujedinjeni u jedan glas, dat ćemo do znanja političarima i financijskoj eliti kojoj služe da smo mi ti koji će odlučivati o našoj budućnosti”. Taj globalni pokret 15.O ima za cilj, pisalo je, „cilj “inicirati globalnu promjenu koju želimo i trebamo”.

To su inače omiljene riječi Iluminata: „Ujedinjeni“ i „Globalna promjena“
(koju izmanipulirani ljudi „žele“ i „trebaju“, mada su manipuliracijom dovedeni u situaciju da je žele, i samo misle da je trebaju, jer promjena koju će dobiti biti će promjena u korist Elite ).

Nije li očigledno iz aviona što se tu zbiva? Nije li? Li?

Sad postaje i vidljivo koja je bila prava svrha elektroničkog umrežavanja svijeta i zašto baš tipovi poput Ruperta Murdocha posjeduju servise poput Facebooka i srodnih društvenih mreža. Nije to bila samo naša komocija, biznis , informiranost ili zabava već način da se stvori medij preko kojega se može po cijelom svijetu organizirati ‘spontane’ prosvjede. Tako se radilo po sjevernoj Africi i Bliskom istoku zadnjih godinu dana, tako se radi i sad.

Isti se obrascem sada organiziraju protufinancijski prosvjedi, a ona dva Srbina (ne mogu im se sjetiti imena) stižu na Wall Street sa svojim know-howom o dizanju revolucija, koje su ih naučile organizacije Sorosoevog „Otvorenog društva“ i slični paravani za zakulisna politička djelovanja.

Može zvučati čudno da oni koji posjeduju financijske organizacije organiziraju prosvjede protiv svojih financijskih institucija. Ali zapravo, to je maipuliranje opravdanim buntom, čija će se energija usmjeriti u stvaranje novih, još moćnijih financijskih institucija, pa onda to i nije tako melogično. Zapravo, vrlo je lukavo, pravi aikido. Umjesto da se suprotstaviš energiji masa, preusmjeriš je u svoje korito. Dvostruka korist – izbjegao si sukob i ojačao.

Vijest nas je obavještavala da su prvi su na ulice izašli Australci, Novozelanđani i Japanci. U Sydneyu je oko 2000 ljudi okupiralo plato ispred sjedišta australske centralne banke, u srcu “financijske četvrti”, najavivši to samo početkom svog protesta. Slično je bilo i u Brisbaneu, gdje je stotinjak ljudi za početak okupiralo centar grada. Organizator pokreta “Occupy Brisbane” Thomas Brookes najavio je dolazak preko dvije tisuće ljudi koji će sudjelovati u prosvjedu. “Nećemo se maknuti. Okupirat ćemo Brisbane i gradove diljem svijeta. Sve kreće od Australije i Novog Zelanda”, kazao je Brookes vjerojatno bez ikakve ideje o tome da svojim djelovanjem zapravo pomaže onima protiv kojih se bori. “Ljudi poput mene rade svaki dan, a na kraju tjedna svejedno moram napraviti odluku hoću li platiti račune ili jesti tog vikenda. To nije pravedno i nije u redu”, kazao je Rob Read iz novozelandskog pokreta, i u konačnici svoj opravdani gnjev usmjerio na mlin Elite.

Potom je, tom predivnom spontanošću koju omogućavaju društvene mreže, oko 600 Japanaca u Tokiju dan globalne borbe protiv nehumanog kapitalizma obilježilo maršom na sjedište kompanije TEPCO, koja ja odgovorna za nuklearnu katastrofu koja je pogodila zemlju početkom godine. „Cijela Azija ustaje protiv neoliberalizma“, pisalo je dalje. A kad padne neoliberalizam, što će onda doći, je l se to netko pita? Preko 1500 ljudi sudjelovalo je na prosvjedu Occupy Taipei, koji se održao ispred zgrade vlasti na Tajvanu. BBC-jeva dopisnica Cindy Sui rekal je kako su ove demonstracije vrlo netipične za Tajvan, gdje tradicija nalaže okretanje obitelji a na državi za socijalnu pomoć i podršku (i to nešto govori, zar ne?). Protiv neoliberalizma protestiralo se i u Južnoj Koreji, Hong Kongu i Filipinima.

Baš sam prije koji tjedan bio kod limara, i dok sam se dosađivao čekajući da završi posao, slušao sam radio u njegovoj radionici. Voditeljica je najavljivala neku emisiju koja će se baviti pitanjem novog sustava koji će zamijeniti stari. Konstatirala je da se današnji sustav očigledno raspada, u Americi pod posljedicama kreditne krize, da u Europi dosadašnji koncept eura propada, da je na Bliskom istoku u nizu revolucija došlo do velikih političkih promjena. Pitanje je, rekla, koji će sustav zamijeniti ovaj postojeći koji propada.

Odgovor je, naravno, očigledan (mada njoj ne) – centalizirana svjetska diktatura sovjetskog tipa. Kao što je očigledno da su sve tri stvari koje je nabrojala kao simptome rušenja starog sustava nastale zakulisnom manipulacijom onih koji žele uspostaviti novi sustav.

Jesu li dva i dva ikada očiglednije bili četiri?

Rijetko kad se spominju očigledne sličnosti sustava koji je vladao SSSR-oma sedam desetljeća i Europske unije, a one su također dosta očigledne. Kao što je to i sam nastanak SSSR-a, u vrijeme dok nije bilo društvenih mreža da se revolucija istovremeno mogu pokretati po cijelom svijetu. Moralo se djelovati lokalno pa je poslana skupina ‘revolucionara’ na čelu s Lenjinom (to su bili revolucinari na isti način kao što su to ovi suvremeni revolucionari na Bliskom istoku ili organizatori protubankarskih prosvjeda, financirani od strane svjetske oligarhije). Oni su pripomogli rušenju jednog sustava, a da je tada bilo radija vjerojatno bi se neka radijska voditeljica pitala isto kao i ona od maloprije: koji će sustav zamijeniti propadajući. Naravno, Lenjinovi komunisti su imali rješenje na papiru, ali to je bio do tada novi i neviđeni poredak, još nepotrošen, i nitko nije znao kako će zapravo izgledati. Tako da bi pitanje kakav će sustav zamijeniti propadajući bilo sasvim na mjestu.

Kao što se pokazalo, Lenjinov sustav koji se proglašavao borcem protiv nepravde (kao i današnji revolucionari i prosvjednici), postao je neviđeno totalitarističko društvo nepravde koje je uzrokovalo smrt milijuna ljudi, strah, izolaciju i nadgledanje. Spomenimo i to da danas više nije nepoznato u kojoj su mjeri Rockefelleri i Rotschildi preko obitelj američkog establišmenta kao što su Harrimani financirali Lenjinove ‘komuniste’.

Netko bi se opet mogao zapitati kako to da su najveći kapitalisti financirali borce protiv samih sebe.

Ako biste na trenutak skinuli zamagljene naočale s očiju, odgovor bi bio dosta očigledan. To je zato jer ti tipovi smatraju da se sve te promjene njih ne tiču, oni će uvijek biti iznad njih, jer će indirektno posjedovati i vladati i tim ‘radničkim’ državama, kroz manipulaciju politikama svojih zemalja i gospodarenja tokovima novca. Toliko je to jednostavno, a još je jednostavnije podleći slikama prikazanim u novinama i smetnuti s uma da se ista ruka nalazi iza svih sukobljenih strana današnjeg svijeta. A ono što se financijerima sviđalo u SSSR-u jest sustav nadzora i kontrole nad ljudima, to je zaravo ono u što su oni investirali.

Uostalom, oktobarska revolucija bila je u listopadu (prema ruskom kalendaru), a prosvjedi u Wall Streetu također su počeli u listopadu, što je u mojim očima potcrtalo sličnosti sadašnjih zbivanja s oktobarskom revolucijom, ali ne mislim da ta koincidencija u mjesecima (barem njihovim nazivima) ima neki značaj. Ali opet, tko zna?

Već sam prije par postova spomenuo da je tijekom jednog posjeta Europskom parlamentu 2006. godine sovjetski disident Vladimir Bukovski spomenuo tajne dokumente Politbiroa i Centralnog komiteta o Europskoj uniji koje je imao priliku pročitati 1992. godine. Izjavio je da spisi potvrđuju postojanje ‘zavjere’ kojom se Europa želi pretvoriti u „totalitarističku državu”. EU je nazvao ‘čudovištem’. Dokumenti otkrivaju da su članovi Trilateralne komisije otišli na sastanak sa sovjetskim predsjednikom Mihaelom Gorbačovim u siječnju 1989. godine. Komisiju je predvodio David Rockefeller (Bilderberška skupina) i Henry Kissinger (Bilderberška skupina), a uključivala je i nekadašnjeg francuskog predsjednika Valeryja Giscarda đ’Estainga (Bilderberška skupina).

I doista, Europski parlament, koji nema nikakve ovlasti vrijedne toga naziva, podsjeća na Vrhovni Sovjet koji je osmišljen da izgleda ‚vrhovno’ premda je kontrola u stvari bila u rukama birokrata iz Politbiroa, koji je bio upravo onakav kakva je danas Europska komisija. Sve strukture i značajke nastajućeg europskog čudovišta sve više nalikuju Sovjetskom Savezu. U njemu za sad nema KGB-a ali postoji Europol. Ta organizacija imali ovlasti veće od onih KGB-a, a njeni će predstavnici imati diplomatski imunitet. Nadgledat će nas u vezi trideset i dvije vrste kaznenih djela, od kojih dva izazivaju osobitu zabrinutost, jedno se naziva rasizmom, a drugo ksenofobijom. To će biti nova kaznena – oni koji se protive nekontroliranom useljavanju iz Trećeg svijeta biti smatrani rasistima, a oni koji se opiru daljnjim europskim integracijama bit će smatrani ksenofobima. Za razliku od SSSR-a, ovdje će nas sa svih strana gledati nadzorne kamere. Proizvodnja će u EU također biti planska, kao u SSSR-u jer je cilj provesti neku vrst specijalizacije među državama (što će im uništiti samodostatnost).

Baš kao i u SSSR-u, Europska unija želi nadzirati sve sudove u svakoj zemlji svog stalno širećeg carstva, a posredstvom zakona vrši nečuvene napade na osnovne slobode kao što je sloboda izražavanja i mišljenja. Spomenuti planovi predviđaju da se poricanje službene verzije sukoba u Africi i na Balkanu proglasi kaznenim djelom. Takve zločinačke primisli (misaoni zločini) i preispitivanje službene povijesti povlačili bi za sobom kaznu zatvora do tri godine zbog „poricanja genocida”.

Totalitaristi dobro znaju da moraju zavladati mislima ljudi, a to se radi kroz riječi. Zato su sve diktature 20. stoljeća, od nacizma do komunizma, imale svoje politički korektne pojmove (a ponekad je njihova primjena ili neprimjena mogla imati i teže posljedice od puke političke nekorektnosti). Tako je bilo u SSSR-u, među drugovima i drugaricama, tako će biti i u EU, jednako nedemokratskoj državi

Prema web-site europskaunija.yolasite.com, od političara u tijelima Unije očekuje se umjesto imenovanja svoje države rabiti frazu “zemlja koju najbolje poznajem”, kao dio strategije brisanja nacija i sveopćeg ujednačavanja (nije li i to bila i ideja komunizma?)
Tom podatku ide u prilog i vijest koja se prije koji tjedan pojavila na našim portalima, da je „Europska unija odlučila je da se žene trebaju prestati oslovljavati sa gospođice ili gospođo, a kao razlog odluci navode da je riječ o seksističkim titulama.

U Bruxellesu su izdali letak s uputama kako koristiti rodno neutralan rječnik, kojeg se moraju držati europski političari. Kao zamjenu Bruxelles preporučuje da se žene jednostavno zove imenom. Taj je prijedlog isto pomalo dvojben, jer je osobe koje ne poznate nemoguće zvati imenom, a to nije pristojno ni u slučaju kada službeno razgovarate s osobom s kojom niste bliski, komentiralo se u vijesti. Tako u ropotarnicu povijesti odlaze i frau i fraulein, i madame i mademoiselle, a i senora i senorita, nastavljala se vijest. Ovaj trend svoju preteču ima u njemačkoj odluci, gdje je iz službenih formulara još davne 1972. godine uklonjen fraulein – titula za gospođicu, pod izlikom da je to uplitanje u privatnost. Ali ostao je frau. U Bruxellesu je također usvojeno da odsad za sportaša treba koristiti izraz atleta, dok za državnika treba koristiti riječ politički vođa.“

Kad je riječ o EU, ljudi nisu i svjesni u kojoj mjeri će ih ta silna pravila koja nameće EU dohvatiti, čak i u njihovim sobama, dakle ne samo kad je riječ o zabrani da država zaštiti vlastitu nacionalnu naftnu kompaniju, što se može priprisati nekim velikim igrama interesnih skupina.

Pogotovo u sobama.

U zadnje vrijeme, kad me netko pita zašto ne želim u EU, a ne da mi se davati komplicirane odgovore, kažem – zbog žarulja.
Da, običnih žarulja. Koje uskoro više neće biti tako obične i svakodnevne

Ne znam znate li da su u EU su zabranjene one obične žarulje sa žarnom niti, koje koštaju tri kune i daju svjetlost dobrog spektra (jer svjetlost nastaje žarenjem) i koje koristimo već cijelo stoljeće bez ikakvih problema?

Zabranjene su zbog globalnog zatopljenja, što je još jedna ogroman prijevara snaga Novog svjetskog poretka iliti Elite iliti korporatista iliti Iluminata. Za sad su zabranjene u Europi i Australiji, a postupno će se povlačiti s tržišta i u Sjevernoj Americi i Rusiji od 2012.

O tome sam već pisao, prije koju godinu, davno je bilo, možda bih morao i opet podastrijeti sve te jednostavne i čak ne pretjerano mnogobrojne podatke koji sami po sebi ruše mit o globalnom zatopljenju u prašinu, od srednjevjekovnog toplog razdoblja, kad su prosječne svjetske temperature bile daleko više bez ljudskog djelovanja, a to je bilo baš dobro razdoblje za život, pa od afere Climategate gdje se razotkrilo namještanje podataka od strane klimatskih znanstvenika, pa do činjenice da prosječna svjetska temperatura od 2001. uopće ne raste itd, itd.

Ali postavit ću samo jedno pitanje, za koje nikad ne čujem da ga netko postavlja.

Koliki je postotak tog opasnog plina čijim ispuštanje ljudi sustavno potenciraju efekt staklenika (inače esencijalan za život na Zemlji, ali još sam u osnovnoj školi za njega čuo u negativnom kontekstu, što pokazuje u kojoj mjeri obrazovanje predstavlja tek programiranje umova), ugljičnog dioksida?

Evo i odgovora: U postocima na ostale plinove – kisik, dušik, itd – u atmosferi ima 0,054 posto CO2. Evo još jednom, da ne mislite da je tipfeler – 0,054 posto.

95 posto stakleničkog efekta uzrokovano je vodenom parom. A ljude u proizvodnji tih 0,054 posto CO2 nadmašuju: vulkani, životinje, bakterije, truljenje bilja, te daleko najveći izvor ugljičnog dioksida – more.

Ta jedna jedina brojka – 0,054 posto (od koje tek minijaturni postotak otpada na ljude) – trebala bi biti dovoljna da se prestanemo zamarati efektom staklenika i globalnim zatopljenjem (sad ih zovu ‘klimatske promjene’) te politikom smanjenja emisija ugljičnog dioksida. Daleko je veći problem globalno zatupljenje.

Uglavnom, niti ima globalnog zatopljenja niti ga je bilo. Odnosno, prosječna temperatura Zemlje stalno varira, malo se hladi, malo se grije, već prema stupnju aktivnosti sunca, a ne zbog plina koji vam izlazi iz auspuha. Raspon razloga za propagiranje te laži je širok, time se sad neću baviti, ali globalno zatopljenje je bilo isprika i da se izvan zakona stave stare, jeftine, učinkovite dobrosvijetleće žarulje.

To ne bi bilo ni pola problema, ako se ne svrne pažnja na ono što se podvalilo kao zamjena – tzv. ‘štedne’ žarulje, koje baš nisu štedne ni prema struji, a pogotovo ne prema vašem džepu jer jedna košta 50 – 70 kuna.

Baš sam jučer u jednom velikom dućanu kupovao plafonjere, pa sam kraj blagajne spazio policu s tim žaruljama. Pitao sam prodavača kupuju li to ljudi, i rekao mi je – „nažalost, da.“ Još mi je rekao da su one ogromna prijevara, ali da naravno on to kupcima ne smije reći, da te žarulju povuku puno struje dok se plin zagrije, a da je dio prijevare i garancija od osam godina, jer ne daju nikakav garantni list za te žarulje. (Garancija od osam godina, zamislite vi to. To bi nas trebalo ponukati da shvatimo kako su štedne žarulje štedne i za ljude? Mislim, koliko često žarulja pregori? Od deset-petnaest žarulja oko mene, godišnje možda pregori jedna ili dvije. Na osam godina to je trošak od 20 – 40 kuna).

Ono što ni taj iskreni čovjek nije znao (ali sad zna) jest koliko su štedne žarulje otrovne. Osim što je svjetlost koju stvaraju ‘štedne žarulje’ daleko inferiornija od svjetlosti starih žarulja sa žarnom niti (sada zabranjenih u EU), one sadrže smrtonosni otrov, živu. I to u tolikoj mjeri da na upozorenjima o tome što da radite ako razbijete jednu od njih samo što ne piše „napustite kuću”. A sad zamislite za koju godinu situaciju u kojoj će se svake godine morati zbrinjavati milijarde takvih žarulja, i to iz godine u godinu.

No, najgore u svemu jest činjenica da one također oslobađaju otrovne kemikalije i zračenje koji su izuzetno štetni po ljudsko zdravlje. Zbog toga se mnogo ljudi osjeća bolesno kad su izloženi njihovoj svjetlosti. Prije koji mjesec, u objavljenom izvještaju Alab Laboratorya iz Njemačke, rečeno je da štedne žarulje stvaraju kancerogene otrove, fenol, naftalen i stiren, a, pazite ovo, stručnjaci kažu da bi te žarulje trebalo držati „što je moguće dalje od ljudskog okruženja.”

Nisu to valjda one iste žarulje koje smo zakonom prisiljeni koristiti u svojim domovima?

Naravno da jesu.

Kao što kaže njemačko istraživanje, „budete li ih koristili’, radite to rijetko i u prostorima s dobrom ventilacijom, i nikako „u blizini glave”.

Budete li ih koristili? Imamo izbor, nije da nemamo – možemo sjediti u mraku.

Očigledno je da ti podaci iz stižu i do stanovnika EU jer mi je onaj isti prodavač od maloprije (kad sam kupio par žarulja, kao što uvijek napravim kad sam u dućanu, otkad sam saznao što se valja iza brda) rekao da svakog vikenda kod njih (a to je u Samoboru, dakle blizu slovenske granice) Slovenci kupuju cijele kutije žarulja sa žarnim nitima, s par stotina komada. Naime, kod njih ih više nema.

Zahvaljujući ovim poltronima koji se prave da su vlast, za koju godinu ćemo možda mi morati kupovati jeftine i zdrave žarulje u Bosni ili Srbiji (dok njima njihovi poltroni ne uvale ista govna).

Kad mediji ne bi služili samo za promociju iluminatske igre, priče o štednim žaruljama nalazile bi se svakoga dana na naslovnim stranicama novinama. Ali, naravno, to je nemoguće za očekivati u ovom prividu nametnute stvarnosti.

Jer možda bi tad krenuo domino-efekt. Možda bi se netko zapitao ima li istine u tome da netko namjerno truje ljude (vjerojatno u namjeri da hakira biokemijski kompjuter koji predstavlja naš sustav tijelo-um)?

Možda bi onda netko u novinama komentirao ili se barem zapitao ponešto i o chemtrailovima, kojih je u preteklih par mjeseci znalo biti na nebu iznad nas u ogromnim količinama. Vjerojatno nisu promakli niti mnogima od vas. Pitanje i dalje neodgovoreno stoji – kakvi su to navodno kondenzacijski tragovi iz aviona, koje nekad promatram dan za danom, a koji se prostiru s kraja na kraj neba i ne nestaju nego se polako, satima, šire, dok zrakoplovi ostavljaju nove takve tragove. Ako pratite tijek tih zbivanja na nebu, kao to to radim ja, uočit ćete da se chemtrailovi lagano šire u maglicu, pa je na kraju dana cijelo nebo (koje je u puno slučajeva prije tog zaprašivanja bilo vedro i plavo) obavijeno nekom sumaglicom. Evo još do sad neodgovorenih pitanja: Kakva je to sumaglica? Od čega se sastoji? Koja joj je namjena? Tko stoji iza zaprašivanja?

Do prije par godina takvih tragova na nebu iznad nas nije bilo uopće, a tad su se polako počeli pojavljivati sve češće.

Čovjek može zamijetiti samo ono za što zna da postoji. Tako sam prije neki dan gledao neki materijal koji smo snimili 2007. godine u Washingtonu i spazio na nebu, iznad sugovornika koji je bio u kadru, dobro poznate bijele tragove. Tada, dok smo snimali taj intervju, nisam ih primijetio, jer nisam ni znao za njih. Ali danas ih često vidim slučajno uhvaćene okom kamere u raznim dokumentarcima, pa sam ih tako vidio i u nekim stranim filmovima i serijama, a i u scenama serije Hrvatski kraljevi, a niti mi ih nismo mogli izbjeći na snimanju serijala Djeca sunca kojeg upravo montiramo. U nekim scenama koje bi trebale predstavljati neko vrijeme od prije desetak tisuća godina, nebo iznad Raba gdje smo ih snimali, doslovce je ispremreženo chemtrailovima. U kojem god smjeru okreneš kameru ne možeih izbjeći. A kako su rasporedi snimanja gusti nije bilo izbora.

Eto, to je bilo ukratko sve što sam htio reći za ovu priliku, a dolje sam nalijepio i par slika chemova koje sam uslikao u zadnjih par mjeseci, tek toliko da znate o čemu pričam.

Čitamo se!

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

Uploaded with ImageShack.us

 Bok svima

          I evo nas sve bliže sadašnjem trenutku. Koga su mogli iznenaditi naslovi u kolovozu? Ali bilo je neko kratko zatišje, već sam se počeo brinuti da je negdje zapelo.

Početkom kolovoza preko dvije stranice novina osvanuo je veliki naslov „Sjedinjene Države 24 sata do propasti“. Nikakvo iznenađenje za svakoga tko poznaje Plan u glavnim crtama – osim stvaranja svjetske krize cilj je i uništiti najveće sile koje bi mogle biti prepreke centraliziranju svjetskih vlasti. Pisalo je da je 2. kolovoza dan „kada bi američka vlada mogla bankrotirati, odnosno prestati ispunjavati svoje obaveze ukoliko granica javnog duga, postavljena u kongresu na 100 posto BDP-a ili 14 300 milijardi dolara ne bude podignuta naviše, i u kojem bi se kriza mogla preliti i na ostatak svijeta.“

Bilo je jasno da će se to upravo to i dogoditi jer je tako bilo i zamišljeno, nije to bilo nikakav iznenadni šok, barem ne za njegove tvorce.  Sa strane je pisalo koliko je koji predsjednik pridonio dugu – Obama je stvorio dug od 2400 milijardi dolara od 2009. do 2011, George W. Bush (2001-2009) 6100 milijardi, Bill Clinton (1993-2001) od 1400 milijardi dolara, George Bush (1989-1993) od 1500 milijardi dolara, Ronald Reagan (1981-1989) s 1900 milijardi dolara, a predsjednici prije Reagana su natukli 1000 milijardi dolara duga. Grafikon je prikazivao enormno povećamne duga odmah sa stupanjem Obame zvanog Promjena na vlast. Promjena je doista i bila, ali na gore. Ili na bolje, ovisno iz čijeg kuta gledate

          U vijesti su se iznosili stavovi svih „strana“ – demokrata, republikanaca, Bijele kuće, pokreta Tea Party, ali sve su to bili  samo nebitni međučinovi i igrokazi.

          Jer već koji dan kasnije eto nove senzacionalističke naslovnice novina: „Slom burzi – Amerikanci izgubili 2500 milijardi dolara u 24 sata – Što će se tek sada dogoditi Hrvatskoj?“

          Naslov samog teksta nas je pak obavještavao da su svjetske burze izgubile tu lovu u osam dana, a ne u 24 sata, ali zašto ne bi naslov bio što gori, zar ne?

          Uglavnom, pisalo je da je zavladala panika jer Americi (i svijetu) prijeti recesija s dvostrukim dnom, od kojih drugo tek predstoji. Američki gospodarski rast je negativan, a činjenica da sporazum o povećanju limita duga obavezuje na dalje rezanje budžeta, odnosno manje novca u prometu također se nije doživljavala optimističnom. Na europskim burzama, pisalo je i susjednom tekstu, stanje je bilo manje katastrofalno, ali „još nema mjesta optimizmu jer i dalje ostaju duboki problemi europskih država od kojih su tri već zatražile pomoć EU i MMF-a da mogu isplaćivati dugove (Grčka, Irska, Potugal)“, ali „veći je problem rast cijene zaduživanja dviju zemalja članica eurozone, Španjolske i Italije.“

Pisalo je i da je europski povjerenik za ekonomiju Olli Rehn izjavio kako „EU radi dan i noć“ kako bi se finalizirali detalji plana (u taj dio izjave ne sumnjam, op. K.M.) kojim bi se izbjeglo širenje problema iz zemalja s periferije eurozone.

Mogu mislit’.

          Dalje je pisalo da su „telefonske konzultacije“ najavili španjolski premijer, njemačka kancelarka i francuski predsjednik. Odmah se osjećam bolje. Pokušavam zamisliti što bi zapravo bile teme razgovora tih troje bilderbergovaca. A možda se i jedni pred drugima prave?

          Sredinom kolovoza novine su nas obavještavale o daljnim koracima prema uvođenju svjetske valute i centralizacije vlasti. Naravno, kroz onu svoju čudnovatu prizmu teorije spontanog razvoja događaja.

          Naslov je bio „Zbog EU poreza burze tonu, a franak ojačao“. Nadnaslov nas je obavještavao: „Angela Merkel i Nicolas Sarkozy razočarali ulagače“. Iznenađujuće.

Kao i podnaslov: „Osniva se vlada eurozone – činit će je šefovi država i vlada. Za predsjednika je predložen šef Europskog vijeća“. (naglasak dodan).

          Ali, pisalo je prije teksta, „iako sastanak u Parizu nije ispunio očekivanja, analitičari kažu da je učinjen veliki iskorak.“     Pa jest, prema neizabranoj svjetskoj vladi i uvođenju globalne valute.

          U tekstu je pisalo da su ulagači ostali razočarani dogovorom čelnika Francuske i Njemačke koji su izložili dugoročni politički plan čvršćeg intergiranja eurozone, ali nisu najavili konkretne mjere za obuzdavanje dužničke krize. Već je iz te činjenice vidljivo koji su prioriteti tih ‘čelnika’ glavnih zemalja EU. Njih zanima integriranje, a ni pod koju cijenu rješavanje dužničke krize, koja im je baš i potrebna da bi proveli intergiranje.

          Dalje je pisalo da su zbog tog odsustva ponuđenog rješenja odmah potonuli burzovni indeksi, cijena zlata je narasla, a švicarski franak ojačao, pa eto i drugog razloga zašto nisu ponudili rješenje. Posebno je loše odjeknula, pisalo je, najava poreza na financijske transkacije pa su neke banke izgubile oko 3 posto vrijednosti. Oporezivanje financijskih transakcija, nastavljalo se, stara je ideja, ali se pokazalo da ju je teško primijeniti dok ne dobije širu globalnu potporu.

          A kako će to „rješenje“ dobiti „širu globalnu potporu“? Tako što se se stvoriti „problem“ koji će potaknuti točno takvu „reakciju“. I na kraju, pitam se i to na čijim će se leđima prelomiti uvođenje poreza na financijske transakcije. Što vi mislite?

          Pretpostavlja se, nastavljao je tekst, da će porez (kojim bi se oporezivala svaka kupnja ili prodaja dionica ili valuta) biti namijenjen fondu za buduće sanacije banaka. Nije baš zabavno pratiti kako se novcem građana financiraju sanacije banaka, dok građane nitko ne sanira kad propadaju. No, „to bi trebao biti jedan od signala prema većoj integraciji eurozone, ali sigurno je da neće proći bez otpora.“

          Kao što je sigurno da EU nikad ne bi prošla bez otpora da se otpočetka otvoreno reklo kuda se stremi, no tu se vidi efikasnost metode ‘totalitarističkog šuljanja’ koje je jednako starom problemu o tome kako skuhati žabu u loncu, a da ne ona iskoči van. Ubaciš je u hladnu vodu i griješ je dok ne proključa, pa žaba bude kuhana, a da nije ni primijetila.

          Naravno, porez na transakcije predstavlja se nužnim da bi se „bankarska ekonomija stavila pod kontrolu“, kako je rekao jedna porezni stručnjak za Guardian.

          Merkel i Sarkozy predložili su i ujednačavanje poreza na dobit u svim zemljama eurozone, te da bi zemlje eurozone još odlučnije trebale prionuti rezanju proračunskog deficita, a to unijeti u nacionalne ustave. Časna riječ, to im je ideja, proračun staviti u ustav.

 Analitičari su procijenili da, iako nisu ispunjenja očekivanja ulagača (jer jebe se bilderberzima za ulagače, imaju oni svoj plan, op. K.M.), „dvojac je učinio veliki iskorak prema stvaranju fiskalne unije, nužne za budućnost eura.“ Koga briga za budućnost eura. Ali najavili su i osnivanje vlade eurozone, one iz naslova, koja će se sastajati dva puta godišnje. Kao i obično, zadnje rečenice su često najznakovitije, a tamo je pisalo da je za čelnika vlade eurozone predložen šef Europskog vijeća – stari znanac i bezlični birokrat Iluminata Herman van Rompuy.   

Mora se priznati da i uz ovu koncentraciju medijske i političke moći Eliti planovi ne idu uvijek bez smetnje, što zapravo pokazuje kako je njihova struktura krhka. Naime, jedna druga vijest iz tih dana obavještavala nas je da je nova francusko-njemačka inicijativa za osiguranje proračunske discipline u eurozoni naišla na „mlaki odgovor nekoliko drugih članica i nije uspjela uvjeriti tržišta u to da je dužnička kriza išta bliže rješenju“. Recimo, tradicionalna njemačka saveznica Austrija kritizirala je planove njemačke kancelarke i francuskog predsjednika o uspostavi ekonomske vlade eurozone kojoj bi države članice prepustile suverenitet u pogledu ekonomske politike, a Irska je „hladno reagirala na planove Berlina i Pariza o usklađivanju korporativnih poreza u nadi da će ih druge članice eurozone slijediti“.

Početkom kolovoza, osvanuo je naslov preko dvije stranice novina: “Središnje banke pripremaju radikalne akcije jer političari za njih nemaju snage.“

Ne bi je ni oni imali da ih se bira na izborima.

          Zbog krize u SAD-u, po cijelom svijetu počeli su se dogovarati, pisalo je, ministri i središnji bankari, ali „što su se dogovorili ostalo je skriveno jer, kažu, ‘na valutnim tržištima’ važno je iznenađenje.“ Pravog iznenađenja zapravo nema. Klasika stoputa viđena u politici svjetskih financijskih isntitucija dok su bacale u kreditno ropstvo i potom oduzimale zemlju i dobra zemljama Trećeg svijeta tijekom druge polovice 20. stoljeća.

Iz spomenutih dogovora u tom je trenutku jedino bilo poznato „da su razgovarali kako koordinirati akciju središnjih banaka jer one su posljednja linija obrane u ovom trenutku“, što, rečeno je, tvrde mnogi ekonomisti. Najavljivala su se i gubljenja kreditnog rejtingaVelike Britanije i Francuske.

Jedan je kolumnist, pišući o financijskim i političkim događajima u Italiji, u podnaslovu svoje kolumne napisao: „Državu je ‘preuzela’ Središnja europska banka, a Italiju više ne tretiraju kao članicu G7, nego kao zemlju goru od Španjolske.“ Radilo se o Berlusconiju, koji je već prije „demontirao socijalnu državu, ponajprije obrazovanje, poskupivši istodobno trošak politike, povećao dug (…) ne poduzimaući promptne mjere da rast stagnira.“ Što mu je bio i zadatak.

          Tekst je prenosio da je Berlusconi prvo govorio da neće burze diktirati politiku i da Italija ima zdrave banke i pozvao Talijane da ulažu u njegova privatna poduzeća koja, rekao je, dobro stoje. No, Italiju davi dug daleko veći od španjolskog (120% posto godišnjeg BDP-a, čije servisiranje kroz kamate odnosi 4 posto godišnjeg BDP-a i s BDP-om koji već godinama ne raste.) Potom su ga „pritisli“ kolege bilberbergovski pijuni Merkel, Sarkozy i Zapatero, a pijun bilderberga Obama ih je podržao, a predsjednik Europske središnje banke Trichet uputio je pisma španjolskom i talijanskom predsjedniku koja su supotpisali guverneri središnje banke Italije i Španjoske (svako svom predsjedniku), te su obje banke počele, svaka na svom tržištu, kupovati državne obveznice svoje države. Pa je Berlusconiju obećana podrška Francuske i Njemačke, ali samo ako odmah poduzme mjere za koje tvrdi da nisu ni hitne ni nužne. Tada je, pisalo je, „Berlusconi kapitulirao“.

          Da, baš. Kao da sve to nije bila samo predstava čiji se ishod znao od početka. Jer, kako je pisalo dalje, on je ubrzao provođenje nedavno usvojenog budžetskog manevra za godinu dana, obećavši rezultat već 2013. godine, što znači da će „Talijani pljunuti, što kroz poreze i dadžbine, a što kroz gubitak poticaja i olakšica, istih 70 milijardi eura, ali ne u tri i pol nego u dvije i pol godine“ (A jedva su ga nagovorili.). Da će mijenjati ustav i unijeti u njega obavezu da proračunska bilanca mora biti uravnotežena. (Zgodna ideja, diktat banaka staviti u ustav).

Skoro da nisam mogao vjerovati kad sam pročitao da se Berlusconi obvezao i to da će iz Ustava izletjeti obaveza da se privatna ekonomska inicijativa „ne smije odvijati u suprotnosti s društvenom koristi ili tako da šteti sigurnosti, slobodi te ljudskom dostojanstvu.“          Nevjerojatan zahtjev, koji zvuči potpuno nepotrebno u kontekstu situacije o kojoj je riječ, a svakako prilično nehumano – osim ga se ne promatra iz perspektive urote protiv čovječanstva.

          Komentator je prenio zaljučak iz novina La Republica kojega je, pisalo je, ponovio i ekonomist Mario Monti, bioši europovjerenik s Berlusconijeve liste da „Italijom više ne vlada Berlusconi, nego Središnja europska banka po mandatu Berlina i Pariza.“

          Američka je kriza u kolovozu bila top-tema po biltenima Elite, a to su praktički svi, kako pisani tako i elektronički. Pod naslovom „ Drugu recesiju teško ćemo preživjeti“ na jednom je portalu pisalo Tweet

da “nova recesija, recesija s duplim dnom, neće izgledati kao prijašnja recesija. Izgledat će kao depresija”. Tu je pesimističnu prognozu u razgovoru za CNN izrekao Mark Zandi, glavni ekonomist Moody’s Analyticsa. Zbivanja na svjetskim burzama za Zandija su bila povod da procjenu rizika od nove recesije poveća na 33 posto. Prije samo deset dana, Zandi je rizik od nove recesije procjenjivao na 25 posto. “Ponovni ulazak u recesiju bio bi stravičan jer u nju bi u startu ušli oslabljeni i ne bi imali ni resurse ni snage da odgovorimo na negativna gospodarska kretanja”, rekao je Zandi.

Što je, podsjetimo se, i bio izvorni cilj stvaranja krize.

Naime, pad burze kakav se zbio početkom kolovoza, pisalo je, ne mora sam po sebi značiti ulazak u recesiju – američke burze na sličan su se način srušile i 1987. godine, ali recesija je tada izbjegnuta –  ali ovoga puta probleme zadaju novi momenti poput  rušenje američkog kreditnog rejtinga od strane agencije Standard & Poor’s, koja smije davati bilo kakve procjene, bez ikakve odgovornosti ako se pokaže da nisu točne. No, svojim će prognozama stvoriti stvarnost po želji Elite, što je i razlog zašto ih daje. Sve je to dobro tempirano. Nervoza iz SAD-a, pisalo je dalje, prenosi i na azijske i europske burze, pa je „sasvim jasno da bi recesija američkog gospodarstva za sobom povukla i eurozonu. Europa ionako već balansira na rubu sloma i sve teže se nosi s dužničkom krizom u Grčkoj, Portugalu, Irskoj, Italiji, Španjolskoj…“

Postoji nekoliko razloga, govorio je tekst, zbog kojih bi druga recesija bila znatno gora od prve. Svjetsko gospodarstvo danas je znatno ranjivije, u mnogo lošijem stanju, nego što je bilo 2007. godine. Čak i najveća svjetska gospodarstva već su dobrano načeta problemom nezaposlenosti. Ulazak u recesiju s duplim dnom značio bi da će se na ulici preko noći naći još veći broj radnika. Velika gospodarstva, poput SAD-a, posljedice zadnje recesije uspjeli su koliko-toliko obuzdati ogromnim paketima državnih poticaja. Ovoga puta, međutim, ta opcija nije na stolu. “Prije tri godine nismo ušli u depresiju samo zbog reakcije Kongresa i Središnje banke koji su upumpavali novac u privatni sektor. Ovoga puta to se neće dogoditi”, kaže Dan Seiver, profesor financija na Sveučilištu u San Diegu. 

Dakle, vlade su svoju municiju ispucale, kako je i bilo zamišljeno.

Početkom srpnja, pod naslovom „Dramatična svjedočanstva iz New Yorka: Ovdje je totalna panika. Ulazimo u novu recesiju!“, pisalo je da je Goldman Sachs, najveća financijska kompanija, i najveći parazit, objavila kako njihove analize pokazuju oko 35% šanse da svijet utone u novu veliku recesiju (vjerojatno njihovi pravi šefovi takvim prognozama žele potaknuti da se to doista i dogodi što prije). Zar opet, naricao je tekst, a tek smo nekako preživjeli slom svjetske privrede, pa se u sjeni divljanja švicarskog franka nadamo oporavku? Da, opet, druškane, jer to nije ‘opet’, već samo uzastopni koraci istog plana.

A to su tako jednostavno napravili – samo su oglasili da je kreditni rejting najveće svjetske ekonomije srozan. Stručni termin za ono što dolazi je double-dip, dvostruki uron, recesija bez oporavka nakon koje slijedi recesija.

O cilju svih tih akcija jasno je govorio još jedna naslov s news-portala s početka  kolovoza 2011: „Slijedi nam novi svjetski poredak: Amerika i dolar su pali. Oči svijeta sad su uprte u Kinu”.

Prvi put su SAD izgubili  najvišu ocjenu kreditnog rejtinga, a to je  kao „gong koji je označio početak preraspodjele svjetske financijske moći“. Jer svijetom vlada ona zemlja čija je valuta u stvari rezervna svjetska valuta, a do sada je to neprikosnoveno bio američki dolar. No, pozicija mu je poljuljana, pisalo je dalje, a „nije jasno tko bi ga mogao zamijeniti. Euro se nameće kao opcija, no i on je u velikoj nevolji zbog dužničke krize u eurozoni“. Ključni odgovor, rečeno je, dat će Kina koja ima 1,16 bilijuna dolara u američkim vrijednosnicama. I evo nas već blizu cilja, koji je otpočetka bio manipulacijom navesti svijet da prihvati globalnu valutu: „Nakon snižavanja američkog kreditnog rejtinga Peking poručio kako svijet sada treba novu globalnu valutu u kojoj će držati rezerve.“

          U drugoj trećini kolovoza novine su nas opet razveselile bombastičnim naslovima preko dvije strane: „Slijedi nova recesija? – Slom velesila: Šanse da će eurozona i SAD potonuti narasle na 40 posto“.

          Očekivano, jer potrebno je uništiti SAD kao najveću svjetsku silu, a to je ono što „američki“ predsjednici sustavno rade već desetljećima. Također, treba pokazati da eurozona nije sigurno rješenje, ali ne zato da bismo se vratili nacionalnim valutama i monetarnim suverenitetima, nego zato da bi se stvorila još veća nadnacionaln država s globalnom valutom.

          Ovu procjenu iz naslova dala je britanska analitička kuća Economist Intelligence Unit (EIU), a još kad je njen glavni ekonomist Robin Bew rekao da je povećan rizik raspada eurozone, odmah je jasno iz kojeg smjera vjetar puše i da navedene statistike zapravo nisu „prognoze“ nego nametanje slike kojom se želi zastrašiti i oblikovati javno mnijenje da se trgne malo, sto mu gromova i zatraži već jednom da nadnacionalne institucije stvore veću ‘sigurnost’.

          Oglasile su se i druge institucije vrijedne svakog povjerenja poput američkih banaka Morgan Stanley i već spomenute banke Goldman Sachs (ovu potonju jedan je ekonomist svojevremeno opisao, mojim slobodnim riječima rečeno, lignjom koja je sjela na lice planeta i siše ga), koje su snizile prognoze rasta globalnog BDP-a, uz pasku da je svijet „opasno blizu recesije“.

          Ako netko to zna, to su oni.

          Kao razloge su naveli dužničku krizu, veliko usporavanje rasta u Njemačkoj i slabosti američke ekonomije, a svima troje su na direktan ili indirektan način same pridonijele.

          Najduhovitija rečenica teksta glasila se da je „najnoviji razlog za brigu ulagačima dalo istraživanje američkog odjela Federalnih rezervi u Philadelphiji koje je poznato po svojoj pouzdanost (to svakako, ali u svom radu za Iluminate, op. K.M.), a upućuje da je SAD na korak od recesije“.

          Da i nije tako, ti bi vas dečki svakako nastojali u to uvjeriti.

          Naravno, pisalo je dalje, preplavljena lošim ekonomskih prognozama, „tržišta je zadnja dva dana opet zahvatila panika, ulagači su krenuli u novi val rasprodaje dionica“, a na udar su se posebno našle francuske, švicarske, britanske i talijanske banke. Stišću gumbiće, a ljudi predvidljivo reagiraju. Najavom krize zapravo je stvore, prema staroj dobro isprobanoj shemi, a potom mogu jeftino pokupovati svjetska dobra, kao što su to već puno puta napravili.

          Pušteno je još glasina s ciljem destabilizacije tržišta, sve na tragu ideje Edwarda Bernaysa da Elita treba kroz medije stvarati vijesti koje će usmjeravati ljude da se ponašaju na određeni način. U tekstu o kojem je trenutno riječ pisalo je ovako: „Ionako loše raspoloženje ulagača dodatno su pokvarile glasine da banke imaju problema s likvidnošću. Ulagači ih sumnjiče da skrivaju koliko su doista izložene kreditiranju prezaduženih europskih zemalja. Prema pisanju Wall Street Journala, američke federalne rezerve, koje nadziru poslove velikih europskih banaka u SAD-u, tražile su dodatne informacije o njihovu pristupu novcu, čime vrše pritisak da povećaju zalihe gotovine“.

          U prijevodu to znači – manje novca u opticaju – manji rast ekonomije. A sve kroz glasine, pa kroz „informacije“ u vlastitim oglašivačkim  glasilima, pa kroz određene poteze koji se shvaćaju kao poruke…

          Pisalo je još da se pojavila informacija da je „jedna banka od Europske cetralne banke posudila 500 miljuna eura“, štoje stvorilo sumnju da su banke postale nepovjerljive jedne prema drugima, a dodatnu je nervozu unio švedski financijski regulator procijenivši da bi moglo doći do „zamrzavanja“ europskog međubankarskog tržišta. Također, pisalo je, raširio se strah da bi neka velika europska banka uskoro mogla propasti.

          Odgovara li itko za širenje ovakvih glasina?

          Dok sam to čitao, pitao sam se bi li uopće postojala svjetska kriza da o njoj ne piše u novinama. Koje, evo, prema vlastitom priznanju, prenose samo glasine. Ali time uvjetuju naše ponašanje i misli. Recimo, u zadnjim je rečenicama rečeno da se čini da će se svijet morati naviknuti na niske stope rasta, veću razinu nezaposlenosti i veliku borbu za svako radno mjesto.

