Tehnika obrade informacija koju je razvio američki klinički psiholog dr. Allan Botkin omogućuje ljudima da se suoče s tugom i prevladaju je pomoću telepatske komunikacije s dušama pokojnika na «drugoj strani».

Michael E. Tymn @ 2006
E-mail: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Revolucionarna nova terapija za liječenje žalosti

Ukratko, postoje dva moguća objašnjenja za revolucionaran novi oblik terapije protiv žalosti koji je otkrio dr. Allan Botkin, klinički psiholog iz Libertyvillea, Illinois. Ili ožalošćeni pacijenti haluciniraju, ili su u dodiru s «mrtvima».

Terapija, koja se zove inducirana komunikacija nakon smrti (Induced After-Death Communication, IADC), rezultira time da pacijenti vide pokojne voljene osobe i komuniciraju s njima, a povremeno i s pokojnim neprijateljima. IADC je nastao iz desenzibilizacije i reprocesiranja pomoću pokreta očiju ( Eye Movement Desenzitization and Reprocessing, EMDR), terapije koju je 1987. otkrila dr. Francine Shapiro iz Kalifornije. Kako je objašnjeno na njenoj web-lokaciji, Shapiro je jednog dana hodala parkom, kad je primijetila da pokreti očiju smanjuju negativne emocije povezane s njenim vlastitim bolnim sjećanjima. Malo eksperimentiranja dovelo je do razvoja procedure koju je u početku zvala desenzibilizacija pokretima očiju.

Nakon što se emocionalni problemi pacijenta u potpunosti proanaliziraju i utvrdi se plan liječenja, pacijent i terapeut fokusiraju se na bolne događaje za koje se čini da su doveli do emocionalnog poremećaja. Pacijenta se uputi kako da se fokusira na određenu sliku ili negativnu misao dok istovremeno pomiče svoje oči naprijed i natrag, prateći prste terapeuta, koji se u vidnom polju klijenta pomiču 20 do 30 sekundi ili duže. Pacijentu se kaže da isprazni um i obrati pažnju na bilo koju misao, sliku ili sjećanje koje će se pojaviti. Od pacijenta se zatim traži da se fokusira na pozitivno vjerovanje dogovoreno na početku seanse, i da se dodatno fokusira na emocionalno uznemirujući događaj. Nakon nekoliko serija pokreta očiju, pacijenti obično izvještavaju o povećanom pouzdanju u pozitivno vjerovanje i uklanjanju emocionalnih smetnji.

U terapiji IADC-om, od osobe koja žaluje zbog nečije smrti traži se da se izravno fokusira na žalost za vrijeme pokreta očima. U tipičnom IADC-u pacijenti vide umrlu osobu, i ta umrla osoba govori im da je sve u redu i da ne trebaju tugovati. U određenom broju slučajeva, umrli su otkrili informacije koje pacijentu dotada nisu bile poznate. Terapija djeluje na ljudima svih uvjerenja, uključujući ateiste i skeptike. Konačni rezultat je da većina pacijenata prevlada svoju žalost.

Botkin je prilično siguran da brojni pacijenti koji su imali koristi od ove terapije nisu sanjali, zamišljali, fantazirali ili možda halucinirali, ali ne želi spekulirati o tome jesu li pacijenti zaista u dodiru sa svijetom duhova. Kakvo god bilo objašnjenje, prema Botkinu, to djeluje u barem 70 posto slučajeva.

«Kao psiholog kojeg prvenstveno zanima liječenje ljudi koji tako duboko trpe, odlučio sam se za strategiju ne upuštanja u rasprave oko uvjerenja», kaže objašnjavajući svoj stav. «Vjernici i skeptici vode tu bitku već neko vrijeme. Vjerujem da ako se odlučim za jednu stranu, i ako me svrstaju u jedan kamp, bit će mi teže pružati pomoć onima koji ju trebaju.»

Osim toga, Botkin ističe da njegov neutralan položaj pacijentu omogućava da interpretira iskustvo bez da na njega utječu vjerovanja terapeuta.

