Bez nje ne bismo mogli odložiti čašu na stol niti se zavaliti u naslonjač. Zato je volimo. Ali opet – sputava nas kada želimo poletjeti. Ime tog starog neprijatelja svih nesuđenih letača jest – gravitacija. Jeane Manning, novinarka i autorica knjiga «Nadolazeća energetska revolucija» (The Coming Energy Revolution)  i «Energija» (Energie) ne vidi stvari tako crno. Ponegdje se, kaže,  već i «lebdi», iako nikome nije potpuno jasno kako, kao što se tek nejasno naslućuje i sama priroda sile koju zovemo gravitacijom. Ispred njenih je očiju - kao članice odbora «Pokreta za novu energiju» i istražiteljske novinarke free energy-scene koja nikome ne vjeruje dok sama ne vidi – prošlo mnogo toga. Nešto od toga uvjerilo ju je da ima nade za poništavanje gravitacije.

Živimo li u magičnom dobu dok istovremeno proživljavamo stresno razdoblje? Primjećujem da su čuđenje i strahopoštovanje itekako živi, dok se svjetonazori šire. Pojedinci kažu da do širenja njihovih svjetonazora nisu dovela samo duhovna iskustva, nego i upoznavanje s revolucionarnim znanstvenim otkrićima.

Kada vide kako nemoguće postaje moguće, ljudi - čini se - više razmišljaju o primarnom moru energije koje omogućava takva čuda. Razmislite o dva mala primjera koji šire paradigme, sićušnoj levitirajućoj igrački iz SAD-a i skulpturi u vječnom kretanju iz Norveške. A u širim okvirima fizike, prema inženjerima vizionarima, naš kolektivni svjetonazor proširuje se zato što smo bliži međuzvjezdanim putovanjima nego što većina ljudi vjeruje.

Međuzvjezdanim? Da, antigravitacijska tehnologija u bliskoj bi budućnosti mogla doslovno doživjeti uzlet. Znanstvenici ozbiljno razmatraju mogućnost stvaranja bezinercijskog pogona za svemirske brodove.

SVLADAVANJE INERCIJE = POLIJETANJE

Inercija je težnja tijela u pokretu da se nastavi kretati u istom smjeru, odnosno težnja tijela koje miruje da ostane na kauču. Kada stojite u autobusu koji kreće uz trzaj ili se naglo zaustavlja, inercija je sila koja vas baca na pod.

Postoje i gravitacijske sile koje iskrivljuju lica ljudi u raketi koja ubrzava. Gravitaciju i inerciju nekako moramo savladati želimo li da svemirski brodovi budu u stanju izvoditi trikove koji se pripisuju navodno izvanzemaljskim objektima na nebu. Gledatelji, uključujući i pilote avionskih kompanija, opisivali su neidentificirane letjelice koje naglo skreću pod oštrim kutom ne smanjujući brzinu, ili ubrzavaju od lebdjenja u mjestu do ogromnih brzina. Da bi putnici u svemirskim brodovima preživjeli iznenadne promjene lokacije, treba poništiti ili manipulirati inercijom u i oko objekta. To bi praktično predstavljalo kontrolirano gravitacijsko polje. Mogućnost bezinercijskog pogona sve nam je bliža zato što priznati znanstvenici sada imaju predodžbu o tome što bi mogao biti uzrok inercije.

Prije nekoliko godina Physical Review, ugledni časopis za fiziku, objavio je članak B. Haischa, A. Ruede i H. E. Puthoffa s teorijom o inerciji. Oni ukazuju na poznatu činjenicu da ono što je popularno poznato kao prazan prostor u stvari nije prazno; diljem svemira on vrije od kvantnih fluktuacija elektromagnetske energije nulte točke. No, trojica fizičara sugeriraju da upravo interakcija s ovim poljem nulte točke uzrokuje i inerciju i gravitaciju.

Ako shvatimo tu interakciju, možemo li otići do zvijezda? Možda je razumijevanje te interakcije prvi korak. Nedavno je dr. Hal Puthoff, jedan od one trojice fizičara, to detaljnije objasnio. U znanstvenom magazinu Ad Astra on piše o svemirskom vakuumu kao o energetskom spremniku, s energetskim gustoćama jednako jakim kao kod nuklearne energije ili većim. Kad bi se polje nulte točke moglo crpiti za praktičnu upotrebu, ono bi - svugdje u svim galaksijama - pružalo energiju za svemirsku propulziju.