          Zvuči kao svijet baš po mjeri Iluminata, pun prezaduženog i osiromašenog stanovništva u stalnom strahu za egzistenciju.

                Sjetimo se krize iz 1929. Svaki četvrti Amerikanac je ostao bez posla, pa se tako zbrojilo da se na ulici našlo oko 15 milijuna ljudi ili 25 posto Amerikanaca. Prosječna nadnica pala je za čak 60 posto, a prihod od poljoprivrede 50 posto. Kako su klijenti banaka ostali bez prihoda, tako iste nisu mogle naplaćivati dugove, što je pak njih odvelo u bankrot, te je konačan rezultat bio 9 tisuća bankarskih bankrota i izgubljeno 140 milijardi dolara. Sve je to trajalo do 1933. godine kada je predsjednik Hoover pokušao uvesti mjere, no bez većeg uspjeha. Rukave je zasukao slijedeći predsjednik F.D. Roossevelt koji je ideju nazvanu New Deal proveo u djelo. Financiranje javnih radova, kao mjere za pokretanje investicija, te povećano zaduživanje države. Tu je dakle sve počelo. A kriza je bila dio plana Iluminata i na drugi način, jer je u Njemačkoj loše stanje dovelo radikaliziranja političkog stanja i uspona nacionalsocijalizma. Kao i kod Sadama Huseina u novije vrijeme, bila je na djelu taktika „stvori čudovište“. Potom ga uništi u krvavom sukobu koji će ti poslužiti kako opravdanje za daljne planirane korake.

Gotovo 80 godina kasnije svijet je ponovno pogodila nova financijska kriza, pisalo je u jednom tekstu, a recesija koje se proširila iz SAD-a započela je u prosincu 2007. godine, što znači da je već po svome trajanju premašila naftne krize iz 1973. i 1980. koje su trajale 16 mjeseci. I tako se nekako svijet koprcao, pisalo je dalje, sve do dana kad je Standar&Poor’s smanjio kreditni rejting SAD-a. Standar&Poor’s nikome ne odgovara za krive procjene, pa je tako odličan alat za namjerno guranje svijeta dublje u krizu. Ekonomist i nobelovac Nouriel Roubini je u Financial Timesu napisao: «Pogrešnom odlukom (njena pogrešnost ovisi o tome iz kojeg se kuta gleda, p. K.M.) Standar&Poor’sa da snizi rejting SAD-u u doba tako velikih tržišnih turbulencija i gospodarske slabosti samo povećava šanse od recesije s dvostrukim dnom i još većim proračunskim deficitima. (Što je i cilj, op. K.M.) Možemo li izbjeći još jednu tešku recesiju? To bi se jednostavno moglo pokazati nemogućom misijom». Od tih novina sam se i nadao takvom zaključku. Jer u U novinama se moglo pročitati i da  američka državna riznica smatra kako je prosudba Standard & Poors’a utemeljena na pogrešci. “Prosudba ukaljana pogreškom od 2 bilijuna dolara dovoljno govori sama za sebe”, kazao je glasnogovornik riznice u kratkoj izjavi.

Slijedeći planirani korak, centralizacija svijeta, već je vidljiv jer, prema jednom tekstu: „Kako bi izbjegli recesiju s dvostrukim dnom, skupina industrijski najrazvijenijih država svijeta G7 obvezuje se na poduzimanje koordinirane akcije radi osiguranja likvidnosti i podrške funkcioniraju financijskih tržišta, stabilnosti i gospodarskom rastu, pišu ministri financija i guvernera središnjih banaka G7.“ (naglasak dodan).

Čelnik Standard & Poor’s-a, David Beers je nakon smanjivanja kreditnog rejtinga SAD-a za Fox News Sunday izjavio: “Snižavanjem rejtinga na AA+ želimo reći da je došlo do blagog pogoršanja u kreditnom rejtingu Sjedinjenih Država u odnosu na AAA. No, bazirano na dosadašnjem iskustvu ne očekujemo tako veliki financijski udar, primjerice na povećavanje kamata…“

          Ne, uopće ne. Tip baš kenja. Jer povećavanje kamata je glavna stavka koju svi predviđaju kao posljedicu smanjenja kreditnog rejtinga. Posuđivanje novca postat će skuplje, oko toga nitko ne dvoji.

Charles Wypolosz, profesor međunarodne ekonomije na Graduate Instituteu u Ženevi i direktor Međunarodnog centra za monetarna i bankarska istraživanja rekao je slijedeće: „Mislim da je ovo snižavanje kreditnog rejtinga uranjeno i stvorit će probleme tamo gdje već imamo više nego dovoljno problema. Nema načina da SAD neće reagirati, stoga je ovo smanjenje bilo nepromišljeno. Posljedica će biti povećanje polarizacije tržišta. Zbog nesigurnosti, tržište će ulagati u sigurno, a toga je jako malo na svijetu. Neće tako lako ulagati u rizična područja, a rezultat toga će biti usporavanje svjetske ekonomije, a to pak znači da će vrijednost imovine opadati… Pred sobom imamo vrlo loš krug.“  Dok nam onaj Beers ljepilom maže oči govoreći kako njegova kreditna agencija „ne očekuje veliki financijski udar“ kao posljedicu svog poteza. 

Charles Wypolosz je još rekao da je Europa  u najgoroj situaciji, jer se „pogreške čine kontinuirano posljednjih godinu i pol dana“. Eh, kad bi to bile pogreške. „Sada smo u situaciji“, nastavio je, skoro doslovno koristeći iste riječi kao i David Icke tri godine ranije, „gdje je opasnost tako velika da vlade ne mogu učiniti ništa. Talijanski dug je ogroman, španjolski također. Riječ je o vrlo visokim sumama novaca koje vlade nemaju, a s time se ne zna snaći ni Međunarodni monetarni fond. To znači da samo jedna institucija može pomoći u ovoj situaciji – Europska središnja banka (…) Ono što bi trebali napraviti jest jamčiti za cjelokupni javni dug u eurozoni. To je vrlo lako napraviti, poput onda kada smo reagirali kada su bili problemi s bankama. Tada vlade jamče za sve bankarske depozite, stoga mislim da bi Središnja banka trebala učiniti isto. To će pomoći tržištu.Ako Europska središnja banka na učini što treba, onda će Italija i Španjolska biti u istoj situaciji kao što je Grčka i Portugal. To znači da će morati tražiti pomoć, a bit će vrlo teško osigurati sredstva koja im trebaju. Bit će prisiljeni činiti radikalne rezove, što će pogoršati situaciju u tim zemljama, kao što vidimo da se događa u Grčkoj.“

          Za Elitu opet situacija ‘win-win’. Ako središnja banka ne ragira, prema ovom mišljenju, kriza će se produbiti, što Eliti svakako odgovara. Ako pak reagira, onda će dalje ojačati svoju moć nad nacijama i državama. Najvjerojatnije je da će učiniti oboje, upravo ovim redom.    

U nekim je naslovima tih dana bilo sažeto sve: „Snižen kreditni rejting SAD-u, Kina poručila: Potrebna nova globalna valuta za rezerve!“; „Kina traži uvođenje globalne valute“; itd.

I to je to, kao što je govorio Đuro Utješanović u onim ekološkim reklamama, nakon što bi bacio svaku vrst smeća u svoj kontejner.

Kineska državna novinska agencija Xinhua je kraje kolovoza objavila da „Kina, najveći kreditor jedine svjetske supersile, ima sva prava sada zahtijevati da se SAD pozabavi sa svojim strukturalnim dužničkim problemima i osigura sigurnost kineske dolarske imovine. Trebala bi biti uvedena međunarodna supervizija oko pitanja dolara, a opcija bi mogla biti i nova, stabilna i sigurna globalna valuta za rezerve radi sprječavanja katastrofe koju je uzrokovala bilo koja zemlja”,.

 „Ako se SAD ne pozabavi svojim fundamentalnim problemima, mislim da bismo mogli ući u eru manje predvidljivih i nestabilnijih globalnih financijskih tržišta. Globalni regulatori morat će uz više koordinirati svoje poteze, a to ističe potrebu za novim okvirom u sklopu kojeg bi se ta koordinacija provodila”, istaknuo je Cesar Purisima, filipinski ministar financija. Zamršenim jezikom želi reći da treba oformiti svjetske financijske vlasti.

Da ne biste pomislili da su nekakvi spontani i neočekivani događaji doveli do ovih prijedloga, pogledajte ovaj naslov: „Strauss-Kahn: Potrebna stabilnija globalna valuta“.

Vrlo aktualni naslov, ali ta vijest potiče iz studenog 2009. godine. U njoj je pisalo: „Postizanje veće globalne valutne stabilnosti je imperativ, istaknuo je izvršni direktor MMF-a na forumu u Pekingu“. Objasnio je, a Reuters prenio, da to znači da se svijet ne može više oslanjati na valutu jedne jedine zemlje, kao što je činio od okončanja korištenja standarda u zlatu. Strauss-Kahn je tada ponovio svoj stav da nova globalna valuta treba biti nešto drugo od Specijalnih prava vučenja (SDR), obračunske jedinice MMF-a.

A pazite ovo: Pisalo je da je Strauss-Kahn tada, 2009. godine, izrazio bojazan da bi politička volja da se reformira svjetski monetarni sustav mogla splasnuti ukoliko za godinu dana izblijede vidljivi znaci sadašnje ekonomske krize. (Naglasak dodan, op. K.M)  Hm, hm, dakle, opasno je ostati bez krize. Naglasio je da je polet za suradnjom već nešto manji, šest meseci nakon što je na londonskom samitu Grupe 20 najrazvijenijih zemalja svijeta i privreda u naglom usponu (G20) postignut dogovor o neophodnosti promjena, kako bi se osigurao stabilniji globalni financijski poredak.

To je problem. Kad je ljudima dobro, ne žele diktaturu, pa čak ni onu koja se skriva iza izraza kao što su „stabilniji globalni financijski poredak“.

 Da se vratimo u sadašnjost, recimo na početak rujna 2011, kad je bivši njemački socijaldemokratski kancelar Schroeder (1998-2005) u razgovoru za njemački politički magazin Der Spiegel rekao, a naš portal prenio:

„Trebamo Sjedinjene Europske Države s jedinstvenom vladom“.

Pravi sluga Elite, taj ‘socijaldemokrat’ Schroeder, suvremenik Blaira i Clintona, dakle onih koji su instalirani u isto vrijeme i s istim ‘ljevičarskim’ imidžima i blebetanjima o ‘trećem putu’. Pisalo je da je dao „nekoliko hrabrih prijedloga“, a iz njih je postalo i potpuno vidljivo zašto se toliko maše prijetnjom da će se eurozona raspasti i da će projekt EU propasti, što je potpuno nerealno za očekivati kad se toliko dugo i zakulisno gradio. Pa nije to nekakav entuzijastički projekt dobronamjernih ljudi, pa eto, probalo se, ali se nije uspjelo. Kaj god. No, evo citata iz teksta:

„U vrijeme kad se sve više spominje mogući raspad EU, a zajednička valuta visi o koncu dužničke krize, dok se kancelarka Merkel suočava sa sve većim nezadovoljstvom Nijemaca koji smatraju da njemačka gospodarska lokomotiva ne može više za sobom vući vagone pune Grka, Španjolaca, i Talijana, on (Schroeder) je izašao s idejom o poništenju nacionalnog suvereniteta europskih država i – stvaranjem Ujedinjene Europe po uzoru na SAD.“

Kakva originalna ideja!

“Sadašnja kriza neumoljivo jasno pokazuje da ne možemo imati zonu zajedničke valute bez zajedničke fiskalne, gospodarske i socijalne politike.  Morat ćemo se odreći nacionalnog suvereniteta. Od Europske komisije trebali bismo napraviti vladu koju bi nadzirao Europski parlament. A to znači Sjedinjene Europske Države”, rekao je on i zauzeo se za fiskalnu uniju kakvu su već predlagali njegovi kolege slugani Sarkozy i Merkel već od iduće godine: “Njemačka i Francuska poslale su snažan signal s planom europske gospodarske vlade, ako je to ozbiljno mišljeno i dobije odgovarajuću vlast poput europskog ministra financija”. 

U tekstu se raspravljalo o tome jesu li njegove ideje puka utopija ili nužnost da bi EU opstala. Zaključeno je – oboje, ali ja bih rekao – ni jedno ni drugo. To je tek umjetno stvoreni izbor vezan uz održanje nečega što nitko nije htio i što nikome nije donijelo išta dobra. Rečeno je da EU sve više liči na Jugoslaviju, u kojoj su bogati nezadovoljni time što moraju financirati “nerazvijene republike” i davati im velik dio svog novca, a nerazvijeni su nezadovoljni time što nemaju standard bogatih u istoj zajednici. Rečeno je i da je činjenica da „ovakva EU nije pomogla siromašnima, a euro još manje: samo im je omogućio da se povoljnije zadužuju nego što bi temeljem stvarne snage svoje ekonomije mogli. Euro je umjetno podigao standard, ali smanjio konkurentnost tih zemalja. Kratkoročno, donio je malo bolji život. Dugoročno, donio je mnogo veću nezaposlenost. A Njemačka već dugo žali za standardom kakvog su imali pred dvadeset ili trideset godina, i sve više proklinje i ujedinjenje Njemačke i naročito Europe (…) Velik dio Nijemaca otvoreno zagovara povratak marke i izlazak Njemačke iz unije, što bi nedovjbeno donijelo mnogo boilji standard Nijemcima.”

Rečeno je u tekstu da u takvoj atmosferi nepovjerenja i tenzija Schroederova ideja zvuči gotovo kao hereza, ali da „nije besmislena, i zapravo je dosta očita“ jer je EU „osnovana zato da bi mogla konkurirati Americi.“ A zapravo Schroederova ideja nije hereza nego on kao glasnogovornik Elite u pravom trenutku kroz medije plasira njihov slijedeći korak, kako bismo ga i mi prihvatili kao nešto nužno. U tekstu je rečeno: „Vrijeme je da se ili prekine s projektom, ili krene korak dalje i stvori učinkovita jedinstvena država.“

Glasam za prekidanje projekta. Jer pitanje je – u čiju će korist ta „jedinstvena država“ biti „učinkovita“. 

          Dalje je pisalo da su se europske nacije dosta davno formirale kao takve, a u Europi je, unatoč višedesetljetnim naporima na suzbijanju nacionalnih identiteta i forsiranju regionalnih i nadnacionalnih, nacionalna identifikacija uvijek jača od europske. Razlozi su očiti, rečeno je – ne postoji razlikovni faktor koji bi Europljane definirao kao zaseban entitet, nešto po čemu bi se oni razlikovali od svih ostalih naroda svijeta i što bi bilo jedinstveno za njih. Europljani nemaju svoj jezik, i to je prvi i osnovni problem ako želite stvoriti jednu naciju. U Europi odavno postoji mogućnost zapošljavanja bilo gdje unutar unije za svakog njenog građanina, ali u praksi Španjolska ima preko četiri milijuna nezaposlenih. Teoretski, oni bi mogli tražiti posao u prosperitetnoj Njemačkoj – kad bi govorili njemački. 

 Druga stvar koja ovu ideju čini pomalo utopijskom, rečeno je u tekstu (ja bih rekao – distopijskom) je što Europljani ne osjećaju povezanost s drugim Europljanima na način na koji je osjećaju sa svojim sunarodnjacima. Kulturne razlike unutar EU su ogromne, i Skandinavci stvarno imaju jako malo zajedničkog s Talijanima, ili Englezi sa Slovencima. Europske države imaju različitu povijest, i na vrlo su različitim stupnjevima ekonomskog razvoja, što stvara dodatne tenzije. Najviše od svega, Europljani ne dijele zajednički teritorij – već svaki narod u EU ima vlastiti teritorij na kom je domicilan, i već zbog toga je nemoguće kopirati američki model. Nadalje, uza sve pozivanje na “europske vrijednosti”, dan danas je posve nejasno koje su to zapravo “europske” vrijednosti a koje nisu ujedno i univerzalne humanističke, i koje već nisu davno prihvaćene na cijelom zapadu. Ne možete širiti civilizaciju nitu utjecaj jedne velesile ako zapravo i nemate nešto novo za ponuditi svijetu. Kršćanstvo je također navedeno kao preslaba poveznica, a i “sama ideja da se ide na ujedinjenje samo zato da bi se konkuriralo Americi nekako ne obećava previše”. Ipak, ma kako na prvi pogled bila utopijska i suluda, pisalo je, ideju možda i ne treba odbaciti – Europa stvarno i nema nekog velikog izbora nego odlučiti hoće li ići u smjeru potpunog ujedinjenja ili jednostavno napustiti projekt u koji je uloženo mnogo godina, truda i novca.

Trebalo bi jednostavno napustiti projekt, koliko god ti neki dečki uložili godina, truda i novca. To je njihov projekt, a ne naš, za njihovu korist, a ne našu. Ali sve više imam neki osjećaj da u konačnici ništa od toga zapravo neće biti važno, da će se stvari rasplesti na neki krajnje nepredviđen način.

 A do tad…

…čitamo se!

Bok svima!

Jedna od mojih mana jest što nikako ne mogu ostaviti posao nedovršen. Zato nastavljam tamo gdje sam stao u prošlom postu, a kako se čini,  mazohistički ću nastaviti i u finalnom, slijedećem. Dakle, trakavica ili predstavica ili kako god nazvali “događaje” iz “vijesti” (vidite kakvo je vrijeme došlo, ne može se proizvesti dovoljno navodnika za sve riječi na koje ih treba staviti) i dalje se odvija ispred naših očiju, a svijet se i dalje, kako su rekli Jinx u jednoj pjesmi, manje više istim tempom kvari. Ili ga netko kvari.     

Recimo, neveliki tekst u jednom političkom tjedniku nudio je jezgroviti  odgovor o svrsi kriza. Naslov je bio: „Postavljeni temelji za Europski monetarni fond“, s pojašnjenjem u nadnaslovu: „Posljedica grčkog slučaja: nova strategija za eurozonu“, kao i u podnaslovu: „EU gradi financijsku instituciju koja bi u budućnosti trebala braniti euro.“

          Doista ne može biti jasnije.

          U samom tekstu nije pisalo ništa pametnije od još jednog pregleda zbivanja u vezi Grčke, navodnih prepirki u EU oko toga kako će se sanirati ta kriza, a i druge nadolazeće krize navodno nediscipliniranih članica, pa da si Grčka mora pomoći sama pa zato mora brzo podnijeti Europskoj komisiji planove za rasprodaju vlastitih dobara kojima će inkasirati 45 milijardi eura (koji će na kraju otići vjerovnicima u vidu kamata na dugove), pa se spominjala, naravno, i Angela Merkel, koja je navela svoju zemlju da u prvom dijelu sanacije Grčke dade najviše love od svih zemalja, pa je sad zato u nastavku inzistirala da u tome sudjeluju i privatni investitori, a pisalo je da su to „u velikom postotku francuske financijske institucije.“ Tu na scenu stupa njen kolega Sarkozy za kojega je pisao slijedeći spin: „Sarkozy je u predizbornoj godini povukao vrlo hrabar potez, imajući pred očima sudbinu cijele eurozone, odnosno računajući na dobrobit svoje zemlje na dulje staze“.

          Mogu mislit’.

          Taj je „hrabar“ čovjek „izborio“, pisalo je, postavljanje temelja „europskog monetarnog fonda“. Taj će fond „moći odobravati kredite članicama EU u financijskim teškoćama“ (rečeno je da će u tome sudjelovati i privatni kreditori. Jedva čekam da vidim tko će to biti, op. K.M.), a također će „moći sudjelovati u rekapitalizaciji europskih banaka pogođenih krizom“.

Fino je to, još jedna institucija koja će pomagati bankama, i to „rekapitalizacijom“, pretpostavljam da je to onakvo ulijevanje novca poreznih obveznika kakvo se već moglo vidjeti u SAD-u nakon 2008. Što se država tiče, njih se očito ne „dokapitalizira“, one ništa ne dobivaju na dar, nego zauzvrat što plaćaju skupe članarine da bi bile član EU, mogu dobivati još kredita. A potom ih se sili da svojim građanima smanjuju plaće i socijalna prava.

Dalje je pisalo da „EU gradi financijsku instituciju koja će braniti euro u budućnosti, iako neće imati, za sada,(naglasak dodan), sve prerogative washingtonskog MMF-a“.

Zaključujem, imat će neke. Za početak.

Još je pisalo da je ova odluka „francusko-njemački kompromis“ . Mada zapravo nije, nego su dvoje državnih vođa, koje je postavila ista zakulisna de facto vladajuća organizacija za ta pitanja, grupa Bilderberg, igrali predstavu za javnost, neku vrst ping-pinga od kojeg se s vremena svima zavrtilo u glavi dok su hipnotizirano gledali kako loptica neprestano skače s jedne strane stola na drugu. Ali isti je to stol, i ista je to igra, da se vlastite građane izigra i malo po malo navede da podrže odluke koje će se dugoročno pretvoriti u sredstvo njihova financijskog porobljavanja. „Ali“, pisalo je na kraju, „važnije od svega jest da je ‘motor Europe’ proradio.“

          Da, to je zaista najvažnije.

          Zanimljivo je što je iznad tog teksta bio nevezan tekst naslovljen „Bivše kolonijalne sile ne daju ni centa pomoći“, s nadnaslovom „Afrički rog umire od gladi“. Riječ je o suši u Somaliji, Etiopiji i dijelu Kenije, najgoroj u proteklih 60 godina, koja je izazvala glad 12 milijuna ljudi, gdje 30 posto djece nema što jesti. Pisalo je da „Francuska, koja je tradicionalno autoritet na Rogu, nije uspjela smiriti tamošnji permanentni građanski rat“ pa je „Sarkozy ekao da se Parizu više ne da biti policajac na tom zaboravljenom dijelu svijeta.“.

          Kad malo razmislim, možda tekst i nije nevezan.

U srpnju 2011. na nekom je portalu osvanuo tekst naslova „Analiza Die Zeita – Tri scenarija za euro“. Pisalo je da je njemački tjednik Die Zeit sažeo tri moguća puta europske budućnosti. Potpis Iluminata je prepoznatljiv, jer sva tri nude ili još dublju krizu ili pak veću centralizaciju. Evo ti, Adame, pa biraj.

          Prvi scenarij bio je otpis dugova. Grčka je, pisalo je, u situaciji da, unatoč brutalnim mjerama štednje, nije u stanju otplaćivati svoje dugove. Kad bi država proglasila bankrot, oslobodila bi se financijskih obaveza koje je guše. No, to bi, pisalo je, značilo velike probleme za razne banke, prvenstveno francuske i njemačke, koje su se nakupovale grčkog duga. Pretpostavlja se da bi ih tada spašavale nacionalne vlade, novcem poreznih obveznika, naravno. Iako bi djelomični ili potpuni otpis dugova značio da Grčka zasad može prodisati, posljedice za ostatak EU-a, naročito za ostale države na rubu velike krize, mogle bi biti katastrofalne. Osim što bi, smatra se, ubrzo propale sve grčke banke, vrlo je moguća i panika investitora koji bi povukli svoja ulaganja iz Irske, Španjolske, Portugala i Italije, što bi značilo njihovo definitivno upadanje u krizu grčkih razmjera. Na kraju bi EU morao potrošiti mnogo više novaca na spašavanje pet država, nego samo jedne. Ali neki podsjećaju i da je početkom desetljeća bankrotirala Argentina, koja se od toga u međuvremenu odlično oporavila. Protivnici, među kojima je najvažniji Europska centralna banka, naglašavaju da bi se time možda riješio jedan problem, no stvorili bi se i novi i veći. Dakle, rečeno nam je: nikako ne prvi scenarij.

Drugi scenarij bile su euro-obveznice, koje će se također, primijetio sam, sve češće spominjati i narednih mjeseci. U pitanju bi bile zajedničke obveznice cijelog EU-a ili barem eurozone, „što bi u praksi značilo da sve članice EU-a ubuduće dugove prave i otplaćuju zajedno. Politička prednost takvog rješenja jest što bi dovelo do još veće europske integracije jer bi EU morao uvesti zajedničku fiskalnu politiku“.

Što doista jest politička prednost, ali za Iluminate.

Treći ponuđeni scenarij bio je raspad eurozone, na što ipak ne treba računati. To je samo prijetnja. Navedeno je da je bankrot Argentine imao mnogo sličnosti s grčkom situacijom. Argentina je svoju valutu (pezos) vezala za američki dolar stalnim tečajem jedan prema jedan. To je značilo da je nivo kamatnih stopa za Argentinu zapravo određivala američka središnja banka zvana Federalne rezerve. Zahvaljujući tome Argentina je 2001. još više potonula u recesiju, jer nije mogla devalvirati vlastitu precijenjenu valutu, kao ni smanjiti kamate. Uslijedila je „neuspješna intervencija MMF-a“ (iz perspektive Iluminata uspješna, rekao bih) nakon koje su građani Argentine potrčali dignuti svoju ušteđevinu iz banaka. One im pak nisu moglo sve isplatiti jer novca nije ni bilo, pa je vlada uvela pravila obročnog isplaćivanja. Istovremeno je donesena odluka da se pezos odvoji od dolara, pa je za koji mjesec jedan dolar koštao 3,5 pezosa, što je većini ušteđevinu nepovratno smanjilo. U svemu tome izbili su ulični neredi bijesnih građana, a održan je i generalni štrajk. Cijene su skočile, a plaće se drastično smanjile. Dalje je pisalo: „Argentinsko gospodarstvo tako se u prvoj polovici 2002. smanjilo za čak 12 posto, inflacija se pak razmahala, a broj nezaposlenih nevjerojatno povećao. Prvi pozitivni pokazatelji izronili su tek na kraju godine, ali tek nakon što se Argentina odvojila od dolara, što je bila ključna odluka za dugoročni izlazak iz krize. Zvuči kao Grčka, koja je povezana s eurom, a što joj danas pričinjava samo probleme. No, ukoliko Grčka napusti eurozonu, to neće značiti samo da će biti odsječena od međunarodnog tržišta kapitala, nego i da će u kaos upasti države koje su sljedeće na redu, poput Irske, Italije, Španjolske itd.“

O istim tendencijama informirao nas je i tekst na jednom drugom portalu koji je na kraju postavio i početak logično pitanje koje nitko nikad na hrvatskoj političkoj i medijskoj sceni ne postavlja:

„Loši rezultati politike vođene tijekom proteklih 15-18 mjeseci prisilili su donositelje odluka u Europskoj ekonomskoj i monetarnoj uniji da prihvate neizbježno, tj. grčki ‘bankrot’. Nakon što se shvatilo da Grčka dalje tone unatoč fiskalnim restrikcijama, proširila se svijest o tome da – kao kod odluke o operaciji u slučaju teške bolesti, rano i odlučno djelovanje može biti spasonosno u usporedbi s taktikom malih koraka i odgađanja.  Prvo, ne treba se kladiti da će se eurozona raspasti. Nakon ranije dogovorenog Pakta za Euro Plus, dokumenti koji su dogovoreni 21. srpnja ukazuju na trend jačanja zajedničkih institucija, posebno onih zaduženih za financijsku stabilnost. Čak i ako neka zemlja na kraju ove krize izađe iz Eurozone, to neće biti kraj monetarne unije. Europska ekonomska i monetarna unija ima svoju duboku povijesnu i ekonomsku logiku.(Doista ima logiku, ali samo ako se gleda iz perspektive urotničkog djelovanja, op. K.M.). Niti jedna velika monetarna unija, uključujući i onu koju danas znamo kao monetarnu uniju dolara (SAD), nije nastala bez problema i unutarnjih kriza. (Zapravo, baš zahvaljujući krizama je i nastala, op. K.M.) U kriznim se vremenima čini da bi sve moglo sutra puknuti, no to nije dobar zaključak. Takav zaključak nastaje pod diktatom trenutka. Stoga u Hrvatskoj treba obnoviti raspravu o tome kada i kako prihvatiti euro. Pitanje je posebno aktualno u svjetlu vrlo vjerojatno skorog ulaska u EU.“

Kao što sam rekao, postavljen je tek početak pravog pitanja. A ono bi glasilo: Treba li Hrvatska uopće ikad uvesti euro?  

          Krajem srpnja osvanuo je i tekst koji je svu bit događaja sažeo u naslovu: “Fitch: Grčka u stečaju! Posijano sjeme Europskog monetarnog fonda.“

          Osim što se spominjala ‘kolektivna odlučnost’ (Elite, na to su valjda mislili), spominjao se „veliki kompromis njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog premijera Nicolasa Sarkozyja“. Da pukneš od smijeha. Naime, obje stvari oko kojih su te dvije „strane“ popuštale idu u korist Elite. Procijenite sami. Pisalo je da se „sudjelovanje privatnog sektora u spašavanju Grčke doživljava kao osobni uspjeh Angele Merkel, koja je takvo rješenje zagovarala mjesecima unatoč snažnim opiranjima Pariza. Njemačka kancelarka morala je, međutim, popustiti u onome što se danas ocjenjuje kao najznačajnije postignuće za eurozonu – jačanje uloge Europskog fonda za financijsku stabilnost (EFSF), koji će izdati jamstva novim grčkim obveznicama te ubuduće služiti kao instrument predostrožnosti protiv širenja financijske krize europskim kontinentom, pomažući bankama i zemljama u krizi.“

Sarkozy je slavodobitno rekao: „Složili smo se oko toga da stvorimo začetke Europskog monetarnog fonda. EFSF će moći izdavati kreditne linije s pravom prvootkupa i sudjelovati u rekapitalizaciji posrnulih banaka. Moći će kupovati državne obveznice na sekundarnim tržištima, primjerice od banaka i osiguravajućih tvrtki, nakon što Europska središnja banka utvrdit da je riječ o zemlji koja se našla u ekstremnoj situaciji, a sve članice eurozone odobre kupovinu, pri čemu zadržavaju pravo veta.“

Na ovo zadnje navedeno – veto – nemojte jako računati. Uskoro će ga ukinuti, to samo služi za privremeno umirivanje straha.  

Tim postignućem je, kako iznenađujuće, osobito bila zadovoljna i Christine Lagarde, nova šefica MMF-a. Ona je bila „zadivljena činjenicom da su čelnici eurozone odlučili osnažiti EFSF“ i rekla je: „To je ono što je MMF dugo vremena zagovarao, ujedno i plan koji je veoma obiman“. Bila je puna „riječi hvale za dojučerašnje europske kolege zbog ‘kolektivne odlučnosti’ kojom su odlučili pomoći članici u nevolji, naravno pod uvjetom da Atena odradi svoj dio posla.“

 Jedna drugi članaka u naslovu nas je obavještavao slijedeće: „Idući korak: Euroobveznica“.

 Prenosio je riječ iluminatskog Wall Street Journala: „Odlučnost u tjeranju banaka na ‘dobrovoljno’ sudjelovanje u saniranju grčkog duga zapravo znači da rizik od zaraze i dalje opstaje. Jačanje EFSF-a udarac je za Njemačku, koja se opire jačanju fiskalne unije. (Samo naizgled, op. K.M.) U međuvremenu, u sklopu nadzora nad novim sustavom financiranja, Europska komisija dobit će jače ovlasti u odnosu na nacionalne proračune, što je korak prema jačanju političke unije (naglasak dodan, op. K.M.)  – nešto čemu se osobito snažno opire Francuska“ (samo naizgled, op.K.M.).  Wall Street Journal je zaključio da će čelnici eurozone, „ukoliko se okupe na novom izvanrednom samitu, to učiniti će kako bi poduzeli ključni korak na putu prema punoj političkoj zajednici: stvaranje zajedničke euroobveznice.“

Ukoliko se okupe? Naravno da će se okupiti.  

        Sredinom srpnja osvanuo je i tekst naslova: „Grčka trese Europu – O stabilnosti eura ovisi stabilnost svijeta“

Pisalo je da mnogi europski političari i ekonomisti smatraju da bi nestabilnost eura izazvana grčkom krizom mogla bi imati strašne posljedice te da se zboru upozorenja pridružio se i guverner Europske centralne banke Jean-Claude Trichet, koji je izjavio da bi bankrot Grčke mogao dovesti do veće opasnosti nego kada je bankrotirala investicijska banka Lehman Brothers 2008. i gurnula svijet u financijsku depresiju. Trichet je, pisalo je, kritizirao ponašanje europskih državnika u procesu spašavanja Grčke: „Vlade eurozone moraju poboljšati svoje sposobnosti nošenja s krizom, te naučiti govoriti jednim glasom o tako kompleksnim i osjetljivim pitanjima.“

Imam neku ideju o tome čiji bi taj glas mogao biti.       

 

           Početkom srpnja izašla je vijest naslovljena: „Barroso za EU traži porez na financijske transakcije i PDV“. Pisalo je da je predsjednik Europske komisije, s obzirom na to da bi novi prijedlog proračuina Europske unije za slijedećih sedam godina trebao porasti za 46,8 milijardi eura (s 952,4 na 972,2 milijarde) predvidio i način povećanja proračunskih prihoda. Kako je prenio Deutsche Welle, na predstavljaju proračuna ponovno je podnio zahtjev da se za sve građane EU uvede izravni porez te da se uvede i porez na finncijke transakcije. Oba poreza bi direktno punila proračun EU.

          Fenomenalno. Plaćat ćemo održavanje vlastitog zatvora. I zaobilaziti proračune vlastitih država, što je bit ove zamisli.

Za sad se Njemačka, a i David Cameron u Velikoj Britaniji prave da se protive, ali ne treba biti proročki nadahnut da se ne ne može zaključiti da će se i to ubrzo promijenii. Ili da će se stvorii neki „problem“ čije će rješenje biti upravo ovo koje je predstavio Barroso. 

Sredinom srpnja oglasio se u intervjuu za austrijski tjednik Profil, a jedan naš portal prenio, bivši predsjednik Europske komisije i bivši talijanski premijer Romano Prodi koji je upozorio da bi trenutna kriza eura mogla imati dramatične posljedice, pa i ‘smrt Europske unije’.

Eh, da, svakako. Ali kao što je i naslov teksta govorio: „Upozorenje iskusnog igrača“. Po položajima koje ja zauzimao, svakako je jasno da je riječ o iskusnom igraču Elite. Prodi je rekao: „I za deset godina ćemo moći slaviti uvođenje eura (vjerojatno pod “mi” misli na svoje kolege, manipulatore, op. K.M.), jer u Europi nema nikoga tko je zaozbiljno odlučio napustiti euro. No nalazimo se u teškoj situaciji jer se događa da se na najvišim razinama EU odbija preuzeti politička odgovornost. Sada se krećemo prema vrhu tragedije, ali mislim da će razum na kraju pobijediti”.

Pa ja se isto tome nadam.

Ali Prodi je još rekao da bi  “Europa bez eura bila gospodarski izgubljena” (za Iluminate i bi) te da bi to “trebali znati svi koji se donekle razumiju u ekonomiju”. One koji pozivaju na vraćanje starih nacionalnih valuta, pisalo je dalje, Prodi vidi kao vođene “populističkim motivima”. Grčka kriza je pak “započela relativno bezazleno”’, no pretvorila se u opasnost jer nitko od odgovornih u EU nije prevovremeno reagirao, tvrdi Prodi rekavši da “Umjesto da je EU promptno djelovala, odluke su se odgađale iz raznih razloga”.

Slutim da želi reći da je ubuduće potrebno proširiti ovlasti EU, jer to je rješenje, sve u skladu s manipulatorskom formulom ‘problem-reakcija-rješenje’.

Svi manipulatori dobro znaju, pravo vrijeme za donošenje važnih odluka, koje imaju neki skriveni motiv, jest ljeto dok je svima glava u nekim oblacima. Najbolje oko ponoći ili dva ujutro, ako se radi od dobu dana. Možda su se zato baš preko ljeta događala silna zbivanja koja vode svijet prema centralizaciji vlasti nad novcem. A to je sve što ti je potrebno da budeš glavni drmator u selu, pa i u ovom globalnom.

          Zato je u jednom političkom tjedniku početkom srpnja svanuo veliki tekst preko nekoliko strana naslovljen „Čovjek za čvršću uniju“. To nam treba.

          Tim se riječima predstavljalo novog čelnika Europske središnje banke, Talijana Maria Draghia, bivšeg guvernera Talijanske središnje banke. Možda je Mario u Italiji dobro obavio posao, pa sad ide raditi isti posao na višu funkciju. Mada je u novinama pisalo da je njegov „uspjeh kao guvernera talijanske središnje banke bio u tome što je znao očuvati talijanske banke od svjetske financijske krize koja je počela u Americi“. Drago mi je da netko brine za banke. Zanimljivo bi bilo čuti i alternativno viđenje talijanskog dijela njegove karijere 

          Draghi je naslijedio Jeana Claudea Tricheta (zanimljivo, sad kao da je  neko vrijeme smjena u iluminatskim organizacijama i državama-ispostavama, u isto vrijeme se, podmetnutim seksualnim skandalom, mijenja šef MMF-a, pa onda i šef Europske središnje banke, pa se udara na Ruperta Murdocha, pa se jedni diktatori koje je Elita instalirala u Africi i Bliskom istoku zamjenjuju drugima…tko zna koji je cilj te kuhinje) na mjestu čovjeka koji će, pisalo je, „upravljati monetom 17 zemalja“.

          Unaprijed se veselim.

          Još je pisalo da od 27 zemalja samo još deset upotrebljava monetu koja nije euro, ali taj će grubi propust, vjerujem, također brzo biti ispravljen, na opće zadovoljstvo.

          Svi iluminatski sluge su se jako razveselili novom čovjeku, pa je Angela Merkel „pozdravila imenovanje Draghija ko dobar znak za neovisnost Europske središnje banke“. Francuski predsjednik Sarkozy kazao je kako imenovanje Draghija najbolji izbor za tu instituciju. Nekako nisam ni sumnjao da će im se dopasti.

          Kao i obično, najvažnije, ono o čemu se ustvari radi, pisalo je na samom kraju teksta, u zadnjem odlomku koji nas je obavještavao da je „Draghi i za stvaranje eurobonda, dakle za stavljanje na tržište europskih obveznica s kojima bi se sučeljevala dužnička kriza“.

          Metoda problem- reakcija-rješenje otkrivala se u nastavku, gdje je pisalo da je „još prije 17 godina je predsjednik Europske komisije Jacques Delors predložio izdavanje obveznica za gradnju infrastrukture, ali su se mnoge države tome protivile“.

          Eto im ga sad na. Kad je nešto dio plana, ti dečki nikad ne odustaju. Samo malo pričekaju, pa onda dođu iz neočekivanog smjera s nekom novom situacijom (u ovom slučaju ‘dužničkom krizom’) koja prisili žrtve da prihvate ono što nitko razuman ne bi sam od sebe prihvatio.

          Dalje je pisalo da „EU još nije zajednica bilance i institucija, još ne postoji europsko ministarstvo financija, pa prema tome ni za eurobond. Draghi ipak drži da će doći do osnivanja euroministarstva financija.“Sad sam tek doista iznenađen.

          Kad smo kod metode problem-reakcija-rješenje, jedan od koraka dao se vidjeti u novinskom tekstu naslovljenom: „Bankama bi porez uvelo 88% Hrvata“, a nadnaslova „EU barometar – Svi bi kaznili pohlepne bankare“. Mislim da se radi o srednjem elementu formule, to je onaj korak nazvan „reakcija“.

          Radilo se o tome da „građani EU smatraju da banke moraju dati doprinos izlasku iz recesije“. To je pokazalo redovito istraživanje javnog mnijenja Eurobarometra provedeno u 33 zemlje Europe. Istraživanje javnog mnijenja, znate, to vam je ono kad provjeravaju u kojoj su mjeri po nekom pitanju uspjeli isprogramirati građane kreiranjem svakojakih stvarnih i pak nestvarnih situacija (to se one koje postoje samo na stranicama novina, ali ne doista).

           Naime, pisalo je, Hrvati s drugim Europljanima dijele zgroženost nad pohlepom i amoralnošću bankara, čije zarade rastu bez obzira što se događa s ekonomijom i standardom građana, pa ukupno 82 posto građana u 27 članica EU podržava uvođenje poreza na profit banka, a 65 posto (u Hrvatskoj 73 posto) podržava uvođenje poreza na financijske transakcije. Već čujem kako Iluminati zadovoljno trljaju ruke. Još otprije imaju u ladici spremno rješenje za ovakve zahtjeve naroda, uostalom, zato su ih i isprovocirali dogođajama koje su sami iskreirali da bi se, kroz male korake kojima se bavi cijeli ovaj tekst, uvela globalna valuta koja će postupno postati elektronička. Uostalom, da ne mislite da fantaziram, o tome govori zadnja rečenica vijesti: „U reformi globalnog financijskog tržišta nakon svjetske financijske i ekonomske krize trebalo bi regulirati visinu plaća bankara i isplate bankarskih bonusa, smatra golema većina: to misli 83 psoto Hrvatska i 82 posto građana članica EU.“ (naglasak dodan)

          Pažnju znatiželjnog čitatelja privlače i pasivni oblike rečenica poput „trebalo bi regulirati“. Hm, baš me zanima tko će to regulirati.

Imam ja jednu ideju. S obzirom da se radi o bankama u raznim državama, koje je teško sve uhvatiti za glavu i za rep, predlažem da se osnuje neko globalno, nadnacionalno financijsko tijelo koje će praktički imati diktatorske ovlasti. Mogu li sad aplicirati za člansku iskaznicu Iluminata?

          Ah, naravno da ne, zaboravio sam je tu riječ o krvlju povezanim lozama. Pijune pak oni sami pozivaju, prema svojoj procjeni, ne možeš se javiti na natječaj.

          U prilog ovom stvaranju „javnog mnijenja“, to jest programiranju ljudi da za tuđe zamisli pomisle da su njihove i potom traže da ih se provode, što će potom učiniti baš one snage koje su im i ubacile tu ideju u program, išli su i susjedni članci koji su se kitili naslovima poput „Svojoj vladi najmanje vjerujemo mi i Slovenci“, gdje je pisalo kako je agencija IPSOS-Plus na reprezentativnom uzorku od 1000 stanovnika starijih od 15 godina dobila rezultate da ljudi smatraju da najbolje mogućnosti da se provedu efikasne mjere protiv efekata financijske i ekonomske krize nudi MMF, EU je drugi, a Vlada tek treća na toj ljestvici. Pisalo je da je prema tim rezultatima „novoj Vladi nakon izbora najpametnije da odmah pozove u pomoć MMF.“

          Eh, kakva bi to pomoć bila. Razmišljao sam i o ovom uzorku ispitanih od 15 godina na više. Kakav li to uvid ili razumijevanje zbivanja može imati neki 15 ili 16-godišnjak?

          A odmah pored bio je naslov „Banke taje koliko imaju nekretnina i pokretnina“, samo da se malo podsjeti kako je doista potrebno malo stisnuti sve te svjetske banke. Čovjek dođe da brani banke. No, nije u tome štos, oni ionako posjeduju cijeli bankarski sustav, ali ga koriste da stvore potpuno centralizirani sustav vladavine nad ljudima. 

           Nije to nova priča, već dugoročni plan. U vijesti iz studenog 2010. jedne su novine iz Wall Street Journala, poznatog biltena Elite, prenosile izjavu njemačke kacelarke koja je još tada rekla da „smatra da trošak napora koji EU ulaže kako bi izašla iz gospodarske i financijske krize ne bi trebali snositi samo porezni obveznici već i ‘oni koji zarađuju novac’.“

 Na prvi pogled izgleda da Iluminati, koji su vlasnici banaka, žele sami sebi nabiti porez, i to kroz Angelu Merkel, koju je njihova ekspozitura, ali ako se zna priroda igre onda je jasno o čemu se radi. Meta svih ovih „rasprava“ smo mi, građani Planeta, koje se želi navesti da sami zatražimo vlastito ropstvo. Sve opcije koje oni nude dugoročno idu njima u prilog, čak i kad se kratkoročno čini da su pravedne, zbg načina ili konteksta kako ih novine predstavljaju. I za svih ponuđenih (i naizgled suprotstavljenih) opcija ista je ruka. Što god da izabereš, uz štogod od ponuđenog da se emocionalno ili mislima veže, pomoći ćeš im. Urota je prije svega igra osvajanja ljudskih umova i uvjerenja. Kreiranjem događaja Elita stišće gumbiće ljudima, i stoga mi se čini da bi za početak bilo najbolje, u trenutnom naizglednom nedostatku boljeg rješenja, ne uključivati se na njihov teren ni na koji način i tako otvoriti prostor da se pojave iz neka druga rješenja koja nisu iz njihove kuhinje.   