Iako je Botkin otkrio IADC 1995, njegov položaj psihologa zaposlenog u ministarstvu za veterane do prije tri godine ga je sprečavao da tu terapiju aktivno promovira među svojim stručnim suradnicima i da na nju skreće pažnju javnosti. Prihvaćena terapija za žalost dugo je godina bila gašenje emocionalnih veza s preminulim voljenim osobama – tj., oni su umrli i više ih nema, zato ih zaboravite. Terapija IADC-om, međutim, u skladu je s polako nastajućim pristupom koji ima suprotno gledište: da treba razvijati zdrave kontinuirane veze s umrlima. Budući da se taj pristup potpuno suprotstavlja materijalističkoj znanosti – koja nas je indoktrinirala vjerovanjem da je život jednostavno marš prema uništenju i ništavilu – mnogi mu se terapeuti opiru ili ga ignoriraju.

«To je još uvijek vrlo novo, ali sada se počinje eksplozivno širiti», kaže Botkin o terapiji IADC-om.

On spominje da je njegova knjiga Induced After-Death Communication, koju je napisao zajedno s dr. sc.  R. Craigom Hoganom, objavljena 2005. i sada se tiska drugo izdanje, kao i činjenicu da televizija počinje pokazivati zanimanje. U vrijeme svog intervjua za članak u Nexusu upravo je završio snimanje dokumentarca za HBO, a uskoro bi se trebao pojaviti u emisiji Good Morning America.

Nakon što je primio doktorat iz psihologije na sveučilištu Baylor 1983, Botkin se zaposlio u bolnici za ratne veterane na području Chicaga. Tijekom sljedećih 20 godina specijalizirao se za liječenje ratnih veterana iz Drugog svjetskog rata, Korejskog rata, Vijetnamskog rata i Pustinjske oluje koji su bolovali od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), stanja koje je do kasnih 1970-ih bilo poznato kao «šok od granatiranja» ili «frontovska neuroza». To stanje nastaje kao posljedica doživljavanja ili prisustvovanja strahotama i užasima rata. U mnogim slučajevima, posljedice su dugotrajne. Ponekad su sjećanja zakopana u podsvijesti i godinama kasnije štetno utječu na ličnost na načine koji nisu uvijek jasno povezani s iskustvima na bojištu.

U prvih dvanaestak godina svoga rada, Botkin je često bio frustriran ograničenim rezultatima «terapije izlaganja», koja je tada bila glavna metoda liječenja. Kako to Botkin objašnjava, pacijenti su bili opetovano izlagani podsjećanju na njihova traumatična iskustva u sigurnoj, suosjećajnoj okolini, u nadi da će, kao rezultat toga, njihove emocionalne reakcije izgubiti na intenzitetu.

Pozitivniji rezultati počeli su se javljati nakon što se Botkin obučio za EMDR tijekom ranih 1990-ih. Dok su uz konvencionalnu psihoterapiju često trebale proći godine prije nego što bi kod pacijenta došlo do vidljivih promjena, Botkin je s EMDR-om počeo viđati dramatične promjene u samo jednoj seansi. Otkrio je da je EMDR posebno djelotvoran kod liječenja žalosti.

Prema Botkinu, većina pacijenata koji žaluju proživljava tri osnovne emocije: krivnju, bijes i tugu. On je otkrio da krivnja i bijes služe samo kako bi zaštitili pacijenta od dublje tuge, i zato je počeo ohrabrivati pacijente da odu izravno do srži tuge, zaobilazeći tako krivnju i bijes. On je također otkrio da su pacijenti bolje reagirali kada bi nakratko zatvorili oči nakon serije pokreta očiju. Rješavanjem tuge, krivnja i bijes su nestajali.