Na koji bi to način moglo postizati? Puthoff nam daje tragove, kao što je fenomen koji se zove Casimirov efekt, u kojem se međusobno zbijaju glatke metalne ploče postavljene tijesno jedna uz drugu. Drugi istraživač, Robert Forward, pokazao je kako se električna energija može dobivati iz elektromagnetskih fluktuacija vakuuma manipuliranjem ovog efekta. Puthoff također citira rad svojih kolega, Haischa iz Lockheeda i Ruede iz Državnog sveučilišta Kalifornija, zajedno s dr. Danielom Coleom iz IBM-a. Oni iznose mišljenje da golema svemirska prostranstva predstavljaju idealno okruženje za ubrzavanje jezgri polja nulte točke i time pružaju mehanizam stvaranja svemirskih zraka. On spominje izvještaj koji je objavilo Vojno zrakoplovstvo SAD-a u kojem se govori o mogućnosti upotrebe pristupa supkozmičkih zraka za ubrzavanje protona u kriogeno ohlađenoj, beskolizijskoj vakuumskoj zamci i time dobivanja energije iz vakuumskih fluktuacija.

Bit svega je, kako objašnjava Puthoff, u tome da znanstveni pokusi pokazuju da ljudska tehnologija može utjecati na vakuumske fluktuacije. To vodi do ideje da bismo, u principu, također mogli mijenjati gravitacijske i inercijske mase.
Puthoff ističe da su sve do danas prihvaćene teorije promatrale samo učinke gravitacije i inercije, umjesto izvora ovih fundamentalnih sila. On primjećuje da je prvi znanstvenik koji je natuknuo da bi gravitacija i inercija mogle biti ukorijenjene u temeljnim vakuumskim fluktuacijama bio ruski disident Andrej Saharov, u jednoj studiji iz 1967.

Zaključujući svoj članak u magazinu Ad Astra citatom autora znanstvene fantastike Arthura C. Clarkea, koji kaže da vrlo naprednu tehnologiju ne možemo razlikovati od magije, Puthoff dodaje da se, nasreću, čini da takva magija čeka na svoj red u produbljivanju našeg razumijevanja kvantnog svemira u kojem živimo.

OD ZNANSTVENE FANTASTIKE DO NASA-INOG NOVOG TIMA

Arthur C. Clark odao je priznanje Sakharovu, Haischu, Ruedi i Puthoffu u svom  romanu «3001: Završna odiseja». Clark je svoj izmišljeni svemirski pogon poništavanjem inercije nazvao SHARP, što je kratica od imena četvorice znanstvenika, a u 3001. citira se njihov članak iz Physical Reviewa kao znanstvena prekretnica. U komentaru na poleđini svog romana Clark primjećuje da bi kontroliranje inercije moglo dovesti do zanimljivih situacija. Na primjer, kad biste nekoga najnježnije dodirnuli, on bi odmah nestao brzinom od nekoliko tisuća kilometara na sat, dok se ne bi odbio od zida na suprotnoj strani sobe koji djelić milisekunde kasnije.

Da bismo stekli predodžbu o ekstremnim slučajevima onoga što bi bilo moguće potreban nam je pisac znanstvene fantastike. S druge strane, institucijska znanost sklonija je perspektivama za tehnološke promjene u bliskoj budućnosti. Jedna institucija, Nacionalna uprava za aeronautiku i svemir (National Aeronautics and Space Administration - NASA) prije koju godinu pokrenula je revolucionarni propulzijski laboratorij s timom okupljenim oko Marca G. Millisa. Millis, iz Tehničkog odjela za svemirske pogone NASA-inog istraživačkog centra Lewis u Clevelandu, napisao je stručni rad o novim teorijama koje sugeriraju da su gravitacijske i inercijske sile izazvane interakcijama s elektromagnetskim fluktuacijama u vakuumu.

Tako se sada čini sasvim opravdanim reći da su antigravitacijski uređaji mogući, i da je zamislivo da bi mogli djelovati na principu manipuliranja slobodnom energijom u svemiru, poznatom i pod nazivom eter.

Također su napravljene studije u kojima se spominju eksperimentalni rezultati učinaka koji djeluju na masu i teorija koje ukazuju na mogućnost warp pogona, kaže Millis. Uz pojavljivanje takvih novih mogućnosti možda je vrijeme da ponovno razmotrimo ideju o stvaranju vizionarskog svemirskog pogona. Svemirski pogon pokretao bi savršen svemirski brod, mogao bi koristiti fundamentalna svojstva materije i prostor-vremena, bez potrebe za nošenjem i izbacivanjem eksplozivnog goriva.