           U jednom političkom tjedniku jedan je autor ukratko opisao „temeljni političko-ekonomski paradoks EU“ i „gdje se nalazi njezina Ahilova peta“. Politički i proračunski, EU je još uvijek konfederacija, a monetarno je unitarna država koja se naziva Europskom monetarnom unijom (EMU) ili kolokvijalno „eurozonom“. Dok EU broji 27, EMU ima 17 članica. Kako EU nema jedinstvenu poreznu, monetarnu, niti kreditnu politiku, pisalo je dalje, arhitekti Europske monetarne unije osmislili su da se stabilnost eura održava pomoću proračunskog „sidra“, tzv. maastrichtskih mjerila, koje ima dvije odrednice: godišnji manjak (deficit) u nacionalnim proračunima zemalja članica ne smije biti veći od 3 posto, a udjel javnog duga u BDP-u ne smije premašiti 60 posto. Velika većina EU zemalja, posebice „zemlje svinje“, odavno su, a pogotovo u razdoblju svjetske financijske krize, probile ta navodna stroga mjerila. Rezultat je dramatična europska dužnička kriza koja se najradikalnije vidi na primjeru grčke dužničko-proračunske tragedije.

          U biti, riječ je o koraku koji je David Icke najavio, u kojem se krizom prisililo države da potroše svoje zadnje metke, a potom će se na njih stuštiti još veća kriza koju više neće biti u stanju nadvladati, pa će morati prihvaitit uvjete Iluminata i njihove „argumente“ za uvođene globalne valute.

 Zato se sad po novinama i spekulira kako bi se EU mogla raspasti, ali to je samo ‘farbanje’, jer to svakako nije u skladu s ciljem Iluminata, ali jest u skladu s njihovom stalnom taktiku pri postupnom nametanju diktature svijetu. Pa neće valjda sad dopustiti da se raspadne nešto što u potaji grade već pola stoljeća ili duže. Kaj god.

To je samo način izazivanja ‘problema’, koji će potaknuti ljude da reagiraju i od vlasti traže rješenje, koje one već imaju u ladici spremno, ali ga nitko razuman ne bi prihvatio sam od sebe. Sva strašenja oko raspada EU po mojoj procjeni služe samo tome da se u konačnici uvedu još strože mjere.

U istom tekstu naišao sam na naznake da je to doista tako. Autor je, doduše, napisao da „svi statistički pokazatelji i ekonomske doktrine ukazuju na to da bi se EMU mogla jednostavno raspasti prije nego RH u nju 2013. godine stigne“.

Nismo mi te sreće.

Ali slijedeći podatak nije slutio na dobro, no pokazivao je skrivene namjere iza dužničke krize. Naime, na mogućnost raspada EMU, pisalo je, ukazao je i „veliki vrač suvremenih kriza Nouriel Roubini koji je (…) uspio predvidjeti pojavu triju velikih ekonomskih potresa u 21. stoljeću: krizu internetske ekonomije (2000.), svjetsku financijsku kirzu (2007.) i europsku dužničku krizu (2009.)“.

Insider, odmah sam pomislio. Zato je znao unaprijed.

Pa da, Roubini piše za iluminatske novine Financial Times, rečeno je dalje i osnažilo moje uvjerenje, a predviđa mogućnost raspada Eurozone i bijeg Grčke i drugih zemalja-svinja od eura prema nacionalnim valutama i suverenim monetarnim politikama. „Na tragu sličnog razmišljanja“, pisalo je, „pridružili su mu se i brojni ugledni liberalni (!) ekonomisti“, pa su nabrojani.

A evo čemu služe te najave: „Svi oni dokazuju kako pred EU stoji dvojba: a) daljnja – brza i radikalna – proračunska i politička centralizacija koju države članice i europski narodi nikako ne žele ili (b) opasnost od raspada EMU, ali i EU.

Ma dajte, nema šanse da se EU raspadne zbog ovih kriza. One su napravljene zato da bi se države prisililo upravo na ovu prvu mjeru, koju nitko normalan ne želi, a koju im sad predlažu ovi jako vjerodostojni stručnjaci iz ovih tako uglednih novina.

To su teška sranja.

                     Pa kako se postaviti, nameće se pitanje. Naizgled, nema izlaza, ispadaš budala u svakom slučaju. Ako si za to da te banke deru, jednako si suicidalno raspoložen, kao i ako si za to da svjetska tijela uvedu globalnu regulativu banaka koja će s vremenom prerasti u svjetku banku koja će  nametati još više kontrole i kojoj ćemo biti izloženi na milost i nemilost bez ikakvih izgleda da je nadziremo.

          Doista, u razmišljanju koju stranu zauzeti nema dobrog rješenja. No, i to je neki početak – barem se može zaključiti da se ne treba hvatati u to kolo.  Za početak, treba prepoznati način manipulacije i vlastiti um vratiti pod svoju vlast. Onda će se naći rješenje koje mimoilazi ili nadilazi ovu iluziju da postoje samo dva moguća rješenja, koja su oba za nas stvorili Iluminati, kako bismo imali osjećaj da imamo nekog izbora. Oba izbora su njihova, zato treba stvoriti razumijevanje iz kojeg će biti moguće smisliti još desetke mogućnosti.      

                   Ponuđene ‘mogućnosti’ ionako nisu mogućnosti. One su odavno određene, samo se sada radi na tome da se uvjeri ljude da te mjere ne samo prihvate, nego i sami zatraže. Ako ne vjerujete, evo teksta iz jednog  političkog tjednika još iz listopada 2010. čiji je naslov bio „Ulaskom Hrvatske dovršiti reforme u EU“, a nadnaslov „Tajni plan njemačke kancelarke Angele Merkel“. Doduše, radi se o državama, a ne o bankama, ali ista ideja je u temelju.

          Nova pravila financijski odgovornog ponašanja vlada država Europske unije, pisalo je, koja su „nakon dugog lobiranja njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja dogovorena prošlog tjedan“ mogla bi se pokazati kao glavni adut Hrvatske u nastojanjima da postane članica EU dok kraja 2010. godine.“

Kako te novine doznaju iz „izvora u Bruxellesu“ (to znači da ih netko koristi za oblikovanje „javnog mnijenja“), pristupni ugovor s Hrvatskom mogao bi poslužiti da se uvedu i dogovorene promjene u Lisabonski sporazum. (U biti nisu dogovorene, nego iz pozadine diktirane, a Sarkozy i Merkel na pozornici uvijek glume raspravu. Na kraju, neočekivano, uvijek se slože oko istog rješenja povećanja ovlasti nadnacionalnih institucija.)

          „Naime“, pisalo je dalje, „odlukom 27 čelnika europskih država, u budućnosti će biti uvedeni znantno oštriji mehanizmi kontrole, ali i kazne za države koje ne budu poštovale dogovorena pravila o maksimalnom proračunskom deficitu s ciljem da se smanji mogućnost izbijanja velikih financijskih kriza, poput one koja je zahvatila Europu 2008.“

          Tjah. Da je nekome do prestanka kriza, ne bi ih namjerno stvarao.

          „Da bi dogovorena pravila stupila na snagu“, pisalo je dalje, „potrebno je mijenjati Lisabonski sporazum.“ Problem je u tome što, „u slučaju da promjene Sporazuma obuhvaćaju znatnije promjene u podjeli ovlasti između nacionalnih vlada i službenih institucija EU, novi prijedlog ugovora potrebno je ratificirati putem referenduma u svakoj od država članica.“

          Ne opet referendum.

To svakako treba izbjeći, uvijek će se naći pametnjakovići u nekoj državi koji će izglasati drugačije nego što su se Sarkozy i Merkel ‘dogovorili’. Zato su ti manipulatori smislili da se nova pravila uvedu kao dio pristupnog ugovora koji će se Unijom potpisati Hrvatska: „Tako bi se izbjegao scenarij na temelju kojeg bi za formalno prihvaćanje izmjena Lisabonskog sporazuma bio potreban referendum, nego bi bila dovoljna ratifikacija u  nacionalnim parlamentima“.

          A s njima smo do sad uvijek lako, smatraju Iluminati i u pravu su.

          Sad dolazi najopasniji dio po slobodu, kojeg smo već čuli iz usta Angele Merkel. Tim bi manevrom, pisalo je dalje, „možda mogao proći i prijedlog Njemačke da se državama prekrišteljima pravila financijske odgvornosti privremeno oduzme pravo glasa u europskim institucijama.“

          Da opet malo razmotrimo tu situaciju. Tijela EU donose pravila o trošenju novca prema svojem nahođenju. Ako to neko ne poštuje, ostaje bez prava glasa. Čak i ovog krnjeg prava glasa, u kojem građani Europe sudjeluju tek formalno, a sad će se otvoriti mogućnost da se otpile i vlade koje su već sada marionetske, ali ipak pod određenim pritiskom jer im sudbina ovisi o izborima, pa neće biti nikakve prepreka svevlasti europskih institucija.

          „Taj prijedlog“, pisalo je u nastavku, „za sad je odbijen upravo zato što su europski čelnici ocijenili kako je neizvediv i  kako ne bi dobio podršku građana na referendumu. Ipak, možda bi mogao biti uveden kao dio hrvatskog pristupnog sporazuma, a može se pretpostaviti kako bi u tom slučaju Njemačka i Francuska snažnije podupirale što skoriji ulazak Hrvatske u EU“.

           Tako se o demokraciji razmišlja u Europi. Čelnici europskih država razmišljaju kako da isključe građane iz procesa odlučivanja (Bernays je davno proglasio građane preglupima da znaju donijeti pravu odluku), a europske vlasti razmišljaju kako da iz odlučivanja isključe čelnike europskih država, koji ionako plešu na njihovu glazbu, ali bilo bi dobro da, zlu ne trebalo, nemaju nikakvu mogućnost napraviti drugačije, za slučaj da se pojavi neka usijana glava.

 Čitamo se!

          Mnogi ljudi koje srećem smatraju da sve većina stvari na ovom svijetu vrti oko novca i profita. Da je profit taj zbog kojeg farmaceutska i druge industrije truju ljude, da je profit taj zbog kojega banke zadužuju ljude itd. No, čini mi se očiglednim da je novac  – kad govorimo o gornjim ešalonima svjetke elite – odavno zarađen te se njime manipulira da bi se ljude stavljalo pod kontrolu i da bi im se otimala prava materijalna dobra.

          Financijski sustav središnji je stup iluminatske igre osvajanja svijeta. Sve krize dvadesetog stoljeće bile su programirane, mada su se uvijek predstavljale kao neočekivana ‘kugla iza ugla’. Koliko sam pohvatao konce, štos je zapravo jednostavan i, kao i svi drugi iluminatski trikovi, nije ništa pametniji od onih navlakuša koje ‘prodaju’ šibicari na Hreliću. Jedina je razlika što kod šibicara, kao promatrač sa strane, za petnaestak minuta obuhvatiš cijeli proces, u kojem šibicar prvo pušta malo novca od sebe i namjerno gubi da bi osokolio naivnu ‘mušteriju’ u kojoj proradi pohlepa za brzom i lakom zaradom. Naravno, ‘mušterija’ tad uloži sve što ima i potom osiromašena odlazi kući razmišljajući kako će ženi objasniti da je u par minuta izgubio pola mjesečne plaće.             

          Svjetske krize predstavljaju trenutak u kojem ‘mušterija’ odlazi kući bez love. No, čitav proces malo je teže sagledati tako kristalnom jasnoćom kao šibicare s Hrelića jer se proteže preko par godina, pa ga se na kraju u javnosti predstavlja  kao niz nasumičnih i spontanih zbivanja.

          Krize su daleko od ijednog od tih pojmova.

          Šibicarenje obično kreće tako da banke lako daju zajmove. Tako se u opticaj pušta novac (kojeg neki opisuju fiktivnim, ali to je druga priča), ljudi se osjećaju bogatiji, više kupuju pa raste potražnja zbog koje raste proizvodnja zbog koje se otvaraju radna mjesta pa još više ljudi ima novac pa se osmjele i dižu kredite za kuće, stanove, poslovne pothvate. To se zove gospodarski rast

          Tada bankarski šibicari stanu na loptu i prestanu davati zajmove. Odjednom je manje novca u opticaju, što znači da ga nema dovoljno za sve koji trebaju vraćati kredite. Poslovni pothvati propadaju, ljudi gube poslove, ne mogu vraćati kredite, a banke – na temelju izdavanja fiktivne vrijednosti zvane novac – postaju vlasnici pravih vrijednosti poput kuća, zemljišta, tvrtki.

          Iluminatima su krize rijeko potrebne jer im omogućuju da nameću rješenja koja inače ljudi ne bi sami od sebe prihvatili. Novac je osnova njihove manipulacije. Njihov najnoviji šibicarski krug, počeo je u SAD-u prije četiri godine (ali njegov nevidljivi dio zapravo i ranije),  zato što zbivanja u gospodarstvu SAD-A imaju posljedice za cijeli svijet.

Federalne rezerve, navodna središnja banka SAD-a, zapravo kartel privatnih banaka, tada je vodio Alan Greenspana koji je imenovan na to mjesto za vrijeme Reagana i ostao na njemu za vrijeme predsjednika Busha starijeg, dva Clintonova mandata i gotovo oba mandata Busha mlađeg. On je  uklonio sve sustave kontrole financijskog sustava koji su sprečavali ljude da podižu zajmove koje ne mogu otplatiti i koji su sprečavali kaos motiviran pohlepom. U bankama je pak stvorio sustav po kojem su bankari dobivali velike bonuse za svaki izdani zajam, kao npr. za kuću. Što su više zajmova izdavali, to su ti ljudi dobivali veće bonuse.

Za vrijeme tzv. gospodarskog rasta koji je počeo u 1990-ima i nastavio se do početka 21. stoljeća, došao je trenutak kad su izdali zajmove svim ljudima koji su ih mogli otplaćivati. Ako su i dalje htjeli bonuse, morali su se okrenuti samo ljudima koji nisu imali financijske mogućnosti da otplaćuju zajmove. Čim bi odobrili novi zajam, dobili bi za njega bonus.  Naposljetku, većina ljudi nije mogla otplatiti zajmove jer od početka nisu imali uvjete za zajam. Banke su se našle u nevolji jer je pao opticaj novac i, krajem mandata Busha juniora, počela je kriza. Tada su u vladu pozvali predstavnike banaka da odluče kako će vlada reagirati na taj problem. Pomalo nalik tome da policija pozove provalnika da odluči kako riješiti problem provale.

Među pozvanima u vladu bio je i Henry Paulson, koji je bio na čelu bankarskog holdinga Goldman Sachs do 2006. godine, a taj je holding bio ključan za stvaranje krize. Paulson je 2006. godine postao ministar financija SAD-a, a kad je došlo do krize, za koju je bio  izravno odgovoran, on je sjedio u vladi i odlučivao kako će vlada reagirati. Odlučio je da vlada, odnosno, američki porezni obveznici, bace stotine milijarda dolara u banke kako bi im pomogli da stanu na noge, iako su banke krive za trenutno stanje. To je trebalo stabilizirati sustav, no znali su da neće.

Tada se, usred krize bankarskog i financijskog sustava, pojavio Barack Obama, još jedna marioneta iste mreža obitelji koja je upravljala i Bushom. Sastavio je gospodarski tim u kojem su se nalazili svi odgovorni za trenutno stanje. Pozvao je predsjednika Banke federalnih rezervi iz New Yorka, glavne banke bankarskog kartela koja je bila uključena u uklanjanje sustava kontrole zbog čega je i došlo do tog kaosa pa je Timothy Geithner postao ministar financija. Za ključnog gospodarskog savjetnika i rukovoditelja postavio je bankara Larryja Summersa, a pozvao je i Paula Volckera, dugogodišnjeg predsjednika Banke federalnih rezervi i prethodnika Alana Greenspana.

Bankari koji su došli riješiti problem odlučili su da Obamina vlada ne treba bacati stotine milijarda dolara u banke, već stotine trilijuna dolara. Naravno, taj novac vlada zapravo posuđuje pa će nebrojene generacije poreznih obveznika morati dug otplaćivati istom bankarskom sustavu koji je uzrokovao problem. To je sve redom bio hladni i proračunati plan mreža obitelji želi stvoriti kako bi postavili centralnu globalnu diktaturu, odnosno, svjetsku državu koja će upravljati svakom zemljom, kontrolirati svjetsku centralnu banku koja će kontrolirati financije svih zemalja, svjetsku vojsku koja će nametati volju svjetske vlade, svjetsku valutu koja će zamijeniti gotovinske valute računalnom valutomi mikročipirano stanovništvo koje će biti povezano s globalnim računalnim sustavom i GPS sustavom.

Ključni dio strukture njihova plana jest središnja svjetska banka. No, ako nemate svjetsku gospodarsku krizu za koju morate pronaći rješenje, nećete nikako moći nagovoriti ljude da sasvim restrukturiraju financije u sklopu svjetske centralne banka koja bi bila financijski diktator svakog stanovnika svijeta. Ljudi sami od sebe nikad ne bi htjeli središnju svjetsku banku koja će određivati financije i globalnu valutu. Zato je Elita upotrijebila već puno puta prokušani recept i stvorila golemi problem koji uništava financijski status quo. Potom slijedi „rješenje“. Jer je stanje iznimno loše. Nikako se ne može popraviti. Kriza je globalna. Zbog globalizacije financija, nitko to ne može sâm srediti. Zato se mora pronaći  globalno rješenje. Tako će doći do promjene globalnih financija koje bez krize ne bi bile moguće.

Tako je po prilici David Icke u emisiji Na rubu znanosti 2008. godine sažeo bit zbivanja, ali ono što me navelo da pomnije pratim zbivanja (i na kraju još jednom potvrdim sposobnost predviđanja događaja koju daje teporija urote) bilo je predviđanje događaja. U to vrijeme, koji mjesec nakon krize, svi su se počeli pomalo opuštati snmatrajući da je najgore prošlo i stvari sada mogu ići samo na bolje, kako je bilo i nakon dotadašnjih kriza. No, Icke je rekao da smo suočeni s procesom od tri faze: prva faza je bila završena, druga faza je bila tijeku, a treća je tek trebala početi. Cilj prve faze organizirane krize bio je slomiti gospodarstvo. U drugoj su fazi u SAD-u suokupljeni ljudi koji su stvorili krizu kako bi ponudili rješenje. Njihovo je rješenje bilo baciti nevjerojatne količine posuđenog novca na problem, odnosno u banke koje su stvorile problem (a koju godinu, kao što smo vidjeli, isto se dogodilo u Europi s grčkom krizom). Cilj te druge faze, rekao je Icke, bio je isprazniti oružja vlada, odnosno, oduzeti im mogućnost rješavanja problema. Također su se pobrinuli, a to se vidi u SAD-u, da sav taj novac nije imao nikakav učinak. Kad su na saslušanjima u Senatu financijske stručnjake iz saveznih rezerva i drugih vladinih financijskih agencija pitali kamo je nestao sav taj novac koji je otišao bankama, što se s njime dogodilo, odgovorali mu: „Nismo još napravili reviziju“ ili „Trenutačno vam to ne mogu reći.“ Novac je nestao u crnu rupu zato što je sve organizirano tako da taj novac nema nikakav utjecaj.

 Brojni financijski stručnjaci u SAD-u, rekao je Icke, otkrili su da ti ljudi prepravljaju brojke u bankama kako bi se činilo da stanje ide na bolje i da se počinju bolje poslovati. No, to je bila manipulacija kojom se htjelo uvjeriti javnost da stvari idu na bolje, iako nije tako. Sad dolazimo do treće faze, rekao je i dodao:

 „Ne mogu vam reći kad će točno početi treća faza, ali mogu vam reći da će se to dogoditi kad vide da su vlade ostale bez oružja i da više nemaju novca. Tad će srušiti svjetsko gospodarstvo. Kako će biti teško? Koliko god bude potrebno da svijet prihvati sasvim restrukturiran globalni financijski sustav strukturiran u sklopu središnje svjetske banke koja će svim stanovnicima svijeta diktirati financijski život. Ti ljudi na razini svjetske države, odnosno svjetske banke, žele upravo ono što se zbiva u Europskoj Uniji. U središtu Europske Unije nalazi se birokracijska diktatura, isti model kakav žele i za svjetsku državu. No, postoji i Europska središnja banka koja diktira financijski život u Europskoj Uniji. Na svjetskoj će razini postojati svjetska središnja banka, kao glavni diktator, koja će djelovati kroz Europsku središnju banku i središnje banke drugih unija koje se stvaraju, poput Američke Unije ili Afričke Unije. Bit će to financijska piramida središnjih banaka na čijem će se vrhu nalaziti središnja svjetska banka i kontrolirati sve svjetske financije. Mnogo je razloga zašto su organizirali ovaj gospodarski slom, no ovaj je razlog ključan. Samo promatrajte zbivanja i vidjet ćete kad će početi spominjati potrebu za središnjom svjetskom bankom. Taj dan nije daleko. Samo je pitanje koliko će stanje biti loše prije nego što dobe ono što žele. Ako će situacija biti lošija nego u vrijeme Velike krize iz 1930-ih, tako će i učiniti. Oni su nemilosrdni.“

          OK, pa da vidimo je l’ to točno, rekao sam sebi i počeo pratiti događaje na tom polju i izjave raznih svjetkih dužnosnika i vođa. Nisam trebao dugo čekati na povremena razmišljanja u tom smjeru, ali u zadnjih nešto više od godine dana događaji su doista ubačeni u petu brzinu. Skoro iz tjedna u tjedan postajalo je sve vidljivije da se kriza produbljuje, a istovremeno s njenim produbljivanjem, pod zastavom hitnosti i s krzom kao povodm,  intenzivirale se mjere centraliziranja svjetskog financijskog sustava.

          Nije bilo druge, izvadio sam svoj švicarski nožić i počeo kriomice mesariti novine po bircevima, kad bih se slučajno zatekao pokraj nekih. Čak i takvim nesustavnim skupljanjem, zbirka novinskih izrezaka na tu temu brzo je rasla.

          Recimo, novinski članak iz prosinca 2010. bio je jedan od mnogih koji su otkrivali svrhu financijskih kriza, po poznatom modelu problem-reakcija-rješenje. Kad su krenule dužničke krize u europskim zemljama, gledano iz perspektive postojanja plana Elite i urote, sam se od sebe nametao zaključak da je riječ o namjerno stvorenom problemu. Pretpostavio sam da će se očekivati reakcija ljudi („učinite nešto da Europa, sada premrežena zajedničkom valutom, ne propadne“), ali nije ni bila potrebna – tu su „reakciju“ opet donijele novine u svojim prenošenjima izjava Elitinih predstavnika u vidu Europske komisije ili premijera država, pa tako je taj korak odrađen i bez sudjelovanja ljudi, kojima je tek ponuđeno opravdanje za daljnje korake. Koje je također bilo lako za predvidjeti. Ponuđeno rješenje moralo je biti jače centraliziranje financijskih institucija pod isprikom spašavanja svijeta od financijske krize. Dakle, rast ili pojava novih nadnacionalnih financijskih institucija.

          I pojavile su se – u tom novinskom članku pisalo je o izvještaju s mjesečnog sastanka Europskog vijeća. U fokusu vijesti bili su novi kandidati za striganje – konkretno, Crna Gora – ali negdje na pola pisalo je i slijedeće: „U petak prve večeri summita, europski su se čelnici brzo suglasili o Van Rompuyevom prijedlogu ‘ograničene dopune’ Lisabonskog ugovora (sve to ide na brzaka, u tišini i bez ikakvih problema, kad su svi ti ljudi tek pijunčići koja bez pogovora izvršavaju plan, op, K.M.) ne bi li se ispunio zahtjev njemačkog Ustavnog suda da se fondu za izvlačenje iz gliba zemalja s platnim poteškoćama postavi pravni temelj. Kad se ta promjena provede, sadašnji ad hoc fond, težak 750 milijardi eura, iz kojeg novac danas povlače Grčka i Irska, a koji istječe sredinom 2013, preobrazit će se u trajni Europski stabilizacijski ustroj (ESM). U njemu će morati sudjelovati, dakle rizik za svoja ulaganja preuzeti i privatni kreditori.“

          Ti dečki jako vole riječi „morati“.

          Dalje je pisalo:

           „Kako bi se dopuna prihvatila jednoglasnom odlukom na summitu EU – što je mogućnost koju je uveo Lisabonski ugovor (Živio! – op. K.M.) – a ne višegodišnjim vijećanjem Europske konvencije (diktatura mora biti brza i efikasna, op. K.M.), čine je samo dvije rečenice koje se će ubaciti u 136. članak Ugovora o sudjelovanju EU.“

          Pa, evo te „samo dvije“ rečenice:

          „Zemlje članice čija je valuta euro mogu uspostaviti stabilizacijski ustroj koji će se pokrenuti ako se to pokaže nužnim za postojanost eurozone u cjelini. Odobravanje ikoje zatražene novčane pomoći pod tim ustrojem podvrgnu će se strogim uvjetima.“

          Još jedna riječ koju ti dečki vole je „strogo“. Znam da se u ovom trenutku još ne čini jasnim ideja iza ovih dviju rečenica, ali pričekajte, doći će i to.

          Još je za kraj bilo par rečenica koje su pokazivale bit ‘demokracije’ u EU: „Formalni postupak zahtijeva da se o dopuni neobvezujuće (naglasak dodan) izjasne Europski parlament, Europska komisija i Europska središnja banka, pa će se ona prihvatiti na ožujskom summitu“.

          A jeste li možda ljubitelj starog reketara, MMF-a?

          Ako da, onda će vam se dopasti konačno objašnjenje, birokratskim rječnikom rečeno, „uspostavljanja stabilizacijskog ustroja“ u one „samo dvije rečenice“, koje je davala slijedeća rečenica iz teksta:

          „Do ožujka Vijeće EU za gospodarstvo i novčarstvo mora sastaviti ‘obrise’ ESM-a, po uzoru na Međunarodni monetarni fond.“     

          Eto ga na.

          Nema baš neke satisfakcije u izjavi „I told you so.“        

          U travnju 2011. je preko dvije stranice osvanuo tekst sa spinom u nadnaslovu: „Međunarodni monetarni fond traži socijalno osjetljivu upravu“.

          Bizarno. Socijalna osjetljivost i MMF dva su suprotstavljena pojma.

U tekstu se nešto kao raspravljalo o tome da se tadašnji izvršni direktor MMF-a Strauss-Kahn kao ulizuje Francuzima zbog svoje navodne predsjedničke utrke 2012. godine, pa mu je za sunarodnjake trebao dokaz da se „nije prodao washingtonskim neoliberalanim globalistima“, kako je pisalo.

          Nije prodao? Smiješno. Što se tu ima za prodavati? Ili za kupovati. Pa nećeš kupovati svoje vlasništvo, a Strauss-Kahn se ne bi niti našao na toj poziciji da nije poslušnik Elite do srži.

          Ali to sve uopće nije bitno. Taj dio priče služio je samo za odvlačenje pažnje, ali i kao spin da nas se uvjeri da sami zatražimo diktaturu pod krinkom ‘socijalne osjetljivosti’. Ti dečki nemaju srama. Jer većinu teksta zapravo s činila uvjeravanja MMF-a da treba pojačati centralizaciju monetarnih vlasti na svijetu, kao dio metode malih koraka prema svjetskoj financijskoj diktaturi u vidu središnje svjetske banke i svjetske elektronske valute kojima će se osigurati potpuna kontrola nad ljudima i bogastvima svijeta.

          Prošećimo kroz tekst i zabavimo se. Sa spinom se kreće odmah u glavu, na samom početku, citirajući poruke tadašnjeg šefa MMF-a upućene svjetskoj financijskoj i političkoj zajednici uoči proljetnog okupljanja guvernera i direktora međunarodnih financijskih institucija u Washingtonu, znači u samom štakorskom gnijezdu:

„Bankarske akcije treba oporezovati kako bi bankari počeli razmišljati o njihovim mogućim štetnim posljedicama. (Rekao je predstavnik onih koji posjeduju banke, op. K.M.). Granice monetarne politike ne mogu se više zaustavljati na tečaju i inflaciji nego ta politika mora biti i društveno odgovorna. (‘Društveno’ odgovorna? Ma htio je reći – odgovorna prema ‘društvancu’ koje manipulira događajima iz pozadine. op. K.M.). Cijelom svijetu danas treba nova, socijalno osjetljiva uprava“.

          Ma nemojte? A tko će, molim vas, biti ta uprava? Tko će je birati? Ako se pokaže da nije ‘socijalno osjetljiva’, hoćemo li je ukinuti i vratiti se na staro?

          Jedno je sigurno – tim stvorovima lišenim empatije socijalna osjetljivost nije ni u peti. Samo nam se rugaju u lice.

          Dalje u tekstu je pisalo i ovo:

„Govoreći nedavno studentima Sveučilišta George Washington, Strauss-Kahn se založio za novi pristup globalnoj makroekonoskoj politici, takav koji će, zaživi li ikada zahtijevati osim pojačane socijalne osjetljivosti i radikalne promjene niza zakona i u najrazvijenijim zemljama.“(naglasak dodan)

          Prema recepturi oca odnosa s javnošću (zapravo, suvremene propagande) Edwarda Bernaysa, u svijesti ljudi je potrebno povezati proizvod koji želiš nekome uvaliti (u ovom slučaju, to je svjetska financijska diktatura koja će se provesti kroz „promjene niza zakona“) s unutrašnjim željama tih ljudi, u ovom slučaju, s idejama o socijalnoj pravdi, jer to jest ono čemu ljudi istinski teže (za razliku od, je li, gmazova).

          Evo sad i čemu je služila kriza. Da je nije bilo, nikad Strauss-Kahn ne bi mogao reći ovo:

„Pod starom paradigmom, uloga monetarne politike svodila se jedino na brigu o rastu i inflaciji. Ta uloga danas je prejednostavna. Prije krize, najveće opasnosti vrebale su iza fasade niske inflacije i snažnog rasta – galopirajući rast cijena imovine, kreditna eksplozija, investicije fokusirane na stambene nekretnine i ogromni nesrazmjeri na tekućima računima država. Cijelo to vrijeme prečesto smo ignorirali financijski sektor. Financijska regulativa i nadzor bili su usredotočeni usko prema pojedinim institucijama i tržištima, dok su ogromna i opasna područja makroekeonoskih i financijskih nestabilnosti ostala gotove bez ikakvog nadzora. Ključna lekcija koju smo naučili ovom kriznom razdoblju prije svega je to da i lokalni događaji mogu imati globalne posljedice.“ (Dakle, zaključak se nameće, potrebno je sve lokalne događaje staviti pod globalni nadzor, op. K.M).

          Ali nije Kahn bio gotov s kenjažom i argumentima na temelju kojih bismo morali prihavtiti orvelovsku diktaturu koju nam njegovi vlasnici namijenili:

 „Poput Pepeljuge, fiskalna je politika prepoznata i probuđena u kriznom razdoblju kada je monetarna politika ostala bez daha, a financijski sustavi našli su se na koljenima. Svijet se odjednom sjetio (ustvari Elita, ali ne odjednom nego još prije, op. K.M.) zaboravljenog alata i posegnuo za njim kako bi se svijet spasio od potpune ekonomske katastrofe (koja se stvara da bi svijet ‘dobrovoljno’ završio u rukama Iluminata, op. K.M.). Istovremeno, globalnom financijskom sektoru potrebna je ‘veća regulatorna kirurgija’, jer izvor krize nalazi se baš u kulturi lakovjernog preuzmanja rizika…“

Čovjek je nevjerojatan, zar ne?

          Straus-Kahn priznaje, pisalo je dalje, da je „današnji svijet već učinio nekoliko koraka u pozitivnom smjeru, ali to su bili samo prvi koraci“. Zapravo je mislio – pozitivnih koraka za Iluminate, ostatak rečenice je točan.   Jedan od tih koraka je „prošlogodišnji sporazum o pojačanom nadzoru banaka i njihove spremnosti na krizne udare (tzv. Basel III), ali „više od svega nama danas treba jačanje nadzora i regulative u ‘sjenovitom bankarskom sustavu’.“

Pod „mi“ misli na Elitu, njima to treba, a ne nama, građanima Planeta, ali da je bankarski sustav sjenovit, to je svakako točno.

          „Jedna od pouka koje smo izvukli“, rekao je dalje, „je i da međusobna suradnja na globalnoj razini nije kategorija koja je podložna pregovorima. (naglasak dodan) Države više ne smiju posezati za trgovinskim  restrikcijama ili se poigravati valutnim tečajevima kako bi pogurale kratkoročne ekonomske ciljeve“. Kad oni, kao i bilo kakav drugi vid samodostatnosti, usporavaju i smetaju dugoročnim ciljevima Iluminata u stvaranju potpune dominacije. Još je rekao: „U svijetu u kojem živimo multilateralne institucije poput UN-a, Svjetske banke i MMF-a danas u čak važnije nego u doba kada su osnovane, kako bi svijet nakon 1945. povele na put oporavka. (Zapravo, na put prema svjetskoj orvelovskoj državi, zbog čega je Drugi svjetski rat i bio orkestriran i započet. Ništa ne mijenja svijet tako temeljito kao ratovi.). Problem je što zbog sporog ritma prilagodbe novim globaliziranim uvjetima one gube na relevantnosti“.

          Očito je da živimo u vrijeme kad se tim dečkima doista žuri. Čovjek bi rekao da se ponašaju kao da im se klima tlo pod nogama. Doduše, to se ne primjećuje na prvi pogled, ali nervoza je ipak evidentna. 

           Bilo je za očekivati da će se i u vijesti naslovljenoj „Euro u padu, nesigurna stabilnost cijele eurozone“ provlačiti prijedlozi o nekom od mnoštva manjih ili većih koraka ka centraliziranju svjetskog monetarnog sustava. I doista, pisalo je da je predsjednik Europske središnje banke Jean-Claude Trichet pozvao vlade država članica da učine više kako bi jamčile fiskalnu disciplinu, zbog „zabrinutosti da dužnička kriza ne bi rezultirala slomom na financijskim tržištima, ili još gore, pucanjem valutne unije“. Što bi svakako bilo „još gore“, ali za iluminate, a za tebe i mene, dragi čitatelju, stvari bi bile upravo onakve kakve su bile i prije nametanja valutne unije. Pa svijet je i tada postojao, i tada smo išli u dućan.

          Trichet je u razgovoru za njemački Der Spiegel pozvao na „kvantni skok u uzajamnom nadzoru ekonomske politike u Europi“ te dodao kako su potrebne strukture za sprečavanje lošeg ponašanja te „učinkovite sankcije“ za kršenje sporazuma o stabilnosti i rastu.“   S tim predstavnikom Elite, složila se druga predstavnice Elite, koje je zapravo postala njemačkom kancelarkom na sastancima družbe Bilderberg. Angela Merkel je za novine Elite zvane Wall Street Journal izjavila da onim državama koje ne budu kontrolirale svoje financije i ne budu se držale dogovora treba ukinuti pravo glasa u Europskoj uniji. Lijepo i unisono međusobno razgovaraju predstavnici istoga zakulisnog kluba u medijima koji pripadaju tom istom klubu. 

          Zaimljiva je i ideja o ukidanju prava glasa članica u Europskoj uniji. Po strogim maastrichtskim kriterijima danas bi se skoro svim članicama EU moglo ukinuti pravo glasa. Tko će ga onda imati? Vlada EU, koja se danas zove Europska komisija. Možda se u toj Merkeličinoj izjavi naslujuće da uspostavljanje financijske diktature ima više razina djelovanja od samo stavljanja financijskog područja pod nadzor.

          U lipnju 2011. je osvanuo veliki tekst preko dvije stranice naslovljen: “Hrvatska opasno slična Grčkoj“.

          Mmm, da.

          Tekst je napisao Vladimir Gligorov, profesor na Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije. Bila je to neka vrst opširne analize svega što se zbivalo u Grčkoj, a naslov je bio neukusno tendenciozan jer je u cijelom tekstu Hrvatska spomenuta u jednoj rečenici.

          U tekstu sam, već po navici, tražio naznake globalnog financijskog cetraliziranja, čemu umjetno izazvane krize i služe (uz to što im je cilj i pokupiti sva nacionalna bogatstva u džepove financijske oligarhije, ali to je usputna djelatnost, tek tako da se usput i zaradi). Bio sam siguran da ću naći što tražim, a tako je i bilo. Nakon opširne analize grčkih problema i njenih navodnih uzroka, autor je napisao i slijedeće: 

          „Što bi ovo moglo značiti za Europsku Uniju i za eurozonu? Dvije su pouke koje, čini se, svi razumiju, Jedna je da je potrebno znatno jačanje supervizije bankarskog sustava u EU, pa i ozbiljno poboljšanje regulative. (…) Druga je pouka da će biti teško održati monetarnu uniju sve dok postoji značajna fiskalna suverenost. (…) Tako da će se eurozona i EU suočiti s izborom između ograničavanja fiskalne suverenosti zemalja članica i postupnog smanjivanja stupnja integriranosti.“ (naglasci dodani)

          Hm, baš me zanima za što će se odlučiti u tom izboru. Je l’ netko za okladicu?           

Portugalski premijer Jose Socrates, pisalo je u nekim novinama, podnio je ostavku nakon što je  parlament odbio prihvatiti proračun kojim bi se uvele velike uštede i spriječila potreba za međunarodnom financijskom pomoći koja je odobrena Irskoj i Grčkoj. Socratesova vlada planirala je uštedjeti 11 milijardi eura u iduće 4 godine. Svih 5 opozicijskih stranaka glasovalo je, dan prije summita EU o planu za saniranje dužničke krize, protiv njegovih mjera kojima je bilo predloženo smanjenje potrošnje i povećanje poreza.

Najpoznatiji svjetski invenstitor Warren Buffett, pisalo je u nastavku,  rekao je da ne misli da je kolaps eurozone i njezine jedinstvene valute nakon portugalske krize nezamisliv. Ali je rekao da vjeruje da će „veliki napori“ očuvati euro. Ali preduvjet za to je da periferne zemlje poput Portugala nađu način za rješavanje fizikalne krize. Jer, rekao je, „ne možete imati tri, četiri ili pet zemalja koje ‘slobodno jašu’ na račun drugih zemalja. To neće moći još dugo tako, one moraju dobiti svoje fiskalne okvire.“

Za temu malih koraka prema globalnoj valuti tijekom 2011. doista nije nedostajalo ‘štofa’. Jedan novinski naslov je glasio: „MMF predložio kontrolu dotoka stranog kapitala“.

Pisalo je da je „Međunarodni monetarni fond poprilično naljutio zemlje u razvoju poput Turske, Južne Koreje, Brazila“. No, to nije ništa novo, MMF je i smišljen da drži za jaja zemlje u razvoju, onemogućava im razvoj i predaje njihova nacionalna bogatstva svojim vlasnicima, korporativnoj eliti. Ono što je novo u vijesti je sročeno ovako: „Osim što svoju aranžiranu pomoć uvjetuje mnogim nepopularnim mjerama, (MMF) sada traži i kontrolu nad kapitalnim investicijama“.

Lajtmotiv je uvijek i stalno: kontrola. Uvijek uz neki dobar povod za zahtijevanje kontrole nad tuđim gospodarstvima.

Evo tog povoda, a to je ujedno i drugi popularni lajtmotiv: financijska kriza na tržištu nekretnina. Ista ona koju su namjerno stvorili pozadinski gospodari MMF-a da bi mogli primjenjivati svoju provjerenu formulu nametanja diktature malim koracima.

Argument MMF-a bio je da strane investicije koje su sad navrle prema zemljama u razvoju nakon financijske krize stvaraju nered na tržištu, odnosno mogu uzrokovati stvaranje „mjehura“ na tržištu nekretnina, dionica i druge imovine. Iz Brazila je glasno je odgovorio Guido Mantega, ministar financija: „Protivimo se bilo kakvim smjernicama, okvirima, ponašanjem koje pokušava ograničiti, izravno ili neizravno, politiku zemalja suočenih s nestabilnim priljevom kapitala“. Zemlju u razvoju, pisalo je dalje, krive američke Federalne rezerve jer drže kratkoročne kamate na nuli te pumpaju novac u vladine obveznice dok razvijene zemlje pak krivnju prebacuju na Kinu i nemogućnost komtroliranja svoje valute, a Amerikanci pozdravljaju namjeru MMF-a da kontrolira investicije.

Kao što vidimo cijelo kvarno društvo manipulatora skupilo se u jednoj rečenici.

Šteta što nema nikoga da povuče vodu.

(…nastavlja se)

Čitamo se!

 

 Bok svima!

          Ne znam jeste li čuli za Jefferya Gruppa, ali ako niste svakako čujte. To je jedna simpatični debeljko koji na jednom američkom fakultetu predaje logiku. U slobodno vrijeme piše knjige, a jedna od njih se zove „Korporatizam“. To je ovaj bolesni i čovjeku neprirodni sustav društva, ekonomije i razmišljanja u koji su nas silom uronili, a kojega ponekad niti ne primjećujemo, kao što riba ne primjećuje vodu. Štoviše, pokušava se ljude uvjeriti da je taj nehumani sustav – proizvod čovjeka.

Iz čega slijedi da je čovjek bešćutan, u strahu za preživljavanje jer preživljavaju samo najprilagođeniji (Darwin), pa onda  ispada da je čovjek drugom čovjeku vuk (Hobbes) i da ako misli, tek tada jest (Descartes). Ima još takvih deformiranih parola kojima se ljude žele uvjeriti da su ne-ljudi ili umovi. Uostalom, kako netko tko je čovjek – na engleskom“human“ – može napraviti nehumani sustav? Onda znači da on nije „human“ iliti čovjek. Možete li zamisliti ptice da naprave ne-ptičji sustav? Ili je taj sustav napravio netko drugi, tko doista nije čovjek? Pa se zato tako silno cijelo vrijeme čudimo kako je svijet sav okrenut naopačke, a da niti jedan čovjek sam po sebi zapravo ne želi da bude tako.

Misterij.

Odgovor se krije u riječi – programiranje. Naravno, zna se tko je programirani, ali tko je programer?

To je pitanje za milijun dolara. Ili je bar takvo bilo prije knjiga Davida Ickea, danas za to pitanje na crnom tržištu jedva da možete dobiti sto kuna.

Što se tiče Gruppa, on u svojoj knjizi dodiruje sve bitne, skrivene ili lažno predstavljene točke oko nas, a iznenadili biste se koliko ih ima. Zakon obratnosti na djelu. Sve je svoja suprotnost. Kapitalizam nije kapitalizam je nitko od nas (osim korporacija i banaka) nema kapital, privatno vlasništvo nije privatno vlasništvo je ništa ne posjedujemo bezuvjetno, demokracija nije demokracija jer imaš na izbor samo jednu političku opciju, novac nije vrijednost nego dug, liječenje i lijekovi su treći najveći uzrok smrtu (iza raka i srčanih bolesti), kreme za zaštitu od sunca, koje je ni krivo ni dužno osumnjičeno da stvara rak kože, su kancerogene, cijepljenje truje ljude i slabi im imunološki sustav pa se mnogi razboljevaju od nečega što bi ih trebalo štititi od bolesti, informacije u vijestima su dezinformacije…Ali, kad bolje razmislim,  zašto bi nas to trebalo čuditi u svijetu u kojem se ide u rat radi – mira?.

Sad sam se sjetio srpskog filma „Sabirni centar“, po scenariju Dušana Kovačevića, u kojem jedan lik bude u zagrobnom životu okrivljen što u Drugom svjetskom ratu nije htio primiti u kuću svog brata partizana kojem su Nijemci bili na tragu, pa je iste noći brat i poginuo. Na kritike je odgovorio: „On je vodio svoj rat, a ja sam vodio svoj mir“.  

 Što ima logike. Zamislite vijesti u novinama: „NATO vodi mir u Afganistanu“; „Buknuo je mir na granici Indije i Pakistana“, „Eskalacija mira na Bliskom istoku“…

 Jeffrey Grupp nije zaobišao niti jednu od bitnih točaka urote, od 9/11 do velikih logora koji se grade po SAD-u, chemtrailova, morgellona…A sve mehanizmima logike, onim starinskim, sto puta provjerenim, ako je A jednako B, a B jednako C, onda je A jednako C i sličnim.