Iskustva s IADC terapijom

Botkin je slučajno otkrio IADC za vrijeme seanse s pacijentom kojem je, zbog privatnosti, dao pseudonim «Sam». Dok se borio u Vijetnamu, Sam se sprijateljio s 10-godišnjom vijetnamskom djevojčicom po imenu Le, koja je ostala siroče. U stvari, odlučio je da će posvojiti Le i odvesti je kući. Jednoga dana, dok su Sam i drugi vojnici pomagali Le i drugoj djeci bez roditelja da se ukrcaju u kamion kako bi ih odvezli do sirotišta, našli su se pod napadom neprijatelja. Kad je Sam otkrio Leino beživotno tijelo u blatu iza kamiona bio je slomljen, i žalost je ostala s njim sve do te seanse s Botkinom 1995.

Za vrijeme EMDR-a, Sam je vidio Le kao prelijepu ženu s dugom crnom kosom u bijeloj haljini, okruženu blistavom svjetlošću. Le mu se obratila i zahvalila mu se što se brinuo o njoj prije njene smrti. Sam je bio ekstatičan. Bio je uvjeren da je upravo razgovarao s Le i da je osjetio njene ruke oko sebe.

Botkin je u početku pretpostavljao da je Sam imao halucinacije; zabrinuo se da je Sam izgubio sposobnost razlikovanja fantazije od stvarnosti. Ali nakon što je još nekoliko pacijenata opisalo slična iskustva, Botkin je odlučio eksperimentirati.

Njegov prvi namjeno inducirani IADC bio je s pacijentom po imenu Gary, čija je kći Julie umrla s trinaest godina. Budući da je pri porodu pretrpjela težak nedostatak kisika, Julie nikada nije razvila mentalne sposobnosti iznad razine šestomjesečnog djeteta. Nakon što je dobila srčani napad i bila hitno prebačena u bolnicu, priključena je na aparate za održavanje života. Kako je kasnije pokazivala neke znakove da je u stanju disati sama, skinuli su je s respiratora. Borila se za dah i umrla na Garyevim rukama.

«Suze su se slijevale niz Garyeve obraze dok mi je pričao svoju priču», sjeća se Botkin. «Objasnio sam mu moju novu proceduru i pitao je li voljan probati. Rekao je da je spreman ako ja mislim da mu to može pomoći, ali bio je uvjeren da na njega neće djelovati jer je ateist i ne vjeruje u takve stvari.»

Nakon što ga je Botkin proveo kroz cijelu proceduru, Gary je sklopio oči. «Kad je otvorio oči, izgledao je zapanjeno», Botkin nastavlja priču. «Zatim je rekao, 'Vidio sam svoju kćer. Veselo se igrala u vrtu, punom živih i blještavih svijetlih boja. Izgledala je zdravo, i činilo se da se kreće bez fizičkih problema koje je imala za života. Pogledala me i mogao sam osjetiti njenu ljubav prema meni.' Nakon toga smo razgovarali o njegovom iskustvu. Gary je bio uvjeren da je njegova kći još uvijek živa, iako na potpuno drugačijem mjestu.»

Ali Garyev začuđen izgled tada se pretvorio u vidnu tugu. Kad ga je Botkin upitao što nije u redu, Gary je odgovorio da je još uvijek tužan jer mu nedostaje njegova kći. Botkin je tada primijenio još jedan set pokreta očiju i zatražio od njega da zadrži tu misao u umu. Gary je sklopio oči i mirno sjedio nekoliko trenutaka. «Kad je Gary otvorio oči, bio je nasmiješen», priča Botkin. «Rekao je, 'Opet sam bio u vrtu i mogao sam vidjeti kako me Julie gleda. Rekla mi je, «Ja sam još uvijek s tobom, tata».'» Gary je rekao Botkinu da Julie nije mogla govoriti dok je bila živa. Otišao je sa seanse osjećajući se sretno i ponovno povezano sa svojom kćeri.

Godinu dana kasnije Botkin je kontaktirao Garya, koji mu je rekao da se još uvijek osjeća povezano sa svojom kćeri. Garyevo novo uvjerenje bilo je da «ljudi zapravo ne umiru; samo preuzmu drugi oblik i žive na drugačijem mjestu, koje je predivno».