Hoće li putovanja do susjednih zvijezda iz znanstveno-fantastičnih priča postati stvarnost u našem vremenu? Potrebna su nova revolucionarna znanstvena otkrića, kažu Puthoff, Millis i drugi, otkrića kao što je samodostatna propulzija za koju nije potrebno gorivo. Kako bi zacrtao put prema takvim otkrićima, Millis zamišlja različite tipove svemirskih pogona. Njegovi hipotetski pogoni ukazuju na neriješene izazove s kojima se NASA mora suočiti, a njegov rad razbija problem na istraživačke ciljeve kao što su:

•    Otkriti način asimetrične interakcije s elektromagnetskim fluktuacijama vakuuma.
•    Razviti fiziku koja inerciju, gravitaciju ili svojstva prostor-vremena opisuje
     elektromagnetski. Ta istraživanja mogla bi dovesti do tehnologije upotrebe
     elektromagnetske propulzije umjesto izgaranja goriva.
•    Otkriti postoji li negativna masa ili mogu li se njena svojstva sintetizirati.
•    Ako negativna masa ne postoji, tada bi cilj bio preispitati koncept etera ili druge
     fizikalne principe.

Hipotetski pogoni polja kao što su dijametrički pogon, pogon ultragustom materijom, pogon tekućim kvarkovima, disjunkcijski pogon i njegova kolizijska jedra previše su stručni za ovaj članak. Međutim, bit je u tome da su se vremena promijenila. Ranije se činilo da su mogućnosti stvaranja svemirskog pogona predaleko u budućnosti da bi NASA-i opravdale otvaranje radnih mjesta na takvim istraživanjima. Ali sada imamo timski pristup izazovu stvaranja svemirskog pogona.

Vizija je, međutim, na drugim mjestima zasjenjena strahom znanstvenika od povezivanja s kontroverznim konceptima kao što je antigravitacija. Nedavno je u Finskoj jedan znanstvenik na svoje sveučilište privukao neželjenu bujicu reportera kada je u London Timesu objavljen njegov rad o otkriću da rotacija supervodljive keramike ispod elektromagnetskog polja uzrokuje da materijali ovješeni iznad njega gube težinu. Situacija ima podudarnosti s iskustvom dr. Stanleya Ponsa i dr. Martina Fleischmanna koji su 1989. u Utahu objavili da su postigli hladnu fuziju u stolnom uređaju, nakon čega su ih istjerali iz zemlje.

Taj stručnjak za materijale iz Finske je Eugene Podkletnov, koji je ranije radio na Sveučilištu Tampere. On optužuje popularni tisak za senzacionalizaciju njegovog rada koja je uništila njegov projekt. Međutim, nedavno je novinaru Bobu Irvingu rekao da su se u razdoblju od pet do sedam godina antigravitacijski učinci mogli početi koristiti u zamjenjivanju neekoloških mlaznih aviona.

AUTSAJDERI TVRDE DA SU OTKRILI ANTIGRAVITACIJU

Tijekom druge polovice 20. stoljeća pojedinci koji su radili bez institucijskog financiranja također su, čini se, ostvarili napretke na polju antigravitacije. Neki od njih su David Hamel iz Kanade, pokojni T. Townsend Brown iz SAD-a (o njemu čitajte u slijedećem broju Vizionara, op. ur.) i John Searl iz Engleske. Brown je imao fakultetsko obrazovanje i povremeno je bio jednom nogom na vratima vojske, ali Hamel i Searl su potpuno izvan mainstreama. Njih dvojica imaju puno zajedničkog.

Britanski izumitelj John R. R. Searl izumio je ono što se zove generator Searlovog učinka (Searl Effect Generator - SEG) za koji tvrdi da je pokretao leteće diskove. Ne male frizbije, nego modele koji su mogli ozbiljno oštetiti bilo koji zrakoplov da su na njega slučajno naletjeli. Međutim, njegova namjera nije bila da bilo što pošalje u zrak; on je samo želio proizvesti energiju. Searl je 1952. navodno izradio rotirajući SEG od 4,3 m koji je stvarao izuzetno visok napon. Umjesto da gubi brzinu, SEG je ubrzavao, ionizirajući zrak oko sebe. Odvojio se od svih veza s tlom i nestao na nebu. Imajte na umu da se ovo navodno dogodilo 1950-ih. Zašto sveučilišni profesori i drugi istraživači koje financira vlada nisu istražili Searlove tvrdnje? Dio odgovora je u tome što bi bili ismijani. Primjerice, još prije svega dvadeset godina NASA nije bila toliko otvorena za nekonvencionalne ideje kao što je danas. Sedamdesetih je NASA-in savjetnik, pokojni dr. Rolf Schaffranke, bio prisiljen pisati pod pseudonimom Rho Sigma. Rezultat je bila nevelika knjiga pod naslovom Eterska tehnologija. U njoj je iznio priču o Searlu, kao i priču o T. Townsendu Brownu, čiji su pokusi također ukazivali na mogućnost svemirskih letova bez stresa i zagađivanja.