Inače, knjige su knjige, ali osobni susret ništa ne može zamijeniti ako želite doista doživjeti nekoga. A Jeffrey je, po nizu postupaka koje sad neću nabrajati, ispao prava ljudina i vrlo fin čovjek, a uz to i zajebant – što bi se narodskim rječnikom reklo: „raja“. Sve je kliknulo pa je, kad je bio u Hrvatskoj radi snimanja emisije, pao i dogovor da piše kolumnu u časopisu Nexus. U njoj se uglavnom bavi raznim analizama Novog svjetskog poretka od koji su mnoge vrlo originalne, s potpuno novim očištima, pogotovo kad se ima u vidu daje to područje tzv „teorija urota“ u SAD-u postalo svemir za sebe, s puno frakcija, poluinformiranih ljudi, robova nekih drugih koncepata, pa onda onih koji su progutali razne spinove, jer vlasti povremeno pošalju nekog lažnog zviždača koji mješavinom istine i laži odvodi stvari na krivi put.

Ključna stvar od urote jest da je njeno središnje mjesto osvajanje i dominacija ljudskom svijesti, umom čovjeka i njegovim uvjerenjima. Sve ostalo je sekundarno i dolazi samo po sebi.

Zato mi je najbolji i najinspirativniji od Gruppovih tekstova iz Nexusa bio onaj naslovljen: „Prirodna ekstaza i mračna ekstaza“.

Po čemu mjerim što je bolje, a što je gore? Više je mjernih načina, a jedan od najvažnijih jest koliko razmišljam o nečemu što sam pročitao ili vidio. To vam je kao razlika kod filmova. Postoje oni koji te zabave, ali ih zaboraviš čim završe, a postoje oni koji ti se vraćaju danima, pa razmišljaš o tome što je koji lik napravio ili je li mogao drugačije ili tome slično.

Od prirodnoj ekstazi i  mračnoj ekstazi razmišljam još uvijek i već par mjeseci mi se često vraća ta ideja pa je izlažem eksperimentiranju u vidu promatranja svijeta oko sebe i gledanja u njemu primjera prirodne i mračne ekstaze.

Odlučio sam prenijeti vam cijeli taj tekst, to je dolje u nastavku. Ali prije nego što to napravim ukratko ću reći o čemu se radi i koji su moji doživljaji toga.

Dakle, ljudsko biće (a možda i svatko) teži ekstazi. To bi trebalo biti neko prirodno stanje života.  I to svakako dobiva. Ali ona može biti, dakle, prirodna ili mračna.

Prirodna ekstaza bila bi ona koju doživljavate dok u tišini sjedite kraj potok ili šećete šumom, dok bi mračna ekstaza bila ona koju doživljavate na koncertu omiljenog benda ili na nogometnoj utakmici. Ali to su samo ekstremi jer se i jedna i druga suptilno provlače kroz naš svakodnevni život. Doduše, svijet je tako iskrivljen da mi svi živimo u mračnoj ekstazi, a kad se osjećamo isprazni, onda nam treba ekstaze koja prirodno ispunjava čovjeka i zapravo bi trebala biti naše stalno prirodno stanje. Ali osuđeni smo na nove porcije mračne ekstaze koja nas iscrpljuje i ostavljam praznima.

Razlika između tih dviju ekstaza može se i vidjeti. Primjerice, prirodnu ekstazu odlikuju psihodelični oblici, kaže Grupp. A to s oblici prirode.

I doista, od kad sam to pročitao, kad god šećem šumom, gledam more ili tek samo krošnju stabla ili oblake ili snijeg ili uopće bilo što oko nas, vidim te iste oblike kakvi su, recimo,  odlikovali psihodelijom nadahnutu umjetnost šezdesetih. To su potpuno neomeđene forme, nepravilne, ali opet skladne, oblici koji se isprepliću u planovima, koji se pretapaju jedni u druge, koje možete gledati fokusirano ii defokusirati, koji ne možete dokučiti, a opet osjećate njihovu ljepotu. Probajte i sami, to je najvidljivije u šumi, kad se gleda prema krošnjama, prizor čiste psihodelije.

Iz mračne ekstaze proizlaze pravilni, simetrični i dosadni oblici kakve čine pravilni blokovi ulica, pročelja zgrada s nizovima pravokutnih prozora, autoputi po kojima se kreću kockice koje predstavljaju automobile. I to su prizori koji se, u nekom trenutku ushićenja, mogu dopasti, ali to nije prirodna ekstaza i zato ostavlja prazninu i dosadu.

Recimo, Grupp piše da su američki indijanci, koji su cijeli život proveli u prirodi, živjeli u prirodnoj ekstazi. Zato im je um drugačije radio, zato su oni međusobno razgovarali o tome što je tko sanjao, kakve je tko znakove doživio i slično. Oni su, zaključio sam, pomoću prirodne ekstaze bilo sinkronicitetom povezani sa svijetom.

   S druge strane, mi koji ne živimo u psihodeličnom okružju prirodne ekstaze također trebamo ekstazu pa dobivamo – mračnu ekstazu, u vidu „zabave“, filmova, šopinga, glazbe; stimuliranje osjetila i uma, koje neko vrijeme radi, ali poslije nas ostavlja ispraznima. Jer to je surogart koji su nam uvalili korporatisti ili tko već. Dok indijanci pričaju o znakovima, o čemu mi pričamo? O glavnim junacima reality showova? O Angelini Jolie? O svakodnevnim potrebema? Nismo ni krivi, ne možeš to izbjeći, korporatisti nam time bombardiraju um sa svih strana.

Eksperimentirajući promatranjem oko sebe, primijetio sam da se prirodnu ekstazu također može naći i u svijetu ljudi. Recimo, oduvijek mi se jako sviđaju mali primorski i dalmatinski gradići, s onim svojim vijugavim i nepravilnim ulicama i s kućama i dvorištima naslaganim jedne uz druge od kojih nijedna nije ista, a opet sve odiše nekim organskim skladom. Toga nema u Novom Zagrebu gdje sam odrastao. No, tako su bili građeni i izvorni srednjovjekovni gradovi, o čemu sam čitao u knjizi „Grad“ Lewisa Mumforda. Dakle, ne govorim o kasnijem srednjem vijeku, gdje su ti mali gradići već bili prenapučeni, a govna su se kroz prozor bacala na ulicu. Mumford je srednjovejkovni grad opisao kao mjesto uravnoteženosti i sklada i rekao da su ti gradovi ulicama zapravo slijedili puteve stoke, dakle ustvari potiču iz svijeta prirodne ekstaze i eto odgovora zašto su i stare gradske srednovjekovne jezgre (ako nisu tvrđave), onako pune slatkih ulica, lijepih zavoja, različitih, a skladnih kućica, tako šarmantne.

Čovjek se tamo osjeća ugodno na jedan točno određen način. Sad znam i zašto – jer su oni ipak nastali kao izraz prirodne ekstaze i čovjekove povezanosti s njome. One nisu kockasti pravilni oblici gradksih blokova 19. stoljeća, svejedno pričamo li o Novom Yorku ili Novom Zagrebu.

Mračna ekstaza je danas dio nas i ne znači da s njom nismo i uživali. Recimo, koncerti su pravi primjer. Koliko sam samo puta na nekom koncertu doživio ushićenje zbog fenomenlane muzike, žestine, zvuka  ili interpretacije? To je bila ekstaza, bila je super, ali je ipak  bila mračna ekstaza. Jer sam nakon čitanja teksta pokušao zamisliti da netko onog Gruppovog Indijanca prebaci iz Montane, iz njegovog svijeta prirodne ekstaze, na rock-koncert vaše najdraže grupe (sami odaberite koja će to biti).

Što će on čuti i osjetiti?

Ono što se tamo i nalazi – gomilu buke, vibracija struje, blještanja svjetla u neprirodnim ritmovima, energetskih tijela ljudi, umova pomućenih cugom… Drugim riječima, osjećat će se kao da ga je netko bacio u centar pakla. A baš na na takvim mjestima, meni je, programiranom na mračnu ekstazi kao što ste i vi, sto puta bilo super.

No, je li to sve samo relativno. Indijancu njegovo, a nama naše i doviđenja?

Ne bih rekao. Jer kad bi nas netko iz našeg svijeta mračne ekstaze teleportirao kod tog Indijanca, u njegov šumski svijet prirodne ekstaze, mi bi se osjećali ugodno, za razliku od njega u gostima kod nas. Dapače, osjećali bi se daleko ispunjenijima tog prirodnom ekstazom nego što bi nas mračna ekstaza ikad mogla ispuniti.

Osjećali bismo se kao da smo došli doma.

Kad smo već kod koncerata, stalno razmišljam i o glazbi iz perspektive prirodne i mračne ekstaze. Slušam stvari na radiju i sve su napravljene na isti način kako su poredani blokovi zgrada u gradu, automobili na parkiralištu ili uredi u poslovnoj zgradi. Linearno, ponavljajuće i dosadno. Tu, taf, tu, taf, tu taf…ravni bas, ravni i glatki bubanj pa koliko uspiješ varijacija toga napraviti toliko si kreativniji, ili obrnuto. Svejedno je li riječ o boogie-rocku Status Quoa ili hip hopu, esencijalno svi su oni proizvod mračne ekstaze.

Pa onda sam poslušao neke cd-e koje imam, ali su mi uvijek bili dosadni – tradicionalni zvukovi iz cijelog svijeta, od Indijanaca do Roma. Naravno, bili su mi uvijek dosadni jer je moj mozak strukturiran na banalne obrasce pop-glazbe i  svemu tražim a-chorus i refren, po mogućnosti da i jedno i drugo bude dovoljno jednostavno da mogu pjevušiti. No, odjednom sam tu tradicionalnu glazbu čuo kao pravi primjer prirodne ekstaze, koju je i oponašala.

Zapravo je po strukturi bila psihodelična. Teme su se prelivale jedna u drugu, nije bilo stroge strukture, svej je zvučalo kao igra, ali nekako jako smislena igra.

Pa onda, nikad nisam znao slušati klasiku, ona jednostavno do mene nije dopirala, vjerojatno iz istog gore navedenog razloga, ali sad sam – iz perspektive prirodne i mračne ekstaze – zaključio da klasika također u sebi sadrži prirodnu ekstazu. I ona je na neki način, po formi, psihodelična. To i nije čudno jer je svijet bio tih u vrijeme kad su ti skladatelji djelovali, pa su mogli čuti sebe i uroniti se u prirodnu ekstazu. Gardova je bilo malo, industrije ništa, medija nula, čak je i ‘civiliziranim’ svijetom dominirala priroda i njeni oblici.  Koristili su samo akustične instrumente bez struje ili digitalije. Zato su mi te skladbe uvuijek i bile tako nedokučive, sa svojim prelijevanjima tema ili čak paralelnim zvučnim slikama u više planova od kojih su sve jednake važnosti (dakle, nisu uvijek tek pratnja glavnoj melodiji).                 

Ja volim električnu gitaru, ali ruku na srce, kako je nastao njen ‘drive’? Tako što su zvučnici ‘fercerali’ od prenapregnutosti, zato se taj zvuk zove ‘distorzija’. ‘Iskrivljenje’. Danas je uobičajeni zvuk električne gitare (osim kad je na potpunom ‘cleanu’) neka vrst električnog iskirvljenja. Mračna ekstaza, ništa drugo. Daleko je to od zvuka frule ili par žica od konjske kože nategnutih preko rezonantne kutije.

Čini mi se da je naše prirodno stanje da stalno budemo u ekstazi, ali to mora biti prirodna ekstaza jer ona puni, dok nas ova naša iscrpljuje. Izgleda da je psihodelija prirodno stanje naših svijesti.

Sada vas prepuštam Jefrreyu Gruppu.

Čitamo se!            

 Gruppov tekst:

                              PRIRODNA EKSTAZA I MRAČNA EKSTAZA

Ljudi su neprekidno izloženi uređenim i ravnim oblicima i nebiološkim strukturama u našem civiliziranom gradskom životu, ali ljudski um nije stvoren da bude okružen tim euklidskim geometrijskim oblicima. Ljudska svijest stvorena je da bude okružena i uronjena u fraktalne i psihodelične geometrije bioloških oblika kaleidoskopa organske Zemlje

 

Psihodelična priroda i svijet strojeva

Iako to više nije općepoznato, urođena i prava priroda ljudskog bića je da bude u duhovnoj ekstazi. Suvremenim je ljudima, međutim, u civilizaciji danas to velikim dijelom onemogućeno. Razlog je taj što ljudska svijest nije okružena prirodnim oblicima (šume, pustinje, potoci, vjetar itd.), ali i zato što je svijest gotovo svakog modernog čovjeka na planetu Zemlji uronjena u beživotan strojni svijet buke, ulica, užurbanosti, kapitala, masovnih medija i sl. koji deformiraju ljudsku svijest više nego što to obično mislimo.

Ljudi su neprekidno izloženi uređenim i ravnim oblicima i nebiološkim strukturama u našem civiliziranom gradskom životu, ali ljudski um nije stvoren da bude okružen tim euklidskim geometrijskim oblicima. Ljudska svijest stvorena je da bude okružena i uronjena u fraktalne i psihodelične geometrije bioloških oblika kaleidoskopa organske Zemlje. Možda se čini bezopasnim odvojiti ljude od psihodelične geometrije biološke vitalističke prirode i staviti ih u neorganske gradove, ali takva promjena ustvari podrazumijeva veliku štetnost za svijest, što dokazuje radikalna razlika između, na primjer, prerijskih Indijanaca iz Sjedinjenih Država  (posebno prije Ranjenog Koljena) i suvremenog civiliziranog čovjeka. Civilizirani čovjek živi život ovisnosti i straha (televizija, junk-food, apatija, banalan posao, alkohol, svakodnevna stanja straha, financijske brige, orvelovski strahovi zbog neviđenih terorista o kojima se govori u masovnim medijima, fascinacija masovnim ratovanjem, itd.), ali Indijanac za njih nije znao i nije ih razumio. Svijest Indijanca bila je potpuno drukčija od civilizirane svijesti. U civiliziranoj svijesti javlja se ono što ćemo zvati mračnom ekstazom, a u indijanskoj svijesti duhovna ili psihodelična ekstaza.

Vaša subjektivna svijest uključuje nekoliko glavnih sastavnih elemenata, od kojih su tri – osjećaji, verbalne misli i slikovne misli. Svi oni imaju psihodelični i mistični aspekt, ovisno o tome koliko su duboko u vašoj svijesti (što su dublji, to su psihodeličniji i mističniji). To se može provjeriti detaljnom introspektivnom analizom. K tomu, šume, pustinje, potoci, oluje s grmljavinom i močvare djeluju psihodelično. Biljke iz prirode psihodelični su umjetnički projekti, tako reći – fraktalne su i predstavljaju divlje kaleidoskopske sanjarske oblike, isprepletene i međusobno povezane u biosferi. Amorfni oblaci, fraktalne cvjetne strukture, prugaste pčele koje zuje, unutarnji osjećaji koji struje kroz nas, bodljavi ježinci i kaktusi, sanjarske plutajuće ribe, blatne močvare ispunjene sluzavim oblicima života – sve je to psihodelija: superbiološki oblici umjetnosti koji se mogu vidjeti u našoj svijesti i snovima, i koji se vide izvan nas u psihodeličnoj biosferi (kako kažu majstori tarota, «kako unutra, tako vani»).

Sada sve to usporedite s nefraktalnim, anorganskim euklidskim strukturama postmoderne civilizacije. Stvar je u tome da je sama priroda domena mistične, duhovne i psihodelične ekstaze koja služi da u ljudskoj svijesti katalizira spoznaju da postoji sveprisutno polje nefizičke energije i matematičke inteligencije koje je u svemu i izvor je svega. To je razlog zašto su Indijanci, poput raznih prerijskih Indijanaca (Lakota i drugi), tako okruženi psihodeličnom ekosferom, bili (i u manjoj mjeri još su i danas) toliko intenzivno spiritualizirani. U njihovim uobičajenim razgovorima nije bilo tema poput šopinga, televizije, ovisnosti, masovnog ratovanja, brige oko plaćanja računa ili poreza, laži političara i tome sličnog. Umjesto toga, govorili su o tome tko je u skupini nedavno imao viziju, ili duhovni proboj (vrhunac) i tako dalje. Spiritualizacija je bila, au manjoj mjeri je to i danas, temelj kulture Indijanaca. Imajte pritom na umu da je indijanska kultura uključivala potpunu saživljenost s psihodelijom prirode, za svakog pojedinca u toj kulturi, od rođenja do smrti. Takva duhovna kataliza je funkcija prirode, pa ako se od nje odvojite nikada nećete saznati pravu svrhu onoga što vaš život zapravo jest (a to je ekstaza opijenosti Bogom).

Kao kontrast bogatoj psihodeliji prirode, oblici civilizacije su, na primjer, neboderi, kutija žitarica za doručak, automobil, televizor itd. To su strukture «kutije», da se tako izrazim, lišene biološke psihodelije. Postoji prava divljina i duševnost u šarenilu livade pune cvijeća, u krvavom neredu životinja koje jedu jedna drugu, kukcima koji bruje, sokolima koji se obrušavaju, aligatorima koji škljocaju čeljustima ili raznolikim oblicima i bodljikavim spiralnim cvjetovima koji su posvuda. Postoji divlji mir u fraktalnoj psihodeliji prirode. Civilizirani oblici nemaju nikakvu divljinu, ne pružaju nikakvu katalizu za unutarnji mistični ili psihodelični mir i zato vode do unutarnje praznine i konfuzije.

Kako bismo to ilustrirali, zamislite da sjedite u tihoj sobi, zureći u prazan bijeli zid sat vremena. Zamislite stanje svoje svijesti poslije toga. Ako ne znate kako vježbati meditaciju koja bi vam omogućila unutarnju ispunjenost tijekom tog groznog sata vaša bi dosada bila toliko ekstremna da biste se vjerojatno osjećali kao na mučenju. Sada, nasuprot tome, zamislite da sat vremena sjedite u šumi, gledajući ravno u labirint stabala, osluškujući vjetar i ptice, osjećajući visoku energiju biološkog života koji vas sa svih strana okružuje. Ne samo da bi se vaša svijest kretala u suprotnom smjeru u odnosu na eksperiment s praznim bijelim zidom nego biste, osim toga, u scenariju sa šumom gotovo sigurno doživjeli neku razinu osjetnog unutarnjeg odmora i duhovnog uvida tijekom tog sata.

Poput prirode, svijest se sastoji od psihodelije. Teksture naših misli i osjećaja, naših snova, vizualizacija misli i strasti nalik su kaleidoskopu struktura ekosfere. Svijest se ne sastoji od entiteta sličnih blokovima, poput postmodernog nebodera ili ‘kutijaste’ televizije. Umjesto toga, svijest se sastoji od divljeg mira koji je analogan psihodeličnim oblicima prirode. U to se možete uvjeriti tako da zatvorite oči i gledate i osjećate sadržaje vlastite svijesti.

Teoekologija: mistična reakcija

Teo znači Bog, Božji, od Boga, ili na Božju sliku, a ekologija je riječ koja predstavlja ekosferu u kojoj svi živimo. Stoga je teoekologija teza da je ekosfera Bogom ispunjena inteligentno dizajnirana natprirodna zona, i ako ju ljudi budu doživljavali takvu kakva je doživjet će mističan raspad svoje obične ego-razine svijesti (onoga što možemo nazvati «svijest straha i želja»). Teoekologiju predstavlja ova jednadžba:

Svjesno opažanje + psihodelična priroda = mistična ekstaza

Drugim riječima, svjesno opažanje psihodeličnih oblika prirode u svijesti dovodi do reakcije duhovne ekstaze. Neke umjetnosti također mogu odgovarajuće katalizirati svjesnost u duhovnu ekstazu. Reakcija opisana u ovoj jednadžbi ono je što zovem teoekologija, što je možda najsofisticiranija od svih filozofija pokreta za okoliš i ekologije.

Zanimljivo, ekstaza teoekologije najčešće uključuje dva shvaćanja:

(1) Prirodni oblici nisu zaista tu (nisu toliko stvarni kao što je osoba ranije vjerovala).

(2) Postoji duhovna sila koja je u svemu, tvorac je svega.

Osoba otkriva da je natprirodna sila spomenuta pod (2) radosna, matematička, neopisiva energija čestica-svjetlosti, u nedostatku boljih riječi. Može je se vidjeti i osjetiti posvuda, kako tvori pravu prirodu postojanja, i osjeća se da je daleko stvarnija i važnija od opipljive materije. Ne postoji materija koja je potpuno stvarna: ona je, u najboljem slučaju, polustvarna, što znači da je u mističnom teoekološkom iskustvu, psihodelični oblici prirode umu izgledaju poput maglice: psihodelični oblici prirode su neopipljive, polustvarne magličaste mrlje podstvarnosti. Drugim riječima, iz mistične perspektive, materija (posebno trodimenzionalna voluminozna materija) jest magija: nešto za što nema objašnjenja (znanstvenog ili bilo kakvog drugog) i koja nas zapanjuje i ispunjava divljenjem svojom zagonetnošću, mirnoćom, intenzitetom energije i dubokim smislom. U teoekološkoj svijesti materija je poput oblaka: ima volumen, čini se čvrstom, ali nije zaista tvarna, nije stvarno tamo kako to obično vjerujemo, rezultat je privida, kao kada vjerujete da je oblak koji vidite voluminozan trodimenzionalni objekt, a u stvarnosti je samo neopipljiva magla koja će promijeniti oblik i nestati vam pred očima. Čvrstoća i voluminozna «materija» zapravo su oblaci energije čestica koje stvaraju privid i za koje pogrešno vjerujemo da su čvrsta materija.

Psihodelija svijesti i psihodelija prirode neopisive su: ne mogu se opisati riječima. Isto vrijedi za točke (čestice) kvantne energije. I slično, ako pokušamo opisati materijalni svijet riječima dolazimo samo do kontradikcija. Na primjer, pokušate li opisati svojstva materije – a to su čvrstoća, postojanost u vremenu, kretanje kroz prostor-vrijeme, prostorni volumen i tako dalje – otkrivamo da se mogu opisati samo kroz apsurde. Na primjer, kretanje se sastoji od nepokretnih trenutaka. Ako ispalite svijetleći metak kroz tamnu sobu, vidjet ćete liniju koja se proteže kroz sobu (koja postoji samo u vašem opažanju, ne u stvarnosti), ali ako imate kameru koja snima jako dobre fotografije i smanjuje količinu zamućenosti, snimit će sliku koja izgleda kao nepomičan metak. Ali ako imate kameru koja gotovo trenutno može snimiti fotografiju metak će izgledati nepomično. Dakle, metak koji se kreće sastoji se od nepokretnih trenutaka: kretanje je nepokretnost (kontradikcija!). Također, čvrsta materija sastoji se od točaka energije (kvantne čestice) koje nemaju veličinu ili površinu (nulti volumen), kao što nam je svjetski poznati fizičar profesor Gordon Kane sa Sveučilišta u Michiganu opisao u svojoj knjizi Supersymmetry (Supersimetrija) na stranici 21:

…istraživači su raznim sredstvima pokušali utvrditi postoje li u elektronima, kvarkovima, W bozonima i gluonima ikakvi dokazi strukture, no nisu pronašli ništa. Ti eksperimenti istraživali su možda 10.000 puta dublje nego što je u prošlosti bilo potrebno da se pronađe struktura. Ali elektroni i kvarkovi i dalje se ponašaju kao materijalne točke bez dijelova.

Kako opipljivost može nastati iz neopipljivosti? Prostornost od neprostornosti? Fizička površina od nikakve površine? Kako može volumen nastati od nultog volumena? To su kontradikcije, i zato se fizičko postojanje može opisati samo u kategorijama nemogućeg (kontradikcija), ali budući da kontradiktorni scenariji ne mogu postojati to pokazuje da fizičko postojanje nije tako stvarno kao što obično mislimo.

Indijanci

Da se vratimo na gornje točke (1) i (2), kako to da od svih primarnih spoznaja koje bi ljudi mogli imati tijekom mističnih iskustava širom svijeta i kroz povijest, baš te dvije filozofije – navedene pod (1) i (2) – preplavljuju svijest za vrijeme prirodnog misticizma (teoekologije)? Čini se da smo programirani upravo za duhovnu radost. Zamislite da živite kao Indijanci koji nisu znali kako je to kad se morate brinuti oko financijskih problema i plaćanja računa, koji se nisu morali brinuti oko toga da «postanu netko» tako što će diplomirati i stvarno se istaknuti u svom životopisu. Nisu morali ustajati rano ujutro i trčati u školu, na posao ili gdje već. Umjesto toga, bili su potpuno saživljeni s prirodom, često bez potrebe da ikamo žure, bez plitkih postignuća za koje pripadnici civilizacije smatraju da ih u životu moraju postići, i bez društvenog odobravanja ili traženja slave. To je razlog zašto su uobičajeni razgovori među Indijancima bili o tome tko je u grupi imao viziju, tko ide u potragu za vizijom, tko je imao mistični napredak, i tako dalje. Stanovnicima civilizacije, s druge strane, svakodnevni razgovori uglavnom su ispunjeni pričama o televizijskim emisijama, financijskim brigama, problemima s neposlušnom djecom jer smo saživljeni s masovnim medijima i slabo plaćenim poslovima koji su zamijenili našu saživljenost s psihodeličnom prirodom. Izgubili smo svoju dubokoumnost jer smo se odvojili od psihodelične prirode. Mističnu teoekologiju zamijenile su praznina i plitkost civiliziranog života. Više ne razumijemo spontani i urođeni prirodni misticizam, a teoekologiju gotovo nitko ne osjeća.

Ako je tako, onda bi se netko mogao zapitati što se događa s našom sviješću koja je sklona duhovnom i mističnom kada je, umjesto prirodom preplavljena nepsihodeličnim, kockastim i beživotnim oblicima civilizacije. Rezultat je ono što ja zovem mračna ekstaza: um + civilizacija = mračni misticizam (umjesto duhovnog misticizma).

Mračna ekstaza

Kockasti nepsihodelični oblici civilizacije uklanjaju divlji duhovni mir koji u sebi imamo i zamjenjuju ga konfuzijom i plitkošću ili nedostatkom ispunjenosti. Ta mračna ekstaza je sadomazohistički, anhedonički i nastrani duhovni užitak koji je rezultat zaokupljenosti nasiljem, televizijom, ovisnostima, despiritualiziranom plitkošću, apatijom, nesuosjećajnošću, nesposobnošću da se voli ili osjeća ljubav, da se osjeća radost, da se bude potpuno opušten i u miru sa samim sobom, opsjednutosti ratovanjem među ljudima (ratovanjem na mnogo različitih razina: zaraćenih nacija, posvađanih ljudi, općenite ljudske zlobe, itd.). Kao što sam već rekao, naša svijest stvorena je da se miješa s okolinom i postiže razine ekstaze, a ako čovjeka odvojite od psihodeličnog ekosustava (i, na primjer, stavite u civilizaciju), jednadžba teoekologije (duhovni um + ekosfera = duhovna ekstaza) postaje ozbiljno izobličena u sljedeću jednadžbu:

duhovni um + mehanosfera = mračna ekstaza

Važno je ne podcijeniti snagu i razinu mentalne deformiranosti koje uključuje ta jednadžba. Ta jednadžba opisuje gotovo svaku osobu na planetu Zemlji. Međutim, skoro nitko od njih nema pojma da su zarobljenici iskrivljenog mentaliteta u mehanosferi jer praktično svi ljudi žive u njoj, pa se to čini normalnim jer je to način života većine (spiritualizirani život, na primjer, zen redovnika ili Indijanaca civiliziranim ljudima zapravo izgleda abnormalan!)

Da budemo precizniji, mračna ekstaza je duhovnost Iluminata, i sila koja je, u manjoj mjeri, usađena ljudima, zbog koje ljudi imaju sposobnost da razviju duhovnu euforiju u prisutnosti duhovnih iskustava istinskog sadomazohizma, smrti i ubojstava, rata, bola i tako dalje. Duhovna euforija mračne ekstaze izaziva ovisnost, a potiču je umjetnički oblici u svijetu. To je suprotno iskustvo od onoga koje čovjek proživljava kada ga zvuk oceanskih valova uzdigne do duhovne radosti i lakoće; umjesto toga, spiritualizirana svijest miješa se s despiritualiziranim okolišem i stvara deformiranu svijest.

Razmotrimo sljedeći primjer kako bismo bolje shvatili koncept mračne ekstaze. Opće je poznato da serijski ubojice često govore da im rituali sakaćenja pružaju osjećaj fiziološke opijenosti ili euforije. To je krajnje neobično i snažno implicira da je takva vrsta ekstremnog sadomazohizma vrlo posebna za ljudsku svijest, budući da vrlo ograničen broj ponašanja i aktivnosti može izazvati pravu fiziološku opijenost (drugi primjeri su seksualni orgazam, trčanje na duge pruge ili ekstaza koja se postiže meditacijom), kao da su ljudi stvoreni za to, u nekoj mjeri. U suprotnom, zašto bi se to događalo? Mnogo je sličnih primjera, poput opsjednutosti ratom i ratnom tamom koju postižu neki vojnici, kao da se ratni događaji mogu nametnuti umu i izmijeniti ga u mračnu ekstazu.

Još jedan zanimljiv primjer nalazimo u profesionalnim sportovima. U Americi je poznato da ljudi dožive pravi nalet mahnitosti ili neku vrstu gubitka kontrole od ushićenosti kada vide kako nekog hokejaša ili igrača američkog nogometa udara drugi igrač. Neki bi razularenu reakciju gomile na udaranje igrača mogli smatrati osnovnim životinjskim ponašanjem koje se prirodno javlja usred «borbenog uzbuđenja», da se tako izrazimo, ili u zanosu navijanja za vlastiti tim. Ali svatko tko ovo čita a nekada je osjetio bilo kakvu navalu uzbuđenja zašto što je neki hokejaš ili nogometaš srušio drugog jasno zna da ako objektivno analizira osjećaje u trenutku udarca, to što je osjetio u tom trenutku specifičan je osjećaj ili navala uzbuđenja koja je pomalo drukčija nego kad, na primjer, igrač postigne gol ili uhvati dodanu loptu za polaganje. Jednostavnije rečeno, ako analizirate svoje osjećaje u trenutku polaganja i izjednačenja to nije potpuno isti osjećaj kao onaj kada ste vidjeli kako je jedan igrač srušio drugog: jedno je osjećaj pobjede, a drugo je osjećaj uzbuđenja zbog nasilja. Kao dijete prisustvovao sam velikim utakmicama američkog nogometa desetke puta i sjećam se da sam primijetio kako su navijači najintenzivnije reagirali na najjače udarce, i iako je reakcija navijača na polaganje bila intenzivna takve reakcije bile su manje nabijene adrenalinom od onih krajnje nasilnih udaraca. Reakcije navijača na takve udarce bile su, kako ih pamtim, neka vrsta mahnitog užitka. Ako vrlo pažljivo razmislite o svemu tome, strahovito je zanimljivo primijetiti da od svih stvari u životu neke osobe koje bi mogle izazvati takvu mahnitu ushićenost (poput bliskosti s obitelji, mira relaksacije itd.), zašto bi baš taj specifičan čin ekstremnog nasilja izazivao takvu euforičnu radost kada gotovo nikakva druga vrsta čina u životu to ne može? Ovdje je poanta u tome da je gore objašnjena jednadžba mračne ekstaze prilično vidljiva u civiliziranoj kulturi kada ju znate tražiti, dok je duhovni mir odsutan. Ako čovjeka odvojite od psihodelične prirode izopačena opsjednutost nasiljem i gubitak teoekologije postaju očigledni. Postoji mnogo drugih primjera, jaki udarci u američkom nogometu samo su jedan primjer. Bolji primjeri su reakcija uma na boravak u rovovima za vrijeme rata, okruženost borbama organiziranih bandi, ekstremna nasilnost određenih holivudskih filmova i, iznad svega, detalji ekstremnih sadomazohističkih rituala koji su prilično rašireni u Americi. Sve je to rezultat okruženosti civiliziranih ljudi mehanosferom umjesto ekosferom, zbog čega žive život mračne umjesto prirodne ekstaze.

Bok svima!

Nedavno je u novinama osvano naslov: „Najam isplativiji od kupnje stana!“

          Baš je tako pisalo, s uskličnikom.

Dosta je očigledno da članak ima zadaću biti dio pripreme terena za uvođenja poreza na nekretnine, koji se šulja na mala vrata, onako ispod radara, mada još nitko nije svrnuo ozbiljnu pažnju na njega. Čak je prije koju godinu bila jedna tragična anketa na internetu (ako nije bila namještena) u kojoj je ogromni postotak ljudi izjavio da podržava uvođenje poreza na nekretnine. To vjerojatno baš oni koje će to – na kraju – najviše pogoditi podupiru uvođenje porezan na nekretnine. Razmišljao sam zašto je to tako i pojavilo se nekoliko mogućnosti. Ti ljudi:

 a) imaju viška novca kojeg se žele riješiti

 b) jednostavno vole poreze

c) netko im je prodao spiku da će nauditi bogatima i donijeti pravdu

d) smatraju da mi moramo imati iste zakone kakvi su na snazi u drugim državama, da ne bismo zaostajali za tim naprednim zemljama

Zaokruživanje može početi. Htio sam reći ovo –  poznajete li vi ijednog čovjeka koji ima silnu želju da plaća VEĆI ili VIŠE poreza? Ja ne znam nijednog. A nekoga tko želi recimo keširati 10-12-15 000 kuna za stan ili kuću u kojoj živi?

Ali rezultati (ako nisu namješteni) budu takvi jer se svaka pogubna ideja može prodati na razne načine. Tako se porobljivački porez na nekretnine prodaje kao neki oblik pravde, usmjeren na one koji imaju puno nekretnina. Sram ih bilo što su tako bogati, neka plate porez!

Dobar izgovor stvarno vrijedi zlata. Trebali bi se uvesti porezi na dobre izgovore. Jer već smo takve vidjeli, mic po mic. Sjećate se kad je Zagrebparking naplaćivao parkiranje samo dvije kune po satu u par ulica u centru? Jer je postojalo logično objašnjenje za to. Koju godinicu kasnije sat je bio ŠESNAEST kuna, a cijeli grad je postao parkirna zona s plaćanjem.

Tako će to slično ići i s porezom na nekretnine, jer njegov cilj nisu bogati nego srednji i siromašni. Svatko može iz događaja isčitati svoje, a ja sam zaključio da je novac tu sporedan. Ključni razlog zašto Elita uvodi (ili je već uvela) porez na nekretnine jest stvaranje ovisnosti i smanjivanje prostora za neovisnost.

Ako malo proširimo razmišljanje, možemo doći do zaključka da je porez na nekretnine potpuno suprotan ideji privatnog vlasništva. Ja, recimo, imam gitaru. Ona je bezuvjetno moja, mogu je pokloniti, prodati, razbiti, svirati ili je mogu samo imati. Nikome ništa za nju ne dugujem. No, kad bih morao svake godine nekome plaćati porez na nju, ona više ne bi bila bezuvjetno moja. Samo dok plaćam. A ako prestanem – tko zna? Oduzimanje? Ovrha? Vrag će ga znat’.

Evo jednog mentalnog eksperimenta. Zamislimo čovjeka kojem je pun k…. svega i koji odluči isključiti se, koliko god je to moguće iz korporatističkog svijeta straha i ovisnosti, pa kud’ puklo da puklo, a radnja se zbiva u zemlji bez poreza na nekretnine. On izgradi kuću od slame, da ne troši puno na grijanje, obrađuje vrt ili polje, vozi se biciklom, vodu si toči na obližnjem izvoru, na nekom boljem mjestu bi sadio konoplju i od nje dobivao sav potreban etanol za grijanje kuće, agregat  ili čak pokretanje vozila, kruh si sam peče u jednoj od onih malih pećnica kakvih ima posvuda za kupiti itd. Želi se dovesti u situaciju koje je za korporatiste najgora moguća – da bude neovisan, da ih ih ne treba više za posrednike i da mu ne treba novac. Ideja na prvi pogled zvuči nemoguća, ali zapravo, kad se malo analizira, nije to baš tako teško zamisliiti, zar ne?

Zamislimo sad isti pokušaj u zemlji u kojoj postoji porez na nekretnine. Može taj čovjek biti potpuno samodostatan koliko god želi, ali jednom godišnje mora iskrcati, recimo, desetak tisuća kuna za porez. Gdje će ih nabaviti? Naravno, tamo, kod korporatista. Oni će mu dati neki novčić ako će raditi za njih.

Ovaj scenarij nije uopće fantastičan, jer već se i događao. Ne mogu se u ovom trenutku sjetiti gdje sam to čitao, ali kad su velike engleske ili nizozemske kompanije otkrile dijamante u Južnoj Africi i počeli rudariti, suočili su se s jednim problemom – nedostatkom radne snage koja bi bila voljna za crkavicu svoj dan provoditi pod zemljom. Bilo je u tom kraju domorodaca puno, ali oni su živjeli primitivno seoski – što znači, samodostatno. Znate već, polje, kravica itd. Nije im trebao novac jer su za svoj jednostavni način života sve uzgajali sami. Zašto bi sad oni ostavili takav svoj život i otišli rudnike?

I onda su se kolonijalisti sjetili spasonosnog rješenje: uvest će obavezu plaćanja poreza za sve stanovnike novonastale kolonije.

I tako je i bilo. Seljaci nisu imali novca za porez, pa su ga bili prisiljeni  negdje nabaviti. Što mislite, gdje i kako, i kod koga?

Da se vratim na članak koji govori da je najam stana isplativiji od kupnje. Povod je naravno bila situacija s kreditima u švicarcima, o kojoj se puno piše, mada je najveći broj ljudi stambene kredite uzimao u eurima, zapravo i ne znam zašto ih nisu uzimali u kunama. Da ne duljim – jedan od izračuna je da bi čovjek koji bi trideset godina plaćao najam stana od 70 kvadrata u centru Zagreba, plaćajući mjesečni najama 630 eura, potrošio 226 800 eura. Onaj koji bi ga kupio (s učešćem od 25 posto) plaćao bi ratu 649 do 713 eura (ovisno o tome u kojoj ga je  banci digao) i u trideset godina platio 272 686 ili 295 664 eura.

Ako bi isti takav stan kupovao u Novom Zagrebu, nakon trideset godina potrošio bi 171 00 eura (uz ratu od 404 eura, s učešćem 25 posto)), a unajmljujući stan plaćao bi 420 eura mjesečno i u trideset godina potrošio  151 200 eura.

          Dakle, kupnjom stana u centru Zagreba bi se za trideset godina potrošilo 45 do 68 000 eura više nego što bi se u istom razdoblju potrošilo unajmljujući stan.

 Kupnjom stana u Novom Zagrebu bi se za trideset godina potrošilo 20 000 eura više nego unajmljujući stan u istom razdoblju.

Pa to i nije baš takva razlika – jer na tom mjestu je trebalo velikim slovima pisati da narednih dvadeset do trideset godina čovjeka njegov vlastiti stan neće koštati ništa (a da ne pričamo o tome da će ostati njegovoj djeci koju će, dakle, koštati još manje) dok će onaj koji unajmljuje još jednom platiti vrijednost cijelog stana. Da ne zamišljamo situacije u kojima bi netko možda, nakon isteka od trideset godina, mogao doći u situaciju da ne može više plaćati najam. Što onda? Na cestu? Trebalo je velikim slovima pisati i to da je mjesečni trošak skoro isti (ako ste sretnik koji ima lovu za 25 posto učešća).

Dakle, naslov je mogao biti i ovakav: „Najam isplativiji od kupnje stana!…ako mislite umrijeti na dana kad platite zadnju ratu.“

 Jer već na razdoblje trideset i pet godina umjesto trideset – nije isplativiji.

Doduše, nije da na jednom mjestu  nije pisalo: „…ali bi vam na kraju ostao stan u vlasništvu.“

Ali odmag nakon toga „ali“ krenuo je i drugi „ali“, onaj zbog kojega se sve ovo i pisalo.

Članak je upozorio da u cijenu stana „treba uračunati i najavljeni porez na imovinu koji bi vlasnike svake godine koštao  od 0,5 do 1 posto  vrijednosti nekretnine“.

Onaj gorespomenuti novozagrebački stan bi, pisalo je, u konačnici koštao između 35 i 50 eura više od najma.  Da mi je znati što o tome misli onih 70 posto građana koji su onoj internet-anketi navodno podržali uvođenje poreza na nekretnine.

E, da, još je u tom propagandom tekstu pisalo nešto u stilu da je u „razvijenijim“ zemljama (to su one gdje situacija nije kao u zaostaloj  Hrvatskoj, u kojoj 80 građana posjeduje vlastitu nekretninu), u kojima tek trećina do petina ljudi posjeduje nekretninu, ljudi imaju veću fleksibilnost, što znači da se mogu puno lakše seliti, birati si kvartove ili gradove po volji itd. Tako je, navodno, bolje.

Ali to te nitko ne sprječava niti ako posjeduješ nekretninu, zar ne? Pa uvijek je možeš iznajmiti pa neka sama sebe isplaćuje ako je još u kreditu (kad je već rečeno da je rata najma i kupnje skoro ista), a ti odeš živjeti „fleksibilnije“.

Jedan moj prijatelj, podstanar, nema nikakav osjećaj da živi „fleksibilnije“. Baš suprotno! Možda i vi poznate nekog takvoga Ali zato je prije neki dan zaključio da je već 17 godina podstanar u Zagrebu, pa je izračunao koliko se naplaćao najma i shvatio da bi za tri godine bio gotov s kreditom da je kupio stan umjesto da ga je unajmljivao. Ovako će te tri godine proći, a on će i dalje biti čardak ni na nebu ni na zemlji.

Ali takvu vrst ovisnosti korporatisti više vole, pa se zato kroz novine na ovakav tendenciozni, i naizgled bezazleni način ljude bez pardona uvjerava u stvari koje zdravi razum i iskustvo nikako ne mogu potvrditi. Neka samo plaćaju i na kraju neka nemaju ništa, pa ćemo vidjeti tko će se usuditi buniti.                 

O porezu na nekretnine isprva se pričalo potiho, a sad sve glasnije, kao da je on neka neminovnost, nešto što mora doći samo po sebi. A ne mora. Ali ipak je, još prije godinu dana,  u jednim dnevnim novinama osvanuo iscrpan članak na čak tri stranice o porezu na nekretnine, kojega sam ja, pogađate već, izrezao i spremio.

Vrlo je informativan. U njemu su predstavljeni svi argumenti koje ćemo vjerojatno narednih mjeseci slušati sa svih strana. Kao i obično, sve zvuči vrlo logično.

Odmah na početku je rečeno kako i radnici i poduzetnici plaćaju porez, ali onaj tko iznajmljuje nekretinu plati vrlo malo i vrlo rijetko, a najčešće ništa. Navodno je pouka koju ovakav naš sustav šalje da se rad i pošteni biznis najmanje isplate, a da se isplati mućkati sa zemljištima, kupovati i preprodavati (jer ih u međuvremenu ne pogađa nikakav porez na nekretnine). Usprkos toj navodnoj poruci, osobno ne poznajem nikoga tko se bavi preprodajom zemljišta, ali ipak znam puno ljudi koji  poput mene, nisu čuli za tu poruku, pa rade ili vode vlastiti biznis. Al’ pustite mene, ja ionako uvijek poznajem krive ljude.

Citiran je jedna profesor s ekonomskog fakulteta koji je rekao da su rezultat toga što nema poreza na nekretnine: preskupa cijena rada, nekonkurentna stopa poreza na dobit, ogromna potražnja za nekretninama i zemljištima te monopolistički položaj vlasnika zemljišta, te da su posljedice nekonkurentno gospodarstvo, mali izvoz, visoki dug i imdiž zemlje u kojoj se ne isplati proizvoditi…Tko bi rekao -  sve to samo zato jer nemamo porez na nekretnine. Fascinantno!