Jedan veteran Vijetnamskog rata dobrovoljno je ispričao svoje iskustvo s IADC-om za ovaj članak, iako radije želi ostati anoniman. Zvat ćemo ga «Mark». Kao pilot borbenog helikoptera, Mark je ubio mnogo ljudi tijekom svojih 18 mjeseci u Vijetnamu, ali sukob koji ga je najviše mučio uključivao je četiri čamca puna vijetnamskih vojnika. Bez oznaka i zastava, čamci su nedopušteno uplovili u vojni kanal. Mark i još četiri borbena helikoptera pod njegovim zapovjedništvom napali su čamce i «raznijeli ih po vodi». Sjeća se da je vidio kako tijela lete zrakom. Dva tjedna kasnije obavijestili su ga da su to bile prijateljske trupe. «To vam ostane u umu i stvarno vas opterećuje», jadao se Mark, dodajući da je bio oboren sedam puta i dvaput ranjen.

Mark je 2002. zatražio liječenje od PTSP-a u bolnici za veterane. Kad mu je terapeut objasnio proceduru IADC-a i upitao ga bi li je želio isprobati, bio je više nego spreman. Nakon što su izveli pokrete očiju, Mark se fokusirao na nesreću s čamcima.

«Tada se dogodilo da sam vidio kako prema meni ide formacija Vijetnamaca», priča Mark, sa sjećanjima koja su još vrlo živa u njegovom umu. «Zanimljivo je to što su bili u ruskoj formaciji, a ne u američkoj. Dvojica zapovjednika istupila su naprijed i počela mi govoriti na vijetnamskom.» Mark ih nije razumio dok nisu izveli još jednu seriju pokreta očiju. Oni su nastavili pričati na vijetnamskom, ali Mark je nekako telepatski znao što govore. «Oni su rekli da razumiju da sam napravio ono što sam morao napraviti i da mi to ne zamjeraju, da se sada nalaze na boljem mjestu i da ne brinem o tome. Zatim su odmarširali dalje. To je bilo stvarno cool, i velik teret pao je s mojih ramena.»

Na drugoj seansi IADC-a, Mark je vidio kako neka žena drži njegovog prvog sina, koji je umro kao beba 1978. Budući da je bio fokusiran na dječaka, nije odmah prepoznao da je ta žena njegova pokojna majka.

Na toj seansi dijete nije govorilo, ali u kasnijim seansama dječak se ponovo javljao, prvo kao tinejdžer, a onda kao odrastao mladi čovjek. «Moj sin mi govori, 'Ne brini, tata, dobro sam. Uskoro ću te opet vidjeti.' Nisam znao što da mislim o tome, hoću li uskoro uskoro umrijeti ili što, ali bilo je vrlo umirujuće.»

Mark je također ponovno proživio jedan od svojih padova s helikopterom, uključujući i bol i intenzitet bola. Trudi se opisati slike. «Kvalitet i jasnoća slika puno su veći nego u snovima. One su apsolutno trodimenzionalne i ostaju s vama.

Morate to proživjeti da biste znali kako je. To nije kao hipnoza. Uplašit će vas, ali je stvarno nešto. Glavna stvar je to što vam daje osjećaj razrješenja, i život ima više smisla nakon što ste doživjeli te stvari. Postoji osjećaj kontinuiteta. To je vrlo utješno.»

Ivana Ruperta, još jednog veterana Vijetnamskog rata, godinama su mučila sjećanja na pokolje u Vijetnamu. Kao ratni fotograf, pozvan je rano jednog jutra da snimi ostake raznesenog vijetnamskog autobusa. «Posvuda su bila razbacana tijela i dijelovi tijela», sjeća se, «ali ono što mi se stvarno urezalo u sjećanje bila je jedna mlada trudna žena. Mogla se vidjeti beba i pupčana vrpca koja ih je povezivala.»