Godine 1989., deset godina nakon objavljivanja svoje knjige, Schaffranke se našao u Einsiedelnu u Švicarskoj, gdje se oko 900 inženjera okupilo na konferenciji Švicarskog udruženja za slobodnu energiju. Jedna razglašena atrakcija koja me privukla na tu konferenciju bila je prilika da čujem legendarnog Johna Searla. Te noći kada je Searl - tada u svojim šezdesetim - stigao, bio je opkoljen i toplo dočekan u prepunoj pomoćnoj prostoriji. Odgovorio je emocionalnim izljevom svoje priče o nedaćama i napadima koji su uključivali katastrofalni požar što je uništio njegovu opremu i spalio njegovu vlastitu kožu. Javno se zakleo da ga više ništa ne može zaustaviti. Međutim, nije jednostavno sastaviti djeliće razbijenog sna. Bez obzira hoće li on biti u stanju ponovno izraditi svoje leteće diskove ili ne, možda će drugi nastaviti graditi na njegovom nadahnuću.

MOĆ LJUDIMA

Searlova priča u mnogim je detaljima slična onoj Davida Hamela. Hamel sebe opisuje kao jednostavnog čovjeka, stolara, koji je napustio formalno obrazovanje nakon petog razreda. Protekla dva desetljeća izrađivao je pokusne uređaje koji sadrže magnete, s neočekivanim rezultatima kao kada je jedan pokus eksplodirao kroz krov njegove radionice u garaži. Kasnije je Hamel izradio model svog stroja veličine 2,4 m na skelama u vlastitom dvorištu. Kada ga je jedne noći pokrenuo, stroj je oko sebe stvorio šarenu ionizacijsku auru. Na Hamelov užas, poletio je u zrak, dižući se sve više i više, i odjurio iz vida u smjeru Tihog oceana.

Umjesto da se raduje zbog ovog dokaza da je u stanju izraditi leteći uređaj, Hamel je bio potišten što je njegova investicija u magnete odletjela. Trenutno gradi velik model od poliranog granita i drugih teških materijala. Kada ga dovrši, Hamel će se potruditi da okupi veliku publiku koja će promatrati testiranje. Njegov kolega s kanadske zapadne obale, stručnjak za elektroniku Pierre Sinclaire, jednako je odlučan u namjeri da nas oslobodi od zastarjelih tehnologija. Sinclair prodaje video-snimak namijenjen tehničarima koji žele izraditi Hamelov uređaj, a zaradu će uložiti u dovršavanje vlastitog modela sljedeće godine. Jednom kada ovi novi pristupi proizvodnji električne struje i novim mogućnostima transporta budu dokazani, oni namjeravaju svoje znanje prenijeti ljudima širom svijeta, a ne samo izabranoj grupi.

JESMO LI SPREMNI ZA POLIJETANJE?

 Putem edukacije javnosti krenuli su i prodavači antigravitacijske igračke, također sa željom da predaju moć ljudima, ali i da se istovremeno zabavljaju, šireći čuđenje i zadivljenost. Levitron je zvrk pokretan samo trajnim magnetima koji postiže dugotrajnu levitaciju. Jedan prodavač nudi i pribor za letenje s poučnim videom o umijeću levitacije. Mike Stewart iz Novog Meksika kaže mi da se među novije čarobne izume koji educiraju ljude ubraja i perpetuator koji pulsira Levitron i omogućuje mu da se vrti zauvijek. Cijelo znanje o magnetizmu dostupno je svakome, kaže Stewart.

Gledajući ovaj zvrk kako pet minuta lebdi iznad svoje podloge, vidim kako se mogućnosti upotrebe čiste energije i antigravitacije šire pred mojim očima.

Što se tiče pitanja možemo li ići do zvijezda, možda bismo ga trebali postaviti kao dječju igru, majko, mogu li... Majko Zemljo, možemo li...? Kad bi postojao entitet koji utjelovljuje Mamu Zemlju, mislim da bi odgovorio: «Možete se ići igrati među zvijezdama nakon što počistite nered za sobom ovdje kod kuće!»

Nered, kakav nered? To bismo mogli upitati jednog od znanstvenika koje sam upoznala na konferencijama, na kojima je bio govornik tijekom 1980-ih (uključujući i spomenutu konferenciju u Einsiedelnu u Švicarskoj). Adam Trombly osnovao je informacijsku mrežu zvanu Projekt Zemlja. Uvijek je rječito govorio o stanju u kojem se nalazi Planet i iznosio je obilje činjenica kojima je podupirao svoje hitne poruke. Troblyeva poruka sada je na Internetu na www.projectearth.com.

On je izumio i nekonvencionalan generator za iskorištavanje fluktuacija nulte točke svemirskog vakuuma. Njegovu tehnologiju smatram još jednom zvijezdom na obzoru koja nas vodi prema uzbudljivoj budućnosti. Učeći kako raditi u skladu s prirodom na našem vlastitom planetu, možemo, po mom mišljenju, dokazati da smo dovoljno zreli da odgovorno koristimo ove napredne tehnologije, a onda, krećemo!