I onda su krenule prve kalkulacije. U članku je rečeno da samo u kućama za odmor ‘sjedimo’ na više od 20 milijardi eura, „što je otprilike polovica hrvatskog vanjskog duga“. Tih je kuća oko 200 000, a neka je prosječna površina 70 kvadrata, to je 14 milijuna kvadrata. Neka je prosječna cijena 1500 eura po kvadratu, to je tih 20 milijardi eura. Da je porez na nekretnine 0,5 posto, pisalo je, eto 100 milijuna eura godišnjeg prihoda, a da je 1 posto – eto 1,5 milijardi kuna u proračun, onoliko koliko se dobiva od poreza na dohodak. Nadalje, pisalo je, samo Zagreb ima više od 300 000 stanova. Da se svaki iznajmi za 200 eura, eto rentijerksog dohotka od 5,5, milijardi kuna, a 15 posto poreza na njega donijelo bi goovo mililjardu kuna. (Cijela mi se ova matematika odmah činila prenapumpana jer u većini od tih 300 000 stanova ljudi žive, a ne iznajmljuju ih, ali svrha ovog članka ionako je bila uvjeriti čitatelja zašto je porez na nekretnine skoro nužan.) A gdje su drugi gradovi, zemljišta itd, rečeno je na kraju.

Porez na promet, pisalo je dalje, bolna je tema za više od 90 posto kućanstava u Hrvatskoj, jer smo prema broju kvadrata koje posjedujemo među najbogatijima u Europi. Onda je slijedila vrlo upitna tvrdnja, a to je da bi porez na nekretnine bio najveći udarac za „onu manjinu koja vlasništvom nad zemljištima ucjenjuje i građevinare i kupce stanova, jer cijene zemljišta u Zagrebu ne padaju niti približno istom brzinom kao cijene stanova, a po sadašnjim se cijenama, kažu ekonomisti, ne isplati graditi.“ Ja pak mislim da bi porez na nekretnine bio najveći udarac za mnoge koji žive s tek tisuću-dvije-tri kuna, a jedino što zapravo posjeduju i što im daje kakvu-takvu sigurnost jest njihova nekretnina.

No, to nije pisalo, već je stajalo da bi porez bio udarac i za brojne dobro stojeće koji su svoje bogatstvo pretočili stanove. Krajem godine ih kupuju razni pripadnici slobodnih profesija kako ne bi morali platiti porez na dobit ili porez na dohodak. U tim nekretninskim carstvima ti su ljudi neoporezivo spremili milijune, a usput ih i iznajmljuju i još na njima zarađuju, a proračun od svega toga ne vidi ni lipe. (Zapravo, vidi – pet posto vrijednosti nekretnine je porez koji se plaća prilikom kupnje, ali to u tekstu nije spomenuto, valjda nije važno, ja ne znam).

Potom je konačno pisalo da bi „porez na nekretnine, naravno, pogodio i brojne prosječne građane, ali znatno manje nego bogataše.“ Meni se baš nekako čini da bi ih pogodio znatno više nego bogataše, jer oni nemaju meki jastuk na koji se mogu prizemljiti u slučaju financijskog šoka. No, pisalo je, pravedna će vlast (još čekamo takvu) porez na nekretnine uvesti tako da proječnog čovjeka uopće ne pogodi, „jer će mu se istodobno smanjiti neki drugi nameti, poput poreza na dohodak i doprinosa, a komunalna se naknada ionako mora ukinuti jer je ona samo nepravedni oblik poreza na nekretnine.“ Sva sreća da ćemo dobiti pravedni porez i ispričavam se što me prethodna rečenica nije ni najmanje umirila, jer sam pogledao neke kalkulacije napravljene u okvirima kraj teksta pa ne mogu zamisliti da smanjene poreza na dohodak i doprinosa (koji će ionako zadržati poslodavci, jer većina ljudi plaće dogovara u netto iznosima) dosegne razine koje može doseći godišnji porez na nekretnine, barem prema primjerima koji su navedeni u tabelama. A komunalna naknada je ionako mala, ako je samo ona problem, što se mene tiče ne’ ostane, dao bog više takvih nepravdi koje se niti ne osjete.

Slijedila je još jedna točna izjava. Da će „taj porez iz temelja promijeniti hrvatsko društvo.“ Nažalost, da, i to u smjeru straha i nesigurnosti, a to je smjer interesa Elite, nema tu ni trunke razmišljanja o dobrobiti ljudi, mada se sve predstavlja kao velika sreća za hrvatski proračun, što je automatski valjda i sreća za sve nas. Pisalo je da se političari (s razlogom) boje uvođenja tog poreza, „međutim, ne uvedemo li porez na nekretnine, Hrvatska će biti jedina europska zemlja bez njega, što se sigurno neće sviđati Bruxellesu jer u europskom sustavu vrijednosti onbaj tko ima, stan, kuću, vikendicu…nije siromašan,a  tko nije siromašan, mora plaćati porez.“

Boli li me to srce što se to ne bi sviđalo Bruxellesu? Možda neki drugi organ, ali srce ne.

Ali tako smo konačno smo čuli glavni i jedini razloga uvođenja poreza na nekretnine, ovo sve drugo je bilo blebetnje, ključno je to što se Bruxellesu neće sviđati ako ga ne uvedemo. Naravno, „neće sviđati“ je eufemizam, to je kao kad se u gangsterskim filmovima nekom niže rangiranom mafijašu kaže da se nešto šefu ne sviđa. To znači da si pokojni ako ne napraviš onako kako mu se sviđa. Mafijaši to znaju. Pisci ovih članaka isto.

No, već smo osjetili dodire diktature zvane EU, pa je zato dalje pisalo da „stoga, ma koliko se političari bojali, jednog će dana i taj porez morati uvesti“.

Zanemarimo što građani ne bi htjeli godišnje plaćati par tisuća kuna, ili čak desetak, za svoj stan ili kuću, nema veze ni što političari oklijevaju, želi ga EU i to je jedini razlog zašto će prisilno biti uveden. A ništa od onog čime se mazalo oči u prvom dijelu članka. Kako smo do sad živjeli bez poreza na nekretnine, tako možemo i od sad, to je barem sasvim jasno i iskustveno potvrđeno.

Sigurno je da nas taj porez čeka, ovakvi članci služe tome da nam ga predstave kao nužnost, a ne kao nešto oko čega bismo mogli imati pravo izbora, kao i da nas postupno naviknu na tu ideju. Pitanje je koliki bi mogao biti i tko će ga plaćati. Svaka zemlja ima drugačiji recept, ovisno ciljevima, tako je bar pisalo. Želi li država porezom na nekretnine samo potaknuti tržište, oporezivat će višak kavadrata, dakle drugi stan, vikendicu i slično. Želi li da joj taj porez postane ozbiljni porezni prihod kojim će ravnomjernije rasporediti porezni teret s onih koji rade na one koji imaju, oporezivat će sve. Porezne stope su također jako različite. U nekim su zemljama izražene u eurima po kvadratu, drugdje u postotku vrijednosti. Dakle, stajalo je u članku, ne znamo još kakav će porez u Hrvatskoj biti (uopće se ne dovodi u pitanje to da će ga biti, mada navodno živimo u demokraciji, pa bi teoretski trebalo biti moguće i da ga se ne izglasa. Samo teoretski), ali se znaju posljedice koje njegove varijante mogu imati.

Slijedilo je četrnaest točaka s raznim primjerima. Primjerice, ako se bude oporezovao samo drugi stan, očekuju se lažni razvodi u kojima će se bračni drugovi prijavljivati na raznim adresama da izbjegnu plaćanje, a ako se porez na nekretnine bude plaćao prema broju članova domaćinstva (recimo da je za svakog člana domaćinstva neoporezivo 20 000 eura), tada bi se ljudima više isplatilo živjeti zajedno kako bi platili manji porez. Potom je rečeno da, kako uvođenje poreza na nekretnine podrazumijeva ukidanje poreza na promet nekretninama, više neće biti razloga za to da ljudi u kupoprodajne ugovore pišu manje cijene. Doduše, ne vidim što će time dobiti i zašto je to uopće vrijedno spomena u tom slučaju. Ako je ovo trebala biti neka prednost uvođenja poreza na nekretnine, zvuči besmisleno. Itd, itd, neću vas zamarati sa svih četrnaest točaka, samo ću spomenuti one koje najviše zadiru u život ljudi.

Recimo, u točki šest pisalo je da, bude li se porez na nekretnine plaćao prema vrijednosti, slijedi val masovnih seoba jer će ljudi morati živjeti tamo gdje si to mogu priuštiti. Samac u centru grada, u stanu od 80 četvornih metara vrijednom 200 000 eura, uz stopu od 0,8 posto plaćao bi godišnje oko 11.700 kuna poreza, što si mnogi neće moći priuštiti pa će se morati seliti tamo gdje je jeftinije i gdje si mogu priuštiti porez. Kad djeca odrastu i odsele se od roditelja, ti će roditelji potražiti manji stan kako bi plaćali manji porez, a u njihov će doći neka druga obitelj s malom djecom.

U u svim ovim kalkulacijama nedostaje jedna riječ: dom.

Pada mi na pamet nekoliko ljudi iz moje uže i šire obitelji kod kojih ova tako jednostavna statistika uopće ne bi bila bezbolna. Moj stari je cijeli život izgrađivao police po stanu za svojih nekoliko tisuća knjiga, on ne može samo tako otići negdje drugdje. Moja stara ima svoj kut u stanu već četrdeset godina, s vremenom oblikovan poput nekog zapovjednog modula u svemirskom brodu, s puno polica, tako da joj je sve pri ruci, od knjiga o psima, videa, televizije, radija, do telefona i laptopa. Uz to, svaki dan znaju navratiti susjede sa sedmog, šestog i prvog kata, koje poznaje već desetljećima. Također, sa svim susjedima na katu moji roditelji imaju razrađen sustav kupovina samo po jednog primjerka raznih novina i magazina koji potom kruže po katu jer si ih međusobno ostavljaju u vrećicama koje objese na vanjske kvake vrata. Moj pokojni punac je gradio kuću u nizu kuća, jer je tako planirana ta četvrt, ona ima tri etaže (mada iznutra ne djejuje prostrano) pa vjerojatno ima dosta kvadrata, a sa svojom mirovinom ne bi mogao plaćati porez.

Ali gdje bi otišao, u slučaju jednog od scenarija opisanih u novinskom tekstu? To je njegov kvart, u kojem živi četrdeset godina, tu mu je rodbina, prijatelji, susjedi koje poznaje, krajolik koji mu je blizak. Zar će se  pod stare dane on, ili bilo tko od njih, jednog dana morati seliti u neko nepoznato susjedstvo? U svojim godinam će morati sticati nova prijateljstva? Okrutno i apsurdno. Moja sadašnja punica pak ima stan (u kojem joj žive suprug i kćer) i usku kućicu (jednu od onih prigorskih vikendica-kleti) sa dvije etaže na brdu u kojoj ona provodi većinu vremena jer tamo ima azil za pse. Zaboravio sam reći, ima mirovinu 1900 kuna kuna i njoj bi i porez od petsto kuna godišnje bio nedohvatljiv. Ali prema Europskoj uniji, ona je imućna jer možda ima par kvadrata previše.

Evo daljnih isprika za uvođenje poreza na nekretnine. Neke zvuče logično, poput onih da će se vlasnici potruditi iznajmiti svoje nekretnine, a veća ponuda ruši cijene. Također, svi će ti podstanari morati biti prijavljeni, pa će se plaćati porez na taj prihod. U točki devet objašnjeno je da će zemljišta pojeftiniti jer vlasnici više neće moći ucjenjivati državu kad gradi cestu ili građevinare kad žele graditi stanove. Moguće, ali ako je samo to problem, možda ga se može riješiti donošenjem zakona koji će se ticati zemljišta, a ne stanova i kuća.

U točki deset se navodilo da će stanovi biti jeftiniji je će i zemljišta biti jeftinija. Tko zna? Osobno, nikad ne potcjenjujem ljudsku pohlepu, a pogotove ne pohlepu banaka koje kod nas s građevinarima ulaze u projekte kao sufinancijeri, a ne puki kreditori, i onda ne žele spuštati cijene stanova, čak niti u krizi poput ove, nego čekaju da se država nekako iskobelja, pa da mogu ostvariti dobit kakvu su zamislili.

Jedanaesta toča išla je tako daleko da je obećavala da će porez na nekretnine – donijeti zaposlenost. Autor se pita što je donijela kriza i odgovara: zbog straha da će ostati bez posla ljudi su prestali kupovati stanove, a banke su prestale masovno odobravati kredite iz straha da ih neće moći naplatiti. Građevinari su počeli ostajati bez posla i počeli otpuštati ljude, a uz stanogradnju je vezano dvjestotinak tisuća radnih mjesta. Porez na nekretnine navodno će obrnuti proces jer će jeftinija zemljišta i jeftiniji stanovi pokrenuti ciklus u suprotnom smjeru. Za jeftinije stanove bit će više kupaca nego za skupe, što će građevinarima donijeti više posla i otvoriti više radnih mjesta.

U zadnjoj, četrnaestoj točki, išlo se još dalje i tvrdilo da će porez na nekretnine dovesti do -  manjeg vanjskog duga. Vjerovali ili ne. Naime, „osim po golemoj količini kvadrata koje posjedujemo, poznati smo po nedovršenim kvadratima. Kuće u Hrvatskoj su goleme i neožbukane, pravi gutači energije. Porez na nekretnine plaća se na useljive, upotrebljive nekretnne, pa će lokalnoj vlasti itekako biti važno da se započete kuće što prije dovrše, što uključuje i fasadu.“

Na samom kraju pisalo je da „ponegdje u svijetu općina čak oduzima kuću ako nije dovršena u razumnom roku, primjerice za dvije godine, ili naplaćuje kaznu zato što nije dovršena. Vlasnik nema novca? Dobro, onda neka je proda i stanuje u oneme što si može priuštiti. Kakve veze s time ima vanjski dug?“  Da, baš to i mene zanima. Pa, rečeno je, „energiju dobrim dijelom uvozimo“, a „ekonomisti su čak izračunali da bi, kad bi svi stavili fasade i tako svoje kuće učinili štedljivijima, potrošnja energije pala za milijardu dolara“. Misli li netko da bi itko od nas ikada vidio i novčića od toga, kad bi to tako i bilo?

Koliko dobrih razloga da se što prije uvede porez na nekretnine.

Na kraju teksta napravljene s kalkulacije za obitelj koja posjeduje stan, vikendicu na moru i kuću na selu i to u tri varijante: najstrožoj, blažoj i blagoj. Ovisno o tome radi li se o obitelji ili samcima, uz stopu od 0,8 posto, godišnje bi se porez na nekretnine kretao u rasponu od maksimalnih 12 500 kuna do minimalnih 3600 kuna godišnje.          

Nakon što sam upio sve te logične rzloge za uvođenje poreza na nekretnine, odlučio sam napraviti mentalni eksperiment i zamisliti niz ljudi koje poznajem u situacji da budu izloženi nekoj od spomenutih inačica tog poreza. Neke sam već spomenuo, a vi možete i sami primijeniti neke od opisanih scenarija na ljude koje znate i čije financijske okolnosti i životne okolnosti i navike poznajete.

Sjećam se jednog poznanika, koji živi samo od prevođenja, a koji je prije godinu dana, kad je načuo da se radi na prijedlogu nekog zakona o porezu na nekretnine kojim će se sve nekretnine oporezvati godišnje s jedan posto njihove vrijednosti, bio užasnut. Izračunao je kvadraturu kuće svojih roditelja u kojoj živi i procijenio da će dobar dio mjeseci raditi samo za taj porez. Ilustracije radi, za kuću vrijednu samo 100 000 eura, godišnji bi porez bio mogao biti 1000 eura (prema jednom od mogućih izračuna). Za onu vrijednu 200 000 bio bi 2000 eura. Naravno, informacija o uvođenju poreza na nekretnine tada je bila neprovjerena (ali nažalost s vremenom se ‘provjerila’). Zato sam nazvao jednog školskog prijatelja iz jedne (manje) stranke da ga pitam zna li što o uvođenju poreza na nekretnine. Nije čuo za to, ali mi je rekao da je tih dana u novinama, negdje u donjem uglu, pročitao mali člančić u kojem je pisalo da će se porez na vikendice povećati devet puta. Korak po korak.    

Kad je riječ o Eliti i njenim planovima, stvar nikad nije samo u novcu već u širenju kontrole i nesigurnosti. Ono što Hrvatsku još uvijek razlikuje od, prije svega anglosaksonskih zemalja, a onda i nekih drugih europskih zemalja, jest to što ovdje, zahvaljujući komunističkoj prošlosti, ima puno ljudi koji su vlasnici stanova u kojima žive. To je rijetko spominjan, ali značajan podatak koji ima veze i sa stupnjem slobode. Nisu rijetke priče o tome kako je lako u Americi postati klošar. Jedne sekunde si ‘yuppie’ i imaš super kuću i auto, druge sekunde te kriza pomete i ostaneš bez posla, a vrlo brzo i bez kuće. Ostaje ti samo klupa ili kontejner. U vezi toga bila je poučna priča jednog mog prijatelja koji se prije dosta godina, napustivši jedan siguran posao kojim je bio dubinski nezadovoljan i tek pokušavajući započeti nešto drugo, našao potpuno ‘dekintiran’.

Ali svejedno, ispričao mi je, nije mogao propasti – zato jer je imao svoj vlastiti jednosobni stan. Mogao je otići kod mame na ručak, prijatelj bi mu dao pedeset kuna, baka sto kuna, mogli su mu ugasiti i struju, ali kad bi navečer došao u svoj vlastiti stan, osjećao bi se kao čovjek. Njegovim riječima: „Mogao sam reći ‘ne’ životu, ako sam htio“. Što je u tom trenutku života i učinio. Bez kakvih posljedica i bez opasnosti da se probudi u kontejneru.

Kako efikasno ljude-vlasnike uvaliti u taj psihološki kontejner-model? Godišnji porez na nekretninu od 1 posto čini se sasvim dobrim početkom.

Zapravo, sve navedeno su grane istog stabla, samo kad stojiš na nekoj od njih treba razmaknuti lišće da se vidi deblo. Pa i nagnuti se da se vidi sve do korijena.

Čitamo se!

 

Bok svima!

Za početak, prenijet ću molbu koju mi na e-mail uputila jedna Maja.

Ona radi istraživanje za svoj diplomski rad na temu predviđanja budućih događaja i trebala bi pomoć u vidu 50 ljudi koji bi bili voljni sudjelovati u istraživanju. Istraživanje se odvija u Kampusu Borongaj, a potrebni su dobrovoljci za istraživanje u trajanju od 35 minuta, koje se sastoji od 3 dijela – 20 minuta opuštanja, glavnog dijela gdje ljudi trebaju pogoditi koji zvuk slijedi i kratke ankete o osnovnim podacima o sudionicima. Maja kaže da „očajnički treba muške ispitanike, ali i žene su dobrodošle“. Sve informacije i dogovori za termin na godotova@gmail.com.

Pa eto, ako želite, javite joj se.

 A sad ću ispričati jednu priču. Kao u prastara vremena, kad su se svo znanje i mudrost čuvali i prenosili kroz priče. Likovi i detalji fabule s vremenom su se mijenjali, ali je ingenioznom metodom poruka uvijek ostala sačuvana. Mala je to, zapravo nevažna priča, ali za mene je bila poučna, kao što to može biti baš svaka situacija i najmanja u kojoj se čovjek nađe.

Prije koji mjesec u poštanskom sandučiću našao sam dvije poprilično debele kuverte iz Velike Britanije. Što je sad to, tko bi meni pisao s Otoka? Ali, doista, pisalo je (ne rukom, već otisnuto) moje ime i adresa, doduše ne baš savršeno – nešto kao „Kréamir“ ili tako nekako. Ali nećemo zamjeriti Englezima što se ne snalaze sa š, ć, č itd. Misterij otkuda nekome tamo moja adresa ostao je do danas neriješen.

U kuverti me čekao čitav snop papira u kojima neki „reverend“ iliti „velečasni“ (ime sam zaboravio, ali bila je otisnuta i njegova slika) nudi spas od – dugova. Bilo je i nekoliko svjedočanstava ljudi kojima je njegova metoda pomogla u čudesnom izvlačenju iz dugova, potom su slijedile upute vezane uz drugu kuvertu (koja je bila unutra) u kojoj su se nalazili neki papirići i predmeti s kojima je tijekom više dana trebalo nešto određeno napraviti (ne sjećam se više što) da bi se dobio taj obećani spas od dugova. Sjećam se da je pisalo da se nikako odmah ne otvara ta druga kuverta nego da se prvo pročitaju upute. Na kraju pisma je, očekivano, bila i bilješka o nagradici. Kao znak zahvalnosti predloženo je da se pošalje „ne pedeset, ne četrdeset, čak niti dvadeset pet, već samo dvadeset funti“ za njegove usluge. Časna riječ, tako je nekako pisalo. Pomislio sam kako je to fenomenalna metoda šibicarenja. Kupite časopis Svjetlost – ne za sto, ne za pedeset niti za dvadeset kuna, već samo za osamnaest kuna! Ludo.

Naravno, već sam zamahnuo s kuvertom prema smeću i krenuo otvoriti drugu, kad se u mom mozgu pojavio jedan mali „ali“. Ne mišićavi Muhamed Ali, već sasvim minijaturna, sramežljiva rječca…ali. Hm, ali što ako ima nešto u ovome, neka nevidljiva sila? I što ako mi se to nešto vrati poput bumeranga ako bacim ove kuverte? Pa ih nisam bacio odmah, nego tek za nekoliko dana. Ali priča se ponovila – koji tjedan kasnije eto opet istih kuverti u poštanskom sandučiću. Ovoga se puta nisam zamarao čitanjem već sam odmah otvorio obje. U prvoj je bio već poznati sadržaj, a u drugoj se nalazio – mali gumeni pravokutni dolar, imitacija papirnatog dolara. Pretpostavljam da se s njime nešto trebalo napraviti, ali nije mi se dalo čitati upute. Bacio sam pisma, a dolar ostavio da ga mogu pokazati. To je bila greška, jer koji dan kasnije niti moja hanuma niti ja nismo znali što bismo s njim. Treba li ga baciti u smeće? Ali što ako je to predmet s magijskim nabojem, tj. ako ima nečega u tim pismima o skidanju dugova. Možda ga onda, kao što smo čuli da treba raditi s ‘nabijenim’ stvarima, treba zakopati? Baciti u rijeku? Spaliti?

Ništa od toga nismo učinili nego se gumena replika američkog dolara još neko vrijeme povlačila po kući, a onda smo zaboravili na nju. Par dana kasnije na željezničkoj stanici nešto je hanumu žuljalo u čizmi. Skidanjem iste ustanovila je da je gumeni dolar upao u čizmu, pa ga je izvadila i ostavila na žardinjeri na stanici, gdje se otada tom predmetu gubi trag.

No, kuverte nisu prestale stizati, dobio sam još jedna komplet od tog velečasnog, ali ovoga puta mi je stvar već bila dosadna, pa sam ih odmah zašišao u smeće, kao što ću učiniti sa svim narednim kuvertama.

Nekoliko dana kasnije uhvatio sam se kako razmišljam o tim kuvertama.

Kako je moguće da ih odmah na početku nisam bacio, da sam uopće ijednu misao potrošio na njih? Kako to da se taj gumeni dolar toliko dugo povlačio uokolo? Kakva se to čudesna snaga krije u onom majušnom „ali“, dovoljna da mi, makar i na kratko, unese nesigurnost, nelagodu ili strah, dovoljna da me onaj nasmiješeni „velečasni“ zarobi i protiv moje volje, makar i na kratko?

Problem je, zaključio sam, što naš um sve upija kao spužva i potom se počne vrtjeti u krug, poput psa koji lovi vlastiti rep. Jednostavno rečeno, na jedan mali trenutak sam povjerovao onom što je pisalo u pismima, ili bar ostavio trunak mogućnosti da je to tako  – što samo po sebi nije nikakva loša reakcije, rekao bih, zašto bilo što odbaciti otprve bez imalo razmišljanja, samo zato što nam se čini neobično? Ali u tome se očito krije i zamka. 

Jer čim nešto povjeruješ, makar i malim djelićem svojih misli – um ti je zarobljen. Gotovo je, jebiga, više nisi svoj, više nisi slobodan. A svjesno ili nesvjesno za naš se um ljepljivo, kao na hvatalicu za muhe, hvata skoro sve, znali mi to ili ne.

Zabrinjavajuća misao, koja mi zapravo i nije posve nova. Svakodnevno se to događa, i to u velikim razmjerima, kroz dezinformacije i pogrešne interpretacije koje dolaze kroz tzv. „vijesti“ i slično. Ali kod njih se sve temelji na ponavljanju, na tragu stare izreke da će svaka laž postati istina ko je se dovoljno puta ponovi. Lakoća kojom se to, makar i u majušnoj mjeri, dogodilo kod kuverti iz Engleske bila je zabrinjavajuća. Ako je moguće tako zloupotrijebiti „ali“ čak i kod tako očiglednog pokušaja mužnje love pomoću hokus-pokus-metode za skidanje dugova koja stiže poštom, što je još sve moguće?

Nema sumnje, u zamku sam upao kad sam počeo razmišljati.

Znači da bi alternativa bila da se sve neobično odmah bez razmišljanja bacam u smeće? Ali tu se izlažem riziku da odbacim i stvari koje imaju smisla, mada su mi u nekom trneutku potpuno nove. A to baš i nema smisla, jer je sve što znam u jednom trenutku bilo nova, ponekad i neprihvatljiva informacija, u tom neprekidnom procesu učenja koji traje od dana kad sam se rodio, a danas je još uvijek daleko od kraja – ako kraja uopće ima.

Tako su se pisma od „velečasnog“ na kraju pretvorila u moj mali poučni eksperiment. Uostalom, naš život i nije ništa drugo nego laboratorij u kojem smo mi i istraživači i eksperimenatori, kao i ono što se ispituje – a i sam laboratorij, zar ne?   

Spomenuo sam da sam se uhvatio na mogućnost postojanja nevdiljive sile u onim pismima. Da, ta sila doista postoji, ali se ne nalazi u tim kuvertama niti igdje drugde, već u nama. Postoje oni koji znaju da je ona tamo, kao što znaju i da je to zapravo jedina sila na koju se može računati, pa je cijelo vrijeme pokušavaju sapeti, uhvatiti, ukrotiti, užljebiti, svezati, poput „velečasnog“. Jer ako tu silu upregnu u svoje ciljeve i svrhe, gdje će im biti kraj? A to ne mogu učiniti sami, za to im je potrebna suradnja vlasnika, to jest nas. Prvo nas moraju uvjeriti da im prepustimo svoje misli i uvjerenja, u toj igri nas nikako ne mogu zaobići. Mi ćemo biti ti koji ćemo zarobiti sami sebe. A sve zbog toga jer smo u biti dovoljno dobronamjerni da svakome dopustimo pravo na mišljenje i iskažemo volju da saslušamo, razmislimo i odvagnemo. Prečesto tako otvorimo vrata trojanskom konju.

Osim ako skužimo u čemu je štos.

Jer ako jedno pisamce može otvoriti vrata nekome da ti zajaši na misli i iskoristi te prethodno ti stvorivši nesigurnost i strah, kakva se onda moć krije u usvajanju onih temeljnih obrazaca svjetonazora, koje smatramo temeljnim istinama, „stvarnošću“, bez obzira radi li se o povijesti, biologiji ili ekonomiji? „Reverend“ mi je napisao da ne otvaram kuverte prije vremena i da slijedim upute, pa sam ih već s nelagodom odbacio, a kakva je tek nelagoda potrebna za odbaciti stvari koje mogu biti potpuno nedokazane i prepune rupa, ali ih tvrde svi „autoriteti“ za koje se smatra da znaju nešto tajanstveno što mi laici ne možemo shvatiti ili ne znamo.

Čak i onda kad se potrudimo informirati se i kad sami zaključimo da je neka priča šuplja, čak i tada nismo baš spremni ići na koplja, ne toliko zbog toga što initimno vjerujemo nešto drugo, čak niti zbog straha, nego više zbog neke unutarnje navike, sigurnosti i topline koju pružaju stare dobro poznate ideje. U biti, um nam je zarobljen uglavnom konceptima koji nemaju nikakvog smisla. Ali su ipak nevjerojatno žilavi, jer ih se čovjeku teško riješiti i ostati gol na vjetrometini.

Ta objahivanje naših umova može se vidjeti na sve strane, od apsurda vezanih uz, primjerice, službenu verziju priče o 9/11 pa do do onih izmišljenih biblijskih priča koje su nam u glavu, puno više od Biblije koju je ionako tek rijetki pročitao, utisnuli holivudski megaspektakli iz šezdesetih. Potpuno nerealno, ali u naše su umove tako utisnute slike povijesti kakva nikad nije bila. Generalno govoreći, povijest je valjda najbolje područje za zatočavanje uma.

 Ali ne i jedino.

 Uzbudljive ideje pokreta transhumanizma daju projekcije budućnosti koje bismo jednog dana trebali prihvatiti kao jedinu moguću sadašnjost, mada su temeljne postavke tranhumanista (darvinistička evolucija, čovjek kao visokosofisticirani stroj) u najmanju ruku vrlo upitne, ako ne iz temelja pogrešne. Recimo, zašto navijamo na „našu“ naciju protiv neke druge? Što je to uopće „nacija“, osim programa u našoj glavi koji je do do nas proslijeđen preko generacija.

Doista, čim u bilo što, makar i na sekundu, povjeruješ, postao si zatočenik obrasca. Svodi se na staru istinu – ako u računalo ubaciš sranje od podataka, dobit ćeš sranje od rezultata. Jedini problem, ali i rješenje, jest što smo mi sami taj nesvjesni komjutor u koji se ubacuju podaci i koji ih procesuira.

Bilo je poučno. Kad sam bacao u smeće onu treću pošiljku kuverti, to sam učinio s punom svješću da mogu stvoriti stvarnost kakvu god sam zaželim  – „velečasni“ svih vrsta su isključeni  - jer sam jedini pravi vlasnik i onog “ali“  i svega ostaloga. U svojoj stvarnosti odlučio sam da u tim kuvertama i gumenim dolarima nema ničega, to je samo snop bezvrijednog papira kojim te netko htio nasanjkati. A koliko sam još toga odbacio, za to bi mi trebala knjiga.

Hvala, pokušat ću si sam izabrati u što ću upregnuti nevidljivu silu, tu snagu namjere i misaonog oblikovanja svijeta.

Hvala i tebi, velečasni, ali drugi put.

Čitamo se !

Bok svima!

Proveo sam neko vrijeme u informativnoj izolaciji, na mjestu gdje nisam imao pristup novinama (osim ako bih se potrudio, a to nisam napravio), a televizor sam isključio iz struje jer sam slobodno vrijeme provodio pišući o Edwardu Bernaysu, ocu „odnosa s javnošću“ (zaključio sam da je puni naziv te djelatnosti iz Bernaysove vizure: ‘spolni odnosi s javnošću’ iliti uličnim jezikom  „j….. javnosti u  glavu“).

Što me dočekalo kad sam se vratio s puta? Pa, svakakve nesmiješne smijurije. Recimo: reklame za EU. Uglavnom izgledaju kako da su ih smišljali William Randolph Hearst, Joseph Goebels i Rupert Murdoch zajedno.

Reklame čak nisu niti na suptilno-perverznom Bernaysovom nivou. Naime, on je još 1928. u svojoj knjizi „Propaganda“ rekao da se stručnjak za odnose s javnošću ne bavi oglašavanjem nego stvaranjem vijesti da bi se javno mnijenje usmjerilo nekom željenom smjeru i da je u novinama sve uglavnom propaganda. 9/11 i druge manipulacije odmah drugačije izgledaju, zar ne? Još je rekao da je biti demokracije manipulacija jer se u mase ne možeš pouzdati da će izabrati pravog čovjeka ili glasati za pravu odluku, pa ih kroz propagandu mora usmjeravati prosvijetljena, inteligenta manjina koja vlada. Prava mustra, taj Bernays.

No, ove reklame za EU se čak i ne prave da nisu reklame.

Ali ipak pazite –  to nisu informacije.

To su reklame.

 Reklame se oblikuju onako kako klijent želi i onda se u njima laže o svom proizvodu ili se o njemu čak ništa bitno niti ne govori, jer se želi da ga netko kupi. Kad se tako postave stvari, odmah se nameće zanimljivo pitanje: kome je toliko stalo, i zašto, da uđemo u EU, pa plaća i radi silne reklame? Vladaju li zaista svijetom altruisti koji su spremni potrošiti novac za tuđu dobrobit?

Povijest nas tome ne uči.

Pa čak ni sadašnjost. Čak je i u emisiji „Euromagazin“ bio prilog prepun očajnika iz mnogih novih i starih članica EU, od Bugarske i Rumunjske do grčke i Španjolske. Nikakvih tu nije bilo dobrih vijesti – osim te da se ipak istina malo probila u medije.   

                                                                DEBATA  OD ZANATA

  Propaganda kampanja za EU je sveobuhvatna. Pokrenuli su i svoju ruku zvanu GONG u akciju, pa ovih dana Hrvatskom na neke adrese „euroskeptika“ stiže poziv na sudjelovanje na zatvorenom okruglom stolu pod nazivom „Artikuliranje euroskeptičnih argumenata“.

 Na prvi pogled zvuči kao poziv na objektivnu javnu raspravu, ali već slijedeći reci otkrivaju da je riječ o projektu „EU IN Forum – povećanje razumijevanja procesa integracije i članstva u EU“, koji sufinancira…  Europska unija (kroz program „IPA INFO 2009 Civil Society EU Info“), s ukupno 69.972,50 eura.

 U tom trenutku objašnjenje GONG-a da se to radi zbog „nedostataka u sustavnom informiranju i obrazovanju, te izostanku dijaloga i debata o Europskoj uniji, a kako bi potaknuo objektivnu deliberaciju o dobrim i lošim stranama integracije Hrvatske u EU“ ima sasvim drugi ton., pogotovo što stiže usred sveobuhvatne reklamne kampanje, umjesto da se pojavilo nekada davno. Ali jednostavno, nikad nije bio cilj voditi poštenu javnu debatu, pa ni sad. Sanader je to još 2004. godine u Novom listu poštenim spinom sročio po prilici  ovako: „Potrebno je otvoriti javnu raspravu o ulasku Hrvatske u EU, ali bez suprotstavljanja euroskeptika i euroentuzijsta, jer Europska unija nema alternativu.“

 Fantastično, zar ne? A danas znamo i do koje je mjere taj čovjek bio korumpiran, pa nema razlika sumnjati da je i ovakva njegova izjava proizašla iz toga što je bio korumpiran. I sad se odjednom pokreće „debata“, usred hrpe reklama na svim stranama. Pa to pas s maslom ne bi pojeo.

 Tako je očito je da je riječ samo o kanaliziranju tzv. „euroskepticizma“ pod nadzorom EU-a, pa neka se tamo odvija „debata“. Barem se tako kaže, da se „kroz aktivnosti projekta“ žele „ojačati racionalne javne debate i dijalog u Hrvatskoj o integraciji i članstvu u EU“ te se „stoga cilja uspostaviti mehanizme putem kojih bi euroskeptici artikulirali svoje glasove i ušli u javnu sferu (debate).“

 Odmah mi je zapela za oko riječ „racionalna javno debata“. Da vam odmah prevedem – to je ona koja ignorira cjelokupnu zakulisnu, pravu povijest Europske unije i njena nastanka, kao i nastanka njenih sestrinskih organizacija na drugim kontinentima (sporazum NAFTA u sjevernoj Americi, Afrička unija,  azijko-pacifički „sporazumi o slobodnoj trgovvini“), to su sve iracionalne stvari, zovu ih još ‘teorijama urote’. Oni, koji vjeruju u teoriju o spontanom razvoju događaja. 

 Naravno, možda ja to sve samo umišljam, kao i novinari Booker i North ili pak Estulin, Icke i drugi . Možda GONG zaista želi, kako sam kaže, „što kvalitetnije pripremiti seriju visoko-profiliranih javnih debata u razdoblju uoči referenduma“ i to prvo kroz „okrugle stolove, zatvorene za javnost, kako bi na temelju tog dijaloga proizveo objedinjavajući izvještaj o euroskepticizmu u Hrvatskoj.“

 Ustalom, imate svoje mozgove, kako vama ovo zvuči?

  Kako vam zvuče ovi okrugli stolovi zatvoreni za javnosti, gdje bi ti neki „euroskeptici“ daleko od očiju javnosti potrošili svoj impuls, gdje bi se sve to pročistilo (orvelovski: napravilo „visokoprofiliranim“) i usmjerilo u onom smjeru u kojem to želi onaj koji plaća projekt (orvelovski: „artikulirali bi se euroskeptični argumenti“)? Kako vam zvuči izraz „objedinjavajući izvještaj o  euroskepticizmu u Hrvatskoj“? Kome bi izvještaj trebao poslužiti?   

 Inače, GONG ima sad već višegodišnju tradiciju dobivanja novca od Europske komisije. Jedan takav projekt, kako piše Marjan Bošnjak u knjizi „EU – Ne Hvala“ bile su radionice po srednjim školama –  910 radionica u 157 srednjih škola (financirala je Europksa komisija, Otvoreno društvo MVP) na temu Europske unije. Prvo je ‘educirano’ dvadesetak predavača, a na kraju svakog predavanja (u tom projektu teškom dva milijuna kuna) dijelile su se brošure u boji.

 Ideju su saželi sami u brošuri: „Velik dio vas već će ove godine napunivši 18 godina steći pravo glasa, a za par godina  svi ćete ga imati Za očekivati je stoga da ćete u vrijeme kada će se donositi odluka o pristupanju Hrvatske EU, svi vi moći glasovati na referendumu na kojem će se ta odluka donositi“.

 Dakle, mada UN-ova Konvencija o pravima djeteta zabranjuje političku indoktrinaciju djece, delegacije EK u Zagrebu i GONG su to upak radili.

 Fenomenalni spin krije se na kraju te propagande brošure, pune apstraktnih prednosti članstva  („.od presudne je važnosti biti tamo gdje se odlučuje, tamo gdje se donose pilitičke odluke“), koju se dobivalo nakon jednako propagandnog predavanja, a glasi ovako (drž’te se):

 „Stoga, pripremite se, informirajte se, stvorite svoj stav i neka to bude vaš izbor.“ (naglasak dodan).

 GONG je školarce upozorio i ovo: „Nažalost, u velikom broju rasprava najglasniji su upravo oni koji o određenom pitanju najmanje znaju, pa na taj način, često agresivnošću i bez argumenata, pokušavaju nametnuti svoje stavove. Oni u tome i uspijevaju od osoba kojima nedostaje osnovno znanje i informacije o dotičnom pitanju.“

 S ovom izjavom se slažem i srcem i dušom. Kao da su opisali ponašanje predstavnika Europske unije u Hravskoj, hrvatske vlade, nevladinih udruga i svih ovih agresivnih reklama koje ne daju relevantne informacije.      

           Doista, informirajmo se malo, makar i iracionalno. No, pretpostavljam da se slikoviti podaci koje ću izvaditi iz jedne Ickeove knjige („Vodič kroz zavjeru“) nikad neće naći u brošuri (ali tamo se nije našao ni podatak da Lisabonski sporazum  hrvatska vlada ni Sabor nisu preveli niti pročitali, a ipak će ga potpisati).

                                       SJEDINJENE EUROPSKE DRŽAVE – NA SOVJETSKI NAČIN

 Dakle, znamo da je prvi korak u stvaranju Europske zajednice bilo  uvođenje „Europske zajednice za ugljen i čelik” koja je startala u srpnju 1952., a objedinjavala je industrije ugljena i čelika Zapadne Njemačke, Francuske, Italije, Belgije, Nizozemske i Luksemburga pod jednom središnjom upravom. Imala je ovlasti da određuje cijene, investicije, podiže novac i donosi odluke većinskim glasanjem. Bila je to nadnacionalna udruga, uvedena s isprikom da će tako spriječiti buduće ratove. Uvedena je u razdoblju Schumanova plana, ali je iza svega stajao Jean Monnet, predsjednik francuske Komisije za opće planiranje. Zamisao je pobrala salve pohvala gorljivih zagovornika iz redova Vijeća za vanjske odnose, kao što su američki ministar vanjskih poslova John Foster Dulles i Dean Acheson. Monnet je dobio Watelerovu nagradu za mir u iznosu od dva milijuna franaka, u znak priznanja za „međunarodni duh demonstriran pri iznalaženju Zajednice za ugljen i čelik”. Nagrada je došla iz Carnegiejeve zaklade. Merry i Serge Bromberger, dvoje Monnetovih obožavatelja, iznijeli su taj plan u svojoj knjizi “Jean Monnet i Sjedinjene Europske Države”:

 “Postupno, kako se predviđa, nadnacionalne vlasti, pod nadzorom Europskog vijeća ministara u Bruxellesu i Skupštine u Strasbourgu, preuzet će upravu nad svim aktivnostima na europskom kontinentu. Doći će dan kada će vlade biti prisiljene priznati da je objedinjena Europa gotova činjenica, a da same neće imati nikakvog utjecaja pri uspostavi njenih temeljnih načela. ledino će morati spojiti sve te nezavisne ustanove u jednu jedinu federalnu upravu, a zatim proglasiti Sjedinjene Europske Države.”

 Icke piše ovo:

               “Godine 1984. prebjeg iz sovjetskog KGB-a Anatolij Golicin upozoravao je da će u Sovjetskom Savezu i Istočnoj Europi doći      do „lažnog oslobađanja”. Rekao je da će to Zapad objeručke dočekati, te da će to dovesti do spajanja Europske zajednice i zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. Sve je ispalo točno onako kako je i planirano. Tijekom jednog posjeta Europskom parlamentu 2006. godine, još jedan sovjetski disident, Vladimir Bukovski, spomenuo je tajne dokumente Politbiroa i Centralnog komiteta o Europskoj uniji koje je imao priliku pročitati 1992. godine.

                       Izjavio je da spisi potvrđuju postojanje ‘zavjere’ kojom se Europa želi pretvoriti u „totalitarističku državu”. EU je nazvao ‘čudovištem’, a Bukovski je potvrdio ono što je rekao Anatolij Golicin. Dokumenti otkrivaju da su članovi Trilateralne komisije otišli na sastanak sa sovjetskim predsjednikom Mihaelom Gorbačovim u siječnju 1989. godine. Komisiju je predvodio David Rockefeller (Bilderberška skupina) i Henry Kissinger (Bilderberška skupina), a uključivala je i nekadašnjeg francuskog predsjednika Valeryja Giscarda đ’Estainga (Bilderberška skupina).

                       Razgovarali su o tome kako Gorbačov treba integrirali Sovjetski Savez u GATT, sporazum o „slobodnoj trgovini” u Međunarodni monetarni fond te u Svjetsku banku, a raspravi je odlučio pridonijeti i Giscard d’Estaing koji je rekao: “Gospodine predsjedniče, ne mogu Vam reći kada će se to točno dogodili, vjerojatno u roku od petnaest godina, ali Europa će postati federalna država i za to se morate pripremiti. S nama, i s europskim vodama, morate razraditi načine na koje ćete reagirati te kakvu ćete interakciju omogućiti drugim istočnoeuropskim zemljama ili kako da postanu dio toga. Morate se na to pripremiti.”

                           Govorio je tri godine prije potpisivanja Maastrichtskog sporazuma kojim je Europska zajednica pretvorena u Europsku uniju, a pogodite tko je sastavio nacrt planiranog europskog Ustava… Giscard d’Estaing. Da nije bilo izglasanog protivljenja Francuske i Nizozemske tim bi ustavom Europa postala „federalnom državom” otprilike sedamnaest godina nakon što je iznio svoje predviđanje o „vjerojatno[m] roku od petnaest godina”.

                       I kažete da nema zavjere?