Taj prizor se Rupertu mnogo godina stalno iznova vraćao u snovima, sve dok se nije podvrgnuo IADC terapiji s Botkinom. Posebno ga je mučilo što je u tom trenutku bio više usredotočen na snimanje dobrih fotografija nego što se osjećao loše zbog događaja kojem je bio svjedok. Tijekom IADC-a, ta je Vijetnamka komunicirala s njim. «Rekla mi je da se nalazi na puno boljem mjestu i pomogla mi je shvatiti da nisam čudovište kakvim sam se smatrao. Rekla mi je da me ne krivi ni za što.» Rupert ne može sa sigurnošću reći da li je žena govorila na vijetnamskom ili na engleskom. «Bila je to neka vrsta komunikacije uma s umom, srca sa srcem», objašnjava, dodajući da više nema grozne snove povezane s tim prizorom.

U Rupertovom umu nema nikakve sumnje da je zaista komunicirao s tom ženom iz Vijetnama. «Bio sam vrlo skeptičan kad mi je to prvi put objašnjeno», kaže. «To mi je zvučalo kao hrpa vradžbina, hokus-pokus, ali to je bila prava stvar. Siguran sam da nisam halucinirao i nisam bio hipnotiziran. Bilo bi mi drago kad bi to VA [Državna uprava za veterane] razmotrila i ponudila drugima. To bi donijelo puno mira mnogim veteranima.»

Svjedočenja drugih IADC terapeuta

Otkad se počeo baviti privatnom praksom, Botkin poučava druge terapeute tehnici IADC-a. Jedan od njih, Laura Winds iz Bellinghama, Washington, kaže da je vidjela dramatične promjene kod pacijenata koji su se podvrgnuli IADC-u. «Ono što me stvarno uvjerilo je osjećaj mira s kojim oni odlaze», kaže. Sjećajući se jednog IADC-a u kojem je klijentica vidjela svog pokojnog supruga, koji je počinio samoubojstvo ustrijelivši se, ispričala je reakciju klijentice: «Čudno! Čudno! Jim stoji tamo, stoji na vratima.» Jim je zatim rekao svojoj udovici da ne treba žalovati.

Druga pacijentica, čijeg je dvogodišnjeg sina ubio njen dečko, vidjela je svog sina prilikom IADC-a, i uspjela je prevladati velik dio svoje žalosti. Prije seanse IADC-om, žena je bila vrlo skeptična u pogledu života nakon smrti, ali sada je sigurna da on postoji, i da će jednoga dana ponovno vidjeti svog sina.

Winds procjenjuje da je primijenila IADC terapiju na 20 do 25 klijenata, i svi osim troje osjetili su potpuno ili djelomično izlječenje. «Stvarno možete osjetiti ljubav i smirenost koje dolaze s izlječenjem», kaže ona.

Dr. Kathy Parker, terapeutkinja iz Rosellea, Illinois, procjenjuje da je primijenila IADC terapiju na 50 do 60 svojih pacijenata, uz uspješnost od oko 80 posto. Jedna od najdramatičnijih seansi bila je s jednom ženom koja je bila vladina dužnosnica u jednoj afričkoj zemlji i vidjela je kako njena tetka staje na nagaznu minu i kako dijelovi njenog tijela lete na sve strane. Tetka joj se javila u IADC-u, smiješeći se i govoreći svojoj nećakinji da će uvijek biti s njom. «Apsolutno je zadivljujuća razina izlječenja koja dolazi s tim», kaže Parker. «Tu ima nešto stvarno misteriozno, ali meni se čini vrlo stvarno, a čini se stvarno i mojim pacijentima.»

Hania Stromberg, terapeutkinja iz Albuquerquea u Novom Meksiku, provela je oko 30 seansi IADC-a, od kojih samo tri smatra neuspješnim. «Oni se zapravo nisu htjeli uključiti», ona objašnjava. «Pretpostavljam da su se ispriječili njihovi strahovi, iako su u početku donijeli odluku da će pokušati.»