                          Anatolij Golicin kaže da ga Europski parlament, koji nema nikakve ovlasti vrijedne toga naziva, podsjeća na Vrhovni Sovjet koji je osmišljen da izgleda Vrhovno’ premda je kontrola u stvari bila u rukama birokrata iz Politbiroa, za kojeg Golitsin kaže da je bio upravo onakav kakva je danas Europska komisija. „Kada pogledate vrstu korupcije u EU potpuno je istovjetna sovjetskoj vrsti korupcije, a polazi od vrha nadolje, umjesto od dna prema gore”, kaže Golicin:

                    „Proanalizirate li sve te strukture i značajke ovog nastajućeg europskog čudovišta opazit ćete da ono sve više nalikuje Sovjetskom Savezu … u njemu nema KGB-a – barem zasad – ali vrlo pomno pratim strukture tipa Europola, na primjer. Prilično sam zabrinut jer će ta organizacija imali ovlasti veće od onih KGB-a. Njeni će predstavnici imati diplomatski imunitet. Možete li zamisliti KGB s diplomatskim imunitetom? Nadgledat će nas u vezi trideset i dvije vrste kaznenih djela, od kojih dva izazivaju osobitu zabrinutost, jedno se naziva rasizmom a drugo ksenofobijom … To je, dakle, novo kazneno djelo i na nj smo već upozoreni. Netko iz britanske vlade rekao nam je da će oni koji se protive nekontroliranom useljavanju iz Trećeg svijeta biti smatrani rasistima, a oni koji se opiru daljnjim europskim integracijama bit će smatrani ksenofobima.”

                         Europska unija želi nadzirati sve sudove u svakoj zemlji svog stalno širećeg carstva, a posredstvom zakona vrši nečuvene napade na osnovne slobode kao što je sloboda izražavanja i mišljenja. Prednacrt jedne EU direktive koju predlaže Njemačka sadrži planove da se poricanje holokausta proglasi nezakonitim te da se stvori delikt kakav unutar britanskog prava ne postoji. Spomenuti planovi predviđaju da se poricanje službene verzije sukoba u Africi i na Balkanu proglasi kaznenim djelom. Takve zločinačke primisli (misaoni zločini) i preispitivanje službene povijesti povlačili bi za sobom kaznu zatvora do tri godine zbog „poricanja genocida”. Neizabrani službenici Europske komisije uporno su zahtijevali donošenje takvih zakona jer se „rasizam i ksenofobija mogu očitovati u obliku poricanja genocida, tako da je iznimno važno poduzeti odlučne mjere.” Koje li orvelovske fraze – „poricanje genocida”.KRAJ CITATA

                                              EU I BRITANCI

Ali ne mogu odoljeti, evo još jednog Ickeovog citata, vrlo aktualnog za naš sadašnji trenutak:

                                “Priča o tome kako se Britanija uhvatila u europsku muholovku služi kao upozorenje svakoj državi. Tehnike koje opisujem koriste se upravo u ovom trenutku, a vašu se zemlju manipulacijama navodi da pristane na uvođenje naddržave. Vodeći političari svih većih stranaka jednu stvar govore u javnosti, a sasvim drukčijom stazom kroče iza scene.

                           Najvažnija javna ličnost zaslužna za ulazak Britanije u Europsku zajednicu/uniju bio je naš dobri stari neprijatelj, zlostavljač djece sposoban da promijeni vlastito obličje i premijer iz redova Konzervativne stranke – Edward Heath (Bilderberška skupina). To je onaj tip čije su oči potamnile kada smo se nas dvojica nalazili u sobi za šminkanje unutar jednog televizijskog studija. On je bio slugan lorda Victora Rothschilda koji je kontrolirao i Heathovog protivnika, vođu Laburističke stranke Harolda Wilsona (Bilderberška skupina) tijekom 1960-ih i ranih 1970-ih.

                             Heath je odobravao političko združivanje Britanije s Europom još tijekom 1960-ih kada je bio Čuvar tajnog pečata u konzervativnoj vladi Harolda Macmillana. Pred Ministarskim vijećem Zapadnoeuropske unije je rekao:

                         „… odlučili ste da se oni koji se pridruže ekonomskim zajednicama kao punopravni članovi moraju pridružili i političkoj uniji. Siguran sam daje to bila ispravna odluka.” (Prijedlog zakona 1720.).

                          U isto vrijeme ljudima se tumačilo da je zajedničko tržište tek obična zona slobodne trgovine, premda u dopisu ministarstva vanjskih poslova iz 1971. godine stoji upozorenje: „…. Zajednica je proces od najvećeg političkog značaja koji nagovještava ubrzano kretanje ka političkoj uniji.”

                         Dopis je trideset godina držan podalje od očiju javnosti.

                       Prije negoli je Heath potpisao ulazak Britanije u Europu, u listopadu 1972.prisustvovao je sastanku u Parizu gdje je pregovarao o uvjetima ulaska s francuskim predsjednikom Georgesom Pompidouom (Bilderberška skupina), bivšim zaposlenikom Guya Rothschilda. Sastanku je prisustvovao i Heathov državni tajnik za industriju John Davies koji je skupini konzervativne stranke pod nazivom ,,Monday Club” rekao kako je dogovoreno da Britanija upropasti svoju proizvođačku industriju, a da London postane glavno novčano tržište Europe.

                          Heath se također odrekao suvereniteta Britanije nad njezinim teritorijalnim vodama, odnosno ribolovnim pojasom, a Politika zajedničkog ribarenja EU-a opustošila je britansku ribarsku industriju – u zemlji sa svih strana okruženoj morem.

                       Dokumenti Heathova kabineta objavljeni 2001. godine otkrivaju da su vlada i državni službenici zajednički odlučili prikriti dogovorenu politiku – „[Ministri su smatrali] … kako je vrlo bitno da ne budu uvučeni u davanje objašnjenja o čemu se tu radi ili da priznaju kakva se katastrofa nadvila nad britanske ribare [koji] se u širem kontekstu moraju smatrati nebitnima te ih se može žrtvovati.”

                      Heath je napisao kako je „vlada odlučna da osigura primjerenu zaštitu britanske ribarske industrije”, a Geoffrey Rippon, koji je bio član Heathovog pregovaračkog tima, izjavio je pred Donjim domom Parlamenta: „Nad našim priobalnim vodama zadržavamo punu jurisdikciju.” Obojica su znala da je to laž. U jednom intervjuu za BBC 1990. godine Heatha su upitali je li cijelo vrijeme znao da Britanija potpisuje svoj ulazak u federalnu europsku državu.

Odgovorio je: „Da, naravno”. Tada je to već bilo izgubilo neki veći značaj jer je taj korak učinjen odavno. Sir Crispin Tickle, jedan od Heathovih pregovarača, priznao je da je vlada prikrivala pune implikacije članstva te je rekao da je vladalo pravilo: „Ne govori o tome u javnosti”. Prema zamisli koja je postojala od samog početka, uniju je trebalo ustrojiti tako da različite zemlje razviju vlastitu specijalnost i da izgube sposobnost da budu samostalne.

Zbog toga su Heath i kasniji premijeri spremno dopustili tako dramatično urušavanje britanske proizvođačke industrije, kao i zapuštanje ribarske I poljoprivredne industrije. Predviđeno je prebacivanje tih industrija u druge ‘sektore unije u kojima bi se proizvodnja, na primjer, preselila u države bivšeg Sovjetskog Saveza gdje su troškovi rada manji. Specijalizacija Britanije naložena od strane manipulatora jest bankarstvo i „uslužne industrije” pa se s britanskom privredom, jasno je ko dan, to I dogodilo. Svakodnevni događaji poprimaju određeni smisao jedino kada shvatite kakva igra se igra i s kojim ciljem.

Uz Rimski sporazum premijer Heath potpisao je i Sporazum o pristupanju Ujedinjenog Kraljevstva Europskoj uniji, te se (od 1. siječnja 1973.) Britanija našla u paukovoj mreži. U vrijeme britanskog ulaska u Uniju Heath je pristao da se Britanija odrekne svog državnog suvereniteta i da postane dijelom federalne Europe – kao Što je to učinio i laburist Harold Wilson (Bilderberška skupina) tijekom „ponovnog pregovaranja” o britanskom članstvu tijekom 1974.-75.”KRAJ CITATA

                                                             VIJESTI U AKCIJI       

Bernaysove metode (koje su napravile 20. stoljeće ovakvim kakvo je) toliko su efikasne da vjerujem da i većina gongovaca zaista vjeruje da rade za dobru stvar i to rade iz idealizma. To je ono što ponekad deprimira.

Recimo, prije par tjedana sam sjedio na kavi na nekoj terasi, a za susjednim stolom neki su ljudi čitali novine i komentirali. Aktualno je bilo ono ubojstvo mrtvog čovjeka, to jest sf-pričica o smaknuću Osame Bin Ladena, Loji je već odavno ‘laden. I taj neki čovjek veli svom frendu kako će sad uslijediti osvetnički teroristički napadi, jer su ubili bin Ladena.

Kad čovjek tako nešto čuje dođe mu da se rasplače.

Ljudima kao da netko stišće gumbiće. Vijest je izmišljena baš zato da čitatelj pomisli upravo to.

Slično se dogodilo s jednim vrlo angažiranim i inteligentnim dečkom kojeg sam nedavno sreo, glazbenikom i glumcem koji mi je sam, pomalo u čudu, prokomentirao da do sada nije uopće mario za homoseksualce, ali da je nakon napada u Splitu na povorku gay-pridea odjednom postao totalno za njih. Zanimljivo opažanje. Ja sam mu, naravno, rekao da je to vjerojatno namjerna manipulacija, baš u stilu već spomenutig Freudovog nećaka Bernaysa, jer vijesti uglavnom tome i služe.

Doista,  kad sam se vratio s puta, onako neizložen vijestima (a impregniran receptima za „odnose s javnošću“ u vidu vijesti), sudario sam se i sa tim silnim vijestima i raspravama o gay-prideu u Splitu. Uopće nisam znao niti da se to događalo, niti što je bilo, ali narednih dana nisam mogao ne saznati jer je priča bila vruća bar desetak dana, i još uvijek je.

Meni je to, onako sa strane i bez emocionalne uvučenosti i ispranosti,   odmah izgledalo kao još jedan isprogramirani događaj, baš poput onih Bernaysovih manekenki koje su na uskršnjoj paradi u New Yorku zapalile cigarete koje su novine proglasile „bakljama slobode“ mladih feministica. No, Bernaysov klijent bio je Lucky Strike, a cilj „oslobođenja žena“ kroz to što će srušiti tabu o nepušenju na javnim mjestima, bio je samo dio strategije za povećane prodaje cigareta. O tome možete opširno čitati u kolovoškom broju Nexusa.

Stoga, kakva se to ideja htjela prodavati ekscesima s gay prideom? Znam dosta pripadnika gay populacije koji nikad nisu niti sudjelovali na ijednom prideu niti mare za to. Osim toga, homosekualnost u ljudskom društvo postoji oduvijek, kako je to rekao i jedan SDP-ovac u izjavi za radio 101, rekavši da mu nije jasno čemu sad tolika gungula. U neki vremenima ta je strana ljudskog roda tabuizirana, u nekima je čak bila i pomalo institucionalizirana (kao u antici), neki prirodoslovci kažu da istospolnih veza ima i u porirodi, među životinjama, što ja doduše ne znam jer nisam to nikad vidio, ali valjda postoji kad tako kažu.

I tek što sam se zapitao gornje pitanje „čemu sve to“, usred desetodnevnog medijsog razvlačenja te žvake, pojavile se u novinama i vijest  naslova „Povijesna rezolucija UN-a o pravima gay osoba“. Kakva usklađenost!

Da se ne bismo krivo razumjeli, nemam ja nikakvih namjera ikome osporavati bilo kakva prava, ali kad iluminatska tvorevina UN na nečemu inzistira, tu mora postojati neki skriveni razlog. Koji bi to mogao biti? Pojma nemam, palo mi ih je par na pamet kroz mentalnu gumnastiku. Recimo, ako se stvar pogleda iz perspektive namjera, želja i planova za smanjivanjem broja stanovnika na zemlji, koji Elita niti ne skriva posebno jer su mnogi dokumenti koji o tom govore dostupni ili događaji razotkriveni (spermicidni kukuruz, lažna cjepiva protiv tetanausa koja su činilie žene neplodnima, Kissingerov dokument MSN 200) onda je jasno da na njihov mlin ide smanjenje broja novorođene djece, starenje pučansta u Europi (ovdje bar ne moraju poduzimati drastične mjere), a možda i promocija homoseksualnosti. Pojma nemam, ali valjda još nije zabranjeno razmišljati na glas.

 No, kad UN nešto promiče, to mora biti sumnjivo. Ti dečki ništa ne rade slučajno i bez namjere, samo svoje namjere uvijek skrivaju iza izraz pozitivnih, suprotnih značenja, ponekad i vrlo privlačnih. Na pamet mi pada UN-ova podružnica zvana WWF ili World Wildlife Fund, čiji je prvi predsjednik bio brat onog Huxleya koji je (očito vrlo informiran) napisao roman „Vrli novi svijet“, a kasnije su ga vodili mnogi britanski odličnici, od čega su neki bili strastveni lovci (pravi ljubitelji prirode). Recimo, iza prodaje magle o zaštiti divljine zapravo se radilo o tome da ta svjetska nadnacionalna organizaciju de facto preuzima upravu nad velikm dijelovima nekih afričkih država, poput Kenije, Tanzanije i slično, i onda,  pod isprikom očuvanja divljina, preko tih prekograničnih područja, potisnuvši jurisdikciju tih zemalja, šverca oružje, omogućava prolaz naoružanim milicijama i pomaže mnogo čemu drugom što čini folklor tužnih ratova na afričkom kontinentu.

Poučen takvim slučajevima, čim sam duže razmišljao o inzistiranju na vijestima o gay-prideovima, tim mi je izgledalo očitije da je sve to nekako naopako. Naime, one koji su fanatični homofobi takve povorke neće preobratiti, ali bi zato one neutralne, koji bi s dobrohotnošću mogli gledati na neki pristojni par dečki ili cura u svom susjedstvu, mogle odbiti, jer tako funkcionira princip klatna (vidi Transurfing). Kad se ljudi osobno upoznaju, obično se i sprijatelje, a većina neopredijeljenih ljudi može te povorke smatrati nepotrebnim nametanjem. No, opet, stvar se okreće kao na vrtuljku ako netko počne povorku gađati kamenjem, odjednom oni postaju žrtve. Tu se može koja riječ reći i o tim tipovima koji su se okomili na povorku. Ako su joj zaista htjeli naštetiti, bilo bi bolje da su je ignorirali, to bi bio moj savjet. Ovako su joj omogućili da okupira sve vijesti i dobro se izreklamira pod geslom tolerancije i slobode, o oni su u povijest ušli u skladu sa svojim postupcima – kao nasilnici. Ali nije li Split možda izabran namjerno, jer je pun usijanih glava takvog razmišljanja? Naravno, gay-pride ima i promotivnu svrhu skretanja pažnja na politička prava istospolnih parova, to jest glavni cilj koji naglašavaju.  

Kad se na jednu hrpu stavi UN-ova rezolucija, incident u Splitu, medijska žvaka, pa onda ove nagrade za homofrenda i homofoba, gdje glavna osoba za zadatak uključenja Hrvatske u nadnacionalnu iluminatsku diktaturu biva nagrađena i priča o slobodi, dok neka druga bude proglašena homofobom (koliko sam shvatio, ta pak promiče tzv. obiteljske vrijednosti i protivi se istospolnim brakovima, o njoj ne znam puno, zapazio sam je samo kao aktivnu u proglašenju nekih hrvatskih županija GMO-free zonama, što bih svakako pozdravio), to nije baš mirišljava hrpa.

Zapravo, tako Elita igra igru. Na kojoj god da ste strani, upregnuti ste u njihova kola. Ne treba se zavaravati, ovdje nema prave i krive strane. Ako ste za one koji kamenuju gay pride – radite za Elitu jer stvarate nered i situacije koje oni koriste. Ako ste sudionik gay pridea ili aktivni sudionik debate – također radite sa Elitu nesvjesno igrajući svoju ulogu u nekom većem planu, recimo omogućavanjem da „reklamiraju“ svoju agendu. Koja nema ništa dobro na umu ni za koga od uključenih, svi su ti ljudi samo sredstva. To je stara fora, zavadi pa vladaj. Najbolje bi bilo stalno imati na umu da su sve uključene strane žrtve ili izmanipulirane, i sve to ignororati jer energija ide tako kamo ide pažnja.

Primjera te univerzalne taktike ima posvuda. Nedavno sam, baš kod Davida Ickea, čitao kako je komentirao jedna engleski trajekt na kojem su sav ugostiteljski kadar činili Poljaci. Rekao je da se boji i pomisliti za koliko malu plaću rade. I sad će njih, naravno, rekao je, Englezi mrziti smatrajući da im uzimaju poslove i ruše cijenu rada, a ti ljudi su došli zbog vlastite nevolje, pa ne valjda zato jer im je u Poljskoj bilo dobro, pa im je na engleskom trajektu još bolje. Pa će onda Poljaci mrziti Engleze, je ovi njih mrze i svašta im dovikuju zbog za egzistenciju i osjećaja ugroženosti, a zapravo su obje zavađene strane jebene stranke, koji kusaju posljedice politika namjerno tako skuhanih u kuhinjama nadnacionalne elite. Jedni su izrabljeni kroz sramotno male plaće, a drugi kroz to što su ostali bez posla.

                                                               POLITIČKA KOREKTNOST

           Osim toga, tu se pojavljuje još jedna zanimljiva pojava, a to je tzv. „politička korektnost“.

 Mada nam se stalno ponavlja riječ „sloboda“, u isto se vrijeme kroz medije neke stvari nameću kao prihvatljive, a druge kao neprihvatljive. Recimo, ako bi se neki Englez iz sasvim praktičnih razloga požalio u vezi bilo čega u vezi onih Poljaka s trajekta, bio bi – ksenofob, kao što bi svaka osoba koja bi rekla nešto kritički o gay-pride odmah bila – homofob. Nitko ne želi da ga se naziva bilo kojim od tih imena, pa onda zato svi u javnosti počinju guditi isto. Zato gledam ispred sebe naslovnicu jednog tjednika gdje su mnogi splitski uglednici rekli da je njima „gay OK“, ograđujući se od nasilnika i sa željom da obrane ugled svog grada, napredak i slobodu. A zapravo poput automata pridonose određenoj agendi.

Kad se pojavi politička korektnost, tu više nema prave slobode. Mediji ciljano programiraju kolektivni um željenim obrascima i dalje ne moraju ništa napraviti, ostalo će napraviti inercija i komocija.

Evo jednog drastičnog primjera, zapravo mog prvog susreta s tom pošasti suvremenog doba zvanom „politička korektnost“.

Negdje početkom devedesetih moja prijateljica, s kojom sam četiri godine sjedio u klupi u srednjoj školi, otišla je u SAD i onda se vratila s dečkom i nekim njegovim prijateljem. Taj je prijatelj bio totalni kolekcionar stripova, a bio sam i ja pa smo se odmah našli u razgovoru o raznim stripovskim temama. U jednom trenutku, kad sam ja spomenuo genijalnog Asterixa, on mi je rekao da to ne čita. Ja ga pitam zašto, a on mi kaže – zato jer je to rasistički strip. Molim? Pa da, kaže on, u tom stripu se autori izruguju iz svih naroda koje Asterix i Obeliks sreću.

Kakva glupost. Istina je ta da su svi ti narodi prikazani komično i vrlo simpatično, jedino Rimljani uvijek izvuku deblji kraj. „Rasizma“ nema ni u tragovima.        

Što je njemu?, upitam ja zapanjeno na hrvatskom svoju prijateljicu i njenog dečka kad je on otišao nakratako nekuda. Oni odmahnu rukom: „Ma on ti je pi-si“. PC, na engleskom. Kaj je sad to, pitam ih, pa su mi neukom objasnili da je to kratica od „politically correct“. Očito je to bila već prepoznata osobina tog dečka. Rezultat mozga ispranog političkom korektnošću jest: On ne želi ni u ruke uzeti Asterixa niti ga čitati.

Nije li to glupo?

A ni po čemu se ne razlikuje od mnogobrojnih političkih korektnosti kojima nas mediji zasipaju, poput ona dva primjera koja sam naveo gore.   Politička korektnost je nevidljivi oblik jednoumlja – a ako se sjećate, to je ono kako se nekad zove vrijeme komunizma: doba jednoumlja.

Sad je možda drugačije?

Uopće nije, samo je prikrivenije.

Uostalom, kad sam već spomenuo ksenofobe, da ih ne bismo zapostavili na račun homofoba ili nekih drugih nositelja politički nekorektnih misli, sigurno vam zadnjih mjesecui nisu promakli povremeni novinski tektsovi o problemu „ksenofobije“ u Europi. Pa onda u Finskoj na izborima puno glasova dobije stranka koja želi braniti interese Finaca u svijetu sveopćih emigracija i imigracija. Ne moram napominjati da je predsjednik stranke u naslovu intrevjua s njim predstavljen kao – ksenofob, mada je sadržaj intervjua odavao razumnog i inteligentnog čovjeka.

Evo malo svjetla na tu materiju pomoću par odličnih odlomaka iz knjige „Vodič Davida Ickea kroz svjetsku zavjeru (i kako joj stati na kraj)“: 

„Kao što sam tijekom godina mnogo puta ponovio, osjećaj nacionalnog identiteta potencijalno je fatalna prepreka kod provedbe plana za uvođenje tiranije svjetske vlade, tako da smo imali desetljećima staru kampanju diskreditiranja i potiranja ideje o suverenim državama. Ja nisam nacionalist i ne poistovjećujem se s državom ili rasom, no nije u tome stvar. Mnogi se ipak poistovjećuju i sve dok je tomu tako, oni će se oduprijeti svim pokušajima ubacivanja njihovih voljenih zemalja u umjetno sastavljen kulturni koktel osmišljen s ciljem zatiranja različitosti. Razlog zbog kojeg američka vlada čini tako malo da zaustavi val ilegalnog useljavanja preko meksičke granice je: (a) ostvarivanje plana kojeg sam upravo opisao i (b) čemu pooštravati patrole i mjere sigurnosti kad ionako namjeravate sasvim ukinuti granice čim budete smatrali da to možete izvesti bez velike galame?

Kontroverza o useljavanju (imigraciji) sada je u svijetu često spominjana tema. U Sjedinjenim Državama čuju se zamjerke zbog tolikih razmjera useljavanja, naročito iz Meksika, a širom Europe imigracija se doživljava kao jedan od glavnih problema današnjeg doba gdje se milijuni ljudi protive priljevu ljudi iz istočne Europe i drugih dijelova svijeta. Otkako su se njihove zemlje pridružile Europskoj uniji, a granice uklonile u Ujedinjeno Kraljevstvo nahrupilo je toliko istočnih Europljana da su neke banke otvorile poljske podružnice i ponudile telefonske usluge na poljskom, a znam za barem jedan slučaj prometnih znakova ispisanih na poljskom. Procjenjuje se da je u dvije godine u Britaniju sasvim legalno pristiglo 265.000 Poljaka, a pristizat će i dalje. Što stoji iza te „imigracijske krize” koju su zapravo izazvali gmazovski hibridi?

          Jedan od najdjelotvornijih načina da se uništi osjećaj pripadnosti naciji tijekom više generacija i da se otvore vrata svjetskoj vladi slobodno je pritjecanje ljudi iz drugih kultura. Nastoji se postići to da starosjedilačka kultura izgubi svoj neprikosnoveni status temeljnog uzorka pripadnosti ‘britanskom’, njemačkom’ ili bilo kojem drugom narodu. Primjerice, što god daje glavna značajka pridjeva ‘britansko’, postupno će ispariti u „loncu za taljenje” nadmećućih kultura sve dok se na koncu sve one ne stope u jedan koktel koji prkosi svakoj definiciji. Osoba s takvom neodredivom predodžbom o ‘naciji’ daleko će se prije podčiniti strukturama svjetske vlade negoli netko tko želi zaštiti suverenitet svoje nacionalne države.

Problem je u tome što, kada započnete ukazivati na skriveni plan u pozadini ‘multikulturalnosti’ smjesta vam prikače etiketu s početnim slovom R (rasist). Iluminati žele da se ova ‘rasprava’ odvija upravo na takvoj razini. Na jednoj strani imamo „pristaše prevlasti bijelaca” koji žele da njihova rasa upravlja njihovom državom, a na drugoj imamo antifašističke antifašiste iz redova robotskih ljevičara, s njihovim neokaljanim mislima i postupcima, koji svaku osobu drukčijeg mišljenja od njihovog stigmatiziraju kao ‘rasista’. Ova polarizacija i etiketiranje zamagljuju, namjerno,dublju svrhu imigracijske politike.

Ne radi se o ovoj ili onoj rasi, ovoj ili onoj kulturi. Radi se o stvaranju jedne kulture, globalne jednoobraznosti koja u ljudima isključuje osjećaj jedinstvenosti i povezanosti s nacijom, tako da prihvate gubitak nacionalne pripadnosti i prigrle globalnu orvelovsku državu. Dio toga su i sadašnji napadi na islam. (…)  Moramo se izdignuti iznad ovih djetinjastih razina ‘rasprave’ i sagledati širu sliku. Oni žele podrovati islam jer on predstavlja ogromne skupine ljudi, ujedinjenih svojim suštinskim vjerovanjem, koji bi se oduprli stapanju s globalnom kulturom centralizirane diktature „jednog svijeta”, a koju neki istraživači nazivaju „Novim svjetskim poretkom”. Iz tog razloga žele da se muslimani bore jedni protiv drugih, kao i svi mi ostali. Sve rase, sve kulture i sve religije trebaju shvatiti da smo svi mi u istom sosu. Ovdje je na kocki sloboda svakoga od nas.“KRAJ CITATA

E, da. Dakle, kad sam se opet našao u ‘informiranom’ svijetu, jedan od prvih novinskih članaka na koje mi je pao pogled imao je stvarno komičan i tendenciozan naslov: „Najam isplativiji od kupnje stana!“

          Baš je tako pisalo, s uskličnikom.

Ali o tome drugi put, ovoga puta se već i previše toa nagomilalo.

Čitamo se!

Znate onaj stari vic kad Muju pitaju bi li se radije rodio bez sreće ili bez one stvari. „Bez one stvari“, odgovara on bez razmišljanja, „jer ako imaš sreće, i ona stvar će ti izrasti.“

Mujo je u pravu. Ponekad su okolnosti doista stvar sreće, bar tako izgleda. Ali ipak, važnije od toga jest činjenica da je Mujo imao neki izbor. Doduše, dosta sličan izborima kakvi se nama nude u najnovije vrijeme – želite li da vam bude loše ili slabo? Želite li bankrotirati zbog kredita ili zbog režija? Želite li slomiti lijevu ili desnu nogu?

Naravno, život bez sreće stvarno nema smisla. A doista postoje takvi nekakvi srećkovići koji i kroz najkritičnija vremena nekako prođu neozlijeđeni. Recimo, kad gledam silne dokumentarce o Drugom svjetskom ratu kojima me kablovska telezija zasipa, često se pitam kako li je bilo živjeti u to doba u Švicarskoj ili Španjolskoj. Sasvim fino. S druge strane, izgleda da svatko – netko prije, a netko kasnije – dobije svoju porciju nereda i rata, Iluminati su po tom pitanju pošteni i nikoga ne zaboravljaju. Dakle, sve ispada samo stvar timinga.

Ali što je s izborom? Ima li ga, ili čovjek doista, dok je na ovoj Zemljici, mora gutati sve što mu se servira i kako mu se servira? U knjizi “Korporatizam” Jeffrey Grupp je na zanimljiv način komentirao općeprihvaćen mit korporatizma i neoliberalizma, onaj da potrošač izborom toga što će kupiti nadzire korporacije. Zapravo, kao svi mitovi, i ovaj postaje lomljiv i krhak poput leda na potoku u proljeće, čim malo razmisliš o njemu (zato je korporatistima toliko stalo da ne mislimo, jer su navodno pametniji od nas već o svemu promislili pa se mi ne moramo mučiti i još jednom raditi isti posao, dovoljno je da uživamo u plodovima njihova razmišljanja). Dakle, ima li taj Gruppov potrošač pravoga izbora? Može li on, prilikom, primjerice, kupovine automobila, upotrijebiti svoje pravo izbora? Može li kupiti električni automobil, automobil na vodu, automobil na neki free-energy pogon, automobil od konoplje (kakvi su, vjerovali vi to ili ne, bili automobili Ford-T) ili bilo kakvu drugu inačicu automobila osim metalnog, neekonomičnog i teškog gutača nafte? Može li uopće kupiti više automobil bez one silne nepotrebne elektronike (koja toliko košta kad se pokvari) – inteligentnih brisača koji se pale kad padne kiša i slično? Može li kupiti automobil bez ugrađenog mikročipa?

Ne može, što znači da nema izbora. Njegov izbor je ograničen na mršave varijacije dizajna i boje i to je sve.

Neimanje izbora pogotovo je vidljivo kad je riječ o medijima. Često puta, dok se vozim u svom automobilu, koji je nalik svim drugim automobila jer sam u nedostatku izbora morao kupiti baš takvoga, ‘šaltam’ radio-stanice u potrazi za nekom glazbom koja bi mi odgovarala. I često puta ugasim radio bez odluke. Možda sam ponekad prezasićen glazbom ili bukom općenito, ali sva ta glazba na svih tih dvadesetak stanica je zapravo ista i tako uniformna. Naizgled se razlikuje od pjesme do pjesme, to da, ali samo naizgled. Bubanj uvijek udara na dva, nakon osam taktova strofe ide osam taktova refrena, s tipovima vokala kakve smo već čuli već sto puta, s uobičajenim vrstama produkcije i sličnim zvukovima gitara, predvidljivo do boli; osim rijetkih iznimaka, nijedna od tih pjesama nije prebrza, prebučna, prečudna, prebogata – sve je to jedna velika zvučna uravnilovka. Carstvo dosade. Zbog kojeg često pomislim kako se glazba iscrpila i obuzme me neka praznina.

Ali naravno, to nije tako, to je samo privid, jer postoji tisuću načina kako glazba može zvučati, tisuću mogućnosti, od instrumentalnih finesa, miksa, ritma, aranžmana, harmonija, melodije. Samo, korporatisti nas ne žele time uznemiravati. Žele nam olakšati život, da se ne moramo mučiti s izborima i pitanjima poput „tko sam ja“ ili „kakvu glazbu volim“. Možda bismo shvatili da nismo samo ono što nam piše u radnoj knjižnici ili domovnici.

Naš život u tom smislu doista postaje sve lakši, nema muke donošenja odluka; jer kad smo već kod automobila, sad sam se sjetio prijatelja koji ima jedan od onih strašno pametnih automobila koji, osim što svi od reda imaju ugrađene mikročipove, još prepoznaju sve vremenske uvjete i prilagođavaju im se. Ako treba, i bez vaše volje. Tako je on zastao s autom u Gorskom kotaru i više ga nije mogao upaliti. S autom je bilo sve redu, dapače, funkcionirao je besprijekorno, te je baš zbog toga sam zaključio da uvjet na cesti nisu pogodni za vožnju. Drugim riječima, auto je donio izbor, a ne vozač. Vozač je birao jedino koju će ‘šlep-službu’ pozvati da odveze njegov potpuno sigurni automobil na neko mjesto gdje će se možda predomisliti i dopustiti da ga se vozi.

I onda, ima li izbora? Nedavno sam u novinama čitao tekst o roditeljima koji ne žele podvrguti svoju djecu obaveznom cijepljenju jer su već imala teške posljedice od prethodnih obaveznih cjepiva. Zakon kaže da zapravo nemaš izbora. Svako dijete mora u žilu primiti svoju porciju otrova, pod isprikom da će se tako spriječiti epidemije, koju su zapravo nestale davno prije nego što je obavezno cijepljenje uvedeno. Ali zato je živa iz cjepiva, kako to uvjerljivo dokazuje profesor Jeffrey Grupp u knjizi Korporatizam, stvorila epidemiju autizma pa danas jedno od 160 000 djece boluje od autizma dok pedesetih godina 20. stoljeća, prije uvođenja cjepiva, autizma među djecom skoro da nije bilo. Ima on i drugih dokaza, ali nemamo izbora čak ni po pitanju kojeg stručnjaka pitati o sigurnosti cjepiva, jer su jedini „kompetentni“ stručnjaci oni isti koji bez puno razmišljanja prihvaćaju sve mitove o korisnosti i uspješnosti cjepiva.

Slično po pitanju izbora zbiva se s mnogim neophodnim stvarima. U Americi ljudi nemaju izbora nego moraju biti vodu s fluorom, kod nas donedavno ljudi nisu imali izbora (osim u par specijaliziranih dućana s isto tako specijaliziranim cijenama) između toga hoće li kupovati organski (bar u nekom stupnju, jer što ‘organski’ raznim ljudima znači razne stvari) uzgojenu hranu ili onu umrtvljenu, prekomjerno obrađenu, špricanu i industrijaliziranu. Prije neki dan na televiziji je bio neki dokumentarac o organskom uzgoju u Austriji i pružao je nade za optimizam, jer je organska proizvodnja hrane u porastu, njome se bave tisuće proizvođača udruženih u udruge koje zajednički nastupaju prema velikim trgovačkim lancima te su konačno, zahvaljujući masovnosti, u stanju približiti se niskim cijenama proizvođača neorganske hrane. To već nalikuje nekom izboru. Barem se nadam, jer ne postoji više ništa na ovom bijelom svijetu u što ne sumnjam.

Nepostojanje izbora svakako je najvidljivije u politici. Ima li netko tko već nije zamoren tom neprestanom igrom u kojoj se, prilikom bilo kakvih demonstracija protiv stranke koja je na vlasti, na njih lešinarski prikopča ona druga stranka. Kad dođe na vlast, ponavlja se isti scenarij. Stranke su zamijenile mjesta, jedino su ljudi još uvijek u sredini. Ali mora se pošteno reći – na izborima ljudi imaju izbor. Ali on se ne sastoji u tome koga će zaokružiti na izbornim listama, jer se na svima njima nalazi jedna ista velika stranka koja je samo naizgled višestranačje. Oko svih značajnih stvari sve se stranke slažu, a svoju „različitost“ ispoljavaju raspravljajući o krajnje marginalnim stvarima.

Ne, pravi izbor sastoji se u tome hoćete li izaći na biralište i svojim glasom za bilo koga poduprijeti tu jedostranačku globalnu državu ili ćete bojkotirati izbore. Ne bojte se, nemate što izgubiti, oni koji vas uoči svakih izbora plaše tezama da ne smijete biti pasivni (jer neizlaskom navodno omogućavate da oni ‘napaljeniji’ i primitivniji od vas dominiraju izborima i određuju tko će četiri godine obnašati vlast u državi) samo malo previše čitaju pamflete koji se nazivaju novinama. Nema tu nikakvog izbora, tko god bude izabran, vama se piše ono što je za vas napisano u globalnom planu, sa srećom ili bez nje (sreća svakako može pomoći). Pogledajte sve ove ljude na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi, a prije toga u istočnoj Europi, koji su se našli u demonstracijama protiv tiranskih režima koje su desetljećima podržavale iluminatske skupine. Sada su te skupine odlučile maknuti jedne marionete u tim zemljama i instalirati druge. Izbor se i dalje ne naslućuje niti na horizontu.

I onda, kad se nađemo zahvaćeni vrtlogom onoga to zovemo povijesnim događajima, ali zapravo je to vrtlog isceniranih i izmanipuliranih situacija, imamo li izbora? Možemo li se, kao u Zvjezdanim stazama, teleportirati negdje drugdje?

Nemam pojma. Volio bih da mogu dati neki umni zaključak, misao koja bi, ako ništa drugo, barem dobro izgledala na papiru ili dobro zvučala ako bi je se uglazbilo. Znam iz iskustava (svog i tuđih) koliko je lako teoretizirati, a koliko je teško zadržati unutarnju stabilnost i optmizam kad sa svih stana pritisnu okolnosti koje nazivamo „svakodnevicom“. One, prije svega materijalne okolnosti, jer s uglavnom radi o tome da smo nekome nešto dužni ili netko smatra da smo mu dužni (recimo, država), a ima i smišljene načine kako naplatiti to što smo joj navodno dužni; ili nekoga možda zdravlje ne služi najbolje ili ima ovisnika u obitelji ili tko zna što još s bogatog repertoara situacija koje se ljudima zbivaju, a oko kojih navodno nemaju izbora.

Ali zapravo, kao i obično, bar jedna ključna prepreka (za koju uopće ne treba visoki štap da bi je se preskočilo) je uvjerenje. Masovna hipnoza u vidu prihvaćanja da se zbivanja u svijetu zbivaju onako kako su predstavljena u novinama trenutno vas lišava mogućnosti izbora. Jer korporatisti teže totalitarizmu, a totalitarizam podrazumijeva i vladavinu nad mislima ljudi.

Pa sto mu gromova, tu valjda imamo izbora, valjda možemo koji put i sami odlučiti u kojem ćemo smjeru usmjeriti naše misli? Provjerio sam, novine se odlično mogu upotrijebiti i mačkama za pišanje, nije uopće nužno da ih se čita. Znači, već mogu sam izabrati bar to – za što ću ih upotrijebiti. Nije puno, ali za početak dovoljno

Pa onda, ima li izbora?

Ima!

Dokle god se glava na ramenima klima.
(Da iskoristim svoje prava izbora da se u tekstu nađe i poneka rima.)

Čitamo se!

Bok svima!

Još sam ostao sebi dužan ovaj dio tetralogije (kako je na kraju ispalo) razmišljanja nakon listanja novina. Tamo još uvijek sve piše, samo se nekako ne može isprva pročitati, kao da je pisano nevidljivom tintom. Ali i ona kao da nekako postaje sve manje nevidljiva. Što ima i svoj kontraproduktivni učinak, jer su moje kuverte s izrescima iz novina sve deblje, koliko god novine u ruke uzimam neredovito, a nije mi uvijek ugodno niti izrezivati ih u kafićima mojim švicarcem, netko bi mogao pomisliti da to ne radim iz dobrih namjera. A možda postoji I netko tko bi nakon mene još htio pročitati te iste novine, i to treba uzeti u obzir.

Ti izresci pokrivaju svakojake teme, ali barem sam se s ovih par nastavaka o Europskoj Uniji riješio jedne značajnije količine njih. Išlo je relativno brzo. Recimo, čim sam istresao sadržaj kuverte na pod, pažnju mi je privukao naslov „Vodstvo liberala snažno podupire RH na putu u EU”. Nije da je to nešto novo, ali pisalo je da je „predsjednica zastupničkog kluba HNS-a i HSU-a te potpredsjednica stranke europskih liberala Vesna Pusić nazočila summitu europskih premijera i zamjenika premijera iz liberalnih stranaka, koji se održao u sklopu summita EU-a u Bruxellesu” i tamo rekla to iz naslova.

Meni je bilo zanimljivo saznati što mi je pirje promaklo, da je osoba potpredsjednica stranke europskih liberala i da obnaša treći uzastopni mandat izabrane potpredsjednice, što je najviša dužnost koju neki hrvatski političar obnaša u nekoj od europskih stranaka.To ću svakako imati u vidu kad ću je slijedeći put slušati kako priča o tome što je najbolje za Hrvatsku kao predstavnica neke hrvatske stranke.

A inače, tom sastanku u organizaciji ELDR-a (Europske liberalno-demokratske i reformske stranke) te grupe ALDE (zastupnici liberalnih stranaka u Europskom parlamentu), pisalo je dalje, nazočio je i Siim Kallas, potpredsjednik Europske komisije. Pa to je baš prava družba. Obadvije te čudne kratice – ELDR i ALDE – pisalo je još dalje, „od samih početaka procesa pridruživanja Hrvatske EU snažno podupiru hrvatsko članstvo u Uniji te reforme, glavni cilj kojih je bolji život građana u Hrvatskoj”.

Dobro, dobro, vjerujem vam, je l’ sad u redu?

Kao što sam povjerovao kad sam u jednim dnevnim novinama-glasilu, na pune dvije strane čitao o silnim naporima male grupe oko političarke V.P. da nas do lipnja spoje s EU. Pa onda se, u propagandnom tonu, na slijedeće pune dvije strane prostirao reklamni tekst s nadnaslovom „Slovenski i poljski seljaci u EU su profitirali. Hoće li i pobunjeni hrvatski“.

Ne znam, ja čujem drugačije iz usta samih slovenskih seljaka. Ali znate kakvi su seljaci – nikad zadovoljni.

Sve to pozitivno što je – po ne znam kojem ključu, osim propagandnom – zaslužilo toliko prostora, nije pričao neki seljak nego bivši slovenski pregovarač za poljoprivredu Emil Erjavec i razbacivao se silnim brojkama, a od samih seljaka nije bilo nikakve izjave. Stvaranje privida i iluzije. Zar netko doista misli da je slovenski pregovarač za poljoprivredu objektivni izvor informacija da kaže kakvo je stanje slovenske poljoprivrede nakon ulaska u EU? Da će popljuvati samog sebe i svoj rad u bilo kojim okolnostima, čak i da je sve ispalo naopako?

A taj je pričao svakojake posotoke – da su obiteljska slovenska gospodarstva, po strukturi slična hrvatskima, profitirala s ulaskom u EU jer im se zbog većih poticaja povećao dohodak od poljoprivrede, a zajedničko tržište omogućilo da robu prodaju tamo gdje je skuplja, pa je dohodak seljaka navodno u prve tri godine povećan od pet do deset posto. Ne navodi se što je bilo kasnijih godina, a Sloveija je ušla u EU već dosta davno. Rekao je da je politika poticaja stara i da će je EU uskoro napustiti uskoro, te da kod njih seljaci artikuliraju svoje zahtjeve kroz poljoprivredne komore. Rekao je da su poljski seljaci supersretni jer su prvih pet godina članstva kroz razne programe Agencije za restruktiriranje i modernizaciju poljoprivrede dobili 12 milijardi eura iz europskih fondova, pa im se povećao izvoz, dohodak itd. To ne znam, nisam sreo niti jednog poljskog seljaka da ga pitam.

Na stranu sve, ali kako vjerovati u objektivnost novina koje kažu da „oduvijek podržavaju bezuvjetni ulazak u EU“? Kako vjerovati seljaku koji prodaje kravu kad vam priča o toj kravi? Ili narodski rečeno – svaki Cigo svoga konja hvali. Pa tako i ovi cigani.

Ali sam zato koji tjedan kasnije, u članku koji je obavještavao da je HBOR Vladu upozorio da seljaci ne vraćaju kredite i da im kreću zaplijeniti imovinu, pročitao ponešto o seljacima u srcu Europske unije – u Francuskoj.
Francusko ministarstvo poljoprivrede najavilo je uvođenje telefonsk SOS linije za psihološku pomoć seljacima u nevolji jer je u prošloj godini došlo do povećanj suicida među poljoprivrednicima zbog financijskih problema. Iako je, pisalo je dalje, Francuska jedna od najjačih poljoprivreda u EU, koja povlači najviše novca iz poljoprivrednog proračuna, „zbog drastičnog pada dohotka, najvećeg od Drugog svjetskog rata, protekle godine zabilježene je povećan broj suicida među poljoprivrednicima. Iako nema službenih procjena, postoje procjene da je samo 2010. svakog dana po jedna francuski seljak počinio suicid.“ (!)

Jer francuski seljaci sve teže vraćaju velike kredite, pred njih se postavljaju sve teži zahtjevi, rastu troškovi prozvodnje, a cijene proizvoda padaju, što je unijelo nemir i depresiju. A riječ je o državi na čije selo odlazi najvećio dio poticaja iz zajedničke EU-blagajne. Dat je i jedna primjer 35-godišnjeg poljoprivrednika Francoisa Vicharda kojima ima imanje od 200 hektara u Burgundiji i posjeduje oko 300 grla stoke. Kad je prije trinaest godina od svojih roditelja preuzeo posao, imanje je ostvarivalo zaradu, pa je sam mogao isplaćivati plaću od 1500 eura mjesečno, dok je taj iznos sad pao za 300 eura, pa sad nitko ne želi raditi tih 70-tak sato tjedno za tako malu plaću.

Najvjerojatnije tako po prilici zvuči slika o poljoprivrednicima u EU, a ne onako kao u onom letku koji sam gore citirao.
Pa onda se programiranje umova u vezi planova Elite nastavilo na slijedeće dvije strane, gdje je pisalo o Libiji, u sklopu kojih je bila i kolumna prodavača magle i propagande u svim njenim vidovima, s naslovom preko dvije strane: „Slučaj Gadafi: svijet će sigurno biti bolji bez još jednog diktatora.“

To ne znam, ali sigurno je da bi novine bile bolje bez još jednog ovakvog komentatora. Jer pozadina događaja koji se zbivaju u Africi i Bliskom istoku onakva kakvom se predstavlja. Pa sve smo to već vidjeli, koliko se još puta može prodati ista fora?
U pretprošlom postu sam pisao o puno pouzdanijoj tehnici stvaranja prave slike, a to više nije preko sredstava javnog priopćavanja nego ako imate sreće pa poznate nekoga tko je bio negdje živio. Tako nam je jedan poznanik od nekih šezdesetak godina, koji je dvadeset godina radio u Libiji, a zadnji put bio opet tamo prije par mjeseci, rekao da je apsurdno da se priča o Facebooku, kad u Libiji nitko živ nema kompjutor, ima ih svega na par mjesta u nekim institucijama. Još je rekao da je Gadafi napravio pozitivne pomake u mnogim područjima i da nije bio omrznut kod naroda. Dodao je da je u u Libiji uvijek bilo skupina koje su bile za Gadafija i onih koje su bile protiv. I to je to. Dakle, samo je trebalo pokrenuti te skupine i jedne nazvati borcima za slobodu, a druge braniteljima tiranije.