Stromberg žali zbog činjenice da mnogi ožalošćeni ljudi ne koriste ovu dinamičnu terapiju. «Znam mnoge ljude za koje bi ona bila tako prikladna, i pomislila bih da će ju oni spremno prihvatiti, ali nije tako. Misao glavne struje jednostavno nije stvarno otvorena prema tome. Ljudi općenito ne vjeruju da su mrtvi još uvijek s nama i da utječu na nas. Pokušala sam zainteresirati neke od mojih prijatelja terapeuta, ali od njih dobivam samo šutnju kada to spomenem. Znanstveni um je vrlo zatvoren kad se radi o ovakvim stvarima.»

Čini se da je Stromberg donekle u stanju vidjeti i čuti mrtve osobe, zahvaljujući čemu je mogla sudjelovati u nekim od ovih iskustava. U jednom takvom zajedničkom iskustvu, klijentica je žalila zbog smrti svoje majke i osjećala je veliku krivnju što nije ispunila određene obaveze. Dok je primjenjivala pokrete očiju, Stromberg je osjetila kako neka «prisutnost» ulazi u sobu, i onda je ugledala ženu u šarenoj haljini i visokim petama. Ta žena, klijentičina pokojna majka, obratila se klijentici posebnim imenom od milja i počela je raspravljati o problemima koje je imala klijentica. Nakon seanse, Stromberg je usporedila svoje bilješke s onim što je klijentica ispričala i svi su se detalji podudarali: šarena haljina, visoke pete, posebno ime od milja, tema razgovora.

Stromberg sebe nikada nije smatrala osobom s medijskim sposobnostima i nikada ju nisu posebno zanimale takve stvari sve do tog zajedničkog iskustva. «Vrlo sam senzitivna u tom pogledu, ali sam zbog nesigurnosti uvijek izbjegavala ljude koji imaju takva iskustva», kaže ona. «Nikad me to zapravo nije privlačilo.»

Kad se klijentu priopćavaju vrlo osobne informacije, Stromberg ih ne čuje. «Nisam u to upućena i ne uključujem se u to.» Poput Botkina, Stromberg zauzima neutralan stav prema onome što se događa, prepuštajući interpretaciju klijentima.

IADC-i nisu halucinacije

Botkin tvrdi da proces EMDR-a/IADC-a ne uključuje hipnozu. «Hipnoza inducira pacijenta u opušteno i fokusirano stanje uma», on objašnjava. «EMDR, s druge strane, pojačava obradu informacija u mozgu.» On to uspoređuje s filmskim projektorom, tako što se projekcija za vrijeme hipnoze usporava, a za vrijeme EMDR-a ubrzava.

On također odbacuje tvrdnje da su IADC-i halucinacije. «Najuvjerljiviji dokaz je to što svi ljudi koji su imali IADC izvještavaju da su oni bitno drugačiji od svih drugih iskustava», objašnjava. «Tehnički, halucinacije su opažanja bez odgovarajućeg osjetilnog inputa, što znači da se halucinacije u potpunosti događaju u nečijoj glavi i nemaju nikakve veze s bilo kakvom stvarnošću koja postoji odvojeno od nas. Halucinacije općenito imaju vrlo negativan sadržaj, znatno se razlikuju od osobe do osobe, i smatra se da su simptom ozbiljnog psihološkog poremećaja.

Međutim, jasno je da je sadržaj IADC-a redovito pozitivan, vrlo konzistentan od osobe do osobe, i psihološki vrlo ljekovit.»

Pored toga, doživljavanje zajedničkih iskustava – kao što se dogodilo Stromberg s njenom pacijenticom – kosi se s teorijom o halucinacijama, dodaje Botkin.

On također spominje da su u toku znanstveno kontrolirana istraživanja IADC-a na Sveučilištu u sjevernom Teksasu, i on s optimizmom očekuje da će ta istraživanja potvrditi nekoliko tisuća kliničkih opažanja do kojih su došli on i drugi obučeni IADC terapeuti.

«Osjećam da imam moralnu obvezu prenijeti to svijetu», kaže Botkin. «Moj glavni posao u ovoj fazi je pomoći ljudima kojima je to potrebno, kao npr. ratnim veteranima koji se vraćaju iz Iraka i Afganistana te preživjelima iz katastrofa.»