Tko ne uviđa neprirodnu usklađenost svih ovih pokreta na sjeveru Afrike i na Biskom istoku stvarno bi trebao provjeriti dioptriju. Tako je insider Sarkozy mogao ispasti vizionar priznavši libijske pobunjenike. Naslov jednog novinskog članka je bio „Velika diplomatska pobjeda predsjednika Sarkozyja.” Ali čovjek jednostavno zna plan i sudjeluje u njemu, to je sve. Pa je s lakoćom otrpio „val kritika kolega na nedavnom summitu EU“ zbog toga. Mnogi su europski državnici, pisalo je, tvrdili da to nije racionalna odluka, ali Sarkozy se nije dao. A onda su mu se, (ne)očekivano, pridružili iluminatski kolege David Cameron i Barack Obama. Za ovog potonjeg je u novinama pisalo da je „uslijedio pravi obrat kad se u Sarkozyjev brod ukrca Barrack Obama“. Da, baš obrat, pravi da ne može biti praviji. Obrat u igrokazu, koji je nov samo za publiku, scenaristi su ga odavno napisali. Ali puno više o toj temi, i s puno više detalja, mogli ste čitati u kolumni Davida Ickea u Nexusu.

Kad sam već zastao kod aktualne Libije, možda ste i vi dobili cirkularne e-mailove s podacima o životu u Libiji pod Gadafijem, koje zapravo potvrđuju ono što mi je poznanik pričao? Za one koji još nisu, evo podataka koji se u njemu navode. U Libiji ste pod tim Gadafijem „bez kojeg će svijet sigurno biti bolji“ dobivali beskamatne kredite, a tijekom studija primala se prosječna plaća zanimanja za koje studirate; ako ne nađeš posao nakon završenog fakulteta, država plaća kao da radiš u struci; po stupanju u bračnu zajednicu, država poklanja stan ili kuću; kupovina vozila po tvorničkoj cijeni; nikome ne duguju ni centa; besplatno zdravstvo i obrazovanje; 25% ljudi visoko obrazovano; 40 kruhova košta 0.15$.

U drugom e-mailu koji kruži stajalo je slijedeće: BNP po glavi stanovnika u Libiji iznosi 14.192 $; primanja na račun nezaposlenost iznose 730 $; Plaća jedne medicinske sestre iznosi oko 1.000 $ ; za svako novorođeno dijete država obitelji plaća 7.000 $; nakon sklapanja prvog braka svaki bračni par dobija 64.000 $ od države za kupovinu stana; prilikom otvaranja privatnog biznisa svaki građanin dobija 20.000 $ početnog kapitala od države; obrazovanje je u potpunosti besplatno; zdravstveno osiguranje za svakog državljanina u potpunosti je besplatno; cijene hrane su jako niske; električna energija za upotrebu u domaćinstvu je besplatna; država osigurava kredite za kupovinu stambenih objekata i vozila bez kamate, a prilikom kupovine automobila svakom građaninu država plaća 50% cijene vozila (pripadnicima oružanih snaga 65%); cijena goriva je minimalna, litra benzina košta oko 0.14 $.

A tako nešto slično je ispričao i ovaj čovjek:

Kad se gleda unatrag, sve je išlo postupno, malim koracima – prvo se navodno neće Ameri upletati pa su se upleli, pa se neće NATO upletati, pa se upleo, pa će dati potporu pobunjenicima, da bi na kraju počeli otvoreno govoriti da je „ubojstvo Gadafija jedino rješenje za Libiju“. A to je ono što su od početka imali na umu, samo nisu odmah rekli. To je metoda malih koraka, da ne skužiš kuda ideš dok ne bude kasno i sve gotovo.

Jer sad je gotovo, vojna mašinerija je pokrenuta, krv je pala na svim stranama, oni podaci odozgora već pripadaju prošlosti, za koju sam siguran da će je se stanovnici Libije već nakon vrlo malo vremena sjećati kao bolje prošlosti – u odnosu na ono što ih još čeka u iluminatskom planu. Ali opet, i svi ti ljudi na svim stranama su samo žrtve. Dobitnik Nobelove nagrade za mir, Henry Kissinger, jednom je lijepo rekao: „Military men are dumb, stupid animals to be used as pawns for foreign policy“. Uzmite rječnik pa si prevedite.

Nemojte pomisliti da sam neki posebni ljubitelj Gadafija ili bilo koga drugog. Ali to da svjetska vlada sa svojom svjetskom vojskom napada svaku zemlju koju poželi, prema vlastitom nahođenju i s izmišljenim razlozima, to ipak nije u redu, ne?

Ipak, činjenica je da gornje ovakve informacije kruže još dok se događaji odvijaju. Sjećam se da se to u vezi iračkog rata događalo tek par godina nakon što je završio, kad ste mogli usporediti sadašnji život u Iraku pod američkom okupacijom i pod Sadamom Huseinom. Prvu veliki štetu su počinile sankcije Iraku, a kako danas žive građani Iraka znate i sami. To je uvijek ta ista politika koja se može svesti u dvije riječi:„Stvori čudovište“. I potom udri po njemu, jer on je kriv za sve, pa nek’ svima bude što gore. Svakako ne treba zaboraviti da odijelo ne čini čovjeka i da su ti tipovi s vrhova vlasti, recimo američke vlasti, po svakoj mogućoj definiciji ratni zločinci jer planiraju i provode udruženi zločinački pothvat. Tu sam frazu naučio iz izvještaja s haškog suda, nisam je izmislio . Ti „fejkeri“ ne zaslužuju nikakvu pristojnost, a još manje poštovanje. Samo su lijepo obučeni i stalno na televiziji, nema tu ničeg drugog.
Sve su to razne fronte rata protiv čovječanstva, ako ga smijem tako nazvati. Često o njemu razmišljam i ponekad, kad sagledam širu sliku, čini mi se da on i nije tako strašan i bezizlazan kako se čini. Jedini problem kod tog rata jest što ga ljudi moraju voditi – mirom.

Jer treba imati na umu da su glavno oružje Elite manipulacija, dezinformacija, sveopća muljaža i zakulisne igre na svim područjima te povlačenje konaca iz sjene. Zato mi se čini da se odmah mogu otpisati svi oslobodilački “pokreti“, vođe i slično, pogotovo ako imaju, kako je uobičajeno, piramidalnu hijerarhijsku strukturu, koja je savršena za manipulaciju jer je potrebno upravljati samo s par ljudi na samom vrhu. Pa postoji velika vjerojatnost da će ti ljudi biti neka kukavičja jaja i sve odvući u krivom smjeru, u smjeru još većeg kaosa, nasilja i podjele.

Obično, kad ljudi postanu svjesni globalne manipulacije, frustrirano se pitaju što bi sad oni tu mogli učiniti. I zaista, pogotovo ako se odbace sve opcije organiziranja, čini se – ništa. To je zapravo dobro. Bar nitko tako neće napraviti nikakvu štetu, jer iz povijesti znate kako to ide i kako bi opet išlo: Netko plasira neku ideju, netko drugi se navuče na nju i pokuša je silom provesti u djelo, pa netko nastrada, pa onda tako netko gleda kako mu netko ubija nekoga iz obitelji, u njemu se budi osjećaj mržnje i osvete – i kreće nezaustavljiva spirala zla. Tako da bih odmah puknuo nogom u smeće sve pokrete, strane, organizacije, vođe i ideje. Očito, bolje je ne napraviti ništa nego nešto, pa da onda tako ispadne. Ali što sad?

Ispada da ipak postoji jedna stvar oko koje bi se svi mogli okupiti, koju svi posjedujemo, a to je osjećaj empatije. Ni oko čega drugog se ne moramo slagati, ali on nam je svima zajednički, i puno jači od raznih programa našeg mozga – ako dobije priliku.
Na tom temelju, ako će imati jasnu širu sliku, svatko će znati za svaku situaciju pravi odgovor i pravu reakciju, i to bez puno razmišljanja. Oni će proizaći iz te urođene ljudske osobine – empatije, ali ne mora to biti ništa grandiozno niti prelomno. Realizirat će se u puno sitnih koraka, detalja i odluka tijekom svakoga dana ili tjedna. Akumulacija takvih malih svakodnevnih postupaka od mnogo ljudi (temeljenih na temeljnoj mudrosti zvanoj empatija koja ne treba ni vođu ni pokret ni ideologiju), čini mi se, mogla bi u sebi kriti ogromnu snagu, takvu da može dovesti do urušavanja sustava kojem su jedina oružja laži, manipulacije i programiranje. Ali potrebno je imati točne ulazne podatke, jer kod ljudskog mozga vrijedi isto kao i kod računalne obrade podataka – ubaci sranje od podataka, dobit ćeš sranje od rješenja.

No, da, kad sam već kod ubacivanja sranja od podataka, gdje sam ono stao kod čitanja novina o EU?

E, pa da par dana kasnije, novine koje promoviraju sve poteze Elite (sjećam se naslovnica tih novina „MMF: propast ćete“, „Svjetska banka: Nema vam spasa“ itd. i druge sramotne varijacije) pridružile su se spašavanju projekta pripajanja Hrvatske Europskoj uniji. To su napravile pomoću vlastite ankete, koja me ispunjava dubokim povjerenjem i potpuno sam uvjeren da je bila napravljena netendenciozno. Podaci iz nje su toliko drugačiji od onih iz mnogih drugih pravih, službenih anketa koje su razne statističke instuticije provele zadnjih godina.

Uglavnom, u novinama je pisalo da danas 56 posto Hrvata podupire ulazak u EU, dok je u mandatu Sanadove vlade samo 32 posto podržavalo ulazak. To je jednostavno nevjerojatan podataka, jer se potpora za ulazak u EU u Hrvatskoj već godinama, prema službenim procjenama, kreće u rasponu od 24 do 27 posto, a prema neslužbenim, još je i manja.

Ali dobro, ovo je ta njihova telefionska anketica. Navodna. 56 posto kažu. Doduše, ne znam zašto je ta anketa zaslužila dvije stranice (jer nitko baš pažljivo ne zagleda izvor ankete, nego u svijest uđu samo naslovi i brojke), ali znam da i inače volim znanstvenu fantastiku. Prvo je slijedio red teksta: „Unatoč tome što euroskepticizam u Hrvatskoj vidljivo jača, potpora hrvatskih građana ulasku u EU – raste.“ To je zaključak ankete. Pomalo orvelovski novogovor, u kojemu se od čovjeka traži da povjeruje u dvomišljenje, to jest da prihvati dvije međusobo suprotne teze. No, možda i nije, da vidimo dalje. Anketa svojim autorima otkriva da „euroskepticizam kojem svjedočimo na antiglobalisitčkim i desničarskim (još jedna etiketa bez ikakvog smisla,op. K.M. ) prosvjedima u Zagrebu nema potporu većine građana“.

Pa najbolje onda da svatko napravi svoju anketu. Recimo, ja sam isto napravio anketu na uzorku od par desetaka ljudi koje znam. Znate kakvi su rezultati moje ankete? 0 (riječima: nula) posto građana podržava EU. Doista, nikome koga poznajem se ne sviđa ta ideja. Nađimo sad pola puta, te novine i ja, a to je 23 posto, i dobit ćemo brojku blisku službenim anketama.
Što se tiče strahova koje su građani u anketi nabrojali, oni su razumni i opravdani, mada ih se spominjalo intonacijom kao da se radi nerazumnim strahovima neinformiranih ljudi. Više od 32 posto ispitanih boji se produbljena socijalne krize zbog porasta cijena, a 13,8 posto se pribojava ulaska radne snage iz drugih zemalja. Potom, 21 posto se brine za državnu autonomiju jer smatraju da bi EU ugrozila hrvatske nacionalne interese, dok 18,7 posto strahuje od „direktiva EU“, odnosno političke supremacije nad hrvatskom vladom. Doduše, ta politička supremacija je već neko vrijeme sveprisutna.

Evo sad jednog primjera potpuno netendencioznog naslova. Baš nekako u to isto vrijeme na jednom portalu osvanuo je tekst naslovljen „Loš glas daleko se čuje – belgijski dnevnik o hrvatskom euroskepticizmu“. Pisalo je da se „ugledni belgijski dnevnik Der Standaard… osvrnuo i na hrvatsku konačnu ofenzivu za ulazak u Europsku uniju upozorivši na visok broj euroskeptika u zemlji… Gotovo polovica hrvatskih građana ne podupire članstvo zemlje u Uniji te je, piše Standaard, prošlog tjedna oko 10 tisuća građana izišlo na ulice tražeći nove izbore. Prosvjednici su zapalili zastavu EU-a, a Hrvati, piše list, ovu zajednicu ne smatraju spasiteljem ili izvorom novca već prijetnjom.“
Tako smo došli na loš glas.

Bar tako misli portal, jer je naslov mogao biti i: „Dobar glas se daleko čuje“, ako bi ove podatke iz belgijskog lista slušali oni silni ljudi koji po Europi neprestano prosvjeduju protiv Europske unije (od kojih jedva da kroz novine čujemo ikakav glas) ili protiv rezultata njenih dijela.

Jer tamo gdje nas se gura demonstracije su svakodnevica, a ljudi ne demonstriraju zato što im je dobro, nego zato što su manipulacijom dovedeni u situacije koje im ugrožavaju egzistenciju .U ožujku 2011., u jednoj od država EU, u Londonu, 400 000 prosvjednika je prosvjedovalo protiv smanjenja budžeta, to su bili jedni od najvećih britanskih prosvjeda uopće, ili barem od 2003.. Samo na ulicama Londona bilo je 250 000 ljudi, a Britanci su stizali u prijestolnicu iz svih dijelova zemlje, buneći se protiv „mjera štednje“ kojima su u budžetu za 2011. skresane socijalne olakšice i davanja, koje su okrivljene da su dovele zemlju u financijsku situaciju u kojoj se trenutno nalazi. Korporatistima su uvijek krive socijalne olakšice, nakon što umjetno izazivo krizu potezima u financijskom sustavu, ili pokretanjem rata ili na neki treći način.

Tako je to u bogatim zemljama EU, poput Velike Britanije ili Francuske, gdje se seljaci ubijaju. U siromašnijima je iluminatska čizma polučila i bolje („za njih“) rezultate. Jedan tekst iz veljače 2011. pisao je o štrajkovima u Grčkoj koji su se zbivali uoči presudnog summita EU tijekom kojeg se razgovaralo o financijskoj pomoći Grčkoj. Zapravo, riječ je o zaduženjima za puno novca, na puno godina i s puno kamata, ali tako se danas naziva „pomoć“. EU i MMF spremali su se pristati restrukturirati grčki dug od 330 milijardi eura – ako se provedu reforme,

U Ateni je tih dana zaustavljen javni prijevoz, pa se štrajkaška obitelj proširila a liječnika i pravnika i na vozače. Plaće u javnom sektoru su drastično smanjene, porezi i nameti narasli, a za to je vrijeme, pisalo je, „vlada primala pohvale u inozemstvu za prve korake smanjenja proračunskog deficita“. Potom su ljudi počeli odbijati plaćati cestarine, troškove bolničkog liječenja i prijevoza koji je poskupio 40 posto, a ti neplatiše su oformile i grupu pod imenom „Odbor putnika“.

Bio je onaj portal u pravu, loš glas se ipak doista daleko čuje – barem ako se misli na loš glas Europske unije. Baš zbog dobrog glasa, ja ne bih puhao u isti rog s Barossom, Sarkozyjem i drugim dečkima iz te škvadre.

Ali vratimo se na ankete.

Tek što smo novine i ja napravili svoje ankete, isto je, krajem ožujka, napravio i jedan portal. Od 276 čitatelja tog portala preko facebooka, 86 posto njih je odgvorilo da bi na referendumu zaokružili „NE“.

(No, pisalo je i to da „za razliku od javnog mnijenja na Facebooku, prema posljednjem istraživanju Crodemoskopa, samo je 41 posto građana protiv članstva u Europskoj uniji, dok potporu članstvu daje 48,9 posto građana“ te da je „u posljednjih dvanaest mjeseci najveća potpora zabilježena u lipnju 2010. godine, 53,1 posto, a u posljednjih pola godine nijedan mjesec nije zabilježena natpolovična potpora članstvu.“)

Anketirani čitatelji portala, ti „ne-gativci“, su i obrazložili svoje razloge od kojih su neki bili objavljeni, pa ću djeliće njih ovdje prenijeti, i to u puno manje emotivnom obliku od onog u izvorniku. Jedan je čitatelj objasnio da „ima puno školovanih prijatelja koji žive u zemljama Europske unije i svaki od njih mu kaže da se malim zemljama ne isplati ulaziti ni pod koju cijenu, jer će nas iskoristiti i oguliti do gole kože“ te da „ne želi biti rob u vlastitoj državi“, a da nas „političari guraju u tu zločinačku organizaciju samo radi svoje koristi i interesa, a svi vi koji ste za Europsku uniju ili ste neuki i neobrazovani ili ste kupljeni od strane medija koji su prodani zemljama Europske unije i veličaju njihovu ideologiju, i tu i tamo napišu koju pozitivnu riječ o Europskoj uniji.“

Jedna je čitateljica, između ostalog, napisala da nam je „zadnja slamka spasa naša nacionalna, suverena država“, a da „potkupljivi sluge u Saboru i Vladi… ne misle za dobrobit naroda, raduju se samo foteljama i plaćama koje im nudi EU“. Čitateljica je još napisala: „ Ne slušajte njihovu propagandu. EU je fašistička, globalistička, umjetna – nadnacionalna tvorevina, nitko ne želi biti rob bez ljudskih prava, pazite se njihovih indoktrinacija o blagostanju, to je mudar način da vas porobe i oduzmu ljudsko dostojanstvo. Dokažimo kao i Švicarska i Norveška da možemo biti uspješni i bogati, a ne naivni kao Španjolska i Grčka te pristupiti u EU ropstvo“.
Druga čitateljica je dodala da u EU „manjina vlada većinom“ i da „jedino što njih zanima su naše prirodne ljepote i more.“ Drugi čitatelj je razumno primijetio da nam „asocijacije kroz povijest nisu nikad donijele ništa dobroga. Koliko još puta trebamo dobiti nogom u stražnjicu da bismo se opametili!?“

I dr. Bernd Fischer, veleposlanik Savezne Republike Njemačke u Hrvatskoj misli da se trebamo opametiti, ali u suprotnom smislu. Jer je u novinskom intrevjuu na pitanje: „Hrvatska svejedno još ima veliki broj euroskeptika. Neki kažu i do polovine stanovništva. Što im poručujete?“ rekao: „Vidim da su prednosti članstva toliko velike da sam siguran da će svi oni koji misle na budućnost obitelji i djece, kad se bolje informiraju, biti za ulazak i tako glasati na referendumu. Teško je zamisliti kako će Hrvatska prosperirati i imati solidnu budućnost izvan EU-a.’
Gospon Fischer, meni to nije baš tako teško zamisliti. Pogotovo kad vidim vijesti poput ove, koja, doduše, nije zauzimala dvije stranice novina, pa čak niti jednu ili pola, već je bila mali kvadratić negdje uz rub. Vijest je bila iz Bruxellesa, a naslov: „Prosvjedi zbiog krhke Eurozone“.

Toliko je bila kratka da ću je cijelu prepisati: „Summit članica Europske unije, koje traže rješenje za stabilizaciju eura, popratile su demonstracije u Bruxellesu, tijekom kojih je izbio sukob s policijom. Pad portugalske vlade donio je novu nesigurnost u eurozoni, a demonstranti ne vjeruju politici čelnika EU.“

I to je sve, ne može se reći da nas nisu informirali, a sami smo si krivi što kod čitanja novina sa sobom ne nosimo povećalo.

Osim toga, ako ti demonstranti, koji žive u EU, ne vjeruju, zašto bismo mi morali, i to još na neviđeno?

Kad smo već kod vjere i nevjere, jedna je kolumnist u Večernjaku, pišući o svim ovim zbivanjima oko presude generalu Gotovini iznio zanimljivo razmišljanje. Naime, primijetili ste da nas novine nas iz dana u dan pumpaju time da presuda Gotovini nikako ne bi trebala utjecati na naš izbor na referendumu, a onda jedan po jedan stižu i strani predstavnici svih mogućih institucija pa nam to isto govore. A vlada pak govori da je sve s Haagom činila „zbog ulaska u EU“, a nije se jednom moglo pročitati kako iz EU motre surađujemo li s haškim sudom ili ne.

Dakle, taj kolumnist je napisao slijedeće pitanje. „Kakve bi veze imao Haaški su s EU ako nije politički sud? Ako ga je osnovao UN, što onda on ima s EU? Da bi vršila politički pritisak na Hrvatsku, Europska unija koristi sud i drži nam lekcije o neovisnom sudstvu.“
Svakako, logična pitanja. Postoji i logični odgovor – i UN i EU su organizacije iza kojih stoje isti osnivači i koje su osnovane sa sasvim drugim ciljevima od onih koje proklamiraju. Ovakvima kakve se može iščitati i iz ovih presuda.

U novinama je osvanuo i slijedeći naslov: „Dok potpora EU pada, šanse za lipanj sve veće“. Svi su se zbog toga uzvrtili, pa je naš ministar vanjskih poslova po kratkom postupku dobio podršku NATO-ovih ministara vanjskih poslova zemalja članica EU, pa čak i američke državne tajnice Hillary Clinton. Evo opet logičnog pitanja – zašto bi se Amerikanka brinula oko toga hoće li Hrvatska ući u EU (a SAD nisu jedanput izrazili podršku našem primanju u EU ili našoj vladi na njenin naporima tom smjeru). Jedan logičan odgovor je: zato jer se EU, UN, MMF, itd pa i vlada korporacije zvane SAD na vrhu jedna te ista organizacija, koja provodi isti plan. Pa to je onda tako očekivano.

Zato travanjske novine i mogu prenijeti kako će sredinom svibnja Hrvatsku posjetiti stručnjazi iz Europske komisije i iz država članica, koji će provjeriti stanje u 23. poglavlju, pa da konačno u lipnju zatvorimo sva preostala poglavlja. Zato svibanj pripada i Sergeu Brammertzu, glavnom haškom tužitelju, koji stiže istim poslom sanacije štete. Zato u travnju čitamo i da dužnosnici EU misle da bi hrvatska vlada trebala zaključiti pregovore s Europskom unijom, a tek nakon toga održati izbore. To je rekao povjerenik EU za proširenje Štefan Fule na zatvorenom sastanku u Europskom parlamentu, koji je pak siguran da će Hrvatska ove godine zaključiti pregovore.

Kad se u svibnju našao u Zagrebu na konferenciji „Speak Up!““, koju je ogranizirala Europska komisija povodom „Međunarodnog dana slobode medija“ (nemojte da vas naslovi zavaraju), Štefan je rekao da je vrlo optimističan jer da vidi da Hrvatska ostvrauje vidljiv napedak iz dana u dan te da je našooj vladi više stalo do realizacije pregovora nego do vlastitog imidža u javnosti.
U svibnju se oglasio i predsjednik Hrvatske, koji je, unatoč padu potpore ulasku Hrvatske u EU, kako je pisalo, „nastojao poslati optimistične poruke iz Osijeka, gdje je, u pratnji šefa delegacije EU u Hrvatskoj Paula Vandorena, bio na proslavi Dana Europe“. Pa evo kako predsjednik Hrvatske doživljava optimizam: „Budimi optimisti. Manji je postotak onih koji su protiv, a postoji jedan broj onih čije je stajalište nedefinirano i upravo se za njih moramo boriti.“

Baš bih htio znati na koga je predsjednik mislio kad je rekao „Budimo optimisti“.
Taj se „mi“ sigurno ne odnosi na mene, to znam stoposto, a mislim da ni vi koji ovo čitate uglavnom niste uračunati u taj „mi“. Taj „mi“ su zapravo neki tamo „oni“, kojima je je stalo do toga da se vlast nedemokratski izabrane Europske komisije proširi i na Hrvatsku. Uključeni u taj „mi“ su i sve one skupine ljudi koje zakulisno usmjeravaju svijet, a za koje ste jedva čuli.

Općenito sam u životu primijetio da svaki onaj koji me ubacio u neki „mi“ uvijek htio prevariti – osim u slučajevima kad je „mi“ predstavljalo malu grupu prijatelja, bend ili obitelj. Ako je predsjednik po pitanju EU optimist, onda građani Hrvatske imaju poprilično razloga da budu pesimisti, jer se već odavno interesi vlasti i građana kod nas, a i u drugim europskim državama, ne podudaraju.

Predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora Vesna pusić je, na našu žalost, sredinom travnja isto bila „bila puno optimisitčnija nego prije tjedan dana i smatra kako se Hrvatska ponovno vratila na put da pregovore završi u lipnju.“ Ona se, naime, pisalo je, srela s britanskim ministrom pravosuđa Kennethom Clarkeom. Ali nitko zapravo tu nije jako siguran u ishod, ali imamo sreće jer je na našoj strani i poljski premijer britanskog imena Donald Tusk (koji je zamijenio onu neposlušnu poljsku vladu koja se srušila u avionu u nikad od kraja razjašnjenoj nesreći) jer se sredinom travnja zapitao, kako su preniele jedne novine: „Može li mi netko objasniti zašto bi Hrvatska trebala biti žrtva zbog Gadafija?“ Htio je reći da nas Iluminati nisu zaboravili, mada sam se na trenutak ponadao.

Uostalom, jesu li i Finci glupi kao mi, kad je Timo Soini i njegova antieuropska stranka „Pravi Finci“ dobila 19 posto glasova i postala treća politička snaga u političkom parlamentu s 39 mjesta. Mada se znalo pisati da se stranka Pravi Finci protivi financijskoj pomoći Portugalu i drugim europskim zemljama koje prolaze kroz tešku financijsku krizu, u izjavi za jedne irske novine Soini je istaknuo da se ne protivi pomoći Irskoj, nego da je njegovo neslaganje više okrenuto MMF-u i EU koji propisuju državama što trebaju činiti. Također, rekao je da će uvjeriti svjetsku javnost da nije protiv stranaca, kojih u Finskoj ionako ima malo (samo oko 130 000), jer ga se odmah, naravno, počelo optuživati i za ksenofobiju. Općenito, ako kažete bilo što što nije u skladu s planom sustava, slijedi vam neka etiketa – ksenofob, teoretičar urote, pseudoznanstvenik, desničar, ekstremist, terorist….Sve je to bullshit.

Tako je to, dakle, o stranci Pravi Finci pisalo u jednim umjerenim dnevnim novinama. Umjereno, kako i jest. Kad se pusti čovjeka da sam kaže što ima za reći, stvari imaju sasvim drugačiji ton.

U drugim novinama, onima neskriveno propagandističkima kad je riječ o EU i općenito bilo kakvoj agendi nadnacionalne elite, nadnaslov preko dvije stranice je glasio ovako: „Finci imaju najefikasniji obrazovni sustav u Europi. Njezin rastući šovinizam nije rezultat neobrazovanosti. (Kao što je to kod nas? Op. K.M.) Utoliko je priča alarmantnija.“

Pitanje jest: za koga alarmantnija? Za „njih“ ili „nas“? Pa dokle ovakvo baljezganje? A još moraš platiti sedam kuna da bi se izlagao ovakvoj propagandi.

Upitao bih te novine ovo: Ne kunete li se neprekidno u demokraciju? Pa onda, pustite demokraciju da radi, i onda kad izražava volju naroda ili dijela naorda, a ne samo volju nadnacionalne korporatističke elite. I onda kad se pokaže da ta volja nije potpuna ista kao ono što smatrate da bi trebalo biti.

Naravno, ako niste za EU, onda ćete odmah dobiti etikete kakvih je taj članak bio pun: „ekstremisti“; „populizam s elementima ekstremne desnice“; „autoritarne i šovinističke promjene ustava“: „trend opasan sa stajališta osjetljivih ravnoteža u Europskoj uniji“: „rasistička retorika“: „ksenofobna desnica“…
Naravno, autor i nije mogao izvući drugačije zaključke, kad je krenuo od pogrešnih pretpostavki, rekavši da su takve promjene suprotne duhu Europske unije i negativne za Europu, zbog dva, po njemu, očita razloga: prvi je taj da je , prema njemu, Europska unija osnovan da bi suradnjom temeljenom na dogovorima i kompromisim udaljila opasnost od novog rata, poslije dvaju prošlostoljetnih koji su pobili 120 milijuna ljudi, a drugi je taj da stečevinu Euroske unije ponajprije predstavljaju norme ljudskih prava i norme pravne države.

Nažalost, oba navedene razloga su tek pogrešne pretpostavke, proizvedene na temelju one „službene“, općeprihvaćene povijesti. Svjetski ratovi su bili zakulisne kuhinje Elite, bili su ciljano i namjerno pokrenuti, s ciljem da se stvori patnja i problemi koji će dovesti do veće centralizacije moći. Kako je i zašto zaista nastala sama EU, vidi knjigu Bookera i Northa, a kakav je rezultat EU po pitanju sloboda vidi na temelju razloga svih ovih demonstracija, odbacivanja referenduma o (ne)prihvaćanju Ustava EU u raznim državama i beskonačnih primjera nametnutih zakona koji su nadjačali demokratski donesene zakone država i bili u suprotnosti s mišljenima struke. Ovako iz glave sjećam se zakona o osiguravajućim društvima, zakona o socijalnoj skrbi, zakona o odvjetničkim diskrecijama prema klijentima, zakona o visokim učilištima…ili na blogu ili u knjizi „Sve piše u novinama“ su opisani ti događaji, koji uvijek imaju isti uzorak – a to je da ih je struka ocijenila lošima, ali Vlada ih je prepisala iz Bruxellesa i to je gotova stvar.

Evo, recimo, nedavno, početkom svibnja, su dekani svih četiriju Pravnih fakulteta u zemlji zatražili od premijerke da povuče iz procedure paket zakona iz područja znanosti i visokog školstva koje je pripremilo ministarstvo obrazovanja Radovana Fuchsa (prema napucima iz Bruxellesa). Dekani su potpisali i zajedničku izjavu u kojoj navode zašto se protive zakonskim rješenjima, a glavne su zamjerke kršenje autonomije Sveučilišta i pogodovanje interesima kapitala te strah od gubitka financijske autonomije.

Bilo je u novinama i jedna zanimljiva vijest, neobična ali logična. Roko Šikić iz udruge „Volim Hrvatsku – ne u EU“ DORH-u je podnijela krivičnu prijavu zbog nezakonita isticanja zastave EU na javnim mjestima i državnim institucijama protiv nepoznatog počinitelja, za kojeg sumnjaju da je još u Vladi. Naime, kaže Šikić, EU je zasnovana na Lisabonskom sporazumu, nema status države i nema službenu zastavu i grb. Njegova udruga traži skidanje zastava EU s navedenih mjesta, otkrivanje i kažnjavanje malogodavca njena postavljanja te puštanje i obustavu kaznenih i prekršajnih postupaka protiv svih koji su u Zagrebu uhićeni zbog skidanja zastave EU.

Zaista, bodu oči te silne plave zastave sa žutim zvjezdama koje vise po cijelom gradu iz posve nejasnih razloga. Osim ako opet nije riječ o programiranju i nametanju jedne lažne stvarnosti tamo gdje je jedino ima smisla nametati – u umove ljudi. Kad umovi prihvate „stvarnost“, tek onda ona to i postaje.

I kao što je rekao predsjednik – budimo optimisti!

Čitamo se! (ali o nekoj drugoj temi)

Bok svima!

Evo nas opet, kakav će to predivan svijet biti jednoga dana kad nestane materijala za ovakve teme. Ali za sad, nikad kraja. Pa dobro, let’s go with the flow, ili „nek’ nas voda nosi“ to jest nek’ me voda nosi. Kuda već nosi, a nosi nas tamo gdje je usmeravaju, bar se tako čini. Ni bujice više nisu što su bile – divlje, neobuzdane i nepredvidljive. Ne, danas je sve na daljinsko upravljanje. Uglavnom, tema je – kao što piše u naslovu – još uvijek ista, čarobna kratica sastavljena od dva samoglasnika, koji inače sami po sebi nisu bili loši samoglasnici, ali ovako u kombinaciji…

U svakom slučaju, postoji jedan jedini argument za ulazak u tu korporativnu diktaturu koji bi imao smisla (i kojeg nikome ne bi trebalo posebno tumačiti jer taj jezik svi razumijemo), a to je – lova. Malo ljepšim rječnikom to se obično kaže: „standard“. Drugim riječima, kad se već odričemo suvereniteta, prava nad donošenjem zakona koji se tiču svakog aspekta našeg života, kad već omogućavamo da imućniji ljudi sa zapada, iz zemalja koje govore drugačijim jezicima, postanu vlasnici tla, vode, imanja i kuća i čak dobiju pravo glasa na izborima (za primjer vidi Španjolsku i apsurdne situacije gdje milijuni Britanaca usred Španjolkse glasaju o ljudima koji će Španjolcima odlučivati o životu) – što zapravo dobivamo?

Mislim, osim praznih obećanja i floskula. Dobivamo li nešto konkretno zauzvrat, što će nam svima podignuti životni standard? Recimo – lovu? A može i zlato, ili dijamante, ili platinu, svejedno, može bilo što, samo da gore navedeno odricanje barem ne bude zabadava. Da, stvarno, kakva je perspektiva povećanja standarda našeg života. Prema onome što kažu naši meni uvijek dragi susjedi Slovenci – nikakva:

Ali dobro, nećemo se sad informirati s yuotubea ili nekakvih knjiga o uroti. Predlažem da, ako i obično, prolistamo prave istinonoše – dnevne novine i portale. To su valjda dovoljno vjerodostojni izvori. Pa da vidimo što tamo piše, ili bar što se može iščitati. Recimo o …

…CIJENI ULASKA

U jednim novinama se u veljači oglasio i regionalni direktor Svjetske banke Peter Harrold u posjetu Hrvatskoj koji je za nas poučno rekao: „Mnogo je bolje provesti reforme prije ulaska u EU nego poslije, a to najbolje potvrđuje Bugarska koja sad ne može apsorbirati novac iz EU fondova pa je lani više uplatila u EU nego što je povukla.“

Sjetio sam se silnih milijardi koje nam proponenti EU u domaćim političkim redovima obećavaju, da bi nas privoljeli da kažemo „da“ na referendumu. Ali tako to bude, kao u Bugarskoj, ništa od obećanih para. Naravno, nije to zbog EU, nego su si sami krivi što nisu napravili reforme, koje im je, bez obzira na unutarnje okolnosti Bugareske, propisala… EU! Jer korporatisti koji vladaju u EU znaju što je najbolje ja Bugarsku i sve joj najbolje i žele. A priznajte, nije im loša zamisao – obećati novac, koji ćeš dobiti samo ako napraviš zahvate za koje se unaprijed zna da ih je nemoguće napraviti.

Tu i tamo se i kod nas čuje drugačiji glas. HSP-ovac Daniel Srb je na konferenciji za novinare u veljači pozvao građane da se na referendumu o ulasku u EU izjasne protiv ulaska Hrvatske u EU jer „po njihovom mišljenju za to nisu stvorene političke pretpostavke, obzirom da se Hrvatskoj stalno nameću novi uvjeti koji, kako je ocijenjeno, derogiraju isplativost ulaska Hrvatske u EU“.

„Hrvatskoj se u EU ne isplati ulaziti’, ustvrdio je predsjednik te stranke Daniel Srb dodavši kako mi možemo vlastitim snagama osigurati brži razvoj gospodarstva nego što je u EU. Za primjer je, pislao je u članku, naveo Tursku koja, kako je rekao, postiže veće stope gospodarskog razvoja od bilo koje članice EU. I cementirao misao sportom: „Ako hrvatski atletičari, skijaši i veslači mogu biti najbolji na svijetu, ne vidim razlog zašto to ne bi mogli biti i hrvatski proizvođači namještaja ili hrvatski bankari“, upitao je Srb.

Kad smo već kod sportaša, to svakako nije loš primjer.

Tako je Ante Kostelić, na prijemu u Vladi povodom trijumfa Ivice Kostelića, krajem ožujka održao razumni i istiniti govor koji su jedne dnevne novine, koje su se već u više primjera predstavile kao pamflet Elitine nadnacionalne politike (glavni je kolumnist je lijepo i otvoreno u jednoj svojoj kolumni rekao da su „ove novine oduvijek podržavale bezuvjetni ulazak u EU“, pa si vi razmislite o objektivnosti vijesti koja može stići iz novina koje se tako deklariraju), predstavile kao nespretni gaf našeg vrhunskog sportskog djelatnika.

Vraga nespretni gaf – Gips im je baš sve lijepo rekao kako i jest.

Recimo: „Ovakav uspjeh može poslužiti kao primjer kakva je naša zajednička sudbina kao malog naroda, ili kao zajednice koja ne mora imati oznake nacionalnog identiteta“.

Doista, Kostelićima nije trebala EU, niti ikakav pokrovitelj, da bi bili najbolji skijaši svijeta, sve su napravili sami. Tako se može i u svemu ostalome, a tako je i bilo u mnogim djelatnostima (brodogradnja, recimo).

Onda je Gips rekao i ovo: „Ja znam da ova naša sadašnja Vlada, i buduće i prošle, da su radile u okolnostima koje su često kontrolirane. (Može li išta biti točnije od toga, op. K.M.) Ne znam od koga, netko će reći od vanjskih neprijatelja, ne znam, od bilo koga.“

Tu izjavu, datu takvim svečanim povodom, od strane tog čovjeka, mediji nisu mogli ignorirati. Pa su onda u tom novinskom članku počeli kenjati. Prvo su, naravno, priznali zasluge Gipsu, rekavši da je on nedvojbeno jedna od najuspješnijih hrvatskih sportskih djelatnika, da je stvorio najveće sportske šampione koje je Hrvatska ikada dala, i da svi oni zaslužuju spomenik i ulicu, i to ne samo u Zagrebu i tako su mu malo pušili par redaka.

Naravno, znate da sad slijedi „ali…“ . I u pravu ste.

S obzirom da je Gips rekao nešto istine o velikoj laži u kojoj živimo, onaj isti komentator (koji se hvalio kako „ove novine oduvijek podržavaju bezuvjetni ulazak u EU“), ovog puta u ulozi pisca novinskog članka, napisao je: „Ali, stariji gospodin Kostelić strahovito je netalentiran u javnim nastupima; njegove političke i ideološke procjene izazivaju masovni podsmijeh.“

Kao prvo, to uopće nije točno. Ne znam nikoga tko je reagirao podsmijehom, svi koje znam smatrali su da je Gips rekao istinu. Ali političke i ideološke procjene tog mudrog novinara ono su što meni stalno izaziva podsmijeh. Ako ne i povraćanje. Ali da vidimo što je dalje nadrobio….ma zapravo mi se ne da više na te tendenciozne gluparije trošiti vrijeme. Još ću samo prenijeti da je novinar dobrohotno i snishodljivo, prethodno ga proglasivši čudakom i frikom, rekao da Anti Kosteliću ne treba zamjeriti te da bi „ovakve njegove istupe u javnost trebala tretirati kao benigne nepogode“.

Reče čovjek čiji su tektovi toliko propagandistički da se također mogu smatrati nepogodom, ali nikako benignom. Njemu treba zamjeriti.

Nadnaslov jednog članka u veljači bio je „Pravila igre EU – Nacionalne blagajne ostat će kratke za milijardu eura.“ A naslov: „Jedinstvena osnovica korporacijskog poreza“.

Što je sad to? O tome da je EU napravljena da zastupa korporativne interese, a ne interese građana već je bilo riječi u predzadnjem postu, uz par primjera, a te se primjere može proširiti i podacima iz novinskog teksta o raspravi i Zakonu o privatizaciji Ine. Naime, Vlada je nedavno htjela izmijeniti zakon tako da nitko ne može kupiti više od 49 posto njenih dionica, ali je povukla odluku zbog…Europske unije.

Štos je u tome da se tim zakonom htjelo izbjeći da off shore fondovi ispod stola, u ime nekih drugih, kupuju Inu. Izmjenama Zakona o privatizaciji htjelo se izbjeći da bilo tko stekne više od 49 posto naftne kompanije. U vladi se povela burna prepirka između onih koji su bili za zakon i onih koji su bili protiv zakona da ne bismo uvrijedili Europu. Ta rasprava nije završila zaključkom nego kompromisnom odgodom, ali zapravo je rezultat da zakon nije donesen. I sad, što ima loše u tome da jedna država želi zaštiti svoj utjecaj u državnoj naftnoj tvrtki? Pa to je zato jer je korporativna Europska unija počela ošto upozoravati Hrvatsku da bi takvom odlukom kršila kao neka „europska pravila“, pa još da si time ozbiljno ugrožavamo ulazak u EU, što mi uvijek tjera suze na oči.

Vratimo se na sadržaj one vijesti o jedinstvenoj osnovici korporacijskog poreza. Dakle evo citata iz članka:

„EU uvodi sve na jednom mjestu, ali će zbog toga štetu pretrpiti državne blagajne. Oko tri milijarde eura u godini ostat će više europskim tvrtkama koje posluju preko unutarnjih granica u Europskoj uniji kada se primijeni Zajednička pročišćena osnovica korporacijskog poreza (CCCTB), čiji je prijedlog sredinom ožujka predstavila Europska komisija (uvijek na strani građana Europe, op. K.M.). Zbog te bi uštede nacionalne blagajne u EU imale štetu od oko milijardu eura, a čak bi dvije milijarde tvrke uštedjele ukidanjem sadašnjih troškova prilagodbe propisima iz 27 različlitih poreznih sustava država članica.

Stvarno, nema smisla da korporacije pate.

A slijedi i nastavak članka, koji pokazuje poznatu taktiku malih koraka. Uvijek u malim koracima, da te nitko ne skuži, da svi zaborave prethodni korak, da netko ne pomisli da sve to namjerno slijedi jedno iza drugoga već da misli da je riječ o spontanom, prirodnom tijeku stvari.

Uvođenje CCCTB-a, pisalo je, bio bi prvi korak k usklađivanju poreznih politika u EU. Sada su porezi u isključivoj mjerodavnosti država članica, a na razini EU određuje se samo najniža stopa PDV-a. (A te države ih uvijek žuljaju, samo smetnja, baš kao i ona lijeva smetala – građani tih država)

Iako je u EU uspostavljeno jedinstveno tržište, pisalo je, ono u tom dijelu nije još dovršeno. Tako se jadne tvrtke koje posluju u više država članica suočavaju s velikim teškoćama pri izračunu porezne osnovice. Mora da su jako velike jer osjećam kako mi srce puca što u svakoj zemlji u kojoj rade moraju posebno obračunavati porez za prihod ostvaren u njoj, prema različlitim poreznim propisima u svakojn zemlji, pa moraju „unutar tvrtke voditi vrlo zapleteno knjigovodstvo. K tome, ne mogu prebiti dobit u jednoj s gubitkom u drugoj zemlji.“ Ovo zadnje je posebno zanimljivo. Zamišljam kako neka telekomunikacijska korporacija ostvari dobit u Hrvatskoj, prodajući građanima Hrvatske svoju robu, ali potom ne plati porez državi za tu dobit nego je prebije s gubicima u nekoj drugoj zemlji.

Još je pisalo da su takvu obračuni skupi za velike tvrtke, a male obeshrabruju u tome da posluju izvan države u kojoj su registrirane, a to, pisalo je u novinama, ograničava gospodarski rast pa se ne otvara onoliko radnih mjesta koliko bi moglo. CCCTB uvodi sve na jednom mjestu na temelju jednog jedinog niza propisa širom EU. Rasčisitit će zbrku, pisalo je, ali i omogućiti prebijanje dobiti iz jednih s gubicima iz drugih zemalja. Pročišćena porezna osnovica će se prema posebnoj formuli rasporediti među državama članicama u kojima tvrtka posluje, a svaka od njih će pripali joj dio oporezovati nacionalnom korporacijskom poreznom stopom. Većina država članica se već načelno usuglasila s ujednačavenjem te stope, jedino se Irska buni jer želi nastaviti niskim porezom privlačiti ulagače.