Ako je IADC ono što većina pacijenata i terapeuta vjeruje da je, lako je moguće da je Botkin došao do najvećeg otkrića prošlog stoljeća, a možda i tisućljeća.

O autoru:

Mike Tymn diplomirao je 1958. na Novinarskom fakultetu Državnog sveučilišta u San Jozeu (smjer Odnosi s javnošću). Autor je preko 1.400 članaka za oko 35 novina, magazina, časopisa i knjiga u proteklih 50 godina. Dok se većina njegovih članaka bavila temama iz sporta, Mike je također pisao o poslovanju, putovanjima, metafizici i ljudskim iskustvima. 1999. je za svoj esej «Umiranje, smrt i nakon smrti» dobio memorijalnu nagradu  Robert H. Ashby koju dodjeljuje Akademija za religijska i psihička istraživanja. Novinarski zadaci odveli su ga na razna mjesta kao što je Bangkok, Panama, Glastonbury, Jerusalem, Hollywood, St. Paul i Tombstone.

Mike Tymn trenutno je na položaju potpredsjednika Akademije za duhovnost i paranormalna istraživanja, Inc., i urednik je Akademijine tromjesečne publikacije The Searchlight. Također je glavni autor članaka za magazin Running Times i suradnički urednik za National Masters News, mjesečnu publikaciju za starije sportaše. Njegovu knjigu The Articulate Dead: Bringing the Spirit World Alive objavit će Galde Press (magazin FATE) tokom ove godine ili početkom sljedeće.

Mike je rođen na području zaljeva San Francisco, i sa svog glavnog posla kao menadžera potraživanja u osiguravajućoj kompaniji povukao se u mirovinu 2002. Sada boravi u Honoluluu, Havaji, i može ga se kontaktirati na Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript .

Izvori

• Za dodatne informacije o IADC-u, posjetite web-lokaciju dr. Allana Botkina na http://induced-adc.com.

• Za dodatne informacije o IADC-u i rasprave na forumima, posjetite web lokaciju dr. Craiga Hogana na http://mindstudies.com .

• Za dodatne informacije o EMDR-u posjetite web lokaciju dr. Francine Shapiro na http://www.emdr.com .

Sporo prihvaćanje terapije IADC-om

Pomislili biste da će nešto što ima tako duboke implikacije kao inducirana komunikacija nakon smrti izazvati rašireno zanimanje na polju mentalnog zdravlja, kao i zanimanje medija glavne struje i javnosti općenito. Iako to nije apsolutno dokazano, dokazi jasno sugeriraju da su ožalošćeni pacijenti tijekom IADC-a u kontaktu s preminulim osobama. Što bi uopće moglo biti senzacionalnije i vrednije objavljivanja od toga?

Ali prihvaćanje se odvija sporo, bez sumnje zato što je komunikacija s mrtvima fenomen koji prelazi «prag zamislivosti» većine ljudi, posebno onih koji su programirani vjerovati da sve mora zadovoljavati stroge znanstvene kriterije prije nego što se ozbiljno uzme u obzir kao istina. Izraz prag zamislivosti (boggle threshold) skovao je Renée Haynes, britanski istraživač psihe i autor, kako bi definirao točku u kojoj više nismo spremni prihvatiti neku stvar kao činjenicu i prepuštamo se skepticizmu.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, neki ugledni znanstvenici detaljno su istražili fenomen medijstva. Oni su otkrili neke prijevare, ali na kraju su došli do zaključka da «mrtvi» stvarno govore kroz prave medije. Usprkos njihovoj visokoj reputaciji u znanstvenoj zajednici, ti istraživači našli su se pod napadom svojih kolega, koji su vjerovali da su svi oni bili prevareni. Sir William Crookes, ugledni britanski kemičar i fizičar, bio je jedan od onih koje su kolege zasuli drvljem i kamenjem. Crooke je odgovorio riječima, «Nikada nisam rekao da je to moguće; rekao sam samo da je istina.»

Svaka osoba otvorenog uma koja se potrudi pobliže proučiti istraživanja koja su proveli Crookes, Sir William Barrett, dr. Richard Hodgson, Sir Oliver Lodge, dr. James H. Hyslop i drugi, shvatit će da postoji prevaga dokaza – ako ne i dokazanost izvan razumne sumnje – da svijest preživljava smrt i da postoji svijet duhova u kojem duhovi borave na raznim razinama napredovanja. Dr. Alfred Wallace, koji je zajedno s Charlesom Darwinom utemeljio teoriju o evoluciji kroz prirodnu selekciju, rekao je da su dokazi za komunikaciju s duhovima jednako jaki kao dokazi koji podržavaju druga područja znanosti – uključujući, izgleda, i evoluciju.

U novije vrijeme, glavna struja znanosti ignorirala je dokaze koji snažno ukazuju da su iskustva na rubu smrti i fenomen elektroničkih glasova povezani sa zagrobnim životom. Skeptici često ističu da se ti fenomeni ne mogu ponoviti, i zato zaključuju da oni nisu vrijedni znanstvenog proučavanja.

«Sve se svodi na to da se velik dio toga ne može kontrolirati ili mjeriti na znanstveni način», kaže dr. sc. R. Craig Hogan, koautor knjige Induced After- Death Communication (Hampton Roads, 2005) zajedno s dr. sc. Allanom L. Botkinom. «Kao rezultat toga, [IADC] ne dobiva veliku pažnju.»

Kako to vidi Hogan, ljudi koji mu se najviše opiru zaglavljeni su u mehanističkoj paradigmi po kojoj je fizički svijet fundamentalan. On njene početke nalazi u ranom 19. stoljeću i «dobu razuma», kada su znanstvenici proglasili da se jedino vrijedno znanje dobiva kontrolom i mjerenjem, koje su samo znanstvenici mogli razumjeti. «Ljudi su to jednostavno prihvatili», tvrdi Hogan. «Napokon, običan puk dotad je vjerovao da znanje pripada samo Crkvi, pa oni ionako nisu mogli polagati pravo na njega. Unutarnja osoba, naučavala je Crkva, grešna je, izopačena, naivna i pod utjecajem vraga. Kad je znanost rekla ljudima da je unutarnja osoba također podložna krivom opažanju, praznovjerju i djetinjastoj neupućenosti u činjenice o svemiru, oni su samo kimnuli u znak slaganja.»

Sredstva za prenošenje informacija doprinijela su tom problemu, vjeruje Hogan. «Oni uvijek traže sukobe, mediji protiv skeptika», kaže on. «I zato ne dolazimo do rješenja.»

Iako je očigledno uvjeren da IADC uključuje stvaran kontakt sa svijetom duhova, Hogan objašnjava da terapeut mora zauzeti neutralan stav, ostavljajući interpretaciju pacijentu. «Uloga terapeuta nije procjenjivati izvor iskustva, ili bilo koji dio pacijentovog sustava vjerovanja, što se toga tiče», smatra on. «Mislim da svaki terapeut treba staviti raspravu u okvire u kojima se pacijent osjeća ugodno.»

Ali Hogan osjeća da u nekom trenutku tražitelji istine moraju zaboraviti na znanstvene fundamentaliste. «Moramo prestati pokušavati uklopiti naše metode i istraživanja u usku paradigmu stvari koje se mogu kontrolirati i mjeriti», tvrdi on. «Ne bismo se trebali pokoravati zahtjevima onih ljudi koji inzistiraju na kontroli i mjerenju. Napokon, golema većina stvarnosti ne nalazi se u tom području.»

Fokus terapije IADC-om je na prevladavanju žalosti, ali Hogan smatra da će se iz nje roditi nešto puno veće. «Terapija je dragocjena zato što ublažava žalost, ali to je puno manje važno od onoga do čega će ona dovesti», on sugerira. «Al [Botkin] je otkrio iskrice elektriciteta, ali važan rezultat bit će osvjetljavanje čitavih gradova.»

— Michael E. Tymn