No, to da netko sam odlučuje o sebi, kao što bi Irci htjeli, a nama obećava predsjednik opozisijske stranke, lagano postaje prošlost.
Nadalje, što se tiče, financijskih dobrobiti ulaska u EU, jednom sam čak u našim medijima naletio na poučni podatak o cijeni našeg ulaska u EU. Izgleda da bi i nama moglo biti kao u Češkoj, o čemu sam pisao u pretprošlom postu, navečer će se slaviti, ujutro će se plakati.

Nadnaslov teksta na jednom portalu bio je „Euroulaznica od 600 milijuna eura“, a naslov „Nedostaje nam više od 200 milijuna eura za članarinu u EU“.

Riječ je o jednom novom zakonu. (Inače, prije koji mjesec u jednim novinama je osvanula vijest da je Hrvatska u zadnjih godinu dana izglasala najviše zakona u svojoj kratkoj povijesti! Nemojte misliti da ih je netko pročitao prije dizanja ruke, ili da oni koji su ih izglasali znaju koja su pravila prihvatili za nas. Namjerno je to sve tako zamršeno, pretvoreno u tisuće stranica tekstova koje članovi parlamenta, kako našeg tako i drugim zemlja, nemaju vremena pročlitati kad bi i htjeli, jer sve ide na brzaka. Hop-cup-poskočiću). A i lakše je izglasati bez gledanja pa na kavu, kad se tu ionako ne može ništa učiniti, zar ne?

Vjerojatno je jedan od tih brojnih zakona i nedavno doneseni Zakon o fiskalnoj odgovornosti, koji predviđa ograničavanje potrošnje na razini iz 2010, pisalo je u članku o ulaznici u EU. Ako se u EU uđe 2013. plaćamo članstvo i do 600 milijuna eura, otkriva časopis Lider, koji je poslužio kao izvor za taj članak u kojem je dalje pisalo ovo:

„ Kako će se nabaviti taj novac, a zadržati razinu rashoda nije poznato. Naime, spomenuti zakon predviđa ograničavanje potrošnje državnog proračuna na razinu 2010. u razdoblju koje se proteže čak na projekcije za 2014. U slučaju da Hrvatska uđe u Europsku uniju 2013, što je trenutačno popularna teza, morala bi svoju prvu godinu članstva platiti između 400 i 600 milijuna eura, a od EU bi, prema iskustvima prijašnjih članica, dobila znatno manje. Iz Ministarstva financija… objasnili su da predviđaju iznos od 484 milijuna eura za prvu godinu članstva, iako napominju da je riječ o projekcijama koje variraju ovisno o promjenama u gospodarskim kretanjima.
U isto vrijeme, prema projekcijama EU-a, Hrvatska bi trebala povući iz EU-a 170 milijuna eura za 2012. i samo 32 milijuna za 2013. u sklopu pomoći za novčani tok svježoj članici ošamućenoj skupoćom članstva. Kako je prva godina definitivno prekrižena kao godina stupanja u članstvo, prvotni iznos vjerojatno će biti primijenjen u 2013. godini, odnosno prvoj godini članstva, ako i ta bude prva. Prema procjenama, hrvatskom proračunu nedostaje više od 200 milijuna eura za članarinu, a kako će točno do tog novca doći i u isto vrijeme zadržati raznu rashoda iz 2010. u Ministarstvu financija nisu precizirali. Za tjednik Lider su ustvrdili da su u projekcijama proračuna za 2012. i 2013. predviđene uplate u europski proračun. Svoj doprinos Hrvatska će, kao i sve ostale članice, dati od nameta na šećer, carina i PDV-a, što znači manju prihodovnu i veću rashodovnu stranu. Taj golemi minus, pojasnili su, bit će nadomješten prihodima iz Europske unije i mehanizmima zaštite novih članica od ‘preplaćivanja’, odnosno uplaćivanja većeg iznosa u proračun EU nego povlačenja iz njega.
Realnost je pak nešto drukčija.
EU može avansirati članici oko 200 milijuna eura i pozajmiti novac za članarinu, a sve ostalo ovisi o vještini izvlačenja novca iz fondova EU, u čemu se sve dosadašnje nove članice pokazale relativno neuspješnima. Bugarske je, navodi Lider, četiri godine nakon članstva i dalje neto-platiteljica. Osim, činjenice da će Hrvatska više uplaćivati nego što će povlačiti od EU-a, nejasno je kako će se izvršiti te uplate, a da rashodi proračuna budu isti ili niži od onih u prošloj fiskalnoj godini u kojoj nije bilo nikakvih relevantnih uplata prema EU, ali je zato bilo deficita od 14 milijardi kuna samo da bi se uspjele ispuniti postojeće državne obveze.“

Kraj citata.

Skup hobi ta Europska unija!

Nakon svega nabrojanog, što predstavlja tek letimični pogled na cijelu situaciju, zašto ne izbjeći sve te probleme, u kojima će se tako malo dobiti ili ništa dobiti, a tako puno izgubiti? Tko nas tjera u EU – osim svih političkih stranaka, premijera, predsjednika, političkih analitičara, velikih medija…?

I može li me netko još jednom podsjetiti – čemu sva ta gungula i zašto Hrvatska uopće ulazi u EU? Zapravo ne još jednom , nego po prvi put, jer nikad nisam čuo ništa suvislo kao odgovor na to pitanje.

Slutim da je to zato jer i nema suvislog odgvora. To je sve jedna ogromna prevara, da nazovemo stvari pravim imenom. A oni koji je zagovaraju su, prema tome, obični prevaranti kojima ne bih dao ni da mi obrišu šajbu.

DIJALOŽENJE (TO JE ONO KAD TE DIJALEKTIČKI LOŽE)

Na jednom portalu u veljači je osvanuo naslov: „Neven Mimica upozorava – euroskepticizam je rezultat nerada Vlade“.
Učlanku je pisalo „da je potpora članstvu u Europskoj uniji pala je ispod 50 posto (malo vjerojatno, a najvjerojatnije netočno jer mnogi stručni izvori, koje sam naveo u svojoj knjizi, spominju 25 %, op K.M.) dok Vlada skriva rezultate pregovora, a komunikacija s građanima o prednostima članstva ni ne postoji“. Nadalje, pisalo je da je „ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković u nekoliko navrata najavio početak intenzivne kampanje u kojoj će se građanima dati odgovori na učestala pitanja, ali od toga još uvijek nema ništa. Državnim budžetom za 2011. godinu za informiranje hrvatskih građana o Europskoj uniji planirano je 15 milijuna kuna.“

O nedostatku komunikacije Vlade s građanima, pisalo je dalje, „svjedoči i potpuno pogrešna priča koja je odjeknula medijima po kojoj se nakon ulaska u Europsku uniju neće moći više saditi vinova loza i masline. Predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom Vesna Pusić kaže da su građani neinformirani i, naravno, onda slušaju one informacije do kojih mogu doći ili koje su im servirane bez obzira na njihovu istinitost. ‘Baš u spomenutim slučajevima izborili smo se za odgode primjene više nego što je to slučaj u EU-u’, napominje ona.“

Koliko ja razumijem smisao ove rečenice, Vesna je rekla da su se dogovorili za ODGODU primjene u spomenutim slučajevima, a nije rekla da se to neće dogoditi. Ispada je da je kod one „potpuno pogrešne priče“ da se nakon ulaska u EU neće moći više saditi vinova loza i masline, netočan samo onaj dio „nakon ulaska“. Odnosno, ispada da nije ni on netočan ako ga se ne shvaća kao „odmah nakon ulaska“.

Tekst je dalje navodio da se „s njom slaže i SDP-ov Neven Mimica koji kaže da je zatvorenost pregovaračkog procesa i neadekvatna komunikacija s građanima o Europi rezultat velikog broja euroskeptika. ‘Priča o tome da se nakon ulaska u Europsku uniju masline i vinova loza više neće moći saditi nije istinita, ali baš zbog nedovoljne transparentnosti u pregovaračkom procesu dolazi i do takvih stvari’, objašnjava Mimica.“ Saborski zastupnik HDZ-a Franjo Matušić, pisalo je dalje, rekao je da “saborski zastupnici kroz rad parlamenta stalno govore o prednostima koje nudi članstvo u Europskoj uniji, ali dodaje da svi moramo učiniti više kako bi se bolje sa svime upoznali građani, a u tom kontekstu je izdvojio u ulogu medija. U priči o maslinama i vinovoj lozi, kaže, očito je došlo do neobaviještenosti. ‘Mi smo prijavili kvote koje se odnose na naše proizvodne kapacitete u tim kategorijama, pa čak i neobrađene maslinike u Dalmaciji kojih je i dalje, nažalost, mnogo’, objašnjava Matušić dodajući da je riječ o polaznim kvotama i nema govora da se nakon ulaska u EU neće moći saditi novi nasadi.“

OK, bumo vidli. Ali zašto se uoće izlagati ikakvim rizicima i raspravama hoće li se ili neće saditi vinova loza. Nudim jednostavnije rješenje: da uopće ne uđemo u EU – i problem riješen.

Politolog Damir Grubiša je u tom tekstu rekao da se „paralelno s početkom pristupnih pregovora s Europskom unijom trebala započeti i informativna kampanja, tj. maksimalno izlaganje procesa kritičkom sudu javnosti je se „kod nas se ne taje samo izvješća EU-a, nego i mjerila o ispunjavanju kriterija koje prije toga Vlada šalje u Bruxelles“.

Svašta se taji, tu nema sumnje. Ali zašto? I je li „maksimalno izlaganje procesa kritičkom sudu javnosti“ doista ono što se želi? Ili je možda to novoorvelovski način da sami sebi kažu da su podbacili u propagandnoj kampanji.

Mada se N. M. već u slijedećoj rečenici složio da je „s komunikacijom o Europi trebalo započeti davno i da je veliki euroskepticizam rezultat nerada Vlade“ te da je „ovo što smo do sada imali neka vrsta propagande“, a „nama je potreban dijalog, a teško da će ga biti sada, u ovo malo vremena što je ostalo do referenduma“. Napomenuo je i to da se sve što je do sada napravljeno svodilo na neke konferencije pred uskim krugom ljudi ili letke, a prave informacije nisu došle do zainteresiranih poput ribara ili poljoprivrednika, koji žele znati kako će se to članstvo sutra konkretno odraziti na njihove živote i posao. Ali „vremena je malo i Mimica kaže da ga je, nažalost, ostalo samo za kampanju, a ne za dijalog.“

Eto, baš šteta, nema više vremena za dijalog, već samo za kampanju. Znači, opet prazne riječi. Tako se inače rade politički govori – tako da se zapravo ne kaže ništa, već se svakom rečenicom pobija ona prethodna,, a usputnom slušatelju koji ne analizira sadržaj rečenog tada se čini da se reklo bog-zna-što. To nisam izmislio nego pročitao u stručnim knjigama, i provjerio, a vi provjerite i sami.

Dalje je N.M, nastavio, na isti način koji sam sada opisao, pobivši prethodnu rečenicu, kojom je pak pobio onu prethodnu: „Ipak, koliko je god moguće, potrebno je reći ljudima što je dogovoreno u pregovaračkom procesu jer nitko ne govori o tome – transparentnost procesa i ne neki monolog o Europskoj uniji. Potreban je dijalog kroz koji će se ljudima dati odgovori na pitanja koja ih najviše zanimaju vezano uz EU“.

Pa ne, nije im potreban samo dijalog o nečemu što se već dogovorilo i predstavlja kao izvjesno, nego im je potrebna prava mogućnost izbora. Da ne bi opet bilo „samo vi uzalud prosvjedujte ili dijalogizirate – jer to je demokracija“. I tako me žarko zanima misli li N.M. da u tom dijalogu trebaju sudjelovati i euroskeptici ili zamišlja dijalog samo između svih onih koji ‘razumno’ razmišljaju i ne protive se EU. Je l’ netko za okladicu?

Dalje se navodi Matušić koji je rekao da „treba ljude uputiti na koji način će iskoristiti poticaje koji se nude ili pomoć za obnovu tehnologije“ (malo kratkoročnog podmićivanja, op. K.M.) i „nadamo se da će se u ovom kratkom vremenu i upoznati sa svim nužnim informacijama jer bi, u suprotnom, na referendumu bi moglo biti vrlo tijesno.“

U ovoj zadnjoj rečenici (jer istina u spinovima uvijek ide na kraju, kad više nitko ne čita niti ne misli) nalazi se cijela bit ove rasprave. Nije to rasprava o informiranost o EU, nego je jedini problem oko kojeg cijelo vrijeme raspravljaju – hoće li ljudi na referendumu plesati u skladu s manipulatorskim planom.

U svakom slučaju, čitamo se, jer, znate već……

….nastavlja se

Bok svima!

Pomalo sam u zadnje vrijeme opet listao novine po kafićima – mada sam sebi obećao da više neću, ali starih se navika teško riješiti. Pa sam morao poseći u džep za svojim ‘švicarcem’ i pomalo rezuckati biserje iz tiska. I onda sam, prije nekog vremena, počeo pisati jedan mali post na temu Europske unije. (To je još jedno prekršeno obećanje, jer sam sebi rekao da se neću više ni približiti ičemu što ima veze s bilo kakvom politikom. Ali nekim ljudima jednostavno ne možete vjerovati na riječ). Na vašu i moju žalost, tekst je tako nabujao da sam se ubio pišući, pa se nadam da se to neće dogoditi vama kod čitanja. Ma neće, razlomit ću ga u par dijelova. Kaj je – tu je, prvi dio te kobasice ste već mogli naći u predzadnjem postu. Evo i novog nastavka, a bit će i još pokoji, već spreman u glavnim crtama.

Uglavnom, sjećate se kako uvijek netko obećaje kako nikad o samima sebi nećemo odlučivati više nego kad uđemo u Uniju? To je stara mantra, ali pitanje je na kakvu slobodu misle dok to govore. Jer načelno govoreći, sloboda je izlizan pojam, koristili su ga svi od Hitlera do Mao Zedonga. Ona se vidi jedino u praksi, u puno malih i većih situacija s kojima se čovjek može susresti, i to na raznim poljima. Priča koja je slijedi je tipična, i nalik nekim drugima, koje sam naveo u svojoj knjizi, a sve to možete i sami pročitati u novinama – ako obratite pažnju i stavite prave naočale.

Obrazac je uvijek taj da se odjednom niotkuda, ignorirajući i domaća istraživanja, i domaće strukovne udruge i podatke koji govore u prilog tome da to baš nije dobro tako napraviti, donese neki zakon, protiv kojeg su svi koji imaju pojma o toj temi. Malo se žale, i to je to, zakon je donesen bez javne rasprave, prakitčki automatski, odnekud prepisan i importiran (uvijek iz istog smjera), vjerujem, u mnogim slučajevima i bez čitanja od strane saborskih zastupnika, i moraš ga prihvatiti. Demokracija suspendirana. Ovo je samo novi mali nastavak te „uvijek, uvijek iste priče“ (da citiram Đonija), a kao i obično sve se odvija ispred naših očiju i može se naći po novinama i news-portalima.

Recimo, na jednom portalu u ožujku je osvanuo naslov „Otpor zakonu – Odvjetnici ne žele otkrivati porijeklo novca svojih klijenata“.
Hrvatska odvjetnička komora upozorila je da europske odredbe o sprječavanju terorizma (ha, terorizma! Stvarnog kao i Crvenkapica. Ali dobar izgovor vrijedi zlata.) i pranja novca, koje je Hrvatska morala uvrstiti u svoje zakonodavstvo, ugrožavaju temeljna profesionalna načela čuvanja odvjetničke tajne te odnos povjerenja između stranke i njegova pravnog zastupnika. Prema novim zakonskim odredbama, odvjetnici su dužni utvrđivati podrijetlo novca svojih klijenata, čime ih se, kako ističu, želi pretvoriti u istražitelje i doušnike represivnog aparata.

To i jest jedan od princip svakog totalitarizma, da svako svakoga špijunira za državu, i skoji kroz svoje nametnute odredbe i zakone prije ili kasnije zakvači svakoga – od kumice na placu do odvjetnika.

„Hrvatski odvjetnici su protiv kršenja zakona i kao legalisti poštuju sve propise na snazi, ali ne mogu pristati da se zakonskim odredbama ugrožavaju temeljna načela odvjetničke profesije“, kazao je predsjednik HOK-a Leo Andreis.

Ali sve se može, prijatelji, kad se na ovaj način uvoze zakoni.

U HOK-u su istaknuli da iste stavove o ovoj problematici imaju i odvjetnici u zemljama Europske unije. Što je i logično jer isti zakoni diljem cijele EU gnječe ljude, bez obzira na nacionalnost ili državu. Zbog toga su na Danima odvjetništva, održanima u ožujku, seminar o problematici sprječavanja pranja novca organizirali s kolegama iz Pariške odvjetničke komore, dok su narednog dana o modelima donošenja zakona raspravljati s odvjetnicima iz Njemačke. Po Andreisovim riječima, odvjetnici se protive da se zakoni donose samo zato da se ‘riješi neki trenutni problem pa makar to bio i ulazak u EU’.

Lijepo je to, protiviti se, ali nažalost psi laju, karavane prolaze. U ovo slučaju na karavani piše EU.

Dalje je dobronamjerno pisalo:

‘Propisi se ne smiju donositi da idu u korist trenutnoj situaciji, oni moraju biti u službi pravne države i funkcioniranja sustava. Zakonodavstvo treba graditi za našu djecu, kako bi jednom živjela u pravnoj državi’, smatra predsjednik HOK-a, što je plemenito, ali pri tom očito nema u vidu da nadnacionalnoj grupaciji nije cilj graditi išta za ičiju djecu niti razvijati pravnu državu – osim u smislu kafkijanskog složenog centraliziranog pravnog sustava.

Komentirajući trenutnu praksu donošenja zakona, Andreis je kazao da su pravni stručnjaci u radnim skupinama u manjini zbog čega ih političari najčešće nadglasaju. Odvjetnici smatraju da se odredbama o sprječavanju pranja novca i terorizma krše temeljna ljudska prava na pružanje pravne pomoći. No, temeljna ljudska prava nikad nisu bila na srcu ni jednoj dktaturi, ili se varam?
Gost skupa, predsjednik Međunarodnog odjela Pariške komore Philippe Georgiades, također je ocijenio da takvi propisi odvjetnicima oduzimaju neovisnost, dok je njegov kolega Dominique Basdevant upozorio da se tome protive sve europske odvjetničke komore koje ‘političkom borbom’ žele upozoriti da se odnos povjerljivosti s klijentom ničim ne smije ugroziti.

I sad vi meni recite tko je tu lud? Sve europske odvjetničke komore se protive takvim propisima, ali to nema apsolutno nikakvog utjecaja na njihovo donošenje. Naravno, zato jer smo već cijelo desetljeća ispirani lažnim ratom protiv nepostojećeg terorizma, što je i izmišljeno da bi se koristilo kao isprika za nametanje zakona koje nitko ne želi, i koji oduzimaju slobodu za slobodom.

Tako to ide ovih dana – ljudi se bune, ali zakoni se donose.

Naviknite se na to.

Jer slijedi još jedna isti primjer.

Pod naslovom „Naš mozak u Bruxellesu“ novinar Tihomir Ponoš je u siječnju dao još jedna primjer toga kako ćemo, kako je rekao šef SDP iz pretprošlog posta, „sam odlučivati o svojoj sudbini“ kad uđemo u EU i kako to izgleda kad je, sad već u praksi, a uskoro i formalno, vlast negdje drugdje, i to takva vlast koja brine za korporativne interese, a ne za građane.

Ponoš je u svom odličnom tekstu napisao da se „naprosto sva odgovornost prebacuje Bruxellesu, jer na njemu je da misli i odlučuje, na nama je da se prilagožavamo i provodimo: „Nema druge nego nemoćno širiti ruke jer ‘Bruxelles su poručili’. Ništa nije toliko važno kao dobiti pohvalu iz Bruxellesa i ništa nije toliko važno kao dobivanje zelenog svjetla ili naputka iz Bruxellesa. Ima u tome nečega paradoksalnog: vladajućoj su političkoj eliti puna usta pune podrške političkih elita iz inozemstva, dočim im je kad se zbori po podršci na domaćem terenu prazna rečenica. Neprekidno slušamo kako Hrvatska dobiva podršku za ovo ili ono, za sudjelovanje u Afganistanu, napredak u pristupanju Europskoj uniji, stabilnost koju donosi u regiju.“

Tekst je pisan u vrijeme kad su se studenti i profesori bunili i prosvjedovali zbog zakona o obrazovanju koji će korporatizirati sveučilišta i suspendirati mnoge dobre, desetljećima provjerene tradicije.

Sjećate se još uopće toga?

Znam, znam, bilo je davno, prije više od dva mjeseca.

Tada je na Filozofskom fakultetu 55 profesora svojim potpisima podržalo organiziranje štrajka akademskih radnika protiv Zakona o sveučilištu, znanosti i visokom obrazovanju te izjavilo da će u njemu sudjelovati s drugim kolegama koji se također protive spornim zakonima. Njima su se pridružili i studenti, a tražili su potpuno povlačenje zakona te smatraju da je sramotno što je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa nastavilo sa njima iako su ih odbili svi fakulteti, instituti i HAZU. Usprotivili su uvođenju sustava financiranja sveučilišta i instituta putem tzv. programskih ugovora te uvođenju piramidalnog sustava radnih mjesta na sveučilištima i institutima jer smatraju da će to učiniti nesigurnim financiranje javnih ustanova, a mlade znastvenike moglo bi natjerati da napuste Hrvatsku. Također se protive i uvođenju upisnina umjesto školarina jer će tako visoko obrazovanje postati nedostupno sve širim slojevima društva.

Tihomir Ponoš je u nastavku svog članka (kojega veliki dio prenosim) napisao ovo lucidno viđenje stvari:
„ Ovotjedni naramak pohvala iz Bruxellesa je donio ministar Radovan Fuchs. U ponedjeljak se u budućem nam nadglavnom gradu sastao s europskom povjerenicom za istraživanja, inovacije i znanost Maire Geoghegan Quinn. Ne budi lijen predstavio joj je i paket znanstvenih i obrazovnih zakona o kojima se posljednjih mjeseci naveliko raspravlja u domovini, a služba za odnose s javnošću Ministarstva je marno prenijela kako je Quinn hrvatska nastojanja ocijenila iznimno pozitivnim i u cijelosti sukladnim nastojanjima Unije. Dapače, „ono što Vi radite u Hrvatskoj jest ono što se mi trudimo sprovesti u okviru Unije“. Zanimljivo je ovo „Vi“. Reklo bi se da se ono odnosi na Fuchsa, a ne na „nas“ u Hrvatskoj.
Već sljedećeg dana, čim je dobio pohvalu i blagoslov iz Bruxellesa i vratio se u domovinu, ministar Fuchs je izjavio da su novi zakoni nužni kako bi Hrvatska što kvalitetnije bila pripremljena za ulazak u EU. U tome je, dakle, štos. Nije važno što misli skoro cijelo selo, važno je što misli netko u gradu. A selo, u ovom slučaju hrvatska sveučilišna i znanstvena zajednica mahom je prijedloge zakona ocijenila besprimjerno neprimjerenima.
Međutim, ministar Fuchs je obavio svoje. Baš kao što se nekad po mišljenje i podršku išlo u komitet, on je po mišljenje i mrvicu podrške otišao u Bruxelles. I nije on u tome nikakva posebnost. Već godinama je uspostavljeno mjerilo vrijednosti ono što kaže Bruxelles, pri čemu zapravo nije toliko važno što se kaže nego tko kaže. U ovom slučaju nije jasno zašto je promjena (pa bude li sreće i poboljšanje) zakona koji reguliraju znanost i sveučilišta uopće bitna za Bruxelles i zašto se njega o tome uopće izvještava.
Prva zatvorena pregovaračka poglavlja su, gle čuda, znanost i istraživanje, te obrazovanje i kultura. Koliko je javnosti poznato nisu ponovno otvorena, dakle što se EU tiče, sve štima. No, vratimo se na odlaske u komitet, odnosno Bruxelles. Hrvatski političari ostavljaju dojam da u tome nisu ništa drugo nego transmisija (pogodne li riječi iz nepogodne socijalističke prošlosti). Možda i nije tako, ali se drugačije ne može zaključiti.
Pregovori su iznimno zatvoreni za javnost, jer valjda se pregovori tiču manekena Pisa, a ne nekoga tko živi na Trešnjevci ili Rujevici, u Skradinu ili Strizivojni. Priča s transmisijom ima i svoju vrlo zlokobnu stranu. Naprosto se sva odgovornost prebacuje Bruxellesu, jer na njemu je da misli i odlučuje, na nama je da se prilagođavamo i provodimo. Nema druge nego nemoćno širiti ruke jer ‚Bruxelles su poručili’…Dakle, što se tiče zakona za koje je ministar Fuchs dobio podršku u Bruxellesu: zašto se domaća sveučilišna i znanstvena javnost uopće uzbuđuje zbog toga kad je naš mozak ionako u Bruxellesu.”

Kraj citata iz članka.

Zato mi bi bilo zabavno (da nije bilo mučno) pročitati ciničnu prmjedbu izvjestitelja Europskog parlamenta za Hrvatsku Swobode u kojoj je, povodom prosvjeda u Hrvatskoj, rekao da je „legitimno pravo da ljudi prosvjeduju“ jer „to je Europa“ i „to je demokracija“.
A možda ne bi trebali prosvjedovati, kad bi postojali drugi kanali za promicanje njihovih želja?

Čekaj, čekaj, da prevedem Swobodine riječi. Donosit će se zakoni koje nitko ne želi, niti ih struke podržavaju, i bez ikakve javne rasprave, koji će se potom nametati ljudima kroz parlamente i vlade njihovih država već obavezanih svakojakim ugovorima potpisanim u tišini. I kad se provede sva ta nedemokratska procedura, onda nek’ ljudi protiv njih (uzalud) prosvjeduju, jer to je demokracija?! Znači, netko te baci u zatvor, a onda mu se ti kroz rešetke žališ, jer – to je sloboda.

Zato i nije iznenađujuće da je u jednim novinama osvanula kolumna s naslovom „Jesu li u vlaku za EU ostali još samo političari?“

Stvarno dobro pitanje. Taj je članak bio jedno od rijetkih lucidnih zapažanja o aktualnoj situaciji o ulasku u Europskoj uniji i referendumu. Evo nekoliko zanimljvih citata (uz pokoji moj komentar u zagradi):

„Na prvi pogled, sve se u Hrvatskoj, izuzmemo li prosvjede kao jedinu pravu novost u proteklih godinu i više dana, vrti oko tog EU-a. Sve su oči uprte prema Bruxellesu i porukama koji nam odande dolaze i svi se trude pokazati da su upravo oni, a ne oni drugi, najzaslužniji promotori ‘europske ideje’ u Hrvatskoj. (To ‘svi’ se tiče samo male grupice političara, op. K.M.) No, sve je to tako samo na prvi pogled. U stvarnosti – ispod radara medijske pozornosti i svijeta visoke politike – o ulasku u Europsku uniju jedva da itko više i razmišlja.
Pritisnuti krizom i brigom za vlastito preživljavanje, većina hrvatskih građana o porukama iz Bruxellesa razmišlja manje nego o lanjskome snijegu. Pregovori se, iz njihove perspektive, ionako događaju negdje ‘tamo gore’ i oni o njima niti što mogu, a u zadnje vrijeme i ne žele ništa znati. Europska je unija u Hrvatskoj naprosto postala tema iz koje su građani, negdje usput, potpuno ispali. (To je, vjerujem, potpuno namjerno, jer kad bi im se dalo prostora da se informiraju, ubrzo niti ovi koji su za ulazak u EU ne bi puno razmišljali, op, K.M.). Kako je do toga došlo? Ponajprije, sve se to s Europom nekako i previše otegnulo. Većina mladih koja ovih dana prosvjeduje po ulicama ne sjeća se Zagrebačkog samita, SSP-a i podnošenja zahtjeva za članstvo. Na tom dugom hrvatskom putu u EU stvorilo se toliko prepreka i poniženja, od potrage za odbjeglim Gotovinom, ZERP-a i slovenske blokade, da smo pomalo i zaboravili ne samo kamo smo se zaputili, nego zašto smo i otkud uopće i kretali. (Ako smo uopće ikada i znali, op. K.M.) Od krize iz 1999, nakon svih tih silnih reformi i prilagodbi, 10 godina poslije i opet smo u krizi, ništa manje dubokoj i bolnoj od one prijašnje.
I ne samo to, ni iz te nam Europe zadnjih godinu-dvije ne stižu baš puno ljepše vijesti – od Grčke i Irske do Portugala i Španjolske. (Pametnom bi trebalo biti dosta. op. K.M.) No, možda i više od svih tih vanjskih faktora, građane je od interesa za EU odbilo držanje ovih naših domaćih političkih elita. U tom silnom nastojanju da se prikažu većim Europljanima i od onih u Bruxellesu, naši su vladari i riječju i djelom toliko puta pokazivali da nema te cijene koju nisu u stanju platiti kako bi se domogli tog ‘strateškog cilja’. Doda li se tomu i činjenica da mnogi nepopularni potezi koje su pritom vukli zapravo nisu imali nikakve veze ni s pregovorima ni s europskim uvjetima, ali se vladajućima činilo da će ih lakše provesti pod plaštom Europe, ne treba čuditi što su ideju Europske unije uspjeli ogaditi i brojnim eurofilima.
Nisu tu, naravno, nevini ni mediji u kojima ni danas, pet i pol godina od otvaranja pregovora, još uvijek nije ni započela prava i argumentirana rasprava o pozitivnim i negativnim stranama članstva u EU-u. (Nikada nije bilo niti zamišljeno da postoji javna rasprava, jer to je jedini način da se bilo koju naciju izmanipulira da uđe u taj europski sustav vlasti – sjetimo se citata bivšeg premijera iz Novog lista 2004., kad je u neviđenom spinu rekao da treba pokrenuti javnu raspravu o ulasku u EU, ali „bez sučeljavanja euroskeptika i euroentuzijasta“ jer „EU nema alternativu“. op.K.M.)
I sad smo tu gdje jesmo: umorni od dugoga puta, iscrpljeni krizom i nepovjerenjem, neupućeni u sadržaj cilja koji nam se predstavlja kao stvarnost kojoj nema alternative. Navodno nadomak završetku pregovora i samo nekoliko mjeseci udaljeni od referenduma na kojemu će nam se ponuditi ZA i PROTIV. Kako Vlada uopće zamišlja taj referendum, prvi kojega uopće imamo nakon osamostaljenja? Hoće li građani na njega uopće izaći? I hoće li, ako izađu, umjesto odgovora na pitanje jesu li za ulazak u Europsku uniju, o kojoj jedva da išta znaju, ti isti građani referendum shvatiti kao priliku da se izjasne o nečemu drugom – o tome što misle o ovoj i ovakvoj vlasti, ali i oporbi, o kojima ipak znaju nešto više! Hoće li, kao što su jučer trgali i palili zastave HDZ-a, SDP-a i EU-a, sutra križati referendumske listiće kao simbole i jednog i drugog i trećeg, danas je teško reći. No, već i sama činjenica da se građane tako uporno zanemaruje čak i kad je riječ o tako važnoj, u posljednjih 20 godina najvažnijoj odluci koju nam valja donijeti, više nego zorno pokazuje kako se demokracija u Hrvatskoj shvaća i živi.“

Kraj citata.

Složio bih se s autorom po mišljenju o tome kako se demokracija živi u Hrvatskoj. Jedino bih dodao je to ono što mi imamo prilike osjetiti na svojoj koži i ispred svojih očiju, a nemamo prilike vidjeti kako je drugdje, bar ne kroz sredstva javnog komuniciranja, kao to sam već napisao u prethodnom nastavku. A ono što stiže ispod ‘medijskog radara’ iz drugih zemalja pokazuje da smo mi zapravo sasvim u trendu, jer se demokracija u drugim europskim državama, ako je ikad doista i postojala, pomalo povlači pred nadiranjem Europske unije.

I svakako bi se trebalo informirati o EU, ali zašto tog informiranja nema u toliko dugo godina? Samo šlampavost i lijenost? Zar zaista netko očekuje da se u to povjeruje?

Šlampavost je valjda samo izgovor, već se par godina po novinama mogu pratiti izjave političara-zagovornika ulaska u EU, kako se žale da slabu potporu za EU, a smatraju da je slaba jer nitko nije informirao građane o dobrobitima. No, sve te silne tekstove u kojima se na to žale nikad nisu iskoristili da kažu išta dobro, osim par deklarativnih izjava o pravdi, poštenju i slobodi i ponekad koju riječ o tome kako ćemo dobiti neki novac iz nekih poreznih fondova. Možda je to tako jer bi svako pravo informiranje oduzelo mogućnost dečkima iz korporacijske elite da svoj projekt zvan Europska unija ispod žita i natenane, kao jaram nametnu građanima Europe, koji ga nisu niti htjeli niti tražili niti im treba. Dapače, smatram da bi bolje živjeli bez njega. Ako treba, neka to bude jednako deklarativna misao kao i one o tome da će nam biti bolje u EU.

A evo i nove taktike koja je počela stizati kroz pamflete, tj. novine, u trenutku kad su se na prosvjedima počele paliti europske zastave i kad se prvi puta nešto čulo da je nešto rečeno protiv Europske unije – jer je bilo u sklopu vijesti s prosvjeda pa se nije moglo baš uvijek mimoići. (Ipak, bilo je zanimljivo gledati kako se uspješno obilazilo oko te teme u većini video-priloga. Kadrovi su pokazivali kolone prosvjednika koja marširaju po raznim gradovima mašući zastavama, i u skoro svakom od tih snimaka ispred objektiva je prošla i ona zastava s prekriženim znakom EU. A onda bi krenule ankete s prosvjednicima i nikad nikoga nisu upitali ništa o toj zastavi, zašto je nosi, što ga smeta)

Što se tiče male nove taktike, zastupnica u Europskom parlamentu Doris Pack je rekla: “Mislim da se u Vijeću nalazi jedna zemlja koja se odnosi jako neprijateljski prema Hrvatskoj i njezinu pristupanju Europskoj uniji i koja želi približiti Hrvatsku zajedničkom ulasku u Uniju sa Srbijom, što je nemoguće jer Srbija nije ni počela pregovore o članstvu”.

Uf, sav sam se naježio. Dajte brže bolje tu pristupnicu u EU da je potpišemo prije nego nas netko spriječi i da ne zaglavimo opet sa Srbijom. Pack je dala podršku premijerku (naravno, kad radi sav prljavi posao za njih) jer ima “ima vrlo težak posao, jer s jedne strane vodi borbu protiv korupcije u vlastitim redovima i u zemlji, a s druge strane pripreme za članstvo u EU. Zato zaslužuje punu potporu.“

Na prvi pogled ova rečenica zvuči kao da premijerka po tom pitanju zaslužuje našu potporu, ali zapravo je Doris htjela reći da zaslužuje potporu vlasnika Europske unije.

Na pitanje novinara o prosvjedima koji se održavaju u Hrvatskoj te o spaljivanju stranačkih zastava i zastava Europske unije, Doris Pack je odgovorila kako je “riječ o ljudima koji ne znaju što žele”. Možda, Doris, možda. Ali možda je riječ o ljudima koji bar znaju što svakako ne žele. Nemojte da vas takav njen stav čudi. Još od Edwarda Bernaysa i njegove „Propagande“ iz 1927. mase su glupe i Elita ih treba nadzirati i usmjeravati da ne bi donosile pogrešne odluke ili birale pogrešne ljude.

Još je Doris rekla: “Paljenje zastava u Europi se ne bi smjelo događati. Nepristojno je spaljivanje zastava stranaka koje su izabrane, a spaljuju i zastavu koja je simbol slobode i mira, a to je Europska unija“.

Značenje simbola jest u oku onog tko gleda. Recimo, kad ja vidim zastave Europske unije po Zagrebu, one su za mene simbol gubljenja slobode, a ne slobode. Pogotove ne slobode. Jer je riječ o državi kojoj su puna usta demokracije, ali njena vlastita vlast nije izabrana demokratski niti priznaje ishode demokratski provedenih referenduma u državama članicama ako joj ne idu prilog. Pa što je to, je li to sloboda? Ne odobravam nikakve agresivne činove, kao ni većina ljudi, ali ako mogu reći koju riječ u obranu onog tko je spalio zastavu EU, a potaknut komentarom ove Doris, onda jest to da on iz svoje persopektive možda nije spalio „simbol slobode i mira“, nego simbol manipulacijom nametnute vlasti čija se moć nalazi u rukama neizabranih nadnacionalnih i korporatističkih struktura.

Rekla je Doris Pack i pokoju o tim ljudima na ulicama od kojih neki, prema njoj, samo traže nerede, ali u veljači 2011, kao piše Nezavisne novine, ta ista Doris je u Sarajevu „pozvala mlade ljude iz BiH da izađu na ulice i tako domaće političare natjeraju da poboljšaju stanje u državi“. Valjda je još htjela dodati – u ime slobode i mira. Zanimljiv primjer dvostrukih mjerila i skakanja samom sebi u usta. Ali tako se rađa novi svjetski poredak, iz kaosa kojega prvo treba potaknuti. Dalje je opisalo: „Ovaj su poziv osudili predstavnici vodećih političkih stranaka u BiH, ocijenivši potez Doris Pack nediplomatskim i opasnim, a kritizirali su ga i predstavnici Studentskog parlamenta Sveučilišta u Sarajevu.“ Mora da su za Doris Pack i ti studenti protivnici slobode i mira.

Svi su se nekako uskomešali oko toga hoće li izbori biti prije referenduma ili poslije. Slutim neku nervozu oko toga da to „ratificiranje“, kako se to blago kaže implicirajući da je opredjeljivanje cijelog naroda oko ulaska pod nečiju tuđu vlast samo neka rutinska potvrda, neće proći tako rutinski.

Da, nervoza definitivno jest. Piše i u novinama: kad je (početkom ožujka) „predsjednica Vlade nedavno izjavila da je uspjeh kad god se završe pristupni pregovori s Europskom unijom…skočio je predsjednik Ivo Josipović koji je ponovo istaknuo kako je dovršetak pregovora u lipnju jedan od najvažnijih strateških ciljeva, toliko važan da ga se moralo i moglo ostvariti i davno prije“. Na jednom radiju je u intervjuu rekao da bi „idealan scenarij bio kada bi se izbore raspisalo prije referenduma o pristupanju Europskoj uniji” i „kako je važno da se izbori odvoji od referenduma o EU kako građani svoj izlazak na referendum ne bi vezali uz neku političku opciju“. Nadalje, osvrnuvši se na izjavu europskog izvjestitelja Hannesa Swobode da datum izbora treba odrediti nakon završetka pregovora, rekao je da je riječ o „prijateljskom savjetu, koji ne treba opterećivati nas u Hrvatskoj.“

Uz takve prijatelje, što će nam neprijatelji?

Nadalje, predsjednik za porast euroskepticizma u Hrvatskoj smatra da je „logičan odgovor na predugo trajanje pregovora, pa neki više ne vide cjelinu pogodnosti koje donosi ulazak u Uniju.“

Nekad su vidjeli?

Još je predsjednik rekao da je: “zadaća svih nas da građanima pokažemo sve prednosti ovoga puta, jer Hrvatska teško da bez Unije ima gospodarsku budućnost.”

Bla, bla, to smo već čuli.

Ali ovo je svejedno zanimljiva rečenica koja me navodi na zanimljiva pitanja.

Prvo pitanje je: koga to „svih njih“? Tko su to „oni“? Netko tko bi zapravo trebala predstavljati nas, ali zapravo sebe zove „nas“, a mi smo netko drugi? Drugo pitanje: ako je „njihova“ zadaća, tko je njima dao tu zadaću da nas uvjere u bilo što?

Ma svemu je kriv taj prokleti referendum, kažem vam ja. Samo problemi oko njega.

Na web-situ „http://europskaunija.yolasite.com“ (koji agitira protiv Europske Unije) dečki su izvadili zanimljiv citat, jedno razmišljanje Davora Božinović (za kojeg je pisalo da je „ministar obrane u euroatlantskim integracijama i da je još kao veleposlanik pri NATO-u, gdje je za potrebe i u korist briselske elite odradio propagandnu kampanju uoči utrpavanja Hrvatske u taj zločinački savez“) koje je izjavio za Novi List. 12. veljače. 2007. Pa evo prenosim taj citat D. B.-a:

„Referendum je pitanje izražavanja mišljenja građana. S jedne je strane ono sučeljeno s elementima predstavničke demokracije. Treba li nam predstavnička demokracija ako ćemo za sva važna pitanja sazivati referendum? Neke su stvari prekomplicirane da bi bile široko shvaćene. Tako je europski ustav pao na referendumu jer tko može očekivati da će prosječni građanin pročitati, proučiti i shvatiti njegovih 1.600 stranica? Uostalom, režim koji je organizirao najveći broj referenduma je režim Slobodana Miloševića”.

Imam i ja pitanje:

A tko može očekivati da je prosječni parlamentarni zastupnik ikada pročitao tih 1600 stranica?

A što vi mislite, je l je ili nije, ha?

Iz raznih izvora već je poznato da parlamenti uglavnom usvajaju bez čitanja, pa bih rekao da su možda za njih „te stvari prekomplicirane da bi bile shvaćene“. Pa se stoga ne bismo smjelu pouzdati u predstavničku demokraciju, ako ona radi ta na slijepo ili na temelju tko zna kakvog dogovora ispod stola.

U svakom slučaju, iz nekog razloga, osim deklarativnih izjava, izostala su detaljna objašnjanja o silnim dobrobitima koje članstvo u EU nosi. Zašto?

Možda je odgovor jednostavan. Možda se nema ništa dobro za reći.

Samo razmišljam na glas.

Čitamo se!

…i nastavlja se

Bok svima!

Prekinuti ću na kratko svoj kratki serijal razmišljanja i iščitavanja novina o Europskoj uniji, jer je petak 25. ožujka bio nevjerojatno dinamičan i rekordan dan – po pitanju chemtrailova. Zadnji put sam ih toliko vidio prije par mjeseci, ali nisu bili zasipavani cijeli dan. A taj je petka osvanuo potpuno vedar, nebo je bilo kristalno plavo, bez ijednog oblačka. No, cijeloga dana avioni su ostavljali mreže tragova. Od jutra sam promatrao kako se tri tragovi šire i spajaju u oblakovitu koprenu. I pojavljivali su se novi, i novi i tako sve do kasno popodne. U predvečerje je nebo bilo potpuno zastrto nekom maglicom od oblaka, ali zapravo nisu to bili oblaci. Kad bih trebao opisati najjednostavnije, rekao bih da je ta maglica nalikovala neformiranim oblacima.

Kako god.

Dok ih gledam imam tisući pitanja. Da mi je znati čime nas to ti zrakoplovi zaprašuju? I kakvi su to zrakoplovi? Do ih gledam kako praše po nebu pitam se i znaju li njihovi piloti što rade? Pa, moraju znati, ako netko zna razliku između kemijskih i kondenzacijskih tragova onda su to piloti. Ili možda nemaju internet? Jesu li to uopće civilni avioni ili su pak neki vojni zrakoplovi, možda od NATO-pakta koji smije po našem nebu letjeti kako hoće, s obzirom da su nas učlanili u NATO, uglavnom protiv volje ljudi.

Umjesto teksta stavit ću, dakle, nešto čak aktualnije od EU, ali sve to stiže iz istog iluminatskog koša. Osim slika koje sam uslikao u petak, iskoristit ću priliku pa staviti i neke dobre slike kemijskih tragova (koliko mogu biti dobre s mojim malim fotićem) koje sam slikao u zadnjih tri-četiri mjeseca.

Čitamo se !

Iznad Zagreba 25. ožujka:

Druge slike:

21.prosinca

21.prosinca

6.prosinca

13. studenog

8.veljače

14.siječnja

14.siječnja

14.siječnja

14.siječnja

class="alignnone" width="1024" height="768" />
7.siječnja